19.04.2010 (dan 5)

Maasai Mara, Nakuru

Ustajemo vrlo rano, oko 6. Razlog je taj, što danas idemo da vidimo lavove koji bi sada trebali biti budni.

Lavovi veliku većinu vremena provode u spavanju, tako da je rijetkost vidjeti ih da ne spavaju ili leže. Ovog puta smo imali mnogo sreće. Tu su, na nekoliko metara od vozila. Mužjak se šeta pored nas. Interesantno je to da se na 30 m od lava nalazi krdo antilopa koje ga konstantno drže na oku. Izgleda fantastično. Mužjak lava može dostići težinu od preko 250 kg i predstavlja drugu po veličini mačku na svijetu – odmah iza tigra. Pripada grupi pantera u kojoj su još tigar, leopard i jaguar. Danas živi samo u subsaharskoj Africi i na malom području u Indiji.

Lav je vrlo ugrožena vrsta čiji je broj duplo umanjen samo u poslednje dvije decenije. Njihov opstanak je neodrživ van zaštićenih rezervata i nacionalnih parkova. Najveći problem predstavlja gubitak staništa, kao i sukobi sa ljudima.

Može da živi do 14 godina i spada u lovce najvišeg nivoa koji nema svojih neprijatelja predatora. Mužjaci rijetko žive duže od 10 godina, jer povrede koje dobijaju u stalnim borbama sa svojim plijenom skraćuju njihov životni vijek. Obično žive u grupama koje čine nekoliko ženki sa mladunčadima i mali broj mužjaka – jedan ili dva. Najčešće love ženke i to u grupi, dok mužjaci patroliraju teritorijom i brane čopor.

Malo dalje nalazimo opet one 2 čite (cheetah) od juče. Fantastično! U daljini su gazele, a gepardi ih posmatraju. Očekujemo da će krenuti u lov. To bi bio pravi prizor! Čekamo, ali njima se ne žuri. Izgleda da od lova opet neće biti ništa. Vozač kaže da mu je drugi rekao da su lovili juče.

Ne love svaki dan tako da danas od toga nema ništa. Gepardi se mirno šetaju na metar od našeg vozila. Jedan pije vodu iz male barice na putu. Idemo dalje. Nakon par minuta nailazimo na hijenu koja posmatra topi. Zapravo gledaju jedno drugo na pristojnoj udaljenosti.

Topi izgleda smireno jer zna da je brži od hijene i da mu ova ne može ništa sama. Hijene ako love, to rade u čoporu, bar njih 4 – 5, tako da mogu da opkole plijen. Najčešće biraju povrijeđene životinje ili mladunčad. Druga i mnogo izglednija opcija je jesti ono što lavovi ili gepardi ostave iza sebe. Nakon par minuta hijena odlazi. Ko zna, možda ide po pojačanje.

Poslije uspješne misije sa lavovima vraćamo se u kamp oko 8.30. ujutro. Vrijeme je za kafu i doručak.

Doručak – pasulj i kobasica. Pakujemo stvari i napuštamo kamp. Danas treba stići u nacionalni park Nakuru. Imamo i dodatnog putnika, veoma zgodnu, mladu crnkinju sa nevjerovatnim sisama. Da li je to ona što je nudila masažu neko veče? U svakom slučaju njeno prisustvo ovdje je sumnjivo. Eh, prokleta sida!

Oko podne smo stigli u Narok na ručak – isto mjesto gdje smo ručali pred ulazak u Maasai Maru. Sve do Naroka je prašnjavi, zemljani put, tako da nam asfaltirani put predstavlja pravo olakšanje.

Za ručak imamo makarone, meso i krompir.



Švabice ne idu dalje s nama. Vraćaju se u Nairobi. Nakon kraćeg ubjeđivanja, častim ih pićem, onako za rastanak. Šta su ti Nijemci, platiti nekom piće im toliko čudna stvar. Stara Švabica me na rastanku toplo zagrlila. Možda je krajnje vrijeme da odbacimo stereotipe o hladnim Nijemcima. Dobio sam lijepe komplimente za moj njemački. Žao mi je što se rastajemo, dobre su osobe. Dogovorili smo se sa Susann da se vidimo u Nairobiju. Obećala nam je da ćemo obići školu u kojoj radi. Gledamo kako da uslikamo crnkinju sa sisama a da ne vidi. Ili da je jednostavno pitamo?

Prošli smo kroz Mai Mahiu – mjesto sa kojeg smo i pošli. Nakon nekog vremena stižemo do jezera Elementaita. Stajemo pored puta, gdje je odlično mjesto za posmatranje. U daljini se vidi jezero i veliki broj flamingosa na njemu.

Vozač nešto brblja kako je to privatno vlasništvo nekog Engleza. Tu je nešto kao kiosk, bar na to pomalo liči, i tu sam kupio cigare vrlo zanimljivog naziva – „Sportsman“. Cigare za sportaše! Neka lokalna marka, spada u nižu klasu cigara, a cijena je 100 Ksh, iako je cijena za mzungu-e tj. bijelce 150 Ksh ili više. Naravno, opet počinje kiša. U području proklete Naivaše pada svaki dan. Pitam se da li je uopšte i prestajala zadnjih dana dok smo bili u Mari. Stižemo u grad Nakuru.

Smještamo se u odličan gesthaus tj. hotel Genevieve u Kanu ulici. Mjesto je stvarno super, čisto i uredno. Idemo da provjerimo poštu na Internetu. Vodi nas hotelski dečko po imenu Wilson. Dugo smo se zadržali u Internet cafeu tako da smo se iznenadili kada smo vidjeli Wilsona da nas je cijelo vrijeme čekao ispred. Nije ni čudo, jer mu je vozač, onaj naš stari tuberan, rekao da se ne vraća bez nas. Wilson kaže da je stari vrlo strog i da s njim nema zajebavanja. Rekao mu je navodno: “Idi s njima i vrati se s njima!“ Večera u 19.30, piletina i krompir. Sa nama za stolom je mlađi momak sa talibanskom bradom po imenu Adam, Amerikanac egipatskog porijekla. Nakon što je diplomirao ekonomiju, krenuo je na put po svijetu i već putuje godinu dana. Eto, šta ti je život! Nakon večere smo otišli u hotelski bar da sredimo slike. Imamo ih oko 1500. Popili neko pivo iz Najrobija po imenu „White cap“. Riješio sam da probam sve vrste piva na koje naiđem. Za sada mi ide dobro. Nakuru kao grad je teška rupa. Većina gradskih ulica nije asfaltirana, nego se hoda po blatu i vodi. Otišli smo u sobu oko 22 i sredili stvari. Sutra ustajemo rano. Prije spavanja smo ubili velikog crnog pauka u sobi. Za svaki slučaj, ko zna o kojoj se vrsti radi.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>