24.09.2013 (dan 10)

 Ubud

Ustali smo rano i doručkovali i popili kafu pored bazena u našem hotelu. Doručak nije loš, palačinci punjeni bananom. U 8.45 će doći shuttle bus ispred našeg hotela i idemo u organizovani obilazak okoline Ubuda. Nadam se da će nam ovi lopovi dati i ručak za ovu cijenu koju smo platili, ali znam da od toga nema ništa. Dok čekamo na recepciji hotela, razmišljamo da li da se nakon završene ture uopšte vraćamo u Ubud. Ovde nemamo više šta da radimo, osim da čekamo neki ples večeras, kao što je Barong, ali se ipak ne isplati potrošiti cijeli dan samo za to. Na kraju smo ipak odlučili da se ne vraćamo u Ubud. Na kraju ture ćemo izaći u Klungkungu i produžiti dalje za gradić Padangbai, na istočnoj obali Balija, gdje ćemo se smjestiti i prenoćiti. Naš prevoz je stigao i polazimo. Sa nama u grupi su jedan par iz Rusije, Amerikanka indokineskog porijekla i jedan stari Japanac.

Prvo idemo u posjetu hramu Goa Gajah poznatijem kao Elephant Cave koji se nalazi oko 1 km od sela Teges. Sagrađen je u 9. Vijeku, a prvi put se spominje u jednoj javanskoj pjesmi 1365. godine. Mala pećina je usječena u stijenu, a u nju se ulazi kroz usta demona. Unutar mračne pećine mogu se vidjeti simboli Hindu boga Šive, kao i statua boga Ganeše sa slonovom glavom.

Pećina je sagrađena u 9. vijeku, i sigurno je bila tu za vrijeme preuzimanja Balija od strane carstva Majapahit. U novije vrijeme pećinu su ponovo otkrili holandski arheolozi 1923. godine, a fontane i bazeni su otkopani tek 1954. godine. Ispred pećine su dva kvadratna bazena sa vodom koja puni bazene preko cijevi koje drže šest ženskih figura. Ulaz se plaća 15.000 Rp, kao i za sve ostale lokacije, što znači da ova naša tura ne uključuje ništa osim transporta. Nakon pola sata idemo dalje. Dolazimo u blizinu sela Tempaksiring, nekih 18 km sjeverno od Ubuda. Tu obilazimo još jedan hram za kojeg se vjeruje da ima magične moći.

Hram Tirtha Empulje hindu hram koji se nalazi u jednoj dolini između dva brda i ima izvore vode i lokalni stanovnici vjeruju da je to mjesto gdje se mogu ukloniti svi negativni uticaji na ljudsko tijelo kao i uraditi pročišćenje duše i tijela. Tirtha Empul je poznatiji pod imenom Holy Spring Temple.

Na ulazu nam daju po sarong i ulazimo unutra. U sredini je bazen, a na dnu izviru neki gasovi stvarajući čudne oblike od mulja. Neki ljudi se kupaju u bazenu jer postoji vjerovanje da ta voda uklanja sve bolesti. Izlaz iz hrama vodi kroz dugački niz prodavnica suvenira koje je nemoguće izbjeći. Kako su samo lukavi! Sve su zagradili i ako želiš izaći postoji samo jedan slobodan prolaz koji vodi u lavirint prodavnica. E sad ne bih kupio ništa ovde iz inata!



U minimarketu smo kupili vodu i čips dok smo čekali nastavak puta. Sljedeće na redu za obilazak je plantaža kafe. Vozimo se u autu prema plantaži, Rusi sjede ispred nas,  a ispred Rusa, tačno ispred njegovog nosa se njiše mali privjesak na retrovizoru. Na privjesku nacistički kukasti krst. Mogu misliti kako se osjećao cijelo vrijeme. Naravno, to nije taj krst, nego se radi o budističkom simbolu kojeg su nacisti preuzeli. Momak koji radi na plantaži nam objašnjava kako uzgajaju kafu. Pokazao nam je dvije sorte kafe: robustu i arabiku. Tu je beru, skidaju dva sloja ljuske, suše i prže na vatri. Pokazao nam je i najskuplju kafu na svijetu koja se dobija iz izmeta posebne vrste životinje koja liči na mačku a koja se zove luwak, pa se i kafa zove po njoj.

Mačku drže u kavezu a dečko kaže da je to njegova mašina za kafu. Enzimi u tijelu životinje dodaju poseban ukus kafi koja se razlikuje od obične kafe i po ukusu i po jačini. Kafa luwak je malo slabija od normalne, jer ima manje kofeina. Kilogram košta nekoliko stotina dolara i tražena je ne toliko zbog svog kvaliteta koliko zbog rijetkosti. Momak nam je detaljno opisao proces proizvodnje a čak smo i mi malo pržili kafu na vatri. Sjeli smo za jedan sto u prirodi, oko nas je šuma i divan pogled sa visine na divljinu ispred nas. Momak je na sto postavio nekoliko šoljica sa različitim napicima. Tu su balijska kafa, kakao, ginseng kafa, mocca kafa, kafa od kokosa i čaj od džindžera. Naravno da smo probali sve po redu. Tu je i šoljica luwak kafe, ali da bi je probali moramo platiti 50.000 Rp, s tim što ako odlučimo da kupimo manju količinu tih 50.000 Rp će biti uračunato u cijenu. Prihvatamo, jer ko zna da li ćemo ikad imati priliku da je probamo. Kafa je sjajna, a i mjesto na kojem sam je pio je prelijepo.

Momak kaže da kafa što pijemo u restoranima i nije baš kvalitetna jer se ne radi o čistoj kafi nego sastav otprilike ide 70 % kafa, 20 % riža i 10 % kukuruz. To nismo znali. Odlučili smo da kupimo 50 g, prvo traže 200.000 Rp, ali sam se cjenkao i spustio na 150.000, i plaćamo zajedno sa Rusima po pola. Momak nam je pokazao i voće od kojeg prave crnu i bijelu čokoladu, a na kraju nas je ponudio da probamo i voće koje ima ljusku kao zmijska koža a zove se salak. Probali smo i nešto što liči na jabuku i papriku a zove se jambu air. Nastavljamo dalje i sljedeći cilj je najpoznatiji i najveći hram na Baliju – Pura Besakih. Ulaz plaćamo još u autu i dajemo po 15.000 Rp. Ovog puta ne dobijamo besplatan sarong na ulazu nego moramo iznajmiti jedan po cijeni od 10.000 Rp u prodavnici na parkingu. Odmah na ulazu je jedna kućica u kojoj je grupa lopova i koja traži da se upišemo u knjigu gostiju ali traže da platimo i donaciju za hram. Ha, kakva je to donacija koja se mora platiti? Upisao sam svoje ime u knjigu i vidim da su neki prije mene navodno dali donacije od 300.000 pa čak i 500.000 Rp. Ne pada mi na pamet da bilo šta plaćam i kažem im da ću platiti pri povratku. To je klasična prevara, nikakva donacija se ne plaća i na njih uopšte ne treba obraćati pažnju. Ako vas pozovu i tjeraju da platite treba ih potpuno ignorisati. Takođe brbljaju nešto kao da moramo imati vodiča ali sam im i tu rekao da mi nije potreban. Vjerujem i da su sami upisali one iznose u knjigu tako da naivni turista sam zaključi koliko bi trebao dati. Idemo prema hramu koji se nalazi na jednom uzvišenju, tačnije na padini najveće planine Balija – Gunung Agung. Tek što smo počeli da se penjemo uz stepenice kad eto još jednog lokalca koji želi da nam glumi vodiča. Pa stvarno su dosadni!

Ovaj kaže da je on zapravo čuvar i da sami ne smijemo u hram bez čuvara. Navodno, svaki turista mora imati svog čuvara ili vodiča. Opet mi i ovo smrdi na neku prevaru. Vidim da će ova posjeta hramu da me iznervira. E pa ako nam treba i vodič onda nećemo ni ulaziti unutra. Odbili smo ga i sjeli na stepenice. Čim sam zapalio cigaretu pojavili su opet oni Hrvati iz Kute. Oni su već postali neizbježni. Prijatno smo se iznenadili. Oni imaju svog vodiča i ponudili su nam da se pridružimo njihovoj grupi što smo i prihvatili. Kasnije sam saznao da ovi čuvari ili vodiči uopšte nisu potrebni i da je apsolutno dozvoljeno sam hodati po hramu. Prije ulaska u hram, njihov vodiča nam objašnjava osnove hindu religije. I ona je zasnovana na svetom trojstvu tj. bogu koji se javlja u tri oblika: Brama, Višnu i Šiva. Šiva je uništitelj i gadan oblik, Višnu je zaštitnik, a Brama je stvoritelj. Još da mi je shvatiti one silne reinkarnacije i ko se reinkarnirao u koga. Ušli smo u hram i malo razgledali. Pura Besakih, u selu Besakih na padinama Agunga, je najvažniji, najveći i najsvetiji hram hindu religije na Baliju. To je zapravo ogroman kompleks od 23 odvojena hrama, a najveći od njih je Pura Penataran Agung. Sagrađen je na šest nivoa na terasama uz padinu planine. Stepenice vode na sljedeći nivo i sve je dizajnirano tako da se vjernik vodi prema vrhu planine koja se smatra svetom. Fascinantan je i pogled na moćni i 3142 metra visok Gunung Agung, najvišu planinu i vulkan na Baliju.

1963. godine, serija erupcija koja je ubila oko 1700 ljudi je zaprijetila hramu. Rijeke lave su promašile hram za svega nekoliko metara. To što je hram ostao neoštećen Balinežani smatraju čudom i signalom od strane bogova koji su željeli da demonstriraju svoju moć, a ipak da sačuvaju hram. Tačno vrijeme nastanka hrama nije poznato, ali je sigurno da je iz praistorijskih vremena. Zna se sigurno da je korišten kao hindu molitveno mjesto još od 1284. godine kada su se prvi osvajači sa Jave naselili na Bali. Ovo je prvi hram na Baliju koji nam se dopao. Svi do sada su bili jednostavni i otvorenog tipa. Na žalost, nemamo vremena za detaljan obilazak jer se moramo vratiti do auta gdje nas već čekaju. To je ta mana kod organizovanih tura, mora se poštovati vrijeme i ne možeš ostati koliko želiš. Vratili smo se do parkinga i vratili saronge u prodavnicu. Nastavljamo dalje prema planini i jezeru Batur. Cijelo područje sjeveroistočnog Balija oko kratera planine i vulkana Batur, a koje obuhvata i sela Penelokan, Batur i Kintamani je poznato jednostavno kao Kintamani. Ova sela su smještena na ivici ogromnog kratera vulkana Batur, na 1500 metara iznad nivoa mora, i nude dramatičan pogled na još uvijek aktivan vulkan planine Batur i čudesno jezero Batur. Mi smo se zaustavili pored puta, u selu Penelokan, i sa jednog uzvišenja smo posmatrali jezero i vulkan u daljini.

Panorama je stvarno prelijepa. Kintamani je imao erupciju 24 puta od 1800. godine, i još uvijek je vrlo aktivan. Posmatrano iz Penelokana, sa desne strane je jezero Batur, najveće jezero na Baliju. Tu je i neki lokalac koji je pokušao da nam proda neke crteže ali nam nisu trebali iako su bili lijepi. Na Baliju ima mnogo tih seoskih umjetnika koji crtaju stvarno lijepo, a motivi su najčešće ili iz dnevnog života u selu ili iz hindu religije. Crteži su rađeni na papiru pa su i jeftini. U svakom slučaju, kupićemo ih kasnije. Vozač i vodič nas pitaju da li smo gladni i namjeravaju da nas dovezu do nekog restorana. Svi smo sumnjičavi prema toj ideji i iako umiremo od gladi svi redom smo odgovorili da uopšte nismo gladni. Svi pretpostavljamo da imaju dogovor sa tim restoranom i da im tamo za određeni procenat dovode turiste, što na kraju znači da će hrana biti preskupa. Saznajem da je naš vozač zapravo sin vlasnika ove turističke agencije i zove se Wayan. Na Baliju se svi ljudi zovu Wayan. Koga god sam ovde upoznao taj se zvao Wayan. Čak sam pomislio i da je neka šala u pitanju. Objašnjenje je vrlo jednostavno. Na Baliju je običaj da se prvorođenom sinu daje ime Wayan, a drugom Made, tako da većina stanovnika ima ta imena. Još nam ostaje da vidimo terase riže i Klungkung. Nastavljamo putovanje i dolazimo do mjesta Bukit Jambul. Bukit označava brdo, i ovde se tačno o tome i radi. Sa jednog uzvišenja se pruža predivan pogled na terase riže u daljini. Tu je i taj njihov restoran.

Naravno, bili smo u pravu – cijene su višestruko veće od normalnih. Nasi goreng, najjednostavnije i najčešće jelo koje se može dobiti na Baliju košta 50.000 Rp, iako je cijena u gradu za lokalce od 7.000 – 15.000 Rp. Iako smo gladni, niko iz grupe neće da jede iako su konobarice postale već pomalo dosadne u svojim pokušajima da nas posjednu za sto. Amerikanka iz naše grupe je porijeklom iz Laosa. Čak ni ovaj stari Japanac od 100 godina koji samo što nije pao u nesvijest od gladi odlučno odbija da sjedne u restoran. Nakon pola sata idemo dalje. U torbi imam kesicu čipsa koju sam podijelio sa ostalima u grupi. Čips nije od krompira nego od nekog voća tako da mi se ne sviđa. Dao sam ga Japancu pored mene na šta se on zahvaljivao 5 minuta, a smazao ga je za par sekundi. Eto što nije bio gladan. Nakon pola sata zadržavanja na ovom mjestu, dok smo sačekali da i ova dvojica naših lopova ručaju, naravno ne po ovim cijenama, nastavili smo put prema gradu Klungkung. Ovaj grad se zvanično zove Semarapura, iako ga svi još uvijek zovu starim imenom – Klungkung. Nekada je bio centar najvažnijeg kraljevstva na Baliju. Vozač je stao u centru grada, par metara od najvažnijih turističkih atrakcija grada. Tu je i spomenik Puputan, u sjećanje na drugi poznati puputan koji se desio ovde odmah nakon onog u Denpasaru.

Glavna atrakcija u gradu je kompleks Semarapura koji se sastoji od kraljevske palate, sudnice i muzeja. Kada se Dewa Agung dinastija preselila ovde 1710. godine, nova palata Semara Pura je sagrađena. Većina originalne palate je uništena u napadu Holanđana 1908. godine. Sve što je danas ostalo od palate je Pemedal Agung, ukrašena kapija sa drvenim vratima na južnom dijelu trga. Ulaz se plaća 12.000 Rp i tu dobijamo po sarong i ulazimo unutra. Dvorana pravde ili Kerta Gosa je u suštini bila vrhovna sudnica Klungkung kraljevstva u kojoj su se rješavali slučajevi koji se nisu mogli riješiti na nivou sela.  Tu je i Bale Kambung ili plutajući paviljon sa otvorenim stranama, a plafon je pokriven slikama. Posjetili smo i muzej Semarajaya. Izloženi su eksponati u vezi songket pletenja, oružje, krisovi, kao i izložba na temu puputana iz 1908. godine. Cijelo mjesto ne izgleda loše i vrijedi ga posjetiti. Mi ostajemo ovde pošto smo odlučili da se ne vraćamo sa našom grupom u Ubud. Uzimamo ruksake iz vozila i pitamo vozača kako da stignemo do mjesta Padangbai.

Prvo je nešto petljao kako je to teško i kako će nam svi tražiti čak i do 200.000 Rp za prevoz do tamo. Ovde se svi drže zajedno i imaju taj jedinstven stav prema turistima tako da je teško dobiti tačnu informaciju. Na kraju se smilovao pa rekao da pokušamo sa crvenim bemom, a ako ne prihvate da nas povezu, da probamo sa bijelim. Mi idemo prvo da nešto pojedemo jer ništa nismo jeli cijeli dan, a poslije ćemo uraditi tako kako nam je rekao. Pitam nekog dečka ispred jedne prodavnice gdje je najbliži warung i on mi rukom pokazuje na jednu ulicu sa strane koju smo upravo prošli. To je mali kineski restoran, u prilično jadnom stanju, a zove se Bali Indah. Ovde nema turista pa možemo očekivati da ćemo jesti jeftino. Imaju toliko lokalnih jela za koja nikad nismo čuli. Naručili smo ipak ono što nam je sigurno, a to je naš standardni mie goring sa morskom hranom. Nakon ručka idemo do kružnog toka i tu je bemo stajalište. Par crvenih bemo kombija je tu, ali se nisam uspio dogovoriti sa vozačima koji su tražili previše. U tom trenutku je naišao bijeli bemo, u totalno lošem stanju, pravi krš. Nakon kraćeg cijenkanja dogovorili smo se da nas preveze za 50.000 Rp. Vozač je u toku vožnje uspio da me nagovori da dodam još 10.000 Rp, ali sam mu rekao da me vozi tačno na mjesto koje mu kažem. U toku vožnje su u bemo ušli još dvojica putnika i ubacili u vozilo motor za čamac. Stigli smo u Padangbai. To je mali gradić u istočnom Baliju i pristanište za trajekte između Balija i Lomboka. Nalazi se u malom zalivu i ima dvije prelijepe plaže. Planiramo da ovde prenoćimo večeras i sutra, a zatim da se odavde prebacimo do Gili ostrva.

Tražimo smještaj i za vrlo kratko vrijeme sam našao tri sobe za 150.000 Rp. Jedna je odmah pored mora, druga ima dobar pogled na more, ali je presudilo kod treće što imamo i frižider, TV, toplu vodu, i što je soba vrlo čista i uredna. Smještaj je zapravo Celagi Inn homestay, nekih 100 m od mora u unutrašnjosti sela. To je velika kuća na tri sprata, sa više desetina soba. Jedini problem je što imamo pogled sa balkona direktno na seosko groblje koje je odmah ispod. Ali to i nije važno jer nećemo dugo biti ovde. Sad shvatam da i ovaj frižider nije toliko važan jer ne znam šta bi osim piva mogao staviti u njega. A i to pivo se neće dugo zadržati u njemu. TV je dobra stvar, posebno naveče pred spavanje. Imamo samo lokalne TV kanale, ali nije važno, slušaćemo muziku. Ovde je noć već oko 18.00 sati i sjedim na terasi uživajući u pogledu na groblje. Mirjana spava jer je umorna. U daljini se čuju zvukovi sa džamije i gomila nekih insekata koji ispuštaju čudne cvrkutave zvuke. Danas smo imali naporan dan. Ovo što smo danas obišli nikad ne bi uspjeli samostalno i bez organizovane ture. Opet taj prokleti transport na Baliju. Izašao naveče i otišao na Internet i prebacio slike sa fotoaparata. Za večeru ćemo pojesti ovo voće koje smo kupili u Ubudu. Odmaramo se u sobi. Malo čitao knjigu pred spavanje.

 << prethodna>                                                                               sledeća >>