27.09.2013 (dan 13)
Gili Trawangan
Gili Trawangan je najveće od tri Gili ostrva i dugačko je 3 km, a široko oko 2 km. Broj stalnih stanovnika je oko 1500. Ovo ostrvo je najrazvijenije i najviše okrenuto turizmu. To je mjesto za provod i za noćnu zabavu, a ostala dva ostrva su mnogo mirnija i na njima skoro i da nema nikakvih noćnih žurki. Najnaseljeniji dio ostrva je na istočnoj strani, i tu su uglavnom skoro svi restorani, smještajni kapaciteti i ronilački klubovi. Na Trawanganu, kao i na druga dva Gilija, nema motorizovanog transporta. Za prevoz se može iznajmiti bicikl, ili koristiti cidomo.
Gili Trawangan, cidomo
Cidomo je mala kočija na dva točka koju vuče konj. Međutim, za cidomo traže 80.000 Rp za bilo kakvu vožnju po ostrvu, tako da bi samo budala to platila, pogotovu s obzirom na dužinu ostrva. Danas je ostrvo poznato i kao jedan od najboljih svjetskih centara za ronjenje.
Tu je i nekoliko ronilaca koji drže svjetski rekord u dubinskom ronjenju, a koji žive ovde i imaju svoj ronilački klub u kojem daju instrukcije. Najbolji ronilački klub na ostrvu je Blue Marlin čiji je vlasnik svjetski rekorder u dubinskom ronjenju a koji i živi ovde. Ustali smo oko 8 i pili kafu u nekom ronilačkom klubu.
Gili Trawangan
Tražili smo drugi smještaj u okolini, ali je sve 200 – 300.000 Rp, nijedna nema TV, samo DVD, a i stanje sa toplom vodom ne obećava. Mislim da ipak ostajemo ovde gdje smo sada. Barem imamo dobru lokaciju i sve nam je blizu.
Gili Trawangan
More je 20 metara od naše sobe, plaža je možda 50 m, a glavno šetalište oko 10 metara. Idemo na plažu na sjeverni dio ostrva. E ovo mi sad već ide na živce! Opet je oseka i na ovom dijelu ostrva nema vode. Vratili se prema centru sela i tu se smjestili na plažu na kojoj su svi. Tako je i najbolje, ići na plažu gdje su i svi ostali, bez mnogo pametovanja. Mi uvijek pokušavamo prvo da nađemo neku specijalnu plažu iz snova, na kojoj nema nikoga, i onda se razočaramo. Najgore je što samo gubimo vrijeme umjesto da se izležavamo na plaži i kupamo u moru. More ima prelijepu, tirkizno – plavu boju, a voda je topla kao u kadi.
Gili Trawangan
Ovog puta nismo izlazili iz vode bar dva sata. Mirjana je naučila plivati. Iznenađen sam kako je brzo to uspjela. Sad bi i vožnja čamcem trebala biti bar malo opuštenija. Popili smo po mali Bintang na plaži. Sjeli smo u jedan od brojnih restorana na plaži da ručamo.
Cap cay
I dalje jedemo samo lokalnu hranu, a ja imam želju da iz menija izaberem nešto novo. Mirjanu više i ne treba pitati, za nju se zna – nasi goreng. Kako neko može toliko da poludi za rižom? Ja sam izabrao cap cay, popularno jelo indonežanskih Kineza, a koje se sastoji od mješanog kuvanog povrća i komadića piletine. Od povrća tu ide karfiol, kupus, šargarepa, gljive, praziluk, mladi kukuruz i luk, a sve to u sosu od ostriga. Nakon glavnog jela smo uzeli još i palačinke sa bananom, a zatim popili i po Lombok kafu. Vratili se u sobu. Naveče smo izašli vani i malo šetali po mjestu. U baru i restoranu Trawangan Beach Bungalows su neki momci svirali osrednji rock, pa smo se uz veliki Bintang parkirali za šank i slušali muziku. Dok su oni svirali, do tad smo i mi pili pivo. Tu je i Sama Sama, najbolji rege bar u Indoneziji. Otišli smo malo na internet i pri povratku u sobu kupili čips, vodu i cigarete u prodavnici.