15.04.2018 (dan 22)

Kochi

Mučio sam se cijelu noć pokušavajući da malo odspavam jer ne mogu ispružiti ni noge. Ipak sam nešto malo i odspavao. Negdje u Kerali tokom noći smo napravili kraću pauzu pa sam tu u nekom restoranu pored puta popio neku kafu s mlijekom. Uzaludno je tražiti crnu kafu, jer šta god da kažem, oni donesu mlijeko sa malo kafe. Ujutro smo prošli kroz grad Kozhikode ili kako se prije zvao Calicut, što znači da smo opet izbili na more. Oko 7 časova ujutro smo stigli na KSRTC bus stanicu u gradu Kochi. Ova stanica se zapravo nalazi u dijelu grada koji se nalazi na glavnom kopnu i zove se Ernakulam. Dio koji mene zanima je na ostrvskom dijelu grada tj. Fort Cochin. Da li da čekam neki lokalni bus ili da uzmeme tuk-tuk do tamo? Prvo sam pokušao sa prvom opcijom, ali nikakav bus ne dolazi, pa sam se obratio prvom vozaču tuk-tuka. Vozačima tuk-tukova ili auto rikši nije dozvoljeno prisustvo i ulazak na bus stanice, ali ih zato uvijek ima mnogo pored bus stanica. Na maloj, prostoj mapi grada sam našao neki Kashi Art cafe za kojeg mi se učinilo da ima dobru lokaciju pa sam vozaču pokazao to mjesto.
– Znam gdje je! – reče mi vozač.
– Vozi tamo! – kažem mu bez mnogo razmišljanja.
Ima dosta do tamo iako po običaju na mapi to izgleda blizu. Da bi se stiglo do Fort Kochina moramo preći dva mosta koja spajaju vještačko ostrvo Willingdon sa glavnom obalom i Fort Kochinom. Kochi, koji je prije nosio naziv Cochin, je finansijski i ekonomski centar Kerale i ima preko dva miliona stanovnika. Sa ovog mjesta je krenula evropska kolonizacija Indije. Cochin je bio prva tačka u kojoj su prvo Portugalci, a zatim Holanđani i Britanci, uspostavili svoje vojne i trgovačke baze. Odmah sam osjetio kolonijalni duh ovog grada i znam da će mi se grad svidjeti. Ovo je jedan od onih gradova koji imaju dušu i u kojim se osjećam prijatno. Vozač auto rikše me je dovezao u jednu malu uličicu i zaustavio se tik pored Kashi Art cafea. Odmah pored tog kafića sam ušao u prvi najbliži gesthaus. U ovoj ulici ih ima mnogo i nije problem naći dobar smještaj. Ovo je svakako turistički dio grada tako da se to moglo i očekivati. Sobe su na spratu, a u prizemlju je recepcija i mali restoran. Soba je odlična, čista, ima klimu i TV, a ima i najveći tuš koji sam vidio. Jedino je malo problematično to što traže 2000 rupija za sobu. To mi je ipak previše pa smo nakon malo pregovaranja spustili na 1500 rupija. Znam da sam mogao naći i duplo jeftiniji smještaj, ali ovo mi se sviđa. Doručak je uključen u cijenu, ali ga imam tek sutra. Sada moram platiti doručak 200 Rs. Konačno sam popio pravu, crnu kafu za koju mogu reći da je bila najbolja do sada u Indiji. Za susjednim stolom su neke dvije cure, možda Francuskinje. Očekivao sam da će ovdje biti dosta bijelaca. Pojeo sam nešto slično pasulju, a zove se kadala kari i sastoji se od leblebija. Nije mi se mnogo dopalo. Nakon doručka sam otišao do bazilike Santa Cruz na uglu ulica Bastion St i Jacob Rd. Grad mi se sviđa. Ulice su čiste i pravo je uživanje šetati se ovim dijelom grada. Prvu katoličku baziliku su sagradili Portugalci na ovom mjestu još davne 1506. godine iako je ovo sadašnje zdanje iz 1902. godine.

Crkva i izgleda dosta nova. Danas je nedelja i upravo traje misa, ali srećom upravo se završava. Oko crkve se muva dosta bijelih turista. Ušao sam malo u crkvu i napravio nekoliko fotografija. Zidovi i stubovi iznutra su lijepo oslikani. Nastavio sam sa šetnjom po gradu. Na jednom sportskom igralištu okruženom palmama i drugim drvećem, na goloj zemlji bez trave, neki mladi momci igraju kriket. Malo sam ih posmatrao. I dalje ne razumijem ovaj sport. Smiješni su mi dresovi koje je nosila jedna od ekipa. Tamno plave majice sa imenom igrača i brojem i nazivom ekipe – “Killers”. Sjajno ime za igrače kriketa! Nedaleko od ove crkve, u ulici Bastion, nalazi se još značajnija crkva Sv. Francisa. Vjeruje se da je ovo najstarija crkva u Indiji koju su sagradili Evropljani i sagradili su je portugalski franjevci 1503. godine. Sadašnja građevina je iz sredine 16. vijeka i zamijenila je prvobitnu drvenu crkvu. Ipak, ova crkva je najpoznatija po tome što je ovdje sahranjen čuveni Vasco da Gama koji je umro u Cochinu 1524. godine. Na ovom mjestu u crkvi je ležao punih 14 godina, nakon čega su njegovi posmrtni ostaci prebačeni u Lisabon. S obzirom da sam u Lisabonu bio prošle godine i imao priliku da posjetim njegov grob, sa posjetom ovoj crkvi mogu reći da sam kompletirao i Vasca da Gamu. Slična stvar se već desila i sa poznatim Francisosm Xavierom. I u ovoj crkvi trenutno traje misa. Radnik obezbjeđenja na ulazu kaže da će se završiti u podne pa ću se tada vratiti. Dok traje vjerska služba u crkvu se ne može ući. Jedna od najpoznatijih stvari u gradu su čuvene kineske ribarske mreže pa sam se uputio tamo do obale. Usput sam popio kokos. Na obali pored kineskih mreža je mnogo ljudi. Tu je i mnogo turista, kao i lokalnih ljudi. Odmah mi je jasno da se ovdje ribari više bave turizmom nego ribolovom.
– Mreže su kineske, ali je mehanizam portugalski – kaže mi jedan od njih i nastavlja da mi objašnjava kako to funkcioniše. Nisam ga ništa ni pitao, ali je on sam počeo da mi priča. Priča mu je dosadna i vidim da će mi kasnije tražiti novac za to. Pored mene je i jedan stariji par iz Izraela. Stari Jevrej je krenuo da napusti ovo mjesto, a ovaj mu je tražio novac.
– Da, da, dobra vam je priča. Hvala vam mnogo, ovo je bilo mnogo interesantno! – reče Jevrej dok je odlazio. Stari Jevrej se dobro snašao da ne plati, što me nije nimalo iznenadilo. Dok sam slikao lik mi je zatražio fotoaparat da me uslika. Još jedan od trikova da se osjetiš obaveznim da mu platiš. Nakon 5 minuta odlazim i koristim isti trik kao i Jevrej tj. pravim se mutav. Danas im nije dobar dan za čerupanje turista! Kineske ribarske mreže svjedoče od povezanosti starih kineskih carstava i kraljeva Kochia. One su dar kineskog cara kralju Kochia u 14. vijeku. Nekada ih je ovdje bilo više od stotinu, ali sada su operativnom stanju svega nekoliko njih. To su velike mreže koje se potapaju u more i zatim se podižu pomoću konopaca i kamenja koje je vezano za te konopce kao protuteža. Mreže su fiksirane na obali i potrebno je bar šest ribara da radi na jednoj od njih. Izgledaju veoma primitivno i ne vjerujem da neko stvarno hvata ribu pomoću njih. Čini mi se da je ovo samo za turiste. Vidim da nedaleko odavde mogu da se trajektom prebacim na obližnje Vypeen ostrvo. Idem tamo da vidim neki svetionik, ali u suštini zapravo samo želim da se malo promuvam po ostrvu i kažem sebi da sam bio i tamo.

Vožnja trajektom traje oko pet minuta. Na trajektu je mnogo lokalnih stanovnika. Karta u oba smjera je 10 rupija. Ostrvo Vypeen je jedno od najgušće naseljenih ostrva na svijetu, sa brojnim ribarskim selima kao i poznatom Cherai plažom. Ovdje su kineske ribarske mreže mnogo bolje nego u Fort Cochinu. Tamo su više za turiste, a ovdje se stvarno koriste za ribolov. Posmatram nekoliko ljudi koji rade na tim mrežama. Krenuo sam da hodam uz obalu tražeći taj svetionik i sreo sam neku ženu.
– Da li je to stari svetionik? – odmah sam je pitao.
– Ne, nov je. Imaš oko 3 km do njega.
Nove građevine me ne zanimaju. A i ne mogu hodati toliko do tamo, tako da sam odustao. Vratio sam se nazad trajektom do Fort Cochina i odmah krenuo nazad do crkve St Francis. Misa je završena i sada se može slobodno ući unutra. U jednom dijelu crkve, sa desne strane, jasno je označeno mjesto gdje se nekada nalazilo tijelo Vasca da Game. Tu je još uvijek nadgrobna ploča sa starim natpisom. U crkvi sam se zadržao oko 15 minuta. Mislim da ću danas ipak završiti Kochi. Čini mi se da ću uspjeti da sve završim danas. Trebam još da posjetim Dutch Palace, da vidim katakali ples i borilačku vještinu kalarippayat i možda tržni centar Lulu, koji je najveći u Indiji. Sutra ujutro već mogu ići dalje. Uzeo sam auto rikšu do Holandskog muzeja.

Stara, žuta zgrada na sprat sadrži stare mape, oružje i druge vrlo zanimljive stvari. Posebno su interesantni crteži na zidovima iz Ramajane. Sama zgrada je dosadna i jednostavna. Nastavljam šetnju po gradu. Ispred mene se pojavljuje tabla sa natpisom “Jewish town”. Sa obe strane ulice je niz prodavnica. U jednoj sporednoj uličici je Paradesi sinagoga. Sagradili su je potomci španskih i holandskih doseljenika davne 1568. godine. Sat kula je dodana kasnije, 1760. godine. Trenutno je zatvorena i otvara se za sat vremena. Ulaz u sinagogu se plaća 5 rupija. Tipično jevrejski! Mora nešto da se plati, pa makar i simbolično. Jedino oni naplaćuju ulaz u vjerski objekat. Ne pada mi na pamet da čekam sat vremena. A i ovih 5 rupija me iznerviralo. Ne dam! U ulicama ovog dijela grada je mnoštvo prodavnica u kojima se prodaju suveniri i odjeća. Zanimam se za neke kašmirske šalove koji su stvarno dobri.

Prvo traže 3000 Rs za jedan, što je naravno previše. Nakon malo cjenkanja prihvataju i za 1000 Rs, ali sam sumnjičav i prema toj cijeni. Nisam siguran ni u kvalitet ovih šalova. Želio sam da kupim tri komada za 2000 Rs, ali se nismo dogovorili. Za sada ipak samo ispitujem kolika je stvarna cijena. Ako ne prihvataju moj prijedlog čak i kada odem onda bi to mogla biti prava cijena. Ili su previše lukavi? Ipak je ovo jevrejski dio grada. U Kochiu se može vidjeti i katakali predstava, kao i borilačka vještina kalarippayat. Demonstraciju ove vještine mogu vidjeti samo ovdje. Potrebno je samo naći mjesto gdje se izvode te predstave. To bi bilo sjajno ako bih mogao to organizovati za večeras. Uzeo sam tuk-tuk da me vozi u Katakali centar, pošto sam negdje pročitao da se tu održavaju predstave. Obično prvo ide katakali predstava, a odmah poslije nje i kalari. Ušao sam u katakali centar, ali sva vrata su zaključana i nigdje nema nikoga. Ovo mi ne izgleda kao da će se ovdje održati bilo šta. Znam da su mi na recepciji hostela ponudili ulaznice što znači da se negdje to dešava večeras. Sa vozačem tuk-tuka sam obišao još dva mjesta, ali je rezultat isti. Ipak ću morati to završiti sa njima na recepciji. Gladan sam i želim da jedem neko tipično keralansko jelo.
– Koje je tvoje omiljeno jelo? Šta obično jedeš? – pitam vozača.
– Riblji kari sa rižom! – odgovara mi prilično sigurno i bez mnogo razmišljanja.
– Hmm, to mi ne zvuči kao tipično Kerala jelo.
– A koji je najbolji restoran, šta mi preporučuješ? – pitam ga.
– Sea Gull! – odgovara vozač.
– Ako je tako, onda me vozi tamo!
Dok smo se vozili, vozač se nakratko zaustavio da mi pokaže stari Jain hram. Kapija je zaključana tako da sam samo malo provirio u dvorište izvana i napravio par fotografija. Na vrhu hrama je ponosno stajao pravi, živi orao.
Restoran je odmah pored mora, a sa terase se može dodirnuti i voda. Dobro izgleda i sviđa mi se. Vozač je u pravu. Međutim, ne može sve biti sjajno. U restoranu je pauza u 15.00 i ne može se jesti ništa do večeras. Bar ću popiti pivo. Naručio sam veliki Kinfisher Blue od 650 ml. Koliko vidim postoje tri varijante Kingfishera: blue, strong i premium. Restoran je na obali mora. Auto rikšom sam se vratio do gesthausa. Na recepciji sam se obratio momku za one karte za predstave. Cijena za obe predstave je 700 rupija. Sam nisam uspio naći gdje se održavaju predstave pa su mi jedino oni preostali. Ako prodaju karte, to znači da se predstava ipak negdje održava. Kalarippayat traje od 16 do 17 časova, a katakali ples je odmah nakog toga. Prvih sat vremena katakalija je šminkanje pred predstavu. Pogledaću i to. Momak sa recepcije kaže da se predstave održavaju u jednoj kući vrlo blizu crkve Santa Cruz. Mislim da neće biti veliki problem da je nađem. Odmah sam otišao tamo. Sa glavne ceste se prođe kroz neki prolaz između dvije kuće, a zatim stepenicama na gornji sprat kuće. Gore je neka djevojka koja sjedi ispred prazne prostorije u kojoj je pedesetak praznih stolica. Ovdje nema nikoga. Znam da sam došao malo ranije, ali mi je ipak čudno da nema baš nikoga. Sada me već pomalo brine kvalitet ovih predstava. Prvo, odvijaju se u nekoj privatnoj kući; drugo, nema posjetilaca.
– Gdje je publika? – pitam djevojku ispred ulaza.
– Doći će ubrzo.
Kada završim sa ovim predstavama onda mi ne preostaje ništa da radim u Kochiu jer sam odustao od odlaska na plažu Cherai. Čuo sam da postoji mnogo bolja plaža u mjestu Marari, blizu Allepeya, pa ću vjerovatno ići tamo.
Gosti su počeli da dolaze, ja sam samo prvi došao. Stojim na stepenicama kod ulaza u prostoriju za predstave i slušam razgovor dvojice Indijaca. Čini mi se da je jedan ili glumac sa predstave ili neki menadžer. Drugi je vjerovatno vlasnik ove kuće. Ne znam zašto pričaju na engleskom. Čuo sam da ovaj kaže da će demonstracija borilačke vještine biti odgođena jer je borac na putu ovamo, tačnije u Allepeyu, imao sabraćajnu nesreću. Sada je dobro, ali mora valjda ponovo da meditira ili da se pomoli bogu zbog nesreće. Eto ti sad! Dakle, imam oko sat vremena do početka predstave, dovoljno da nešto ručam. Stotinjak metara odavde je neki restoran, Rose Garden, pa sam unutra sjeo za sto i dohvatio meni. Taman počinje i da pada sitna kiša. To ovdje još nisam vidio. Nisam navikao na kišu u Indiji u ovom periodu.
– Imaš li nešto što je tipična hrana iz Kerale? Nešto što ne mogu jesti npr. u Maharashtri? – pitam konobara s ciljem da konačno jedem nešto lokalno.
– Da, riblji kari na Kerala način! – odgovara konobar.
To isto mi je rekao i vozač tuk-tuka kada sam ga pitao koje mu je omiljeno jelo. Znači da dileme nema. To uzimam. Uz riblji kari sam izabrao i chapati, njihovu zamjenu za hljeb, nešto kao palačinak. Nadam se da ova riba nije ulovljena u onoj kanalizaciji koju sam vidio danas. Počinje i da grmi i sijeva. Izgleda da se sprema pravi pljusak. Baš me briga, u restoranu sam, a zatim na predstavi. Ne vjerujem da ovdje postoji noćni život, kao i svuda u Indiji, tako da ću vjerovatno veče opet provesti u sobi. Očajno mi treba krevet jer ne spavam već danima. Riblji kari na keralanski način je bio izvrstan! Ovo definitivno moram jesti opet. Sad mi je jasno zašto im je ovo omiljeno jelo. Nije ni onaj vozač tuk-tuka budala. Vratio sam se do kuće u kojoj treba početi predstava u 17. časova.
Onaj čovjek što je rekao da se kalari borac povrijedio kaže da je demonstracija borilačke vještine odgođena za sutra.
– Gdje još mogu vidjeti kalari osim u Kochiu? Možda Allepey? – pitam ga.
– Ne, samo u Kochiu.
Ne odustajem od želje da vidim ovu drevnu borilačku vještinu. Bila bi šteta da to propustim.
– Za koji dan ću biti u Trivandrumu. Mogu li je vidjeti tamo?
– Ne. Ali imamo CVN školu u Trivandrumu.
Zapisao mi je na papir “CVN” i rekao da je potražim kada budem tamo.
Mala prostorija je sada već puna. Unutra je tridesetak gledalaca i svi su bijeli turisti. Vidim da ima Francuza, Engleza, Nijemaca, Rusa, Portugalaca…i ja. Prvih sat vremena gledamo dosadno šminkanje za predstavu. Trojica su na bini, jedan se sam šminka, a drugi leži dok mu treći nanosi boje na lice. Nakon 10 minuta je ovo postalo dosadno. Ne razumijem ni kakva je čar gledati šminkanje sat vremena. Bolje da sam negdje popio pivo i došao za sat vremena kada počne predstava. Nakon sat vremena su konačno spremni. Još malo i zaspao bih. Ovaj lik što sam sa njim pričao je zapravo neka vrsta voditelja ove predstave.

Ukratko nam objašnjava šta je to katakali. Katakali je ples kojeg karakterišu pokreti rukama i izrazi na licu. Nevjerovatno, ples ima i svoj jezik koji se sastoji od pokreta rukama, prstima i očima. Prvo ide demonstracija. Šta sve radi očima! Ovaj moj lik je čak i pjevač u predstavi. On izgovori neku riječ, a ovaj drugi našminkani lik otpleše tu riječ. Sve to izgleda nevjerovatno i vrlo komplikovano. Pjevač kaže da se ovo vježba cijeli život, najmanje 20 godina. Zato i ovi plesači imaju po 30 ili 40 godina. nakon demonstracije ide kraći isječak iz priče. Ples je vrlo zanimljiv i može se reći da sam uživao. Cijela priča bi trajala satima, tako da su oni izveli samo manji dio od oko sat vremena za turiste. Mislim da cijelu priču svakako niko ne bi ni izdržao.

<< prethodna sledeca >>