10.05.2010 (dan 26)

Moshi

Popio sam kafu u restoranu gesthausa. Doručak je uključen, ali se zapravo svodi na banane. Sve ostalo se plaća. Naručio sam omlet od jaja i slaninu za 3 $. Konačno sam jeo. Tempo putovanja je užasno naporan pa ponekad ne jedem ništa i cijeli dan kao što je slučaj bio juče. U Mošiju se nećemo zadržavati, plan je da ovdje budemo do podne, vidimo Kili izdaleka i da idemo odmah za Arušu. Ostavili smo stvari u hotelu na čuvanje i odjavili sobu. Šetamo se po gradu, što u suštini znači kretanje jednom od dvije paralelne ulice i osvrćemo se na sve strane. Sranje, planina se uopšte ne vidi, a nalazimo se u samom podnožju najvišeg vrha Afrike. Kako skupiti hrabrosti i postaviti najgluplje pitanje na ovom mjestu i pitati nekog prolaznika da nam pokaže rukom gdje je Kili?

Oblačno je, i planina se uopšte ne vidi. Nemamo sreće. A ni vremena da čekamo da se oblaci eventualno raziđu. Posmatram mapu područja i razmišljam da se možda još više približimo planini tako što ćemo otići u neko selo u okolini. Marangu je oko 40 km, a Mweka oko 10 km. Izbor pada na Mweku. Uzimamo dala-dala za 700 Tsh do sela. U kombiju koji je predviđen za maksimalno 14 putnika izbrojao sam tačno 29 ljudi, ne računajući trojicu koja su visila sa strane. Vrata se od pretrpanosti, naravno, ne mogu zatvoriti. Kombi staje svakih par minuta i prima nove putnike. Pitam se dokle misli tako i da li će početi da ih penje na krov? Stižemo u selo Mweka. Selo je jedna od početnih tački za penjanje na Kilimandžaro. Zapravo se može reći i da je selo na samoj planini. Selo je naseljeno pripadnicima plemena Chagga. Maasai i Chagga su glavna plemena u podnožju planine. Idemo putem uzbrdo pješke neka 2 km, i prolazimo pored manje crkve, a sa strane su zasađene banane i kafa. Mala djeca nam trče u susret i viču “Mzungu, mzungu!” što znači “bijelac”. Očekuju od nas bombone, ali mi tupadžije ih naravno nikad nemamo kad nam trebaju. Ljudi su vrlo prijatni i ljubazni. Kakva razlika u odnosu na Dar i Zanzibar. Nema prošenja, nema dosađivanja.

U ruci držim neubrane, zelene plodove kafe. Sad i to znam kako izgleda. Na kraju sela smo sreli ženu koja je došla s nama ovdje u istom kombiju. Tu je nešto kao neka crkvica ili vjerski objekat kružnog oblika, smješten u velikom vrtu u kojem uzgajaju cvijeće.

Dvojica ljudi hvataju ribu iz malog ribnjaka tj. male iskopane rupe u kojoj je žuta, prljava voda. Ovo mi liči na neku vjersku zajednicu, kao neka sekta. U vazduhu se osjeća neka topla, pozitivna atmosfera. Ova žena, malo deblja crnkinja mi liči na one što pjevaju po crkvama, a kao da je neki vođa ove male radne zajednice. Kaže nam da sačekamo par sati da se raziđu oblaci jer se sa mjesta na kojem stojimo najbolje vidi najviši vrh Kilimandžara – Uhuru. Toliko vremena nemamo. Pokazala nam je i primitivnu zamku postavljenu u vrtu kojom love miševe i objasnila kako funkcioniše. U blizini se nalazi mala, primitivna kućica, nešto kao kiosk, ali od drveta u kojoj sam konačno kupio bombone. Odmah sam ih podijelio djeci. Mali crnčići su strašno simpatični. Oko 1 km odavde se nalazi ulaz u nacionalni park Kilimandžaro. Ovdje smo se zadržali manje od sat vremena. Krenuli smo nazad pješke i tada je naišao dala – dala koji ide prema gradu. Oko 13.00 smo se vratili, uzeli naše ruksake iz hotela i krenuli prema bus stanici. Karta za Arušu je 2000 Tsh. Krećemo za 15 minuta. Nažalost, Kili nismo vidjeli, a skoro da smo i bili na njoj. Nakon 2 sata vožnje smo stigli u Arušu. Grad ima oko 300.000 stanovnika i nalazi se podnožju planine Meru, na oko 1300 m nadmorske visine. Osnovali su ga njemački kolonijalisti 1900. godine, kao dio Njemačke Istočne Afrike, a ime je dobio po lokalnom plemenu Waarusha, ili Larusa, kako ih zovu Maasai. Grad ima umjerenu, svježu klimu tokom cijele godine. Aruša je jedan od najrazvijenijih gradova Tanzanije. Tu su smještene zajedničke institucije zajednice država Istočne Afrike, kao i sud za ratne zločine za Ruandu.

Zajednica Istočne Afrike je organizacija koja obuhvata države regiona oko Velikih jezera: Kenija, Ruanda, Burundi, Uganda i Tanzanija. Njihov moto je: “Jedan narod, jedna sudbina.” Aruša je glavni turistički centar Tanzanije i početna tačka za ulaz u Serenegeti i ostale sjeverne nacionalne parkove. Čim smo izašli iz busa dešava se ista stvar – nastupaju dosadnjakovići koji znaju gdje ima jeftin hotel i koji će nas tamo odvesti, ili nam prodaju safari. Uopšte ne želimo ni da pričamo s takvim lopovima.

Dvojica nam se nakačila i prate nas već kilometar po gradu. Nema šanse da odustanu. Riješenje je da se sklonimo u neki restoran ili bar, i da čekamo da odustanu. Tako smo i uradili. Ušli smo u dosta fin restoran koji se zove McMoody’s, gdje smo popili kafu i malo proučavali mapu grada. U tom trenutku nam je prišao jedan dosta otmjeno obučen crnac i predstavio se kao vlasnik hotela Meru i ponudio nam smještaj u svom hotelu za 15 $. Lik ima čak i svog šofera. Vidim da su ona dva tupana odustala. Njegovim autom smo se odvezli do hotela Meru.

Hotel je veliki, a jedan dio je još u izgradnji. Sobe su velike, prostrane i sa kupatilom. Vlasnik hotela nam kaže da oni organizuju i safarije te da baš za sutra ima dvoje ljudi i da mu nedostaju još dva da upotpune grupu. Sad je jasno i zašto je tako ljubazan prema nama. Na sobi nam ne može uzeti previše, ali na safariju može dobro zaraditi na nama. Mi želimo da idemo na safari, tako smo i planirali, ali smo postali vrlo kritični u vezi novca i vremena. Tačnije nemamo više ni jedno ni drugo. Imamo maksimalno dva dana i oko 200 $ na raspolaganju, ako se dogovorimo za taj iznos ok, ako ne, onda ništa. Želimo da posjetimo Ngorongoro krater i još neki nacionalni park, po mogućnosti da uđemo malo dublje u Serengeti. Znamo da je Ngorongoro vrlo skup jer treba platiti ulaz, pa razne takse i šta sve ne. Kroz prozor naše sobe se vidi vrh planine koja je u oblacima. Konačno, pa to je Kilimandžaro! Imamo ga na slici! Penjemo se na krov hotela da uslikamo Kilimandžaro. Planina se jasno i vrlo lijepo vidi u daljini.

Neki crnac na krovu leži i reče nam:”Ah, došli ste da vidite planinu Meru?” Srećom, kad smo se popeli gore nismo vikali Kilimandžaro, ali smo se ipak provalili dobro. To uopšte nije Kili nego planina Meru. Kakve tupadžije! Nakon toga smo sišli na recepciju hotela, gdje smo počeli vrlo mučne pregovore sa vlasnikom hotela u vezi organizovanja safarija. Vidi se da je crnjo iskusan i stari lopov. On tjera po svome, pa spominje 500 $, 450 $, 375 $…za dva dana safarija. Kao da je neko baš toliko lud.



E, stari moj, čak i da želimo da pristanemo na ta tvoja sranja, ne možemo, jer nemamo toliko. Na kraju sam mu rekao da možemo maksimalno dati 100 $ za dan i to je to. Bilo mu je malo, pa se nismo dogovorili. On nam nudi i džabe sobu, ali nam se ne isplati. Ovamo će nam dati 15 $, a tamo uzeti 300 $. Stvarno je dobar! Pa nam još i laže da je cijena autobusa do Nairobija 30 $, iako znam da je oko 10 – 15 $ maksimalno. Sranje, izgleda da nećemo vidjeti Ngorongoro. Nema druge, nego da idemo sutra za Nairobi. Bez ovoga, Tanzanija nam je totalno propala. Kakva šteta! Otišli smo na pizzu u isti onaj restoran gdje smo pili kafu. Pizza je odlična i košta 7500 Tsh. Već pada noć i ulice ne izgledaju bezbjedno. Sad lopovi stupaju na scenu. Grad mi se uopšte ne sviđa. A i Tanzanija je razočarenje do sada. Umoran sam. 27 dana teških napora je ostavilo traga.

Izgubio sam 10 kg, borio se sa lopovima, cjenkao se od čačkalice do safarija. Mislim da je vrijeme i da se ide kući. U sobi smo, sad je oko 19.00. Sutra ujutro ću još jednom pokušati da nađem neki safari u nekoj agenciji u gradu, ali su šanse slabe. Jednostavno, slabo stojimo s novcem. Najvjerovatnije ćemo sutra za Nairobi. Ipak ne! Oko 22.30 došao peder da mi kaže da je prihvatio naš prijedlog od 200 $ za dva dana. Ipak su se uračunali nekako. Ići će nas 4 u grupi. Ipak će se odraditi Ngorongoro i to ulazak u sam krater i jezero Manyara. Znam da je to dosta novca, ali jebeš pare, sad imamo priliku i ko zna da li ikad više. Ja sam prezadovoljan ovim razvojem događaja. Željko se malo brine da li će moći kupiti poklone ženi koja mu je rekla da se ne vraća kući bez poklona. Šta ima veze, može i ostati u Africi, zaposliti se kao dreser lavova ili tako nešto. Polazimo sutra u 8.30.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>