03.10.2013 (dan 19)
Banyuwangi, Kawah Ijen
Ustali smo u 4 ujutro. Spremili se i izašli ispred hotela da sačekamo Ivana, Itu i Arifa. Sjedimo na pločniku ispred hotela. Na ulici nema nikoga. Tu i tamo protrči pacov pored nas iz pravca hotela. Nakon pola sata čekanja smo se vratili u sobu. Ovi su izgleda odustali. Možda je tako i bolje. Vratili se u krevet i nakon pola sata neko kuca na vrata. To je Ivan. Pita nas da li smo spremni. Gledam na sat i vidim da je 5. Ivan kaže da je došao na vrijeme i da je sada 4. Pa da, nismo vratili vrijeme na satu kada smo došli sa Balija na Javu. Između Jave i Balija postoji vremenska razlika od jednog sata. Odjavili smo se iz hotela, i ušli u džip. Tu su i Itha i Arief. Još uvijek smo ljuti na sve. Idemo da vidimo vulkan Kawah Ijen. Kakve smo mi budale sinoć ispali. Od nečega što je sinoć bila glupa greška danas će nastati jedna od najboljih stvari na ovom putovanju. Put do vulkana traje oko sat i po, duže nego što sam mislio. U podnožju vulkana cesta počinje da krivuda i ide uzbrdo. Već se osjeti miris sumpora. Iz smjera vulkana prolaze kamioni natovareni sumporom. Dolazimo do tačke gdje je parking u mjestu koje se zove Pos Paltuding i tu plaćamo ulaz 15.000 Rp. Kawah Ijen je rudnik sumpora i miris sumpora se osjeti kilometrima. Sada nam preostaje poslednja etapa do kratera koja se sastoji od 3 km napornog hodanja uz strmu planinu. Počinjemo da se penjemo prašnjavim putem. Oko nas je prelijep planinski pejzaž. Usput srećemo rudare koji nose sumpor iz vulkana prema podnožju.
Kawah Ijen, kopači sumpora
Na ramenima nose dvije velike pletene korpe spojene šipkom. Korpe su pune komada sumpora i kako čujem ukupna količina koju ovi jadnici nose je oko 80 kg. Nevjerovatno! Prava rijeka znoja im se slijeva niz gola leđa i sa čela niz lice.
Kawah Ijen
Odmah nam se pridružio i jedan mladi rudar koji je nosio prazne korpe i ide gore do vulkana po novu turu sumpora. Jasno mi je šta mu je cilj. Želi da nam bude vodič ako budemo odlučili da silazimo dole u krater. Zove se Muktar i prilično je mlad. Kaže da radi ovaj posao već 9 godina, sedam sati dnevno, i da se u toku radnog dana dva puta penju do kratera i nazad do podnožja noseći teret od oko 60 – 90 kg na svojim leđima. Teret zavisi od snage rudara i njegove želje da zaradi više. Ovo je jedan od najtežih poslova za koje sam čuo. A plaćeni su samo oko 600 Rp po kilogramu, što u toku dana iznosi u prosjeku oko 5 – 10 $.
Kawah Ijen
Sumpor se vadi u krateru vulkana i u početku je crvene boje. Kada se ohladi postaje žut i onda ga rukama lome na komade i stavljaju u korpe i penju se oko pola sata iz kratera do vrha vulkana. Zatim taj teret nose 3 duga kilometra niz ovu strmu stazu do podnožja gdje izvagaju donešeni teret i gdje ih plaćaju po kilogramu.
Kawah Ijen
Od opasnih sumpornih isparenja zaštićeni su samo pamučnim šalovima koje omotaju oko lica. Pitam ga da li je opasan taj posao što radi, baš zbog tih isparenja, i on mi odgovara da nije i zar mislim da bi on to radio da je opasno. Pa i ne znam baš. Sumpor iz ovog vulkana se koristi u kozmetici i medicini, a dodaje se vještačkom đubrivu i insekticidima. Nastavljamo sa penjanjem i povremeno se odmaramo jer je ovo prilično naporno. Kad se mi zaustavimo, zaustavi se i Muktar. Odlučili smo da više ne pričamo sa njim i da mu tako ljubazno stavimo do znanja da nastavi dalje sa svojim poslom, ali on ne odustaje i pravi se mutav. Žao mi ga je, dobar je momak, ali sam još uvijek bijesan na sve Indonežane zbog onog juče, pa svoj bijes iskaljujem na nevinoj osobi. Ako bi nekome trebali dati novac, onda je to sigurno Muktar, a ne onaj kreten koji se zove Ivan i koji sada spava u autu i ne pada mu na pamet da se penje sa nama. Juče sam se dobro opekao sa svojom dobrotom pa ne želim da opet ispadnem budala. A Muktar ima i djecu koju hrani radeći ovaj krvavi posao. Nakon sat vremena penjanja stižemo do ivice kratera. Ispred nas se pruža veliko vulkansko jezero tirkizne boje koje je sa svih strana okruženo vrlo visokim i strmim zidovima kratera. Jezero se nalazi na 2148 m nadmorske visine. Vulkan je i dalje aktivan i zadnja veća erupcija se desila 1936. godine. Ovo je definitivno jedna od najljepših ljepota prirode koju sam vidio u životu. Iz kratera izbija sumporni dim i isparenja koja nam tjeraju suze na oči i koja otežavaju disanje. Moguće je i sići dole na dno, na mjesto gdje rudari kopaju sumpor, ali samo sa nekim od rudara jer je kamenita staza prilično uska i opasna. Silazak dole traje oko 20 minuta. Potrebno je platiti rudaru od 50.000 do 150.000 Rp, zavisno od pregovaračkih sposobnosti, i da li se silazi danju ili noću. A onaj lopov kod Ithe i Ariefa je rekao da se plaća 300.000 Rp! Za ove rudare stvarno kruži priča da znaju biti vrlo nezgodni sa turistima, pogotovu kada siđeš dole i ako nisu zadovoljni sa novcem koji su dobili. Muktar nas pomalo stidljivo pita da mu damo nešto para iako ne znam za šta. Sad smo se mi pravili mutavi. Bez riječi je otišao i krenuo da silazi u krater koji je sada već pun dima.
Kawah Ijen
Uvijek će mi biti žao i osjećaću sramotu zbog toga. Ovde je još nekoliko desetina stranaca sa nama. U jednom trenutku je vjetar nanio sumporni dim prema nama i to u tolikoj količini da je postalo nemoguće disati, a i postojala je opasnost od padanja u krater zbog panike koja je nastala tako da smo se svi razbježali i udaljili od ivice vulkana. Gore smo napravili sjajne fotografije zajedno sa Ariefom i Ithom. Nakon sat vremena smo krenuli nazad. Kada smo bili kod džipa Itha nam je dala pismo napisano uz pomoć „Google translate“ alata. Dio na engleskom je bio pomalo nerazumljiv, ali je dio na srpskom bio bez greške. Sadržaj pisma je da se rasplačeš! Oni nas već smatraju dijelom svoje familije. Itha nam se izvinjava zbog ponašanja svojih rođaka, baš kao što sam i pretpostavljao, bilo ju je sramota zbog toga. U pismu dalje kaže da želi da ide sa nama u nastavku našeg putovanja i da će ona kupovati i plaćati sve stvari umjesto nas jer su za nju kao Indonežanku cijene svega nekoliko puta manje. Vrlo lijepo od nje, ali bi to ipak bilo malo ograničenje za nas, a i želimo da budemo sami. Iako sam malo razmišljao o njenom prijedlogu, nisam joj ništa odgovorio. Kaže da je Ivan njihov najbolji prijatelj i da ni on nije toliko loš kao što je ispalo. Pa da, vjerovatno je i njega nagovorio onaj stari lopov da se tako ponaša. Kasnije smo vidjeli da je čak i Ivan smekšao i otoplio svoje odnose prema nama jer su mu Itha i Arif vjerovatno održali lekciju.
Kawah Ijen
Itha i Arief žele da ostanemo kod njih nekoliko dana. Arief kaže da će nas voditi da obiđemo sve okolne nacionalne parkove i vulkane besplatno. O bože, šta sad raditi?! Sada smo već pravi prijatelji, a i ne postoji bolji način za upoznavanje ove zemlje od ovoga. Mi ipak imamo svoj plan kretanja i danas bi trebali krenuti dalje. Da bar imamo više vremena, stvarno bi voljeli da ostanemo nekoliko dana. Vraćamo se u Banyuwangi i opet idemo kod njih kući. Ni Ivan više nije spominjao da platimo benzin ni njegov ručak. Vidljiva je velika promjena kod njega u vezi nas. Pozdravićemo se u kući, a Ivan će nas odvesti do bus stanice, koja je nekih 10 km od grada.
Primjetio sam da su i Itha i Arief obukli najnoviju odjeću koju su kupili na Baliju iako su se penjali sa nama na prašnjavi i prljavi vulkan. Tačno ću se rasplakati. Kod njihove kuće smo. Baba nam nudi da se okupamo u njihovom kupatilu. Čak su nam donijeli i ručak. Jelo se zove rujak lontong i prave ga tu u njihovoj ulici. Svi zajedno smo ručali i bilo je vrlo ukusno. Sada se sve priča otvoreno i bez laganja. Ivan kaže da za Indonežane nasi goreng košta 5000 Rp, a mi ga plaćamo po 20.000 Rp ili čak i 30.000 ako se jede u nekom restoranu na plaži. Platili smo im 600.000 Rp i sad mi uopšte nije žao novca. Svi idemo zajedno do autobuske stanice. Ivan je našao autobus koji ide za Surabayu i razgovarao sa vozačem. Očigledno da ćemo platiti normalnu cijenu karte jer je rekao vozaču da smo njihovi prijatelji.
Kawah Ijen
Zagrlili smo se čvrsto i izljubili sa svima na rastanku. Svima nam je mnogo žao što se rastajemo. Pozvani smo da jednog dana dođemo opet kod njih kada budemo u ovom regionu. Objasnili su nam kako da stignemo do vulkana Bromo i rekli nam detaljno sve koliko šta da platimo kada budemo tamo. Vozač i kondukter u busu nam daju poseban tretman i paze na nas. Ovaj bus ide do grada Surabaya ali mi ćemo izaći prije, u gradu Probolinggo, pa zatim krenuti prema selu Cemoro Lawang. Bilo bi idealno stići tamo večeras i pozicionirati se za Gunung Bromo sutra ujutro. Ovo je prvi bus koji sam vidio u zadnjih 20 dana. Pravi, veliki autobusi su rijetkost na Baliju, a malo ih ima i u manjim gradovima na Javi. Za prevoz se koriste uglavnom razne varijante kombija i minibuseva koji nose različite nazive zavisno na kojem smo ostrvu. Jedna te ista stvar se na Baliju zove bemo, na Javi angkot ili mikrolet i ko zna kako na drugim ostrvima. Dok smo sjedili u busu čekajući polazak, dva momka su ušla u bus i počeli da sviraju i pjevaju. Jedan ima mali doboš a drugi svira gitaru i pjeva. Dobri su. Otpjevali su dvije pjesme a zatim prošli autobusom i skupili novčane priloge i izašli. Ja sam im dao 5000 Rp. Kasnije ćemo vidjeti da je to uobičajena stvar i da tih svirača ima u svim busevima i na svim bus stajalištima. U Probolinggo smo stigli oko 18.00 časova. Već je noć i autobus je stao ispred neke turističke agencije jer vozač zna da ako smo već ovde gdje idemo dalje. Čovjek koji tu radi nam nudi sve, obilazak Broma džipom, smještaj u hotelu i prevoz do tamo, kao i prevoz do Yogyakarte. Prvo traži milion za to, a zatim 450.000 Rp po osobi. Na prvi pogled to izgleda mnogo, ali kada se sve sabere, ta cijena nije mnogo veća od onoga što bi mi sami potrošili. Ipak ćemo si uzeti malo vremena da razmislimo pa smo sjeli u jedan warung preko puta i naručili kafu. Kako god da izračunamo sve troškove, uvijek dođemo do iznosa od oko 600.000 – 700.000 Rp. Pristaćemo na 800.000 Rp, pošto je rekao da ima neku vrlo slabu sobu sa zajedničkim kupatilom. Kada nam je sve ovako organizovano, izgubićemo oko 20 eura, ali zato nema mučenja, nema hodanja, traženja prevoza. Definitivno se ne isplati toliko se mučiti zbog toga. Jedini problem je što nemamo rupija pa mu ne možemo odmah platiti. To ćemo uraditi kada zamijenimo pare, na kraju aranžmana. Ovaj iz agencije se pravi pametan pa nam traži da zamjenimo novac kod njega, ali po lošem kursu od 14.500 Rp za euro. Kažem mu da sam ovde već 20 dana i da dobro znam sve u vezi cijena i kurseva i da mi više ne priča one priče koje počinju sa „Don’t tell anyone, this is only for you“ jer za tim stvarno nema potrebe. To mu se baš i nije dopalo. Krećemo vozilom u 19.00 ka selu Cemoro Lawang u koje smo stigli nakon dva sata vožnje. Smještaj imamo u hotelu Yoschi. Pokušao sam da razmjenim pare na recepciji hotela, ali je malo falilo da opalim po nosu cvikeraša za pultom kada je rekao 11.000 Rp za euro. Takav kurs ne postoji nigdje u cijeloj Indoneziji. Kaže da treba odavde nositi novac do banke u gradu i da je to teško. Da, stvarno je teško nositi novac. Sutra ćemo na bankomat pa ćemo uzeti pare. Hotel izgleda dobro, ima i odlične sobe, samo što je ova naša u nekom podrumu. Soba smrdi na vlagu, a u hodniku je paučina. Dakle, ovde je zadnji gost bio u prošlom vijeku. Razmišljam da pišam u ćošku sobe, da ne izlazim van do toaleta. Svakako to ne bi mnogo uticalo na izgled sobe. Do kupatila trebamo preći 30 m otvorenog prostora u vrtu. A ovde je prilično hladno noću. Nema ništa od tuširanja večeras iako imamo sloj sumpora na sebi. Sjeli smo u restoran u hotelu i naručili nešto što se zove kentang goreng roestis istimewa. To sam naravno zapisao sa menija. Pretpostavljam da to nije neki naročit naziv jela, nego samo pobrojani glavni sastojci koje smo imali u tanjiru kao što su krompir, govedina, sir i jaje. U meniju piše čak 20 % service tax, kakvi lopovi! Znači, dobijaju šipak od mene kao napojnicu. Svakao je uzmu i sami bez pitanja. Za nas dvoje, večera je koštala 78.000 Rp. Idemo u sobu i odmah u krevet. Treba opet ustati rano ujutro.