24.04.2010 (dan 10)

Fort Portal, Ntandi, Semuliki

Sad znam zašto se obližnja kišna šuma tako zove. Prokleta kiša je padala cijelu noć. Ujutro smo ustali, a ona i dalje pada bez znakova prestanka. Ovo je potop a ne kiša. Katastrofa. Ako ne prestane propali smo. Srećom, stala je do 10.00.

Odjavili smo se iz Visitours hotela i prebacili se u još veću rupu „New Linda lodge & restaurant“. Tu su samo crnci, ali je soba samo 10.000 Ush, a imamo i dva kreveta za razliku od sinoć. Popili smo kafu u hotelu Hilton tours inn.

Razmijenili smo još para. Kakvih sve prosjaka i bogalja ovdje ima! Jednom od njih sam dao 200 Ush. Trebamo rezervisati bus karte ako želimo sutra da odemo iz ove rupetine. Postoji samo jedan bus dnevno prema Ruandi. Imamo neki nelagodan osjećaj da smo na samom kraju svijeta. Pogled na kartu Afrike upravo to i govori. Danas želimo da posjetimo Pigmeje koji se nalaze sa samoj granici prema Kongu, kod sela Ntandi, par kilometara prije malo većeg sela po imenu Bundibugyo. Vodim teške pregovore sa taksistima. Taksisti traže preko 100 $ za prevoz do tamo i nazad. Nisu normalni. Meni se čini da do tamo ima 20 km, ali se ispostavilo da se radi o 60 km, i to po seoskom planinskom putu preko visokih planina Rwenzori. Ipak odlučujemo da idemo sa matatuom koji je prepun. U njemu je nevjerovatnih 25 ljudi.

Usput sam u nekom selu kupio dva kg banana za 2000 Ush od nekih žena koje su ih prodavale pored puta. Pojeo sam par komada, a ostale sam razdijelio ostalim putnicima. Vozimo se preko planina Rwenzori, koje su prekrasne, a vrhovi su u magli. Pejzaž je očaravajući. Put je vrlo opasan, s jedne strane je duboka provalija. Nakon 3 sata stižemo do malog puta koji vodi u selo Pigmeja. Izlazimo iz matatua i nastavljamo pješke tim putem. Prolazimo pored drveća sa avokadom i kokosom, a ispred nas su planine Rwenzori. Ulazimo u selo koje se sastoji od malih zidanih kućica. Prvo nas vode u kuću u kojoj je poglavica sela, kojeg oni zovu kraljem.



Ne znam da li je stvarno kralj, ali to vjerovatno turistima ljepše zvuči. Posjeta selu se plaća i trebamo se dogovoriti sa poglavicom koliko ćemo mu platiti da možemo švrljati po selu i slikati ih, a izvešće nam i neki svoj ples. To je redovna procedura, navikli su oni na turiste. Nakon kraćeg cjenkanja, dogovorili smo sve to za oko 20 $ za nas dvojicu – dakle, 10 $ po čovjeku, a to je otprilike i cijena koju sam čuo u Fort Portalu. Stvarno su mali i ružni. Prosječna visina im je oko 150 cm.

Ova grupa koju smo posjetili je prvo živjela unutar Semuliki nacionalnog parka, ali ih je vlada izmjestila van parka i sagradila im ove kuće. Zanimljivo, Pigmeji uzgajaju marihuanu (zovu je gandža), pa nas je poglavica ponudio jednim džointom.

Nije loša, iako sam povukao sam par dimova. Zatim su donijeli bubnjeve i počeli da sviraju, pjevaju i igraju. Ples im se sastoji uglavnom od ritmičnog hodanja oko bubnjeva. Ne bi se reklo da su neki muzičari. Djeca se igraju u blatu i sva imaju naduvene stomake. Poglavici se dopala moja majica, pa sam mu je i dao, a on ju je odmah obukao. Neki drugi koji je bio pijan htio i drugu, ali sam mu objasnio da ne mogu hodati go.

Tu blizu je i granica Konga, kao i nacionalni park Semuliki koji je poznat po termalnim izvorima.

Sa planine je prelijep pogled na nacionalni park i na izvore čija isparenja se dižu više desetina metara u visinu. Nakon pola sata boravka u selu i nakon gomile dobrih fotografija koje smo napravili, napuštamo selo. Više se ne može ostati jer su dosadni i napadni. Postali su previše nasrtljivi u svojim nastojanjima da nam prodaju neke svoje predmete, te zahtjevima da nam uzmu komad odjeće ili bilo šta drugo. Da smo se duže zadržali, vjerovatno bi ostali i bez gaća.

U šumi pored puta čekamo prevoz nazad za Fort Portal. Nailazi pikap kamionet, i penjemo se na njega. S nama je još 5 – 6 ljudi. Vozaču plaćamo po 2500 Ush. Pored mene sjedi jedan starac sa sijedom bradom koji je izgleda neki vrlo pametan čovjek. Dok se vozimo, pričamo o raznim temama kao što su politika, komunizam, životni standard u Evropi i Africi, pa čak i o kompjuterima. Zove se Hassan Ngonzi i živi u selu nekoliko km prije Fort Portala. Želi da mu pošaljemo neki polovni kompjuter kad stignemo kući. Obećao sam mu da hoćemo. Hassan nas je čak pozvao da budemo njegovi gosti i da spavamo kod njega, ali smo to ostavili za neki drugi put. Već imamo smještaj, a to bi nam bilo prilično komplikovano i nebezbjedno.

Vratili smo se u Fort Portal oko 18.00. Danas sam cijeli dan pojeo samo one 3 banane. Umorni smo i strašno prašnjavi, a nemamo se gdje istuširati. Na licu mi je sloj prašine. U Africi je nemoguće ostati čist. Bijela košulja nakon par sati postaje žuta. Danas je užasan dan. Samo se problemi pojavljuju. Sve banke su zatvorene, sutra je nedelja, a mi bez šilinga. Niko neće da zamijeni pare. Jedan pametnjaković mi kaže da mu dam 30 eura, a on će otići negdje po lokalnu valutu. Svašta! Idemo do nekog Indijca koji nam nudi 76000 Ush (kurs je 80.000), ali odbijam. Ne možemo čak ni večerati. Na kraju, iznerviran, gladan i umoran pristajem da od majmuna – vlasnika našeg gesthausa uzmem i 75.000 Ush. Gorila mi kaže: – „Uzmi ili ostavi!“ Vidi da nemam izbora i to koristi. Kakav pas! Ovako više ne ide. Problemi idu i dalje. Idemo u neku rupu od restorana u kojoj nude samo afrička jela. Ima neko jelo koje se zove matoke, riža i riba, banana kao pire, ali u obliku velike lopte. A sve smrdi. Malo sam pojeo i nakon par zalogaja odustao.

Afrička kuhinja je teško sranje. Otišli smo u supermarket u kojem nema ništa da se kupi osim suvog keksa kojeg sam i kupio. Tako da sam danas pojeo 3 banane i mali keks. Soba nam je užasna i vrlo jednostavna. Kako da se osvetim vlasniku gesthausa? Da se nešto ukrade iz sobe – ne može, jer nema ništa za ukrasti. Jedino rješenje je da cigarom progorim posteljinu i namirim dug. Ali njima to i nije neki problem. Ništa, idem na spavanje utješen činjenicom da će on i sutra ostati crnac i da će umrijeti kao crnac. Imali smo vrlo težak dan.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>