24.06.2009 (dan 5)

Palmyra

Ujutro sam popio kafu ispred hotela u nekom cafeu. Uzeo taksi do Harasta bus stanice. Inače, Damask ima dvije glavne bus stanice: Karajat Harasta za sjeverne destinacije i nova Al-Samariyeh za jug.

Takođe postoji nekoliko minibus i mikrobus stanica za sve regionalne destinacije i okolinu. Glavna mikrobus (kombi) stanica je Bab Mousala garaža. Odmah po dolasku na stanicu sam se ukrcao u bus za Palmiru. Karta, sitnica, 200 SYP. U Palmiru sam stigao oko podne. Gradić je vrlo mali, u pustinji, i pakleno je vruće. Odmah po dolasku mi je prišao Arapin koji se nudi da mi bude vodič. Sjeo sam da nešto popijem i ponudio sam i njega pićem, pa ću onda vidjeti šta dalje. Prvo ću naći smještaj, pa onda krenuti u obilazak. Ruševine Palmire su tu u blizini, na 5 minuta hoda, ali tvrđava je na jednom brdu i prilično je daleko. A po ovoj neizdrživoj vrućini izgleda još i dalje. Arapin se zove Abdir Kader i izgleda ok, iako mi je jasno da čovjek samo radi svoj posao. Smještam se u hotel Baal Shamin, prilično loš hotel, ali ima dobru lokaciju, odmah kod muzeja i na par minuta od ruševina, a prodavnica i kafana je preko puta. Vodič za ruševine mi nije potreban, ali Arapin ima motor, tako da samo iz razloga vožnje na vrh brda sa tvrđavom prihvatam njegove usluge. Odmah krećemo motorom prema tvrđavi.

Palmira je glavna atrakcija Sirije i jedan od najvećih istorijskih lokaliteta na svijetu. Palmira znači Grad palmi. Ruševine datiraju većinom iz 2. vijeka. Nekada se zvala Tadmor i prvi vladari su bili Asirci i Perzijanci. Bio je važna karika na putu svile iz Indije i Kine prema Evropi i tu su prolazili mnogi karavani, od čega je grad imao mnogo koristi. Car Hadrian ju je posjetio 129. godine i proglasio je slobodnim gradom tako da može nezavisno da prikuplja poreze. Pod imperatorom Karakalom 212. godine postaje rimska kolonija. Dok su unutrašnje borbe slabile Rim, Palmira je jačala svoju nezavisnost. Lokalni plemić Odainat se proglasio kraljem 256. godine, a car Valerian je sve rimske snage tog područja stavio pod njegovu kontrolu. Najslavniju istoriju je imala ipak kad je Odainat ubijen 267. godine, i kada je njegova druga žena Zenobia preuzela vlast u ime njihovog maloljetnog sina. Rim je odbio da to prizna, posebno što je sumnjao da je Zenobia imala nešto sa smrću muža. Tako da je Rim poslao vojsku da uništi Zenobiu, ali je Zenobia u bici potukla Rimljane. Zatim je Zenobia povela vojsku na Siriju i Palestinu i osvojila ih, kao i dio Egipta i proglasila nezavisnost od Rima. Rimski car Aurelian nije mogao da podnese takvo otvoreno suprotstavljanje, te je poslao vojsku i porazio je kod Antioka i Homsa.

Zenobia je bila uporna i odbijala je da se preda i krenula je sama u proboj kroz rimske linije na kamili prema Perziji da traži vojnu pomoć, ali su je stigli rimski konjanici i uhvatili na rijeci Eufrat. Kažu da se njena ljepota mogla porediti samo sa Kleopatrinom, a smatrana je i najhrabrijom ženom tog vremena. 272. godine su je paradno vozili ulicama Rima i bila je okovana zlatnim lancima kao Aurelianov ratni trofej. Kasnije je oslobođena i udala se za rimskog senatora sa kojim je živjela u gradu Tibur nedaleko od Rima. Kakva žena! Zenobijin kraj je ujedno značio i kraj prosperiteta Palmire. Moram priznati da me ova priča o Zenobiji dosta duboko dirnula. Sljedeći ustanak 273. godine kad su Palmirani masakrirali garnizon od 600 rimskih strijelaca je izazvao osvetu Rima u kojoj je Palmira razorena i stanovništvo pobijeno. Grad se nikad nije oporavio.

Godine 634. grad je pao pod naletom muslimanske armije koju je predvodio Khaled ibn al-Walid i time Palmira nestaje iz istorije. Arapi su sagradili tvrđavu na brdu i utvrdili hram Bel, dok je veliki grad uglavnom napušten. Moderna Palmira je postavljena po mrežnom obrascu i ulice se ukrštaju pod pravim uglom. Glavna ulica je Sharia al – Quwatli. Stižemo do tvrđave na brdu koja se zove Qala’at ibn Maan i koju su izgradili Arapi. Zamak je izgrađen u 17. vijeku i to je djelo libanskog ratnog vođe Fakhr ad-Din al-Maana.



Sa tvrđave se pruža prelijep pogled na ruševine Palmire, kao i na sam novi gradić Palmiru. Kičma Palmire je velika popločana ulica koja se pruža od zapada od glavnog gradskog hrama prema istoku do hrama Bel u dužini oko 1 km. Na kraju ulice je slavoluk iz vremena vladavine cara Septimiusa Severusa, kad je Palmira bila na vrhuncu. Na sjevernoj strani se nalazi nekoliko stubova koji označavaju mjesto gdje su nekada bila kupatila izgrađena u vrijeme cara Dioklecijana.

Preko puta je pozorište. Agora je bila centar običnog života u Palmiri, mjesto okupljanja stanovnika i pijaca. U daljini se vidi serija četvrtastih kula – grobnica različitih veličina. Zatim dolazim do hrama Bel, koji je opasan zidovima i utvrđen. Bel je najvažniji bog po vjerovanju ljudi ovog područja, u nivou Zeusa kod Grka ili Jupitera kod Rimljana. Zidove su podigli Arapi oko 1123. godine, kada su hram pretvorili u utvrđenje. Obišao sam skoro sve. Strašno je vruće, jer je oko podne i na lokalitetu nema nikog. Jedino sam ja dovoljno lud da po ovoj vrućini hodam po ruševinama. Ionako turista u samom gradu ima vrlo malo, a i tih par komada će biti ovdje ujutro ili predveče kad je najbolje vrijeme za posjetu. Planiram i ja da se vratim predveče kada sunce zalazi i obasjava građevine da bi napravio par dobrih fotografija. Odmah pored ruševina se nalazi mala beduinska kućica. Ulazimo unutra i neka stara žena nas nudi čajem. Na njeno pitanje šta mislim koliko ima djece ja kažem da ne znam. Ona kaže 10. „To je dobro“ – rekoh. Na šta ona kaže da to nije dobro. Sljedeće njeno pitanje se odnosi na to šta mislim o njenoj kući, tj. jednoj prostoriji od zemlje i blata koja liči na štalu. Ja kažem da je fina. Ona na to da nije fina. E jebi ga sad, neću više biti ljubazan. Beduini svi imaju po desetak djece. Naravno baba prodaje razne gluposti, ogrlice od kamenčića, marame itd.

Taktika, prvo dobiješ, čaj, pa hajde sad budi peder pa ne kupi nešto. Malo se cjenkamo i kupujem dvije ogrlice koje ću nekome pokloniti jer ne znam šta će mi. Tu je i jedna mala curica u crvenoj haljini koja isto tako prodaje te gluposti. Nakon toga smo Abdir i ja otišli do malog primitivnog restorančića koji kao ima i bazen.

To je zapravo iskopana rupa, napunjena vodom. Sjedam u hladovinu šatora i tu sam probao lokalno beduinsko jelo mansaf. Mansaf može biti sa janjetinom ili piletinom i ide sa rižom. Zatim smo popili čaj. Mnogo se pije čaj ovdje. Tu sam sreo nekog glupog Engleza koji živi ovdje već dugo godina i govori arapski odlično. Kaže da je došao ovdje jer je zemlja prelijepa. Kakav tupan! Pustinja, vrućina i kamenje i to mu super.

Vjerovatno mu prija stanje u kojem ga lokalci obožavaju, pa je glavni u ovoj vukojebini, dok su mu kući svi palili šamarčine. Vratio sam se u hotel i malo odmorio. Pred veče sam opet izašao da fotografišem ruševine pri zalasku sunca.

Tada su slike sjajne jer sunčevi zraci obasjavaju ruševine dajući im prelijepe boje. Dok sam lutao po ruševinama, već je pala noć. U tom dolazi neki debeli Arapin sa kofijom na glavi i u arapskoj nošnji. Prodaje lančiće, ogrlice i kofije. Kofija je arapska marama koja se nosi na glavi. Neću ništa da kupim, ali on ne odustaje. Vrlo je simpatičan. Prilazi mi i kaže da je od mene pomislio da sam Arapin. Nije valjda da me neobrijana brada i preplanulo lice toliko sredilo. Vrlo je simpatičan i druželjubiv. Noć je i sjedamo na neki kamen i nudim mu cigaru. Tu smo pušili i pričali nekih sat vremena o islamskim temama, politici, ženama, o svemu. Lik govori engleski odlično. Pitam ga kakva je razlika između Arapa Maroka i npr. Sirije, i koliko se razumiju, na šta dobijam odgovor da je to potpuno jedan narod i da se oni super razumiju, iako postoje razlike u govoru, ali pismo je apsolutno isto. Na moje pitanje zašto se Arapi onda ne ujedine u jednu državu i otjeraju Amere, on nema odgovor. Ali zato imam ja. Dovoljno je šetati nekim gradom bilo koje arapske države i sve će biti jasno. Na sve strane su slike predsjednika ili kraljeva. U suštini, sve arapske države su diktature i ako bi neko pokušao da ujedini arapski svijet, postavlja se pitanje ko bi bio predsjednik ili kralj takve države? Šanse da bi se oni dogovorili su ravne nuli. Tako da se to neće desiti nikad. Što možda i nije loše.

On i dalje ne odustaje da mi proda kofiju i neku maramu za žene. Odlučujem da kupim kofiju za 350 funti, ne toliko zbog same marame, jer mi i ne treba, nego zbog ugodnog razgovora i informacija koje sam dobio. Toliko sam naučio od njega u tih sat vremena o arapskoj kulturi i razmišljanju, da to vrijedi mnogo više od marame, tako da bih mu platio samo za ovaj razgovor. Čak mi je opisao i kako je nekad bilo u agori i pokazao mi gdje su tačno vezivali kamile. Pozdravili smo se vrlo toplo i krenuo sam prema hotelu. Ispred hotela je mala kafana, pa sam tu sjeo i popio jednu hladnu Almazu. Palmira je mali gradić i kad padne noć ovdje nema šta da se radi. Može se sjediti ovako u kafani i odmarati od napornog hodanja u toku dana. Srećom, zbog prisustva velikog broja turista, piva imaju dovoljno.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>