19.04.2018 (dan 26)
Trivandrum, Padmanabhapuram, Nagercoil, Kanyakumari, Madurai
Ujutro su mi ubacili novine ispod vrata, Indian Express. Nisam imao vremena da ih pročitam. U 7.30 sam se odjavio iz hotela. Na recepciji hotela sam pitao da li mogu dobiti kafu. Ubrzo sam je i dobio, i to besplatno. Sviđa mi se ovaj hotel. Danas idem u mjesto Kanyakumari, na krajnjem jugu Indije. Dakle, napuštam državu Keralu i ulazim u drugu, Tamil Nadu. Prije dolaska u Kanyakumari planiram da posjetim drvenu palatu Padmanabhapuram, koja se nalazi negdje na pola puta do Kanyakumaria. Nakon popijene kafe sam otišao do bus stanice i ušao u bus koji ide do mjesta koje se zove Nagercoil. To mi savršeno odgovara, jer moram izaći u selu Thuckalay, a sve to je na putu prema Kanyakumariu. U selo Thuckalay sam došao oko 10.30 i odmah na bus stanici sam uzeo auto rikšu do palate. Možda mi to i nije bilo potrebno, jer je palata desetak minuta hoda odavde. Plaća se ulaznica od 300 rupija, plus 50 rupija za kameru. Na ulazu se mora skinuti obuća, tako da sam dao nekoj babi 20 rupija da mi pričuva patike. Padmanabhapuram je prijestolnica nekadašnjeg hindu kraljevstva Travancore. Glavna stvar ovdje je čuvena kraljevska palata. Zapravo, to nije samo jedna palata, nego kompleks od 14 manjih i većih palata izgrađenih od tikovog drveta i granita. Palata je sagrađena oko 1601. godine, a neki njeni dijelovi su i stariji od 1550. godine. Smještena je u podnožju brda Veli koji čini dio onoga što se geografski naziva Western Ghats. Travankorski kralj Marthanda Varma je posvetio svoje kraljevstvo porodičnom božanstvu koje se zove Sree Padmanabha, što je jedan oblik Višne, i vladao je kraljevstvom kao Padmanabha dasa ili sluga gospodara Padmanabha. Odatle potiče i ime Padmanabhapuram, što u prevodu znači Grad gospodara Padmanabha.
Krajem 18. vijeka prijestolnica je premještena u Thiruvananthapuram, pa je mjesto izgubilo svoj značaj i slavu. Ovaj kompleks palata i danas predstavlja najbolji primjer keralanske arhitekture. Cijeli kompleks se nalazi u okruženju visokih palmi, a u središnjem, unutrašnjem dijelu je lijep vrt kojeg je upravo zalijevala neka žena obučena u šareni sari. Palata se sastoji od nekoliko značajnih dijelova. Kraljevska odaja za savjetovanje je možda i najljepši dio cijelog kompleksa. Ima takve prozore koji omogućavaju da unutrašnjost ove prostorije ostaje hladna i mračna. U jednoj uskoj i dugačkoj prostoriji je oružarnica. Postoje samo dva ulaza u oružarnicu. Na jednom dijelu je osmatračnica sa koje se mogao otkriti svaki pokret neprijatelja u bližem okruženju palate. Hiljade komada raznog oružja koje je čuvano na ovom mjestu je konfiskovala britanska armija. Dolazim u prostoriju koja se zove Ambari Mukhappu, a služila je kraljevima da posmatraju trke kočijama tokom festivala ili da se pokažu okupljenom narodu. To je polukružna prostorija sa velikim prozorima na sve strane. Najveća vrijednost ove palate se može vidjeti na ovom mjestu. Rezbarije u drvetu su jednostavno prelijepe. Koliko je samo stolara i drvodelja radilo da bi se ovo sve izgradilo? Vjerovatno hiljade njih. Cijelom dužinom jednog dugačkog hodnika sa obe strane su postavljene umjetničke slike od kojih većina opisuje zavjeru i pokušaj da se ubije maharadža. Na slikama su portreti maharadža. Na jednoj je Bala Rama Varma koji je vladao od 1798. do 1810. godine. U rukama mu luk i strijela. Rama Varma je mlad i obučen u lijepo odijelo. Posebno mi je zanimljiva slika na kojoj je prikazan kapetan De Lannoy iz holandske armije, koji se predaje maharadži Marthanda Varmi. Zanimljiva je i priča vezana za njega. Holandska Istočnoindijska kompanija je poslala kapetana De Lannoya da uspostavi trgovački položaj na jugu Indije, ali je njegova vojska bila poražena od strane armije Travancorea 1741. godine. Kapetan De Lannoy, porijeklom Belgijanac, predao se maharadži, da bi nakon toga postao najuspješniji komandant armije od koje je bio poražen. Maharadža je imao potpuno povjerenje u njega i postavio ga je za jednog od svojih generala. De Lannoy je podučio lokalce evropskoj taktici i načinu ratovanja, poboljšao je utvrđenja i uveo čak i vatreno oružje Travancore armiju. Služio je maharadži sve do njegove smrti, a kasnije i njegovom nasljedniku. U oružarnici je izložena De Lannoyeva sablja. Sasvim je drugačije kada posmatraš tu sablju i kad znaš ko je bio čovjek koji ju je nosio. Inače bi to bio samo komad zarđalog metala. Nakon ovog poraza iz 1741. godine, uticaj Holanđana u Indiji je počeo da opada, da bi sa vremenom potpuno iščezao i prešao u ruke Engleza i Francuza.
Sa ovom holandskom Istočnoindijskom kompanijom sam se već mnogo puta sreo u Maleziji i drugim mjestima jugoistočne Azije. Na mnogim mjestima se može naići na njenu oznaku “VOC”, što je skraćenica od Verenigde Oostindische Compagnie. To je prva multinacionalna i dioničarska kompanija na svijetu. Toliko moćna u to vrijeme, da je imala svoju armiju i flotu, i bila je jača od mnogih država. Ono što ljudi uglavnom ne znaju, prve kolonije nisu posjedovale države, nego ovakve kompanije kao što je VOC. I Britanci i Francuzi su imali takve kompanije, i one su se borile za uticaj na ovim područjima, a preko njih i države. Meni ova palata uopšte ne izgleda kraljevski. Unutrašnjost je vrlo jednostavna. Jedino što privlači pažnju su ove detaljne drvene rezbarije. Tu je i jedan mali muzej sa predmetima u kolibi koji su se koristili u to vrijeme. Koliba od drveta je opremljena tačno kako je to izgledalo nekada. Pored njega je muzej sa kamenim i drvenim figurama iz tog perioda. Nakon što sam sve pregledao i ispitao, uzeo sam auto rikšu nazad do bus stanice, a zatim i bus do Kanyakumaria. Nakon pola sata vožnje sam izašao na nekoj bus stanici. Zadovoljan sam sa prolaznim vremenom. Ide mi sjajno! Čim sam izašao iz bus stanice, na samom njenom ulazu sam primjetio dvojicu vozača auto rikši, naslonjeni su na svoja vozila i dosađuju se. Izvadio sam svoju malu mapu grada i pitao sam jednog od njih da mi pokaže na mapi gdje sam trenutno da bi mogao da krenem dalje sam.
– Ali ovo nije Kanyakumari! Ovo je Nagercoil. Kanyakumari ti je još 20 km! – reče mi vozač.
Eto ti sad! Ja sam greškom izašao u Nagercoil. Šta ja mogu kada su svi natpisi na ovom špageti pismu. Narednih pola sata sam se nervirao i šutirao svoj ruksak po bus stanici na veliko zadovoljstvo mnoštva Indijaca. To me podsjetilo na isto takvo šutiranje pasoša na granici Laosa i Vijetnama kada su me državni službenici zajebali prilikom razmjene novca. Mali, ljigavi Vijetnamci su sa uživanjem pratili moje akcije. Za svaki bus koji je stigao na stanicu sam ustajao i vikao „Kanyakumari, Kanyakumari!“, ali nijedan nije bio pravi. Svaki put moram da pitam nekoga na stanici da li je to moj bus jer nemaju natpise na engleskom. Počeo sam da dobijam onaj osjećaj, kada ti se čini da ćeš zaglaviti u nekoj rupi i tu ostati zauvijek. Nakon pola sata su mi rekli da je moj bus upravo taj koji se zaustavio na metar od mene. Ušao sam u ovaj krš od busa, platio kartu 30 rupija i konačno se smirio. Za sat vremena bi trebao stići. Sve se nekako iskomplikovalo. Gladan sam, ne jedem ništa. Konačno sam u Kanyakumariu. Ovo je malo mjesto sa svega 20.000 stanovnika. Kanyakumari je dobio ime po boginji djevici Kumari koja je jedna od inkarnacija boginje Parvati. Sa ruksakom na leđima sam krenuo prema mjestu gdje se dodiruju tri mora. Malo prije Gandijevog spomenika sam primjetio neki turistički centar, malu kućicu, u kojoj bi možda mogao tražiti neku mapu grada i prikupiti neke informacije. Unutra je neki momak koji je upravo ručao. Od njega sam uzeo neku besplatnu mapu grada, a i dao mi je dobre informacije za buseve i vozove za Madurai. Danas planiram da stignem i u Madurai, naravno, ako uspijem da završim sve što sam planirao ovdje. Busevi za Madurai idu svakih pola sata, ali iz onog prokletog Nagercoila. Uopšte mi se ne sviđa pomisao da se vraćam u to mjesto. Druga opcija je voz u 17.00 odavde, ali je pitanje da li ću stići na vrijeme. Možda bih mogao tim vozom, ali jedino ako ništa ne jedem danas, tj. da ne izgubim sat vremena u restoranu. Ispred mene je bijela građevina, odmah pored mora. To je Gandijev memorial, mjesto koje je nakon smrti čuvenog borca za slobodu čuvalo njegov pepeo i odakle je taj pepeo rasut u more. Zašto hindusi čuvaju pepeo i kako zapravo izgleda njihova sahrana? Hindusi kremiraju svoje mrtve jer vjeruju da je kremiranje najbrži način da se pomogne duši da napusti tijelo. Hinduizam uči da kada neko umre, njegova duša se seli u drugo tijelo.
To vjerovanje u reinkarnaciju ima glavnu ulogu u načinu sahranjivanja. Postoji period od 10 dana nakon smrti, tokom kojeg članovi familije umrlog tuguju i za to vrijeme im je zabranjen ulazak u hramove i druga sveta mjesta jer se smatraju duhovno nečistim. Nakon tog perioda, kada se smatra da je krv rođaka ritualno postala čista, neko od članova familije uzima pepeo pokojnika i razbacuje ga u svetoj vodi, najčešće rijeci Gangeš ili u okean. Kad samo pomislim koliki je broj hindusa u Indiji, mogu zamisliti na šta liči ta rijeka ako većina njih prosipa pepeo u nju. Sa glavne ceste se silazi stepenicama do memorijala. Na lijevoj strani se mora ostaviti obuća. Iskoristio sam priliku da se riješim i svog teškog ruksaka. Dao sam ženi 100 rupija da mi pored obuće pričuva i ruksak nekoliko sati, tačnije do 16.00, dok obiđem grad. Na centralnom dijelu prostrane prostorije se nalazi crno postolje na kojem se 12. februara 1948. godine nalazio Gandijev pepeo prije nego što je bačen u more. Odmah me je dočekao neki simpatični starac koji je ovdje neka vrsta obezbjeđenja. Počinje da mi objašnjava značaj ovog mjesta i ponudio se da mi napravi par fotografija. Naravno, da će nakon svega ovoga tražiti donaciju. Dao sam i njemu 100 Rs, iako je to previše za ovo ovdje. Bio mi je od koristi jer mi je objasnio sve u vezi ovog mjesta, a i dao mi je informacije kako da obiđem druge stvari u ovom gradu. Dobar mu je savjet da prvo posjetim spomenik na ostrvu, a koji se vidi sa ovog mjesta, a tek onda hramove u gradu. Kada smo se rastajali, izvadio je neku veliku svesku. U njoj su novčanice iz nekoliko različitih zemalja.
– Moja kćerka sakuplja strani novac. Daj mi neku iz tvoje zemlje! – kaže mi dok mi pokazuje neke novčanice.
Mislim da će biti veoma razočaran. Znam za ovaj trik. Trebalo bi da mu dam 5 ili 10 eura, što je ovdje oko 800 Rs, fina svota, dovoljno da se dobro jede i pije cijeli dan. Rekao sam mu da sam iz Evrope, tako da su mu očekivanja velika. U ruksaku imam 50 srpskih dinara, biće veoma srećan kada vidi njihovu vrijednost. Uzeo sam ruksak od žene koja ga je čuvala i iskopao tih 50 dinara. Bio sam u pravu – starac se nadao eurima.
– Imaš li eure? – pita me vidno razočaran. Mislim se u sebi, možda jedino da mi daš malo svoju izmišljenu kćerku, onda može. Odmah sam krenuo do mjesta sa kojeg polaze trajekti do obližnjeg ostrva na kojem se nalazi ogroman kip. Ovo sve pomalo liči na jedno od svjetskih čuda, tj. na Kolosa sa Rodosa, samo mnogo kičastije. Zapravo, tu su dva mala ostrva, više su to dvije velike stijene nego ostrva i nalaze se oko 500 metara od obale. Do oba ide redovno trajekt u kojem se i ja sada nalazim, zajedno sa stotinu lokalnih indijskih turista. Mjesto je vrlo popularno za Indijce. Vivekananda Rock Memorial je sagrađen 1970. godine u čast sveštenika i filozofa koji se zvao Swami Vivekananda, a bio je poznat i pod nadimkom “Lutajući monah”. On je bio glavni učenik hinduističkog mistika i jogija Ramakrišne iz 19. vijeka, a pripisuju mu se velike zasluge za upoznavanje zapadnog svijeta sa hindu filozofijom i jogom. Ovaj sveštenik je često meditirao na ovoj stijeni i kažu da je baš na ovom mjestu doživio prosvjetljenje. Memorijal se sastoji od dvije glavne građevine, Vivekananda Mandapam i Shripada Mandapam. Tu je i dvorana za meditaciju za turiste. Meni ovo i nije pretjerano zanimljivo.
Previše je turistički. Oko stijena je Lakadivsko more, a zanimljiv mi je i pogled na Kanyakumari. Na stepenicama sam se slikao sa nekim indijskim momcima koji su želejeli da imaju zajedničku fotografiju sa mnom. Jedini sam bijelac ovdje pa im je to zanimljivo. Ovdje sam se zadržao vrlo kratko, možda samo oko 15 minuta, a zatim sam se vratio do trajekta jer želim da ovo obavim što prije. Trajekt sa ovog mjesta prebacuje putnike do susjedna stijene sa džinovskom statuom koja je možda čak i manje od 100 metara od ove. Nakon par minuta sam na drugoj, manjoj stijeni. Ova statua nema veze sa ovim sveštenikom, nego sa tamilskim pjesnikom po imenu Thiruvalluvar. Na njoj je radilo 5000 vajara, a podignuta je 2000. godine u čast njegovog djela Thirukural, koje se sastoji od 133 poglavlja, pa je zato i visina statue 133 stope ili preko 40 metara. Izdaleka statua izgleda stvarno impozantno. Na samoj stijeni i nema šta da se radi. Na ovoj sam bio još i kraće nego na prvoj. Brzo se vraćam do trajekta i nakon par minuta čekanja dok se trajekt ne napuni turistima krećemo nazad prema obali. Ovo mi se uopšte nije svidjelo. Sve je nekako vještačko, bez duše, a i nerviraju me stotine indijskih turista. Nakon što sam se iskrcao na obalu krenuo sam do najvažnijeg hrama u gradu, Devi Kanniyakumari Amman.
Ovo je dom boginje Kanyakumari i mjesto gdje se ona molila da Gospodar Šiva postane njen muž. Nakon što Šiva nije uslišio njene molitve, ona se zavjetovala da će ostati djevica – kanya. Došao sam samo do ulaza i malo provirio unutra. Ljudi upravo ulaze u hram i vidim da počinju vjerski obredi. Sjetio sam se kako sam zaglavio u onom hramu u selu Srirangapatnam pa me je odmah prošla želja da ulazim unutra i da se guram sa stotinama vjernika. Drugo, moram da vodim računa i o vremenu. Ako zakasnim na voz u 17 časova, ne znam kako ću otići odavde a da se ne moram vraćati u omraženi Nagercoil. Nastavljam šetnju i dolazim do mjesta gdje se spajaju tri mora. Zapravo, Kanyakumari izlazi samo na Lakadivsko more, ali na ovom mjestu se dodiruju Arabijsko more, Indijski okean i Bengalski zaliv. Može se primjetiti i razlika u bojama ta tri mora. Neki lokalci su čak i plivali ovdje iako su morski talasi prilično jaki. Ovdje je vrlo živo i mnogo je ljudi. Ne mogu da vjerujem da se nalazim na najjužnijoj tački indijskog potkontinenta! Koliko je samo napora trebalo da bih stigao ovdje! Tu je i mnogo štandova sa lokalnom hranom koju odmah pripremaju, kao i dosta prodavača voća i povrća.
Od jednog od njih sam kupio vodu i kuvani kukuruz, koji sam odmah i pojeo sjedeći na niskom zidiću. More je prilično nemirno na ovom mjestu i posmatram talase koji se razbijaju o stijene. Ovaj kukuruz je sve što sam pojeo danas. Nemam vremena i stalno sam u gužvi. Onaj starac iz Gandi memorijala mi je predložio da idem u jedan restoran pored hrama, ali ne vjerujem da ću imati vremena za ručak ako želim da stignem na voz u 17.00. Vratio sam se do Gandi memorijala i uzeo svoj ruksak od žene kojoj sam ga ostavio na čuvanje. Ruksak se već raspada i pojavila se velika rupa. Žena mi je pokušala pomoći tako što je rupu spojila velikom zihernadlom. Sada je ipak malo bolje, samo da ruksak izdrži još nekoliko dana. Zahvalio sam joj se. Ipak nije toliko loša iako je prije tri sata tražila još para bez obzira što sam joj dao višestruko više. Uzeo sam tuk-tuk do željezničke stanice i odmah kupio kartu za Madurai. Imam oko pola sata vremena do polaska voza pa sam otišao do obližnjeg hrama koji je na mojoj mapi označen kao “1000 Years Old Shiva Temple”. Ne znam o čemu se radi, ali meni je dovoljno ono “1000 godina” pa da me zainteresuje. Hram je oko 200 m od željezničke stanice i trenutno je zatvoren. Taksisti ispred hrama kažu da se otvara u 17.00. Taman kada polazi i voz, tako da od toga nema ništa. Čini mi se da sa vanjske strane i ne izgleda baš spektakularno. Vratio sam se do stanice i odmah se ukrcao u voz koji je već stigao. Sa karte koju imam ne mogu da zaključim ni broj mog vagona, a ni sjedište, jer je baš sve napisano na hindiju. Vidim da je voz skoro prazan.
– Koji je moj vagon? – pokazujem kartu jednom od službenika željeznice koji je visio sa vrata vagona.
– Možeš sjediti gdje god hoćeš!
Svi vagoni su ili potpuno prazni ili je u njima jedna ili dvije osobe. Našao sam prazan ležaj pored prozora i tu se smjestio. Pa ovo će biti pravo uživanje od putovanja! Udoban ležaj pored prozora, idealno! Preko puta mene spava djevojka u khaki uniformi. Policajka. Mlada je i lijepa. Prvo sam pomislio da je kondukterka jer svi službenici u Indiji imaju uniforme ove boje. Sama riječ khak u hindi jeziku označava prašinu, pa je jasno zašto su i uniforme ovakve boje. Ne moraju tako često ni da se peru, jer se prljavština toliko i ne vidi. Dok čekam da voz krene, ležim i posmatram dešavanja na stanici kroz prozor koji nema staklo. Počeo sam da zapisujem današnje doživljaje u trenutku kada je voz krenuo. Biće ovo lijepo putovanje, a to me ispunjava zadovoljstvom. Prvi put sam primjetio da je u prokletom vozu protrčalo par miševa. Policajka se probudila, ustala i počela da češlja dugu kosu. Na njenoj strani vagona je i ogledalo na zidu, pa joj jasno vidim odraz u ogledalu. Nije ni loša. Bilo bi lijepo imati zakon na svojoj strani. Naravno, mislim na svojoj strani kreveta. Naravno, ovo je predobro da bi trajalo. Tačno sam osjetio da će se nešto desiti. Dolazi kondukter i nakon što je pogledao moju kartu, kaže mi da sam u pogrešnom vagonu.
– Vi ste u pogrešnom vagonu. Na sljedećoj stanici morate da se prebacite u drugi vagon!
– A koji je moj vagon? – pitam razočarano.
Razumio sam da mi je rekao da moram ići naprijed, ali nisam ga shvatio koji vagon. Uostalom, možda će me zaboraviti. Ipak je ovo Indija. Vratio sam se na svoj ležaj. Sljedeća stanica je, naravno, ništa drugo nego dosadni Nagercoil. Kondukter me nije zaboravio. Razmišljam da li da mu ponudim novac da me ostavi na miru. A i zašto bih to uopšte radio? Momak je mlad i vrlo ozbiljno shvata svoj posao. Izašao sam iz voza i krenuo sam da tražim svoj vagon. Nekoliko službenika željeznice mi je pokazalo koji je moj. Užas! Pa ovo je skoro kao stočni vagon! Unutra je 150 ljudi i stoje jedan na drugom! Čak sam pokušao i da uđem unutra, ali vidim da mogu stajati samo na ulazu.
– Pa ovdje nema mjesta ni za stajanje! Da li si normalan? – okrećem se prema službeniku koji stoji na peronu i ljutito mu to kažem.
A ne, nema šanse! Da stojim u ovom čoporu 6 sati, bez klime, bez vazduha. Ovo mi sad baš liči na nacističke vozove za Aušvic. Pored toga što je pitanje da li bi preživio noćnu vožnju u ovim a da se ne ugušim, sigurno je i da bi me ovi odrali unutra. Ostao bih i bez gaća, a da ne govorim o novcu, fotoaparatu, pasošu i drugim stvarima.
Demonstrativno sam pocjepao svoju kartu pred službenicima željeznice.
– Uzeću autobus! – iscerio sam se prema jednom od njih.
– Zašto prodajete više karata nego što imate mjesta?
Kao da to nekoga u Indiji interesuje. Ima ih kao mrava i to nije ništa čudno. Bože, šta će biti sa planetom kada se namnože na 10 milijardi? Resursi su ipak ograničeni. Treba čuvati granice u Evropi. Indijski vozovi su za mene završena priča što se tiče ove godine. Ako hoćeš da se voziš vozom kao normalno ljudsko biće, onda moraš rezervisati kartu mnogo ranije. Inače se moraš moliti bogu da ti se ne desi upravo ovo. Prvi put sam imao sreću sa tom kartom od jednog eura, ali to nije moglo uvijek da prolazi. Sada će brzo i noć, stojim na željezničkoj stanici i razmišljam šta dalje. Nervozan sam, nisam jeo ništa cijeli dan, ako ne računam onaj jedan kukuruz, a čak sam i žedan. Stigao me je i umor od puta. Mjesec dana ludačkog tempa i na izmaku sam snaga. A treba izdržati još 7 dana. Za ovo što sam prošao do sada u Indiji treba možda dva ili tri mjeseca, a ja sam sve to zgurao u mjesec dana. Mislim da sam izgubio oko 10 kg od svoje težine. Konstantno u pokretu, često gladan i bez hrane, a kad i jedem onda jedem rižu od koje se ne možeš najesti. Rezultat i nije mogao biti drugačiji. Nakon kraćeg cjenkanja uzeo sam auto rikšu do bus stanice koja je nekoliko km odavde. Usput sam rekao vozaču da stane da kupim cigarete. U Indiji su cigarete vrlo skupe, pa se često prodaju na komad. Ovaj nije ni imao punu kutiju pa mi je nekako sabrao 15 komada. Na bus stanicu sam stigao u 18.30. Tu sam kupio neke banane i vodu. Bus polazi za pola sata i već je na stanici tako da sam odmah ušao i sjeo na svoje mjesto. Kakav dan danas! Baš sam se namučio. Ja ove muke volim, ali me glad čini nervoznim. Nisam jeo dva dana, imam novca, a gladujem jer nemam vremena. Postavio sam sebi nemoguće ciljeve i da bi ih postigao, moram podnijeti žrtvu. Bus je pun komaraca. U busu sam pojeo banane i nakon pola sata smo krenuli. Negdje usput smo napravili pauzu, pa sam tu popio neku bljutavu kafu. Ipak sam zaspao tokom vožnje. Imao sam sreću da ne završim u Chennaiu, jer me je kondukter probudio kada smo stigli u Madurai oko 1 iza ponoći. Dok sam izlazio iz busa odmah me je dočekao mlad dečko, vozač auto rikše, i ponudio mi prevoz. Izvadio sam neku malu mapu grada da vidim gdje ću ići. Rekao sam mu da me vozi u Tower Road, nedaleko od željezničke stanice, jer je tu skoncentrisana većina jeftinih hotela. Nije mi mnogo do cjenkanja u ovo vrijeme, a i bus stanica je prilično van grada, pa sam pristao da me vozi do tamo za 150 rupija. Ova noćna vožnja mi baš prija. Vožnja auto rikšom je uvijek prijatna, jer se taman malo i rashladiš. Prošli smo pored neke pijace u jednoj ulici. Momak kaže da je to noćna pijaca i da radi cijelu noć. Iznenadio sam se velikim prisustvom ljudi na ulici. U Trivandrumu iza ponoći nije bilo nikoga na ulicama. Madurai je izgleda, drugačiji.
– Sada je vrijeme festivala. Traje 14 dana! – kaže mi vozač dok se vozimo ulicama grada.
To je festival Chithirai, jedan od najvećih u gradu. Za vrijeme trajanja festivala se rekonstruiše vjenčanje gospodara Shive i boginje Meenakshi. Tradicionalno, Lord Shiva je bog kojeg obožavaju pripadnici nižih kasti, dok Lord Vishnu ima obožavatelje u višim kastama. Pošto je Meenakshi sestra Gospodara Vishnua, onda ovaj brak zbližava i ujedinjuje ljude iz različitih kasti. To sve znači da bi sutra, tj. danas moglo biti veoma interesantno u ovom gradu. Uvijek imam sreće sa ovim proslavama i praznicima. Momak me je dovezao u Tower ulicu, odmah pored nekog gesthausa. Ovo je baš neka rupa, cijena sobe je 600 rupija za noć, ali je soba užasno prljava. Posteljina nije mijenjana nikada. Na recepciji je neki debeli, dlakavi Indijac sa brkovima, u prljavoj, nekada bijeloj, potkošulji sa gomilom rupa. – Pogledaću na još par mjesta da uporedim cijene, pa ću se možda vratiti – rekoh umazanku na recepciji.
Tako se to kaže, kada znamo i ja i on da se više nećemo vidjeti, ali bar pazimo da niko ne bude uvrijeđen. U istoj ulici je pravi hotel, Kaveri Mahal, soba je 1000 rupija, ali je čista i odlično izgleda. Imam TV, čisto i novo kupatilo, ventilator, a čak i besplatnu kafu. Odmah sam platio sobu, kao i momka koji me je dovezao, a koji je čekao ispred hotela dok sam pregledao sobu. Htio sam da zovem momka i sutra da me vozi po gradu cijeli dan, jer mi je bio vrlo simpatičan, ali sam odustao od te ideje kada je tražio još 10 rupija više. Pohlepa nije dobar prijatelj. Ležim na krevetu u svojoj sobi, umoran i zadovoljan. Šta sam sve uradio danas! Jutros sam bio u Trivandrumu, obišao Padmanabhapuram, zaglavio u Nagercoilu, obišao Kanyakumari, i na kraju, uspio stići i smjestiti se u Madurai. Sam pogled na mapu Južne Indije je zadivljujući.