29.04.2010 (dan 15)

Bujumbura

Ustali smo oko 7.30 i popili kafu u restoran – baru hotela. Bar je stvarno vrlo prijatan. A i kafa je odlična. U svim zemljama regiona kafa i čaj su glavni izvozni proizvodi i među najboljim su u svijetu. Zatim smo otišli do neke agencije i tražili povoljan let da bi otišli odavde što prije. Najpovoljnija varijanta je neka nepoznata kompanija Fly540, 235 eura do Mombase. Let za Dar es Salaam je preskup.

Dobra nam je i Mombasa u ovom slučaju, samo da se dokopamo istočne obale. Kupili smo karte. U agenciji radi vrlo ljubazna cura, malo nam nedostajalo da joj kupimo čokoladu. Ali pošto sam joj uvalio oštećenih 50 eura, pobjegli smo. Letimo sutra oko 14.00. Eto i to je riješeno. Danas imamo cijeli dan slobodan, i lakše se diše kad znamo kad i kako odlazimo. Ovo je ipak bio težak finansijski udarac koji nismo planirali. Uzeli smo taksi za 5.000 Bfr do jezera Tanganjika, tj. plaže Saga, koja je najbolja. Nekoliko km južnije je mjesto susreta čuvenih Stenlija i Livingstona – prvih bijelaca koji su došli ovdje i istražili ovo područje. Tu smo konačno vidjeli i šimpanzu, ali ova je u kavezu pa se ne računa.

Plaža je odlična, bijeli pijesak i gomila barova sa mnogo, mnogo piva. Nema mnogo ljudi, svega par nekih bijelaca koji se kupaju. Ljudi ovdje uglavnom žive od ribolova, a koriste i priliku da rijetke turiste malo provozaju svojim čamcima po jezeru. Za 2.000 Bfr pristajemo na jednu vožnju od pola sata.

Jedan momak odguruje čamac dugačkim štapom i lagano se krećemo po jezeru. Drveni čamac pušta vodu, pa svakih 5 minuta moramo da izbacujemo vodu. Nadam se da nećemo morati plivati do obale. Šteta bi bila za fotoaparate i ostalu opremu. Nakon pola sata zezanja na jezeru, otišli smo u prvi bar na plaži na hladan Amstel. Tu nam se pridružio jedan stariji Nijemac – Ulrich Nass. Ulrich ima kuću ovdje, a živi sa ženom koja ima alchajmera u Irskoj. Šta je njemu trebalo da kupi kuću ovdje? Radio je kao glavni UN logističar u toku rata u bivšoj Jugoslaviji. U to vrijeme je bio velika UN zvjerka za dopremu hrane za područje cijele bivše Juge.

Pričao nam je o svojim sastancima sa predsjednicima YU republika u vezi konvoja sa hranom. Dok smo tako brbljali o politici i ratu pridružio nam se i jedan momak sa gitarom. Mladi crnac se zove Žan-Mari i odmah smo ga nagovorili da nam nešto odsvira.

Željko je malo uzeo gitaru i otpjevao par naših starogradskih pjesama na opšte oduševljenje svih. Nakon toga je i Žan otpjevao nekoliko lokalnih, a pivo samo teče, a mi pored jezera na plaži… Ovo se pretvorilo u pravu pijanku sa pivom i gitarom. Eto kako i u najčudnijim okolnostima i najluđim mjestima na svijetu mogu da se dese najluđe i najljepše stvari totalno neočekivano. I ovaj stari Švabo nije baš najnormalniji, a kaže da nismo ni mi najnormalniji jer smo ovdje i na ovom mjestu. Valjda se podrazumijeva da ako si bijelac ne možeš biti i normalan i biti turista u Burundiju u isto vrijeme.

Bar na plaži pored jezera

Ulrich nam je predložio da odemo u neki restoran nedaleko odavde na ručak. On je ovdje došao iznajmljenim džipom, pa idemo s njim. Restoran je pored samog jezera, stolovi ispod drveća u hladu, jedemo neku izvrsnu ribu koja je svježe ulovljena u jezeru Tanganjika.

Žan-Mari je pripadnik plemena Tutsi i kaže da se Hutu i Tutsi razlikuju najviše po obliku nosa. Naime, po njegovim riječima, Hutu imaju spljoštene, a Tutsi šiljate noseve. To je odlučivalo ko će živjeti a ko biti ubijen.



Moraću da provjerim tu njegovu priču, izgleda mi nevjerovatna, a opet zašto bi nas zezao? Nakon toga smo s njim otišli do jedne ergele rasnih konja. Ulrich je i instruktor jahanja. On je tu imao neki kraći razgovor sa izvjesnom Bernadot koja je žena belgijskog ambasadora dok smo se mi zanimali za konje.

Zatim smo otišli u predgrađe, ili tačnije u neko selo u koje Ulrich dolazi redovno i pomaže novčano porodicu jednog svog prijatelja – daje im 100 eura mjesečno. Odmah se oko nas okupilo desetine male djece kojima smo strašno interesantni, jer nemaju priliku često da vide bijelce.

Dodiruju nas, ispituju, pipaju kosu i smiju se. A mi nikad nemamo bombona kad nam trebaju. Svi žele da se slikaju. Nakon toga smo otišli do nekog njegovog prijatelja koji živi u manjoj vili koja je ograđena visokim zidom, a ima i naoružanog stražara na ulazu. Tu smo popili kafu. Ulricha svi znaju ovdje i ima dobre kontakte sa lokalnim vlastima kao i sa šefom policije. U vrtu je mnogo različitog cvijeća i tropskih biljaka, što Željku predstavlja posebnu inspiraciju za fotografisanje. Dogovorili smo se sa Ulrichom da se vidimo večeras u 8. Doći će po nas pa ćemo ići u neki kabare. Čovjek nam je totalno spasio ovaj dan. Odavde smo krenuli pješke prema centru grada, nekih 20 minuta laganog hodanja. Naveče oko 8, Ulrich i Žan-Mari su došli do našeg hotela, pa smo otišli u neki restoran i kabare u predgrađu. Tu smo jeli neko lokalno jelo sa janjetinom, pomfrijem i lukom. Zove se nešto kao mšopo.

Razgovarali smo uglavnom o situaciji u regionu i mnogim drugim kriznim područjima. Ulrich ih je obišao većinu radeći za UN 10 godina.

Čak poznaje i Nelsona Mandelu. U ovom kabareu su nekad bile i plesačice, večeras ih na žalost nema. Ulrich nas je pozvao da budemo njegovi gosti u Irskoj ako ikad dođemo tamo. On je vrlo dobar čovjek i mnogo nam se dopao.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>