17.04.2010 (dan 3)

Naivasha, Narok, Maasai Mara

Konačno sunčan dan. Spavali smo do 8. Peterson nas probudio. Došao je po nas da nas vozi ka mjestu gdje ćemo se naći sa našim vodičem i vozačem za nacionalni park. Pošto još nismo ni vidjeli jezero Naivasha, tražim da nam da još malo vremena prije polaska. Na jezeru su neki momci sa čamcem. Za 1.500 Ksh smo dogovorili vožnju po jezeru od nekih pola sata. Prosječna dubina jezera je 5 m, a površina mu je oko 140 km2. Nivo vode u jezeru je u stalnom opadanju. Naivasha je jedino slatkovodno jezero u ovom dijelu Kenije tj. Rift dolini. Veći dio obale je okružen šumama bagrema sa žutom korom, poznato i kao drvo žute groznice, a šume obiluju raznim vrstama ptica koje Naivašu stavljaju na vrhunsko mjesto za istraživanje i posmatranje ptica. Na drveću se mogu vidjeti i colobus majmuni. Na jezeru je veliko jato kormorana.

Kormorani su vodene ptice, najčešće žive u blizini obale i hrane se ribom. Dobri su ronioci. Ronjenje započinju sa površine vode, praveći karakterističan polu-skok u vodu da bi dobili jači ulaz u vodu. Pod vodom se kreću pomoću svojih stopala. Neke vrste kormorana mogu da zarone do dubina od čak 45 metara. Nakon ribolova izlaze na obalu, i često se mogu vidjeti kako šire svoja krila na suncu. Svi kormorani imaju žlijezde koje luče tečnost kojom podmazuju perje, čineći ga tako vodootpornim. Nakon desetak minuta nailazimo i na nilske konje ili hipopotamuse. Većinu vremena provode u vodi u kojoj regulišu temperaturu tijela. Razmnožavanje i rađanje se takođe obavlja u vodi.

Po zalasku sunca izlaze iz vode da se hrane travom. Dok su u vodi, drže se zajedno u grupi, a na kopnu i dok pasu travu, obično su sami. Nemaju probleme sa obilježavanjem i čuvanjem svoje teritorije, jer to i ne rade. Nilski konji su treći kopneni sisari po težini, mogu biti teški preko 3 tone. Koža im je debela 4 cm i vrlo brzo se suši na suncu te je i to jedan od razloga njihovog stalnog boravka u vodi. Zvuči nevjerovatno, ali na kopnu mogu da trče brže od čovjeka. U svakom slučaju nisu za zezanje. Obale jezera su obrasle papirusom. Momak koji upravlja našim motornim čamcem baca kao mamac mrtvu ribu. Nekoliko sekundi zatim sa velike visine se obrušava fish eagle – orao ribar i grabi ribu.

Uspjeli smo čak i da uhvatimo taj čin fotoaparatom. Nosi svoj plijen u krošnje obližnjeg drveća da ga na miru pojede. Sjajan prizor! Glava, grudi i rep su mu bijele boje, a krila su smeđa. Ima jake kandže kojima drži klizavi vodeni plijen. Po riječima momka iz čamca, u jezeru žive tri vrste ribe, i ugožene su raznim izlijevanjima đubriva sa okolnih farmi cvijeća.

Cijelo područje oko jezera kao i sam grad su poznati po proizvodnji cvijeća i svuda su staklenici i bašte. Naročito je poznata kenijska ruža. Tu se radi o poslu vrijednom stotinama miliona $. Čitam u novinama da je zbog stanja u Evropi zbog vulkana na Islandu ovo područje pred ekonomskom katastrofom zbog nemogućnosti izvoza cvijeća u Evropu. Takođe, ovaj posao sa cvijećem, koji ovdje zapošljava 50.000 ljudi, je jedan od glavnih razloga isušivanja jezera, jer se voda jezera dovodi direktno do farmi cvijeća za navodnjavanje. Jednostavno, jezero se prazni većom brzinom nego što se puni vodom. Sam grad Naivasha je jedna prašnjava rupa u kojoj nema apsolutno ničeg zanimljivog.



Nakon posjete jezeru idemo Petersonovim kolima da se nađemo sa našim vodičem i vozačem. Čujem da će nam se pridružiti još dvoje ljudi tako da ćemo nas četvoro činiti grupu za obilazak nacionalnih parkova Maasai Mara i Nakuru. Stižemo u mjesto Mai Mahiu, što u prevodu znači termalni izvori. Tu pijemo kafu u lokalnoj kafani. Vozač je već tu. To je neki pogrbljeni starac koji stalno kašlje. Izgleda kao da će umrijeti svakog trenutka.

U kombiju su dvije Nijemice – majka i kćerka. Mlada Švabica se zove Susann Ratzsch i već godinu dana je u Nairobiju gdje radi kao učiteljica u školi. Majka joj je došla u posjetu pa idu zajedno na safari. Dolaze iz Tiringije, meni dobro poznat kraj, jer sam proveo tri mjeseca tamo na elektrotehničkom fakultetu Ilmenau, tako da smo odmah uspostavili tople odnose. Aranžman podrazumijeva tri dana boravka u Maasai Mari i jedan u nacionalnom parku Nakuru, uz to da su hrana, prevoz, ulaznice i smještaj uključeni u cijenu. Cijena je 380 $. Manje ne može nikako. Vrijeme je sunčano, a dan predivan. Idemo prema mjestu Narok koje je na ulazu u nacionalni park Maasai Mara.

Tu smo se kratko zadržali da ručamo. Ručak po principu švedskog stola, meso, riža i neki vrlo ukusan sitni grašak. Odmah pored restorana je mala prodavnica suvenira u kojoj radi momak kome sam dao 50 srpskih dinara jer skuplja strani novac. Time sam ga se i riješio u vezi nasrtaja da kupim nešto.

Idemo satima prašnjavim putem do nacionalnog parka Maasai Mara. To je zapravo dio Serengetija koji se nalazi u Keniji. Ime nosi po nazivu plemena Maasai koje živi u ovom području. Ovo je svjetski poznat nacionalni rezervat površine 1510 km2. Čini ga otvorena travnata savana ispresijecana sa nekoliko sezonskih rijeka. Ovdje se može vidjeti svih „Velikih pet“, što je naziv za grupu koju čine slon, lav, gepard, bizon i nosorog. Prvo nailazimo na nekoliko žirafa. Lavovi se mogu vidjeti svuda. Čite i leopardi se rjeđe viđaju, ali i njih ima. Slonovi, zebre i nilski konji se mogu vidjeti u velikom broju. Od antilopa, najviše ima Thomsonovih gazela sa crnom prugom sa strane, kao i nešto krupnije Grantove gazele, topi i impale.

Ostale uobičajene životinje su Maasai žirafe, babuni, bradavičaste svinje, šakali, hijene i mnoge druge. Najveća atrakcija je godišnja velika seoba životinja koja se dešava u julu i avgustu, kada milioni životinja dolaze iz Serengetija prema sjeveru u potrazi za boljom travom i kad se vraćaju nazad u oktobru.

Priroda je fantastična. Sada je kišna sezona pa je vegetacija bujna i još uvijek zelena. U vrijeme sušne sezone ovo područje izgleda totalno drugačije. Zatim idemo da vidimo Maasai selo. Selo se sastoji od koliba napravljenih od blata, drveta i životinjskog izmeta. Kolibe se zovu enkang ili manijate i obično su ograđene drvenom ogradom.

Pripadnici plemena Maasai su se dobro prilagodili navali turista u njihovo područje. Ovi glume, i to vrlo loše, da su primitivniji nego što stvarno jesu. Jedan glumi da ne zna kako da zapali cigaru. Glupan. Tako da se ne može očekivati prava autentičnost u ovom selu. Da bi se doživjelo ono pravo, trebalo bi otići na neko izolovano mjesto. Posjeta selu se plaća, i to je stvar koliko se dogovorimo. Mi smo je platili 10 eura tj. 1000 Ksh.

Nakon toga se dobije dozvola za nesmetano slikanje i kretanje po selu, a oni još izvedu i svoj ples. Ples se sastoji od kretanja u krug uz skakanje u vis, uz neko tzv. pjevanje ili mumljanje. Sad mi je jasno zašto su crnci dobri košarkaši i odakle to sve potiče. Ipak, jasno je da su uslovi života u Maasai selima vrlo bijedni. Ušli smo i u jednu manijatu u kojoj se ne vidi apsolutno ništa. Potrebno je par minuta da se oči priviknu na totalni mrak. Unutra je neki starac sa malom bebom. A možda je i žena, ko zna? Meni su svi isti. Pitam se samo kako izdržavaju sa silnim rojevima muha koje su na njima, a posebno na djeci. Muhe im prekriju cijelu glavu, uvlače se u nozdrve i usta, a oni na to i ne reaguju.

Ipak se isplati dati 10 eura za ovo. Imamo sreću i sa dobrim vremenom. Ovdje ipak pada manje kiše nego u području oko Naivaše. Upoznajemo se sa sinom poglavice koji ima neki autoritet u selu. Pokazuje nam neki njihov muzički instrument koji se zove kudu i pravi se od roga antilope.

Zapravo i vrsta antilope se zove kudu. Pokazuje nam i neku veliku kapu napravljenu od lavlje grive. Postaju dosadni sa insistiranjem da kupimo neke glupe suvenire. Jedan navalio da mi proda mačetu od pola metra. Sinu od poglavice kažem da nas suveniri ne zanimaju i da nas ostave na miru, što je ovaj i ispoštovao. Nastavljamo džipom dalje vožnju po nacionalnom parku. Nailazimo na veću grupu nojeva. Zatim opet slonovi kojih ovdje ima mnogo.

Sad je oko 18.00 časova. Nastavljamo dalje i dolazimo do grupe lavova koji spavaju na stijenama. Ne možemo im prići bliže, a i šteta što spavaju pa ih ne vidimo najbolje.

Pejzaž je stvarno prelijep. Svuda oko nas beskrajna savana sa ponekim čudnim drvetom tu i tamo. Drveće koje je vrlo često ovdje, ima ravnu krošnju i oni ga zovu „drvo kišobran“ – logično. U daljini krdo impala mirno pase travu. Impale su vrsta antilope srednje veličine. Mužjaci imaju rogove, ženke ne. Žive samo u istočnim dijelovima Afrike. Malo dalje je par sivih krunastih ždralova. Velika ptica predivnog perja. Sivi krunasti ždral je nacionalna ptica Ugande i nalazi se na njenoj zastavi i grbu. Na glavi ima krunu koju čini čvrsto, zlatno perje. Oko 19.00 smo stigli u kamp. Imamo veliki šator, a u njemu toalet i tuš. Toalet je zidana prostorija na koju se nadovezuje šator. Večerali smo špagete s mesom i popili kafu. Tu su i dvoje Čeha koji su bili u Etiopiji.

Čeh radi neki projekat u vezi istraživanja afričkih plemena. Kaže da je imao malariju četiri puta, mislim da pretjeruje. Prilazi nam neka crnkinja i pita da li je neko za masažu.

Aha, znači to se tako zove! Ljubazno smo je odbili, samo mi treba još neka teška bolest. Nema mnogo komaraca u ovom području, tj. skoro da ih i nema. Nakon kafe i večernjeg čavrljanja i pregledanja slika otišli smo u šator. Spremili smo stvari i otišli na spavanje. Shvatam da bi bilo apsolutno nemoguće doći samostalno ovdje. Ispostavilo se i da je cijena safarija bila u redu, kao i usluga. Ovaj dan nam je bio fantastičan. Prezadovoljni smo. Nadamo se da će i sutra biti tako.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>