19.09.2013 (dan 5)
Kuta, Sanur
Ustali smo oko 8 i otišli na doručak i kafu koje imamo uključene u cijenu sobe. Doručak je uvijek prilično jednostavan i mršav: jedno jaje ili malo marmelade i malo voća. Imamo i bazen u dvorištu. Smještaj je stvarno dobar. Razmišljam gdje da idemo danas. Da li da idemo na plaže na jugu ostrva, na Bukit poluostrvu ili da krenemo prema istoku tj. Sanuru? Smještaj i prevoz do plaža na jugu su dosta komplikovani, a i more dole i nije baš dobro za plivanje zbog velikih talasa. Ipak ćemo u Sanur. Transport na Baliju nije jednostavan i nije jeftin. Glavno sredstvo prevoza je mali minibus koji oni ovdje zovu bemo. Bemo je često prenatrpan, a obavezna je i borba sa vozačem oko cijene vožnje, jer cijena za strance i za lokalce nije ista. Oni će prvo tražiti i 5 puta veću cijenu, pa je cijenkanje i pregovaranje neophodno. Sve to postane s vremenom frustrirajuće. Većina hotela i hostela organizuje prevoz po ostrvu. Naravno, to je skuplje nego da se ide samostalno, ali se na taj način izbjegava cijenkanje sa vozačima i presjedanje u više mjesta. Dakle, mali shuttle bus će doći ispred našeg hostela i idemo direktno za Sanur. Cijena je 60.000 Rp po osobi. Moguće je stići do Sanura i za duplo manje, ali to podrazumijeva da se prvo ide do Denpasara pa zatim odatle do Sanura, a i put traje tri puta duže. Ovako je skuplje, ali mnogo lakše i brže. Dok smo čekali minibus, na recepciji hostela, od vlasnika hostela sam naučio par riječi na indonezijskom jeziku. Tako se „hvala“ kaže „terima kasi“, a „vidimo se kasnije“ je „sampae đumpa lagi“. Primjetili smo da svi stavljaju neke posudice sa cvijećem i pale neke štapiće na pragovima svojih kuća i prodavnica. Vlasnik hostela kaže da je to zbog tjeranja zlih duhova. Takođe kaže da sada nastupa period punog mjeseca i da je to za njih vrlo važno vrijeme i da je neki vjerski praznik. Taj puni mjesec će nam zadati dosta glavobolje u vezi plaža i kupanja. Minibus je stigao. Pitam se kako se mogu provući kroz ove uske uličice. Ukoliko sa druge strane naiđe vozilo, neko se mora vratiti. A motori neprestano prolaze ovim ulicama. Ovdje svi stanovnici imaju motore. Stigli smo u Sanur. Ovo mjesto je mnogo bolje od proklete i bučne Kute. Kuta je dobra da se čovijek napije, nađe neku drogu i kurvu. Naravno, to podrazumijeva i prisustvo hiljade pijanih Australijanaca. Ovdje je atmosfera mnogo mirnija a i plaža je super. Bijeli pijesak, a more je mirno i dobro za plivanje, jer je ovaj dio obale zaštićen grebenom. Jedini problem predstavlja oseka, jer kada se voda povuče, onda nema ništa od kupanja. Zato je najbolje doći na plažu odmah ujutro. Oko 17 časova je plima pa se tada nivo vode počinje dizati. Smjestili smo se u hostel Watering Hole 1 koji se nalazi u ulici Hang Tuah, na udaljenosti od oko 50 m od pristaništa za motorne čamce za Lembogan. Hostel je odličan, imamo svoj bungalov, soba je čista, kupatilo uredno, stolić i stolice ispred ulaza, a u sredini je predivan vrt koji se održava svaki dan. U okviru hostela je i restoran, a cijena sobe je 165.000 Rp. Sanur je mjesto sa luksuznim hotelima i pruža se duž istočne obale Balija u dužini od oko 5 km. Duž cijele obale su skupi hoteli i odmarališta sa bujnom i prelijepo uređenom vegetacijom. Zapadno od niza hotela je glavna ulica Danau Tamblingan, koja se pruža cijelom dužinom gradića i u njoj su ulazi u hotele, prodavnice, barovi i restorani. Na sjevernom dijelu, nedaleko od našeg hostela je veliki hotel Grand Bali Beach Hotel, i tu se nalazi najbolji dio plaže. Otišli smo do plaže koja je udaljena oko 50 m od našeg hostela. Voda je nevjerovatno topla. Čak se i ne osjeti promjena dok se ulazi u vodu, kao u kadi. Kupali smo se i Mirjana je učila plivati. Na plaži smo od neke babe kupili male banane za 6000 Rp. Banane su male, zelene i vrlo ukusne a nisu previše slatke. Zatim smo šetali duž obale, malom stazom koja prolazi pored hotela i restorana. Mnogo je restorana na plaži, a cijene su prilično visoke. Sanur je dosta skuplji od Kute. Ova staza je duga nekoliko kilometara, sa desne strane su nam hoteli, vile i odmarališta, a sa lijeve restorani i plaža. Ima stvarno prelijepih vila i hotela, sa perfektno sređenim vrtovima.
Sanur
Oko podne smo sjeli u jedan od brojnih restorana na plaži da ručamo. Ovog puta smo uzeli po nasi goreng spesial. Naravno, popili i po pivo. Nastavljamo dalje stazom pored plaže i nadam se da ćemo konačno doći do skretanja prema centru mjesta. Ova staza je dugačka kilometrima i već se plašimo da ćemo se morati vraćati nazad istim putem. Ili da se vratimo ili da presječemo kroz neki od hotela pa da izađemo na glavnu ulicu.
Srećom naišli smo na poprečnu ulicu koja izlazi na ulicu Tamblingan kojom smo krenuli nazad prema našem hostelu. U ovoj ulici su sa jedne strane hoteli, a sa druge prodavnice i restorani. U jednom manjem supermarketu smo kupili cigare, vodu, baterije i sladoled. U jednoj prodavnici se prodaje odjeća i saronzi. Ne želim ništa sada da kupim, ali me zanima kako izgleda i čemu služi taj sarong pa ulazim unutra.
Sanur
Čim sam se počeo muvati oko saronga, prodavačica me umotala u jedan i uporno navaljuje da ga kupim. Kaže da ga uzmem i da odmah idem u hram preko puta jer je danas neki njihov praznik. Kaže da ako ga kupim usrećiću je za taj dan. Da, a da li ću ja biti srećan nakon te kupovine, pošto znam da su cijene za nas ovde uvećane nekoliko puta. Inače, sarong ili sarung je dio tkanine koji se nosi oko struka širom Južne Azije. Ljudi ga nose u svakodnevnom životu, a obavezan je prilikom posjete Hindu hramovima. Najčešće ima karirane detalje a može biti i obojen žarkim bojama po principu batika ili ikat bojenja.
Kečak
Prodavačici sam poželio sreću i krenuli smo da tražimo naš hostel. Kod jednog odmarališta smo sjeli pored ulaza da malo odmorimo jer još uvijek ne možemo da nađemo našu ulicu, iako znamo da je tu u blizini. Hodamo već četiri sata. Uz dosta raspitivanja, konačno smo izbili na ulicu Hang Tuah i našli hostel.
Kečak
Odmorili smo se u sobi neko kraće vrijeme, i pošto smo tokom današnje šetnje vidjeli natpis u nekom restoranu na plaži na kojem je pisalo da će se održati kecak ples u 7 naveče, idemo da ga potražimo i da prisustvujemo plesu. Našli smo ga. Restoran u kom će se održati ples se zove Matahari Beach Restaurant. Sjedamo za sto na plaži i čekamo početak plesa. Uzeli smo mali Bintang i balijsku kafu. Ubrzo ples počinje. Kečak je jedan od najpoznatijih plesova na Baliju. Pozadinu čini hor muškaraca koji najčešće sjede i daju zvučne glasove u obliku čak-a-čak-a-čak.
Kečak
Kečak priča priču o Ramajani, o potrazi princa Rame za svojom ženom koja se zove Sita, nakon što ju je kidnapovao kralj Rawana. Tokom plesa, krug muškaraca, svi golih grudi i obučeni u karirane saronge oko struka, obezbjeđuju konstantan čak-a-čak zvuk dok igraju armiju majmuna i dok se bore protiv Rawane i njegovih pomoćnika.
Kečak
Ples je stvarno zanimljiv i oduševljeni smo. Nakon plesa smo se malo slikali na plaži. Pri povratku u naš hostel kupili smo po pečeni kukuruz kojeg je prokleti prodavač namazao puterom i šećerom i onda pekao na vatri, tako da je bio užasan. To njihovo zaslađivanje stvari koje bi inače trebale biti slane nas proganja još od Malezije. Odmah smo se sjetili pečene prasetine koju smo jeli u Melaki u jednom kineskom restoranu koja je izgledala predivno, ali nažalost bila slatka. Na kukuruz sam stavio gomilu soli, ali ni to nije pomoglo, pa smo ih morali baciti. Vratili se u sobu i nakon tuširanja, zaspali.