01.10.2013 (dan 17)

Mataram, Padangbai, Lovina

Ustali smo u 7 i spremili ruksake. Izašli u grad. Idemo ulicom Jl Pejanggik do hrama Pura Meru koji je još zatvoren. Odmah preko puta je Mayura Water Palace u koju smo ušli i razgledali. Ovde nema nikog.

Tu je vještačko jezero a u sredini palata. Pored je i hram u koji smo ušli. Palata je sagrađena 1744. godine i uključuje hram nekadašnje kraljevske familije, i mjesto za hodočašće za hinduse Lomboka.

Na ovom mjestu se odigrala krvava bitka između Holanđana i Balinežana 1894. godine. Tu je i neka baba koja je upravo postavljala svoj štand sa hranom te smo od nje kupili kafu koju smo i popili u tom parku. Tada je do nas dotrčao neki dečko noseći u ruci gomilu ulaznica. Kaže da moramo platiti kartu. Na karti piše „Donacija 5000 Rp“. Još jedna od onih donacija koje se moraju platiti, ali u redu, nije mnogo. Nakon što smo popili kafu, otišli smo do hrama Pura Meru, koji se nalazi odmah preko ulice. To je najveći i drugi po važnosti hindu hram na Lomboku.

Sagrađen je 1720. godine i posvećen je hindu trojstvu kojeg čine Brama, Višnu i Šiva. U unutrašnjem dvorištu su 33 mala svetilišta i tri glavna, višeslojna svetilišta izrađena od tikovog drveta. Ovaj u sredini, sa 11 slojeva, je Šivina kuća. Tu je neki starac koji je nešto radio na travnjaku i odmah nam je prišao da nam proda ulaznice.

I ovde je isti slučaj kao i kod Vodene palate, donacija od 5.000 Rp. Dao nam je neke trakice koje smo zavezali oko pojasa. U unutrašnjem dvorištu, odmah pored Šivinog svetilišta, neka starija žena bere neke cvjetove sa drveta. Na moje pitanje šta to radi, ona je samo ponavljala riječ „bunga“ i spajala dlanove kao u molitvi. Očigledno da se „bunga“ odnosi na ove cvjetove koji simbolizuju svetost i koriste se u vjerskim hindu ritualima. Nakon posjete ovom hramu otišli smo do Ruby Supermarket & Department Store u istoj ulici i kupili mnogo kafe i čajeva. Ovaj tržni centar je mnogo povoljniji za shopping od Mataram Mall-a. Zatim smo se vratili u naš hostel. Nahvalio sam sobu i hostel kod vlasnika, na šta se on vrlo toplo zahvalio. Doručkovali smo ispred naše sobe. U 10.45 treba doći shuttle bus da nas pokupi. Nadam se da nas neće zaboraviti. Danas napuštamo Lombok, a gde ćemo stići danas, ne znamo. Bilo bi idealno noćiti na sjeveru Balija, ili u Lovini ili Singiraji, ali kako sada izgleda, to će biti vrlo teško. Momci iz agencije, Sahrul i Edi, su tačni. Već nas čekaju ispred hotela Ganesh Inn.



Krenuli smo prema Lembaru gdje ćemo se ukrcati na trajekt za Bali. Sahrul pokušava da nas nagovori da uzmemo shuttle bus karte do Lovine za 500.000 za nas dvoje, što mi se u tom trenutku učinilo mnogo. Vidjećemo kakve su cijene kad stignemo u Padangbai. Na stanici u Lembaru čekamo da nas povedu do pristaništa pa da se ukrcamo. Tu je mnogo ljudi i djece. Vrlo smo im zanimljivi i svi žele da se slikaju sa nama. Majke guraju svoju djecu da se slikaju sa nama. Simpatični su. U 12.30 smo se ukrcali na trajekt i krenuli prema Baliju. Lombok i Bali su razdvojeni moreuzom Selat Lombok koji  označava biogeografsku granicu između faune indomalajske ekozone i Australazije. Granica je poznata kao Wallace linija. Ime je dobila po naučniku Alfredu Wallace-u, koji je prvi predložio ovu granicu. Radi se o tome, da je životinjski svijet lijevo od ove linije isti ili sličan onome u ostalom dijelu Indokine i Azije, a desno je potpuno drugačiji i karakterističan je za Australiju i ostrva oko nje. Dakle, neke životinje koje žive npr. na Lomboku, teško se mogu naći na Baliju ili Javi i obratno. Na trajektu smo kupili dvije majice za 40.000 Rp. Želimo da stignemo u Lovinu večeras. Spavanje u Ubudu je isključeno, jer ne želimo da se vraćamo u mjesto u kojem smo već bili.

Prenoćiti ovde bi značilo priznati poraz. Pokušaćemo da nađemo prevoz direktno za Lovinu, a ako ne uspijemo u tome, onda ćemo probati da se prebacimo bar do Candidase ili Amlapure, pa ćemo sutra ujutro prema Lovini. U Padangbai smo stigli oko 17.00. Sada je već je prilično kasno da nađemo prevoz do Lovine. Do tamo ima bar četiri  sata vožnje, a shuttle bus za 300.000 Rp imamo tek sutra ujutro. Nije problem naći prevoz ako se dobro plati. Oko nas se skupila gomila ljudi i nude nam prevoz do Lovine za 600.000 Rp. Sada vidim da je Sahrul bio ipak u pravu kad nam je htio prodati one karte za 500.000 Rp. Sjeli smo u jedan restoran da popijemo pivo i da razmislimo šta ćemo dalje. U selu se već pročulo da želimo da idemo za Lovinu i svi nam nude prevoz za otprilike isti novac. Zaboravio sam da vratim ključ od sobe u Celagi Inn kada smo prošli put bili ovde, a pošto smo blizu, idemo da vratim ključ i da pitamo „ujaka“ za savjet. On kaže da je do Lovine tolika cijena i da to i nije toliko mnogo za nas. Još kaže da je i on nekada bio bemo vozač i da za benzin treba dosta, pa i ručak za vozača. Možemo spavati kod njega večeras pa krenuti sutra ujutro ili platiti večeras 500.000 Rp, ali dobiti jedan dan više. Ipak smo odlučili da idemo večeras.

Pozdravili smo se njim i čim smo izašli van izabrali smo jednog od vozača i za 500.000 Rp dogovorili se za prevoz do Lovine. U autu sa vozačem smo samo nas dvoje, a vozilo je vrlo udobno i imamo dosta prostora pozadi. Sada je već 18.00 časova i polako pada noć. Momak vozi krivudavom cestom kroz džunglu, vjerovatno ide nekom prečicom. Sada shvatam da je ova cijena ipak u redu za privatno vozilo jer i nije tako lako voziti pod ovakvim uslovima, posebno noću. Kada se gleda mapa Balija, reklo bi se da su udaljenosti male, ali u stvarnosti je drugačije. Ovde sve treba računati duplo u vezi vremena. Nakon nešto manje od četiri sata vožnje prošli smo kroz grad na sjevernoj obali Balija – Singaraja. Ovo je malo veći grad i izgleda dobro za shopping. Još desetak kilometara i bićemo u Lovini. Lovina je malo mjesto, na sjeveru Balija, i zapravo je to zajednički naziv za sedam spojenih sela koja se protežu desetak kilometara duž ove ceste koja ide sjevernom obalom. Glavna događanja su u selu Kalibukbuk, koje se često zove i „centar Lovine“. Ovo je glavni turistički centar na sjeveru Balija. Od vozača sam dobio neke informacije za prevoz do Jave. Ovde ćemo pokušati da uhvatimo neki veliki bus koji ide do nekog od većih gradova na Javi. Tražio sam od njega da nas doveze do nekog jeftinijeg hostela da ne bi morali sami da tražimo smještaj u nepoznatom mjestu. Vozač nas dovezao do hotela Taman Lily’s, u selu Kalibukbuk, gdje smo uzeli sobu za 150.000 Rp, koju sam odmah i platio.

Tu na recepciji onako umornima nam se nakačio neki momak da nas vozi čamcem ujutro na gledanje delfina. To je ovde glavna atrakcija i cijena je fiksna i iznosi 60.000 Rp. Obično se polazi u 6, ili najkasnije u 7 ujutro. Spominjem svoje iskustvo sa Zanzibara ali mi ne vjeruju da je moguće da se pliva pored delfina. Meni se svakako ne ide, a Mirjani još manje, jer joj je dosta ovih klimavih čamaca, tako da smo ga ljubazno odbili. Soba nam je ogromna, imamo tri kreveta, a kupatilo je dovoljno za cijeli fudbalski tim. Nakon što smo ostavili stvari u sobi, otišli smo u prvi restoran pored hotela da večeramo, jer nismo ništa jeli osim par sendviča i banana na trajektu. Restoran izgleda super, sa svijećama na stolovima i laganom muzikom obiluje romantičnom atmosferom. Ja sam naručio black marlin steak, a Mirjana je uzela calamari. Ona nikako nema sreće sa sosovima pa joj uvijek daju neki sladak sos. Moj balinežanski sos sa češnjakom je bio super. Sa zavišću sam gledao Mirjanu kako pije pivo, dok sam ja pio limunadu jer sam danima prehlađen iz nekog nepoznatog razloga. Nije valjda da sam alergičan na nešto, ili me klima u sobi zeznula. Glupa situacija koja traje još od Gilija, biti prehlađen na ovakvom mjestu i na konstantnih 30 stepeni. Nos mi curi neprestano. Možda sam postao alergičan na more i lijepa ostrva? Vratili se u sobu. Pred spavanje sam malo čitao i proučavao mape. Koliki put smo danas prešli! Od Matarama na Lomboku, preko Padangbaia pa sve do Lovine na sjeveru Balija. Sve je i dalje vrlo jeftino, osim transporta koji nas ubija.

 << prethodna                                                                               sledeća >>