04.10.2013 (dan 20)
Bromo, Yogyakarta
Ustali smo u 03.30, i nakon kafe u restoranu krenuli džipom za Bromo. U restoranu su nam spakovali doručak da ponesemo. Nakon nekog vremena smo se zaustavili i nastavili pješke kroz noć malom stazom prema vrhu Gunung Penanjakan, koji sa visine od 2770 metara nudi najbolji pogled na Gunung Bromo. Sa nama je došlo još nekoliko džipova i svi idemo tom stazom. Ništa se ne vidi i svi slijedimo nekoga sa baterijskom lampom koji osvjetljava put. Nakon 15 minuta hodanja smo se zaustavili. Ovde ćemo čekati izlazak sunca kad je pejzaž naljepši dok ga obasjavaju sunčevi zraci. U ovom području je prilično hladno tokom čitave godine, a posebno noću. Mi budale se nismo ni obukli, ja sam jedini u kratkim hlačama i sa tankom majicom sa dugim rukavima. Sa nama je i grupa Kineza koji su u zimskim bundama. Ovo je užas, umrijećemo od hladnoće. Tu je i neki lokalac koji je upravo postavljao mali stolić i tu namjerava da prodaje čaj i kafu i hranu.
Gunung Bromo
On je naš spasilac jer je zapalio malu vatricu, koju je zaklonio hrpom kamenja. Što je najgore, ovde duva jak i ledeni vjetar. Ukočili smo se od hladnoće, grudi mi se grče, a noge i ruke se tresu. Stali smo oko vatre i ja pokušavam da je još rasplamsam bacajući na nju sve što mi je bilo pri ruci. Kada će već izaći to prokleto sunce? Uzeli smo vruć čaj od džindžera od ovog čovjeka da nas bar malo zagrije. Platili smo mu 10.000 Rp za čaj, iako bi mu ja rado platio samo za ovu vatru. Kakva glupost! Otići noću na vrh planine u odjeći za plažu! Nakon pola sata sunce se pomalo pojavljuje iza planina u daljini. Sa svakom minutom koja prolazi stanje postaje sve podnošljivije. Kada sunce potpuno izađe i dalje će biti hladno, ali se to već može izdržati. Ovo je najbolje mjesto za posmatranje grupe vulkana koji čine Gunung Bromo i Tengger-Semeru nacionalni park. Pejzaž je nestvaran i izgleda kao onaj na Mjesecu. Ispred nas su tri vulkana koji se izdižu iz ogromne i prastare Tengger kaldere koja se pruža oko 10 km. Vulkani leže u pravom moru sivog pepela. Bromo je najpoznatiji od njih i dalje je vrlo aktivan. Pored njega su vulkani Batok i Kursi, a u daljini se vidi strašni Gunung Semeru koji je sa svojom visinom od 3676 m, najveći vrh na Javi i najaktivniji vulkan na ostrvu. U daljini se vidi ogroman stub dima koji izbacuje Semeru. Gunung Semeru je dio velikog Tengger masiva i poznat je još i kao Mahameru, što u prevodu znači Velika planina.
Gunung Bromo
Za hinduse je to najsvetija planina i smatraju je ocem Gunung Agunga na Baliju. Semeru je jedan od najaktivnijih vulkana na Javi i u konstantnom je stanju erupcije još od 1818. godine. Eksplodira svakih pola sata i ti gasovi koje izbacuje, kao i lava čine ga vrlo opasnim. Ovo je možda i najbolji pejzaž koji sam ikada vidio. Sve izgleda nestvarno a osjećaj je kao da si na drugoj planeti. Sunce je sada već sasvim izašlo i više nije ni hladno. Ovi Kinezi me stvarno nerviraju! Grupa od njih desetak pokušava da napravi zajedničku fotografiju i svi su se nabili jedno pored drugog, a vulkani su im iza leđa i uopšte se ne vide.
Tipično za Kineze, Japance i Korejance, uvijek imaju vrhunsku opremu ali nikad ne znaju da naprave pravu fotografiju. Koliko puta sam vidio da nose čak i veliki stalak za fotoaparat, a kad slikaju neki hram izaberu takav ugao da im obično neka kanta za smeće ispred hrama bude u prvom planu. Nakon sat vremena uživanja u prelijepom pejzažu vraćamo se istim putem prema džipovima koji nas čekaju pored glavnog puta. Džipom nastavljamo dalje i spuštamo se prema kalderi i plaćamo 75.000 Rp za ulaz u nacionalni park. Sada smo u podnožju vulkana, na tzv. Pješčanom moru ili kako ga lokalci zovu Laotian Pasir. Ovde je već nekoliko desetina džipova i mnogo turista.
Gunung Bromo
Oko nas je svuda more crnog pepela i pijeska. Imamo oko pola sata da se popnemo na vrh Gunung Broma i da se vratimo. U ovom području živi narod Tenggeru i ovde su uglavnom zbog turista kojima nude prevoz na svojim konjima. Pomalo su i dosadni sa tim.
Gunung Bromo
Čak i ljudi koji hodaju ispred nas podižu veliku prašinu koja nam ide u oči, a tek ako hodamo iza jahača na konju onda je to nepodnošljivo. Do kratera vodi tačno 253 stepenica koje treba savladati. U podnožju vulkana je i neki hindu hram u koji nismo ulazili. Nakon teškog penjanja uz strme stepenice, stižemo na vrh. Osjeti se vrlo jak miris sumpora. Iz grotla vulkana se izdiže gusti bijeli dim. Zanimljivo bi bilo upasti unutra. Nakon 15 minuta idemo nazad i spuštamo se stepenicama prema dole. Na putu prema džipu smo kupili dvije majice sa slikama vulkana. Prvo su tražili 50.000 Rp samo za jednu ali smo nakon kraćeg cijenkanja kupili dvije za 40.000 Rp.
Gunung Bromo
Majice su obične, ne vrijede ni 5000, ali neka bude. Usta su nam puna pijeska i prašine, a totalno smo prekriveni pepelom. Trebaće nam tri dana da se operemo. Džipom smo se vratili do našeg hotela. Užasno mi se spava i ne mogu čak ni da se istuširam.
Gunung Bromo
Odspavao sam oko dva sata i vidim da sam se jutros totalno smrzao jer sam još hladan. U 10 smo krenuli nazad malim shuttle busom za Probolinggo. Usput smo stali kod bankomata gdje sam podigao milion rupija i platio za ovu turu. Opet smo kod agencije odakle smo sinoć krenuli. Čekamo shuttle bus za grad Yogyakarta, našu sljedeću destinaciju. Bus bi trebao biti ovde u podne tako da imamo još sat vremena do polaska. Gladni smo, pa smo po savjetu ovog lopova iz agencije otišli u jedan warung u istoj ulici. Warung je u prilično lošem stanju, sve je prljavo, ali se ipak onaj iz agencije zaklinjao da je tu najbolja hrana u Probolinggu. Hrana se drži u otvorenim posudama, meso na tanjirima, a muhe se skupljaju u velikom broju. Možemo staviti na tanjir šta poželimo, a onda će baba koja tu radi letimičnim pogledom da odredi koliko to košta. Ja sam uzeo neku teletinu i dodao rižu uz nju. Sve ostalo je bilo nepoznato i krajnje sumnjivo. Popili smo i po ledeni čaj i sve to je na kraju koštalo 24.000 Rp. Čim nismo u turističkom mjestu odmah su i cijene normalne. U 12.30 smo krenuli prema Yogyakarti. Imamo super minibus, sami smo unutra, tako da smo skinuli obuću i legli na zadnjem sjedištu. Ovo je vrlo prijatna vožnja a vozač se stvarno razumije u muziku. Pustio je neki DVD sa kolekcijom odličnih rock hitova a izbor je bio kao da sam ga ja pravio. Java je nevjerovatna što se tiče gustine naseljenosti. Vozimo se već satima a nismo još naišli na prazan prostor ni sa jedne strane puta. Svuda su kuće, ljudi… Kao da se stotinu kilometara vozimo kroz neki manji grad koji se pruža uz cestu. Da bar vidimo livadu ili malu šumicu pored puta, ali to nije moguće. To nije ništa čudno, 140 miliona ljudi živi na ovom ostrvu. U jedno trenutku je vozač stao na putu i rekao da mu se spava i da će odspavati 10 minuta. Gledam ga u čudu i pitam se da li se zeza sa nama. Stvarno je tako, zaklopio je oči i spava. Sad me već brine da nas ne slupa negdje. Kažem mu da popije kafu ako treba i da odmori, nije problem. Nakon tih njegovih 10 minuta smo krenuli dalje. Pitam se koliko mu je to baš pomoglo. Oko 17.00 smo napravili pauzu i stali ispred nekog restorana pored puta. Ja i Mirjana smo popili po kafu, a kad smo već tu, onda ćemo i nešto pojesti. Ja sam uzeo tami goreng ayam, a Mirjana nasi ayam. Njeno jelo je, naravno, sa rižom. Vozač kaže da na Javi ne postoji bemo, ovde se ta vrsta minibusa zove angkot ili mikrolet. Baš je neki dobar čovjek i mnogo nam se dopao. Urban neki čovjek, sa dobrim ukusom za muziku. On je zapravo iz Yogyakarte i sada ide kući. Prošli smo kroz grad Solo ili Surakarta i oko 22.30 stigli u Yogyakartu. Pitao sam ga da li zna gdje ima jeftinih hostela i on nas je dovezao tačno u ulicu Sosrowijayan. To je glavna ulica u kojoj je većina turista i backpackera. Tu je cijeli niz jeftinih hotela i hostela, restorana i barova. Sada je vrlo živo na ulicama. Velika je gužva, svuda su svijetleće neonske reklame i natpisi. Ovaj grad na prvi pogled izgleda fantastično. Nešto što još nismo vidjeli u Indoneziji. A nećemo više ni vidjeti. Nakon što smo pregledali 5 – 6 hostela i losmena, neki lokalac sa dugom kovrdžavom kosom nas je doveo do losmena Isty gdje smo uzeli sobu. Nikad ne bi sami našli ovaj losmen jer je zavučen u uskim uličicama. Naša soba je na drugom spratu i ima dva mala balkona i svoje kupatilo, a košta samo 100.000 Rp. Zadovoljni smo. U prizemlju živi porodica koja je vlasnik cijele kuće, tj. losmena. Glava porodice je neki simaptičan čovjek, očigledno veliki katolik, jer su mu krstovi svuda po zidovima i na televizoru. Svako veče sam ga viđao kako gleda TV dok smo se vraćali iz grada i svako veče me snabdijevao sa vrlo korisnim informacijama. Konačno smo se istuširali i skinuli sa sebe ovaj vulkanski pepeo.