27.06.2009 (dan 8)

Ebla, Jerada, Serjilla, Al Bara, Al Ma’ara, Aleppo

Većina hotela u Alepu organizuje ekskurzije sa kojima se mogu obići mnogi istorijski lokaliteti u okolini a do kojih je vrlo teško doći ako čovjek ide sam jer nema javnog transporta do njih. Dobar dio njih je udaljen od glavnih puteva i do njih se stiže lokalnim seoskim putevima, tako da mi je ipak jedino rješenje da se pridružim jednoj grupi. Ako bi išao samostalno izgubio bi sigurno dva dana, a troškovi na kraju bi bili malo manji od cijene koju nudi hotel, a koja je 1.000 SYP (oko 15 evra). Hotel obično angažuje taksi ili minibus, zavisno od veličine grupe, koji vozi skoro cijeli dan. Po programu ekskurzije trebamo obići nekoliko tzv. „Mrtvih gradova“: Serđilu, Eblu, Jeradu i Al Baru.

Mrtvi gradovi predstavljaju grupu od oko 700 napuštenih vizantijskih naseljenih mjesta, gradova, sela i manastira tj. ruševina koja se nalaze između Hame i Alepa. Grupu činimo ja i dvoje Danaca, momak i djevojka. Momak, Kristijan, studira političke nauke, a djevojka je Ana. Krenuli smo u 6.00, odmah poslije doručka, koji smo imali u hotelu, a koji je skoro uvijek i svuda jedno ili dva kuvana jaja i malo sira ili marmelade. Prvo odredište je Al Bara, koja je po površini na kojoj se prostire, najveći od Mrtvih gradova. Al Bara je procvat doživjela u 4. vijeku kada je postala jedan od najvećih centara proizvodnje vina i maslinovog ulja u regionu. Imala je velike vile, tri manastira i brojne crkve, od kojih se najmanje 5 može detektovati i danas među ruševinama koje se prostiru na oko 6 km2. Same ruševine mi i nisu previše impresivne jer su uglavnom zarasle u bujnu vegetaciju, kajsije i masline. A malo toga ovdje ima i da se vidi, jedino da pustim mašti da radi pa da zamišljam kako je ovo sve nekad izgledalo. Najimpresivnije su piramidalne grobnice od kojih najveća još uvijek sadrži pet sarkofaga. Sljedeći od Mrtvih gradova koji obilazimo je Serđila. E ovdje već ima šta da se vidi. Grad je napušten već više od 15 vijekova, ali neke građevine su u dosta dobrom stanju.

Posebno krčma koja ima dva sprata kao i kupatila – hamami. He, pitam se kako li je bilo ovdje piti vino iz drvenih čaša. Strašno je vruće i idemo do malog cafea gdje se naplaćuju i ulaznice za lokalitet, koje naravno nismo platili, a ni ne namjeravamo. Tu smo se malo odmorili, popili par pića tj. sokova. Ja sam se normalno ponudio da platim piće za sve, jer po našem balkanskom običaju, ako sjedimo za istim stolom, jedan plaća. Kasnije sam vidio da sam pogriješio oko te male sitnice. Danci su kao i Nijemci teški pederi što se tiče plaćanja. Momak je nosio sa sobom i studentsku karticu i pokušavao da dobije popust na cijenu ulaznice u muzej, koja je možda oko 1.5 evra. Jadno da ne može biti jadnije. Bilo mi prosto drago kad mu je lik rekao da plati punu cijenu od ogromnih 1.5 evra. Tada mi je bilo jasno da uzvratno piće neću dobiti. Dakle, mi, Balkanci, plaćamo piće onima kojima imaju više love od nas, a oni se prave mutavi. Možda smo i glupi, ali se nikad ne bih mijenjao s njima. Barem ćemo časno crknuti u našoj gluposti, a oni nek žive jadno i sramotno u svojoj pameti. Nakon toga idemo do gradića Ma’arat an-Nu’aman ili poznatijeg kao Al Ma’ara. Ovdje, u kanu Murad paše iz 16. vijeka nalazi se muzej koji je naročito poznat po kolekciji mozaika iz Mrtvih gradova.

Mozaici su stvarno super, posebno onaj o rađanju Herkulesa i kad Herkules ubija zmiju i spašava Oceanusa – boga okeana. Fotografisanje je zabranjeno, a čuvar nas prati u stopu tako da nemam šanse da uslikam nešto. Al Ma’ara ima vrlo strašnu istoriju. Godine 1098. krstaši pod komandom grofa Rejmonda od Tuluza (Raymond St. Giles i Robert of Flanders) su napali tvrđavu u ovom gradu i pobili desetine hiljada ljudi. Ali pravi užas je tek uslijedio. Po zapisima jednog od učesnika, Ralfa od Kana, u nedostatku hrane došlo je do kanibalizma, pa su krstaši kuvali žive ljude u kazanima, a djecu su nabijali na kolčeve i pekli i jeli njihovo meso.



Pretražio sam Internet i uvjerio se da je to istinit događaj. Taksista kaže da nam je sljedeća destinacija Ebla pa idemo nazad u Alepo. „A šta je sa Jeradom koja je u programu ekskurzije?“, pitam ga. Lik je pokušao da nam skrati putovanje jer je njemu to vjerovatno dosadno, a pare je već uzeo. Danci ćute kao mutavi, jebe se njima što ovaj pokušava da nas zajebe. E pa neće moći, ako je dogovor da idemo i tamo, ima da idemo i tamo. Uostalom platili smo. Taksista nije imao kud, pa smo otišli i do Jerade.

Zapravo ovdje se nalaze dva mrtva grada Jerada i Ruweiha, ali je Jerada bliže glavnom putu Hama – Alepo. Teško da se Jerada može nazvati mrtvim gradom jer ljudi i danas tu žive. Dio starih vizantijskih kuća su preuredili i nadogradili pa tu žive, a neke koriste kao skladišta ili štale. Ruševine se sastoje od ostataka plemićkih kuća, vizantijske katedrale iz 5. vijeka i osmatračnice na 6 spratova. Neki dječak trči za mnom i traži da mu dam para. Vjerovatno bi mu i dao da nije počeo sam da gura ruke u moje džepove, tako da sam popizdio i otjerao ga na kraju. Ovdje smo se zadržali tek oko pola sata jer ni samo mjesto nije previše impresivno. Idemo dalje prema Ebli ili kako ga Arapi zovu Tell Mardikh po selu koje se nalazi pored Eble. Ebla je veliko razočarenje. Pa tu nema ništa da se vidi! Tek vrše iskopavanja. Ebla je prije 5000 godina bila jedan od najmoćnijih gradova – država na ovom području. Danas je ovo vrlo značajno arheološko nalazište. Tu su iskopali oko 15.000 glinenih tablica na sumerskom jeziku koje su dale mnoga objašnjenja o životu tog vremena. Svaka čast arheolozima, ali šta ja da radim ovdje? Još naplaćuju i ulaznicu od 2 evra za ovo. Ovdje treba doći za jedno 10 godina kad je iskopaju. Ovdje su mi najzanimljiviji bili čobani s ovcama.

Nakon Eble idemo nazad za Alepo. Ekskurzija mi nije ispunila očekivanja, ali sam zadovoljan jer sam sve obišao pa se bar neću pitati kako je tamo. U Alepo smo stigli oko 14.00 časova. Odlučio sam da ne idem nazad do hotela nego da krenem odmah do citadele koja je juče bila zatvorena jer sam došao poslije 18.00. Ulaz u citadelu se, naravno, plaća 150 SYP. Citadela je glavna atrakcija Alepa i apsolutno dominira gradom.

Tvrđava je nekada bila moćna muslimanska baza protiv krstaških pohoda u 12. vijeku. Veliki dio nadogradnje se desio za vrijeme vlasti Mamluka od 1250. do 1517. godine i ono što se vidi danas je uglavnom iz tog perioda. Kada se uđe u tvrđavu nailazi se na Ayyubid palatu iz 13. vijeka. Tu je i mala džamija Abraham iz 12. vijeka i jedno od legendarnih mjesta gdje bi trebalo da se nalazi glava Jovana Krstitelja. U otomanskim vojničkim barakama je i cafe sa stolovima postavljenim ispred na zidinama sa fantastičnim pogledom na grad Alepo.

Pogled na grad sa tvrđave je super. Tu sam popio kafu i uživao u panorami grada. Gore duva jak vjetar koji nosi sa sobom sve lakše stvari sa stolova. Nakon toga sam opet ručao na istom mjestu gdje i juče, a čak sam i istu hranu naručio. Prejeo sam se. Uzeo sam taksi do hotela.

Naveče sam popio kafu u Internet cafeu i provjerio poštu. Ovaj Internet cafe je odlično mjesto, prilično moderno, čini mi se da se zove Concordia ili Concord, tako nešto. Alepo je prelijep i prestar. Grad mi se stvarno sviđa. Zatim sam popio pivo na terasi hotela Baron. Hotel Baron ima svoju istorijsku vrijednost. Sagrađen je 1909. godine, i u njemu su se smještali putnici sa obližnjeg bliskoistočnog produžetka čuvenog Orient Expressa. Hotel je bio tada na kraju grada tako da su putnici sa terase na kojoj pijem pivo nekada pucali na patke u obližnjoj močvari. U to vrijeme je bio jedan od najuglednijih hotela Bliskog Istoka. Danas je prilično zapušten iako su sobe od 60-100 $ previše za moj džep. U svakom slučaju, najbolje mjesto u cijelom Alepu da se popije pivo i uživa na terasi u posmatranju događanja ispod, na ulici. Savršenu atmosferu kvare samo američki turisti, a posebno jedna mlada, debela Amerikanka za susjednim stolom, koja nikako ne zatvara usta. Otišao sam spavati oko 23.30.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>