07.07.2009 (dan 18)

Wadi Rum

Danas idem prema Wadi Rumu. Iz Wadi Muse ide bus svakim danom oko 7.00 prema Wadi Rumu i to je jedini bus prema tamo. Potrebno je da hotel nazove i rezerviše mjesto u busu, koji onda skuplja putnike po hotelima. U selo Wadi Rum sam stigao oko 8.00.

Ovdje nas je četvoro. Ja, jedan Amerikanac Craig, Norvežanka Anna i Korejanka Kim. Amerikanac je isti Chuck Norris i kaže da ga kući neki tako i zovu. Tako sam ga zvao i ja. Anna, lijepa plavuša, je medicinska sestra, a prije toga je bila vozač kamiona! Kim je napustila svoj posao u Seulu i krenula na put. Slično kao i Amerikanac. U pustinju se ide kao grupa. Područje je prilično veliko i ne bi bilo pametno ići sam i izgubiti se. A potreban je i neki prevoz. Tako da ćemo nas četvoro biti jedna grupa i iznajmićemo džip sa vodičem. U dogovorenu cijenu nam je uključena i večera i noćenje u beduinskom kampu. Nakon popijenog čaja sa lokalnim Beduinima stiže vodič sa džipom i krećemo. Vodič je crnac, crn kao ugalj, iz Sudana je i zove se Ibrahim Obama. Ovo sa Obamom je bilo povod za bezbroj zezancija. Zvali smo ga predsjednikom. Nedaleko od polazne tačke je nabatinski hram, star 2000 godina, tj. par malih stubova, ništa specijalno.

Pored hrama, u stijeni su urezani natpisi lovaca i nomada koji su iz 2. vijeka prije Hrista. Do 4. vijeka p.n.e ovo područje su naseljavali Nabatinci koji su iza sebe ostavili više hramova i uklesanih natpisa na stijenama – od kojih se neki mogu vidjeti i danas.

Wadi Rum je postao slavan po djelima čuvenog Lorensa od Arabije, početkom 20. vijeka. Kada je počeo Prvi svjetski rat, Thomas Edward Lawrence je postao obavještajni agent u Kairu. Postao je slavan tokom arapskog ustanka 1917. godine. Na strani emira Feisala, učestvovao je u borbama i osvojio Aqabu. Trijumfalno je umarširao u Damask, označavajući konačan poraz otomanske Turske. Stvorena je i sirijska država, koja tada nije imala potpunu nezavisnost od Francuske. Stvoren je mit da je Lorens najodgovorniji za pobjedu. Zapadni mediji su od njega napravili legendu, a on je uživao u tome.

Iako je znao da je to laž, nije imao ništa protiv, jer je i sam rekao: „U cjelini više volim laž nego istinu, pogotovu kada sam ja u pitanju.“ Napisao je knjigu „Sedam stubova mudrosti“, u kojoj je opisao svoje avanture. Pomogao je i emiru Abdulahu da formira novu Jordansku državu 1921. godine, a već sledeće godine je pristupio RAF-u (Royal Air Force), prvo kao pilot, a zatim i kao mehaničar. 1927. su ga poslali na zadatak u Indiju, ali se vratio nakon glasina da je podstrekavao neka afganistanska plemena na ustanak. U svakom slučaju je bio veliki čovjek, i iako je 1935. godine poginuo prilično glupo, u saobraćajnoj nesreći vozeći motor, može se reći da je živio kako malo ljudi živi na ovoj planeti.



Radi se o simpatičnom, romantičnom mitu, protiv kojeg ni ja lično nemam ništa. Ali red je da se zna. A i ne treba kvariti onaj onako dobar film u kojem sam uživao kao mali. Region je zapravo serija dolina širine oko 2 km protežući se od sjevera ka jugu u dužini oko 130 km. Između dolina je pustinjski pejzaž sa pijeskom i stijenama. Najveći vrh je Jebel Rum sa visinom od 1754 m. Ovdje žive Beduini i ima ih ukupno oko 5000. Iako vrlo ponosni, ljubazni su i gostoljubivi. Glavno pleme Wadi Ruma je Huveitat, koje za sebe tvrdi da su potomci proroka Muhameda.

Tokom ljeta temperature često prelaze i 40 °C, a noću padaju čak do 0°C. Iz tog razloga, kada spavaju u pustinji, na otvorenom, lokalni beduini obično spavaju blizu stijena, jer one akumuliraju toplotu tokom dana, tako da su tokom noći tople.

Oko 3 km od polaska, stigli smo do tzv. Lorensovog izvora, o kojem je pisao u svojoj knjizi. Tu smo se popeli na jedno brdo, na kojem je mali izvor, a sa brda se pruža prelijep pogled na crvene stijene i pustinju. Zatim smo otišli do vrha Jebel Khazali gdje se nalazi Khazali Siq, mali stjenoviti prolaz sa starim nabatinskim crtežima na stijenama. Prešli smo preko dina od crvenog pijeska i penjali se na stijene, a posebno na Burdah, stjenoviti most na Jebel Burdah. Putem smo naišli na mnogo kamila u svom prirodnom okruženju. Tu je i jedan Beduin koji čuva kamile s kojim smo se slikali. Kasnije nam se džip zaglavio u pijesku pa smo se namučili da ga izvučemo.

Sudanac je posjekao prst i svega me isprskao svojom krvlju. Da bi se izvukli, morali smo otkopavati zadnje točkove džipa koji se uopšte nisu vidjeli od pijeska, a zatim i postavljati kamenje ispod njih. Stigli smo u kamp sa šatorima.

U pripremi je velika žurka večeras. Čujemo da dolazi 80 turista porijeklom iz Jordana, a koji žive u USA. Kasnije smo se popeli na jednu stijenu i sa nje posmatrali zalazak sunca u pustinji. Pred veče su stigli ovi turisti. Pod sačem, ukopano u pijesak, peče se cijelo janje i brdo pilića. Umiremo od gladi, jer cijeli dan nismo jeli. Kad je meso bilo pečeno i kad su momci počeli da ga dijele, nastupio je pravi stampedo gladnih „Amerikanaca“. Mislim da su počeli da gaze jedan po drugom. Kao da su iz Etiopije a ne iz USA, a još je sigurno da su imali dobar ručak kod kuće, logično kad dolazi familija iz inostranstva.

Kad sam ih vidio, meni došlo da odustanem od večere i da bacim onaj tanjir. Mi smo mirno sačekali da se „Etiopljani“ zadovolje, pa smo polako prišli stolu da bi dobili komadić mesa.

Zapalili su vatru u centru logora, upalili desetine sijalica i pustili muziku. Agregat nije izdržao pa je nestala struja. Ovdje je gužva i ne želimo da spavamo u ovom logoru. Nalazimo jednog Beduina po imenu Jusuf i sa njegovim džipom idemo do njegovog šatora, tj. šatora njegovih roditelja, koji trenutno nisu tu. Prije polaska sam sjeo u vanjski dio džipa, a to je bio pravi potez, jer mi je to bila jedna od najljepših vožnji u životu. Noć je. Pustinja, džip juri i poskakuje po dinama i po putu, a vjetar mi udara u lice. Fantastično! Smjestili smo se u šator. Ovo troje će spavati pod šatorom. Beduin je uzeo dva ćebeta i stavio ih na sred pijeska, van šatora. Spavaće vani, pod zvijezdama.

Hmm, njegov primjer mi se strašno sviđa, pa odlučujem da ga slijedim. Malo bliže šatoru, postavljam i ja svoje ćebe na pijesak, a drugim se pokrivam. Pod glavu sam stavio svoj ruksak.

Malo je i hladno noću ovdje. Ali je zato spavanje u pustinji, dok ležim i gledam u zvijezde na noćnom nebu iznad sebe, nezaboravno. U daljini se čuje lavež pasa i njištanje kamila. Pomalo i razumijem ove Beduine sada. Kako je lijepa ova bezgranična sloboda! Čak mi pada na pamet i da ostanem ovdje nekoliko dana. Ovo troje sa mnom su super ekipa. Svi slično razmišljamo, imamo slične ideje i odlično se razumijemo. Naravno, i isti su nam i razlozi zašto smo ovdje na ovom mjestu. Jer to volimo.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>