23.06.2009 (dan 4)
Damascus
Ustao sam rano i odmah krenuo u obilazak grada, tj. onog što sam planirao, a nisam uradio prošli dan. Danas ne diram stari grad, jer sam ga pregazio juče. Fokus će biti na jug i sjever od starog grada.
Tekija as-Suleimaniyya
Idem prvo prema jugu i obilazim džamije Darvišija (Ad – Darwishiyya), Sibaija (As – Siba’iyya) i Sinanova džamija. Prolazim kroz suk Medhat paša. Muvao sam se oko Bab al-Jabiye. Zatim uzimam taksi i idem prema sjeveru tj. ka Yousef al-Azmeh trgu gdje se nalaze moderni hoteli, restorani i barovi. Tu je sve dosta skuplje, ali taj dio grada je vrlo lijepo uređen i super izgleda. Odmah preko puta Cham palace sam popio kafu sa divnim pogledom na ulicu i prolaznike. Još je jutro. Nema kafe nigdje na svijetu kao u Damasku. Odavde idem ulicom Maysaloma, pa ulicom Brazil prema muzejima. Nacionalni muzej je zatvoren. Nije ni važno. Preko puta muzeja je tekija Sulejmanija (Takiyya as-Suleimaniyya) iz 1554. godine, građena prema dizajnu najboljeg otomanskog arhitekte Sinana. Zatim idem do Vojnog muzeja, ali mi vojnik – stražar kaže da je taj muzej premješten na drugu lokaciju i ljubazno mi na arapskom napiše ime i mjesto muzeja da pokažem taksistima. Baš mi ne ide danas sa ovim muzejima. Ma uostalom baš me briga za muzeje. Zatim sam obišao dvije crkve, od kojih je jedna crkva Svetog Antonija. Nastavio sam šetnju po gradu, pa opet kafa i mali odmor. Konačno sam kupio mapu grada.
Prodavnica začina
Poslije toga sam sjeo u neki jeftini restorančić i pojeo kebab i salatu. Uzeo sam taksi do Yarmouk trga. Taksista kaže da tu živi oko milion palestinskih izbjeglica. Ovdje mi se atmosfera nije nimalo svidjela, kao i samo saznanje o tim palestinskim kampovima. Ljudi su mi nekako izgledali neprijatni i neljubazni. Došao sam ovdje, a i sam ne znam zašto. Eto čisto da vidim šta ima i ovdje, kad ono palestinski kamp. Ima dosta vojnika, ali sam vidio i par ljudi u civilnoj odjeći sa „kalašnjikovima“. Ovo mjesto mi se ne sviđa, idem nazad odmah. Samo na koju stranu? Pitam neke vojnike koji sjede u kombiju koja je ulica koja ide prema centru, ali oni ne razumiju ništa, nešto mi objašnjavaju i smiju se.
Vjerovatno je pala neka dobra zezancija na moj račun, ali ne razumijem ni riječ. Zaustavljam taksi i kažem da me vozi do kapije Bab Touma, iz razloga jer kroz nju još nisam prošao, pa eto da vidim i to. Opet sam se vratio u stari grad i u svoj Art Cafe. Popio 3 piva Almaza. Uz pivo sam upao u razgovor sa vlasnikom koji je vrlo ljubazan čovjek. Zatim smo se prebacili na polje politike i jevrejsko – palestinskih odnosa. On tvrdi da Palestinci trebaju da prave državu sebi u Siriji i Jordanu, jer ih i tako ovdje ima nekoliko miliona, a u Jordanu su čak i većina stanovništva, što nisam znao.
Damascus
Ja sam odmah povukao paralelu sa Kosovom, naravno. Palestinci imaju u prosjeku po 10 djece i vjerovatno planiraju da primjene šiptarsku taktiku protiv Izraela, ali to kod Izraelaca ne pali. Oni ih jednostavno protjeraju preko rijeke Jordan, sruše im kuće, i na njihovo mjesto sagrade kuće za Jevreje. I nikome ništa. Lako im kad mogu. Pretpostavljam da je Jevrej, ali ako nije, mogao bi me moj dugi jezik skupo koštati. Recimo možda protjerivanjem iz zemlje. Ipak je ovo policijska država, sa dosta doušnika koji javljaju gore sve sitnice i šta ko govori protiv vlade, predsjednika itd. Usput, sadašnji predsednik Sirije je Bashar Al-Assad, sin od Hafez al-Assada, i njihove slike se nalaze svuda. Gdje god da krenem, Bashar se smiješi sa nekog zida. Jordanci su još gori. Njihovi prinčevi su obično u vojnim uniformama, nakićeni sa stotinu odlikovanja, pištoljem ili sabljom u ruci, i sa svojim Rambo pogledom te gledaju sa slika. Iako smo se složili oko svega, ne vrijedi rizikovati. Savjetuje mi da ne idem u Palestinu zbog kidnapovanja. Nakon toga sam još malo šetao po pijaci Hamidija. Na putu do hotela kupio sam pola pečenog pileta i pistacije. Odmor u sobi. Naveče sam izašao u šetnju. Damask noću izgleda fantastično. U centru postoji i neki korzo, kao i mali trg gdje se svi okupljaju, a najviše mladi.
Damascus
Još da mi je ukapirati kako se oni ovdje zabavljaju. Večernji izlazak otprilike izgleda ovako: spremiš se, ispeglana košulja, blistave cipele, zatim šetaš sa još par drugara, onda svratite negdje na kolače, pa na kafu, pa na čaj, a zatim se ode na neki sendvič u neki fast food restoran, uputi se osmijeh nekoj umotanoj djevojci. I to je to. Nema ovdje nekog ludog, noćnog života i provoda. Djevojka i momak zagrljeni, ili da se drže za ruke na ulici? Teško. Ipak je ovo drugi svijet. Kupujem jednu konzervu pepsija i sjedam na taj mali trg. Mjesto je odlično, savršeno za posmatranje ljudi. Pokušavam da izbrojim koliko je žena prošlo, a da nisu bile umotane. Nakon sat vremena broj se popeo na vrtoglavih 6. Damask ima svoju ljepotu i čari, ali ipak kad bolje razmislim, mislim da ne bi mogao dugo ovdje izdržati. Teško bi bilo naviknuti se na njihov muslimanski način života. Koliko bi samo čovjek stvari morao da se odrekne kada bi živio ovdje. Previše. Kupio sam limenku piva u prodavnici i krenuo nazad prema hotelu oko ponoći. Stvarno je zapanjujuće kako nikad ne mogu da pogodim put nazad do hotela. Bio sam siguran da idem pravim putem i odjednom je sve postalo nepoznato. Izgleda da to neki ljudi nemaju jednostavno u sebi. Ništa, tu je srećom taksi i idem prema hotelu. Kažem mu da požuri, mislim u sebi, pivo je već počelo da se grije. Sutra idem za Palmiru.