02.07.2009 (dan 13)

Irbid, Umm Qais, Amman

Izlazim iz hotela oko 9.00. Sa oko 600.000 stanovnika, Irbid je drugi grad po veličini u Jordanu, odmah iza Amana. U ovom području se nalazi nekoliko koledža i univerziteta, od kojih su najpoznatiji Jordanski univerzitet nauke i tehnologije i Yarmouk univerzitet. Sve to ga čini glavnim univerzitetskim centrom u cijeloj državi. Prije dolaska islama, grad je bio poznat pod imenom Arabela, i bio je čuven po proizvodnji jednih od najboljih vina u antičkom svijetu. Sam grad nije uopšte zanimljiv. Postoje tri minibus stanice u gradu, prilično udaljene jedna od druge. Nakon mnogo raspitivanja stigao sam do sjeverne stanice, sa koje idu busevi do mjesta Umm Qais, mog prvog cilja za danas. Danas imam u planu da obiđem sve važnije lokacije u okolini Irbida.

Jedan od ljudi koje sam pitao na ulici me čak i odvezao do stanice i objasnio mi kako da stignem do svih planiranih mjesta. To će biti prilično teško, jer su sve te lokacije prilično udaljene od glavnih puteva i nemoguće je direktno doći iz jedne u drugu. Moraću se nekoliko puta vraćati u Irbid. Na stanici grupa američkih studenata čeka bus. Jedan Arapin kaže – „Pogledaj ih! Studiraju arapski, a već satima čekaju bus!“ Hoće reći da im taj arapski i ne ide baš najbolje. Uzeo minibus do mog prvog cilja za danas – Umm Qaisa.

Ulaznicu za lokalitet nisam platio, jer sam zaobišao kućicu za plaćanje jer je to vrlo moguće i logično. Umm Qais se nekada zvao Gadara. Grad se spominje i u Bibliji. Ruševine starog grada nisu tako impresivne kao u Jerashu, a tu je i staro selo iz otomanskog doba. Mjesto je super, a najviše mi se sviđa pogled na Golansku visoravan u daljini. To je područje koje je Izrael okupirao u 6 – dnevnom ratu 1967. godine, i to je osnovni razlog neprijateljstva sa Sirijom koje i danas traje.

Čak se vidi i Galilejsko more ili jezero Tiberias, zovu ga morem, iako je to zapravo jezero. Tu je i neki restoran. Konobari taman postavljaju stolove, jer sam došao prilično rano. Popio sam sok koji košta 2 JD. Kakvi lopovi! Jordan je inače dosta skuplji od Sirije.

Nakon toga sam se vratio u Irbid. Pokušao sam da vidim da li se sa ove iste bus stanice može stići do Pelle – mog sledećeg cilja, ali niko ne zna ni riječ engleskog. Na kraju me jedan čovjek poveo sa sobom do obližnje zgrade da se tamo raspitam. To je neka škola i tu se uči engleski. Zajedno sa ovim likom sa stanice ulazim u jednu učionicu na spratu i pozdravljam se sa učiteljem engleskog. U klupama sjede neke umotane, mlade djevojke. Pa ovo je dobro, učitelj veze nema sa engleskim! Mislim, zna on nešto, priča onako indijanski-engleski, sa milion grešaka u rečenici. A učitelja i škole, jadni učenici s njim! Ipak sam se sporazumio sa ovim jezičkim „ekspertom“, i on mi je čak i zapisao ime bus stanice na koju moram ići. Zatim sam uzeo taksi i pokazao taksisti papirić sa nazivom stanice. Tu sam ušao u minibus koji ide do sela Al Mashari’a, pa tu opet u drugi minibus, 3 km uz jedno brdo do Pelle. Vozim se sa tri neke seoske arapske djevojke, od kojih mi jedna nešto i dobacivala, osmjehujući se, onako kao neki flert. Ne mogu da vjerujem, kakvo bludničko ponašanje! Ove dvije pored nje su kao likovi iz Star trek-a, što se tiče ljepote i izgleda, a ona bi mogla i proći, samo da joj u ustima nije prava Hirošima od zuba. Na vrhu brda je tzv. resthouse, tj. objekat za odmor. Tu se može malo sjesti i popiti nešto, a postoji i restoran. Izašao sam na terasu odakle se pruža divan pogled na plodnu jordansku dolinu. U sredini doline se nalazi stari rimski grad Pella ili Taqabat Fahl, kako ga zovu Arapi, i to je jedan od gradova Dekapolisa.



Pella je danas vrlo važno arheološko nalazište jer su nađeni dokazi da je mjesto bilo naseljeno još prije 6000 godina. Ovo je mjesto gdje su hrišćani pobjegli iz Jerusalema nakon progona od strane rimskih vojnika u 2. vijeku. Grad je svoj vrhunac dostigao za vrijeme Vizantije, i pretpostavlja se da je do 450. godine, imao oko 25.000 stanovnika. Nakon poraza koji je Vizantija doživjela od strane islamskih armija u okolini Pele 635. godine, uslijedio je još veći udarac u velikoj bici kod mjesta Yarmouk, i tada Pella prelazi u ruke muslimana Amajada. Nastavlja svoj prosperitet sve do velikog zemljotresa 749. godine. Nakon što su je osvojili Mamluci u 14. vijeku postepeno biva sasvim napuštena. Međutim, Pella je čisti promašaj! Pa tu i nema ništa da se vidi, a koliko sam se namučio dok sam stigao ovdje.

Par malih kamenih stubova, nekoliko rupa u zemlji gdje još uvijek vrše arheološka iskopavanja, i to je sve. Pitam konobara koliko košta piletina (obično se servira pola pileta), a on kao iz topa – „ 10 JD !“ Obojica smo se istovremeno slatko nasmijali na tu njegovu izjavu, jer znamo i ja i on da je lupio besmislenu cijenu. To možda može biti u Parizu da je pola pileta 10 evra, ali ne ovdje. Dok sam pio kafu na terasi, došli su i dvoje starijih Italijana – muž i žena, očigledno. Muž, neki smotanko, a žena – starija, oko 45, ali dobra, dobra kao zmaj, sa vrlo finim glasom. Malo smo proćaskali i ja sam krenuo nazad. Interesanto u vezi njih je to, da ću ih opet vidjeti, i to nekih 300 km dalje, u Petri. Krenuo sam pješke nazad do sela, jer prevoza nema. Hodao tih 3 km po užasnoj vrućini. Ova Pella je velika greška. Da sam bar odmah otišao u Ajloun, ali ko to može znati. Sad opet moram nazad u Irbid. U selu sam ušao u minibus za Irbid. Na bus stanici u Irbidu, pojeo sam pola pečenog pileta, jer sam užasno gladan. Dok sam čekao pile, prišao mi neki stariji Arapin i pozdravio me na čistom srpskom. Ha, čovjek je radio u Zagrebu i Beogradu, za vrijeme SFRJ. Malo smo popričali i sjetili se stare Yuge. Nakon toga sam uzeo bus do Jerasha. Međutim, vrijeme mi postaje problem – da li ću stići na vrijeme, jer lokalitet zatvaraju u 18.00. Stigao sam u Jerash oko 18.00. Ipak nisam uspio, zakasnio sam. Šta sad? Gdje prespavati i da li uopšte i da spavam ovdje? Da li da se vratim u Irbid, ili da produžim za Aman? Jerash ću definitivno posjetiti sutra, jer se Jerash ne smije propustiti. Policajac mi kaže da bi mogao spavati u policijskoj kućici pored ulaza u ruševine starog rimskog grada, ima par kreveta, ali to mi se ne sviđa nikako. Idem do obližnjeg hotela po imenu Hadrian’s gate, ali sve sobe su pune, nema mjesta. Momak na recepciji hotela je super lik, vrlo je ljubazan i pokazao mi je gdje staju servis taksiji za Aman. Ipak idem opet u odvratni Aman. Tamo ću prespavati pa se ovdje vratiti ujutro. Servis taksijem sam stigao do predgrađa Amana, jer taksisti iz Jerasha ne voze do centra. Krenuo sam pješke prema centru grada misleći da se radi o svega par kilometara. Usput sam zaustavio neki mikrobus i stigao do centra. Bilo je tu sigurno 15 km, tako da bi se baš nahodao da sam nastavio pješke. Koliko sam danas samo promjenio buseva i taksija! Teško je izdržati ovaj tempo. Našao sam sobu u hotelu Al Naher, nedaleko od hotela gdje sam odsjeo prošli put. Platio sam je malo skuplje, ali je zato soba super, sa klimom i TV.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>