20.04.2018 (dan 27)
Madurai
Ujutro sam sišao do recepcije da pitam gdje se najbliže može popiti kafa. Kažu da nije problem, donijeće mi kafu u sobu. Konačno nešto dobro u indijskim hotelima! Zadnjih dana skoro i da nisam ništa ni jeo. Stalno sam u žurbi i trčim da postignem ciljeve koje sam sebi zadam za taj dan. Danas ću biti miran i dobro ću se najesti. U susjednoj ulici, sa druge strane od mog hotela, ušao sam u neki jeftini restoran sa željom da ispunim obećanje da ću se konačno prejesti. Ušao sam u prvi restoran na koji sam naišao, čak više ni nemam snage od gladi da tražim drugi. Konobar kaže da imaju samo masala dosu za 50 rupija. Tanki palačinak sa malo nekih začina i sosova me sigurno neće usrećiti. Ali daj mi bilo šta za sada! Više se ne može izdržati. Nakon ovog siromašnog doručka, sa kojim sam samo malo zabavio želudac, krenuo sam istom ulicom prema centru grada i velikom hramu. Najznačajnija atrakcija u ovom gradu je čuveni hram Meenakshi Amman, posvećen boginji Meenakshi koja je jedan od oblika boginje plodnosti, ljubavi i odanosti Parvati, kao i njenog bračnog pratioca Sundareshwara, koji je opet jedan pojavni oblik boga Shive. Hinduizam i dalje ostaje prilično zamršen za mene, ali stvari se polako popravljaju. Parvati, ili kako je još zovu Uma, je poznata pod mnogim drugim imenima, a svako to ime predstavlja neki drugi aspekt u životu. Ona je majka boginja u hinduizmu, i zajedno sa Lakshmi, boginjom bogatstva i prosperiteta, i Saraswati, boginjom znanja i učenja, predstavlja trojstvo Hindu boginja koje se u hinduizmu naziva Tridevi.
Ona je žena boga Shive, koji je zaštitnik, uništavač zla i obnavljač svemira i života. Ovaj hram se spominje još u 6. vijeku u nekim tamilskim Sangam tekstovima. Sa svih strana hrama su naoružani policajci. Nisam ulazio unutra jer sam vidio natpis da se fotoaparat mora ostaviti u sandučiću, a to mi ne izgleda previše sigurno. Svakako je samo hindusima dozvoljen ulazak u unutrašnje dijelove hrama, a mi ostali se možemo šetati samo po unutrašnjem dvorištu. U ulicama koje okružuju hram se nalazi mnogo prodavnica koje prodaju sve, od plastičnih igračaka, bronzanih slika bogova, začina, do odjeće i sarija. Ušao sam u jednu prodavnicu da pogledam neke svilene šalove. Prodavač mi je odmah iznio nekoliko šalova i stavio ih na sto. Ovi nisu od prave svile, nekako su grubi i kruti pod prstima.
– Ovo nije čista svila. Gdje mogu naći prave šalove? – pitam ga.
– Idi do prodavnice Hajee Moosa, tu odmah iza ugla! – odgovara mi prodavač.
Iznenađen sam njegovim brzim odustajanjem da mi uvali loše šalove. Tako sam i uradio. U susjednoj ulici, odmah preko puta jednog od ulaza u hram, nalazi se poznata prodavnica Hajee Moosa koja radi još od 1878. godine i ima dobru reputaciju i tradiciju. Da, ovaj put su šalovi izgledali mnogo bolje. Kupio sam tri svilena šala za 3700 rupija. Vratio sam se u sobu oko podne. Ne znam šta dalje da radim. Malo mi je sve već i dosadilo, a i osjećam nekakav umor. Mislim da bi najpametnije bilo večeras ići odavde u Trichy. Sišao sam dole u prizemlje hotela, na recepciju, da pitam kada mi je vrijeme odjave iz hotela. Debeljko na recepciji mi kaže da imam vremena do 1 ujutro. Dakle, vrijeme odjave u hotelu se računa 24 sata nakon prijave. To je odlično, jer ne moram plaćati sobu za danas. Jedan od likova koji rade u ovom hotelu me pitao da li imam prljavog veša za pranje. Naravno da imam.
– Koliko naplaćuješ pranje po komadu odjeće? – pitam ga.
– 50 rupija za majicu, 35 za gaće!
– Ha ha, pa za te pare mogu da kupim novu odjeću! – odgovaram mu sa smijehom. Naravno, počinju da se smiju i on i debeljko na recepciji. Svi znamo da je to previše. Bliži se kraj mog putovanja tako da sam postao mnogo opušteniji sa novcem. Otišao sam s njim do moje sobe i dao mu svoj prljavi veš u jednoj plastičnoj kesi. Želim da bude gotovo i suvo do večeras, jer sutra ujutro bježim odavde. Toliko barem možeš ako sam platio tri puta više nego što stvarno ta usluga košta. Blijedo me je pogledao kao da se pita kako će to izvesti. Čovječe, u Indiji smo, ovdje nije problem nešto brzo osušiti! Sišli smo nazad u prizemlje, kod recepcije. Tu je i neki drugi čovjek koji mi je ponudio minibus turu za obilazak grada i nekih hramova oko grada za 250 rupija. Nisam siguran da sam dobro čuo. Samo 250 Rs! Da nije mislio 2500? Obično lupe nekoliko puta veću cijenu pa se moraš cjenkati. To je tura od 4 sata i veoma je povoljna. Tura uključuje obilazak najvažnijih hramova u gradu, palate, Gandijevog muzeja, kao i par hramova 30 km van grada. Da to pokušam samostalno da uradim, potrošio bih na prevoz preko 1000 Rs, a vjerovatno ne bih ni uspio u toku dana da to obiđem, tako da mi je ovo pravi dar s neba. Imaju još dvije dobre ture u ponudi za 450 Rs, jedna je obilazak prirodnih ljepota, brda i vodopada oko grada, a drugu čini obilazak hramova po selima oko grada. Razmisliću o tome. To bi bilo savršeno, iako bi značilo da moram ostati još jedan dan u Maduraiu.
– Ja sam hrišćanin kao i ti – sa smiješkom mi kaže debeljko iza recepcijskog stola.
Vidim da je veoma ponosan na tu činjenicu. Imam još dva pitanja za njega. Onaj doručak mi je bio vrlo mršav, pa sam još uvijek gladan i zanima me gdje mogu naći dobar restoran. Takođe, želio bih konačno da nađem poštu da pošaljem razglednice koje sam obećao koleginici Sanji. Uzeo je olovku i na komadu papira mi napisao ime restorana i adresu pošte. Obe stvari su vrlo blizu, manje od 100 metara odavde. Na ulicama je velika gužva. Stotine motora i auto rikši stvaraju ogromnu buku, a obe strane prašnjavih ulica su zakrčene prolaznicima. Pored svega toga, još me ubija i prevelika vrućina i zagušljivi vazduh. Vlažnost je velika i Indija je krajnje nezdrava za disanje. Raspitujem se na ulici tražeći prokletu poštu. Za ovoliko vremena još nisam vidio nijednu poštu u državi. Kao da ih i nema. Konačno me je jedan ulični prodavač sokova uputio na jednu malu trošnu zgradu iza ugla. Jedino što asocira na poštu na ovom mjestu je zapadnjačko valjkasto crveno poštansko sanduče, koje u ovom slučaju više liči na kantu za smeće. Unutrašnjost je još gora. Iza prašnjavog pulta je troje zaposlenih od kojih je jedna žena. Svi su u nekim prljavim khaki uniformama, a iznad glava im škripi stari, zarđali ventilator. Imam sa sobom tri razglednice koje sam kupio još u Kerali i tražim od ovog jadnika koji nema 30 kila u sebi da mi da poštanske markice, ali u dovoljnom broju da bi stigle u Evropu. Baš nešto i ne vjerujem u to, ali hajde da pokušamo.
– Jesi li siguran da će ove razglednice stići u Evropu? – pitam ga dok lijepim markice na njih.
– Ne brini ništa! Stižu sigurno! – odgovara samouvjereno.
– Samo ih ubaci u sanduče ispred pošte!
Ubacio sam razglednice u sanduče, apsolutno ubijeđen da od toga neće biti ništa, ali možemo vjerovati u čudo. Odmah preko puta je hotel Sabarees koji u prizemlju ima restoran, a to je baš taj koji mi je preporučio momak sa recepcije mog hotela. Imaju samo jela sa rižom, što znači da mi opet slijedi mršav ručak. Ovdje svi jedu prstima, a konobari nose kantice i kutljačom dosipaju hranu onim gostima kojima treba još. Ovo i nije tako loše. Nakon ručka sam se vratio do hotela i odmah se spremio za polazak u 14.30. Minibus u kojem je već desetak putnika me je čekao u susjednoj ulici. Prvi cilj našeg današnjeg obilaska je stara palata Thirumalai Nayakkar Mahal. Nakon ulaska kroz glavnu kapiju prvo što vidim ispred sebe je veliko kraljevsko dvorište Svarga Vilasam. Dvorište je okruženo masivnim, bijelim stubovima čiji su gornji dijelovi koji se spajaju lukovima fantastično detaljno i lijepo ukrašeni.
Kralj Thirumalai Nayak je sagradio ovu palatu 1636. godine s ciljem da ona bude najgrandioznija palata u južnoj Indiji. Dizajn je mješavina dravidskog i islamskog stila. Dobar dio palate je upotrebljen za izgradnju susjednih ulica, pa se pretpostavlja da je nekada bila četiri puta veća od ovoga što je trenutno ostalo od nje. Unutrašnjost je bogato ukrašena, dok je spoljašnji izgled prilično jednostavan. Ovo kraljevsko dvorište i plesna dvorana Natakasala su centralne atrakcije palate. Ovdje su nekada postojale mnoge građevine, kao što su kraljevska rezidencija, pozorište, oružarnica, hram, prostorije za spavanje, kao i mali bazen i vrt. Plesna dvorana stvarno izgleda lijepo sa crveno-bijelim stubovima sa vrlo detaljnim ukrasima na lukovima. Na ovom mjestu je kralj naveče posmatrao djevojke koje su plesale uz muziku na starim instrumentima uz svijetlo koje su davale desetine baklji. Nije ni njemu bilo loše, moram priznati. Uvijek je dobro biti kralj. Šteta je što je većina toga davno nestalo, pa sad mogu samo da zamišljam kako je to sve izgledalo. Mnogo toga ovdje nedostaje i osjećam neku prazninu koja mi ne dozvoljava da ovo mjesto opišem kao nezaboravno.
Iza stubova plesne dvorane, cijelom dužinom su poslagane stare skulpture različitih božanstava. Nakon pola sata razgledanja palate vraćam se zajedno sa ostalim putnicima iz grupe do našeg minibusa i krećemo dalje. Sljedeće odredište je Vandiyur Mariamman Teppakulam, ogromni pravougaoni bazen od iskopane zemlje na čijem središtu je hram. Tokom većeg dijela godine je bez vode i djeca ga koriste za igranje kriketa, ali kada se napuni vodom, onda se na tom mjestu održava svake godine Teppam festival na vodi. Sagrađen je za vrijeme kralja Tirumalai Nayaka 1646. godine kada su kopali zemlju da bi pravili cigle koje su zatim koristili za gradnju Thirumalai Nayak palate. Ovaj bazen je povezan sa obližnjom rijekom Vaigai podzemnim kanalima i sa dužinom od oko 300 m najveći je u državi Tamil Nadu. Mariamman Teppakulam je čuven po Teppam festivalu na vodi koji se ovdje održava svake godine u tamilskom mjesecu Thai, od 14. januara do 15. februara. Proslava se dešava za vrijeme noći punog mjeseca, a u to vrijeme voda bazena dobija prelijepe boje kada se hram osvijetli. Tada se na bazen donose idoli Boginje Meenakshi i njenog životnog pratioca Gospodara Sundareshwarara, dva božanstva iz hrama Meenakshi Amman, što predstavlja veličanstven prizor kojem prisustvuju hodočasnici iz cijele Indije. Nakon ovoga idemo do Gandijevog muzeja. Vozač nam kaže da imamo 15 minuta za muzej. To je ono što najviše mrzim, kada nemam slobodu. Šta mogu vidjeti za to vrijeme? Srećom, prije polaska sam se malo informisao. U ovom muzeju me zanima samo jedna stvar – krvava haljina koju je nosio Mahatma Gandi u trenutku kada je ubijen. Da, ta stvar se nalazi na ovom mjestu. Muzej sadrži mnogo fotografija, novinskih članaka, kao i panela sa tekstovima koji opisuju Gandijevu borbu za slobodu. U suštini, sve su to dosadne stvari i nisu vrijedne pažnje. Jedina stvar koja mi je privukla pažnju je kopija pisma koje je Gandhi pisao Adolfu Hitleru u martu 1939. godine i u kojem ga zamoljava da spriječi neizbježni rat. “Dragi prijatelju…vi ste jedini čovjek na svijetu koji može spriječiti rat koji može dovesti čovječanstvo u divljačko stanje.”
Sada znamo da je Hitler to pismo bacio u korpu za smeće. Pošto nemam mnogo vremena, brzo prolazim kroz sve prostorije u potrazi za Gandhijevom haljinom. Ta indijska bijela haljina koju nose muškarci se zove dhoti. I stvarno, u jednoj posebnoj prostoriji, u staklenom sanduku, nalazi se njegov krvlju uprljan dhoti. Izgleda kao vrlo jednostavan dio grube tkanine. Mahatma Gandhi je ubijen u januaru 1948. godine od strane hindu nacionaliste i desničara koji mu je pucao tri puta u grudi iz neposredne blizine. Tu je i njegov džepni sat. Ovo je dobar osjećaj, znati da si tako blizu pored ovakvog predmeta koji je pripadao jednom od najvećih ljudi na svijetu. Mislim, dobar je osjećaj ako je ovo stvarno original. Ovo je jedan od pet Gandhijevih muzeja u cijeloj Indiji. Nakon što je prošlo tih 15 minuta koje smo imali za muzej, nastavljamo putovanje i izlazimo van grada vozeći se kroz neka bijedna, siromašna sela. Ljudi su sagradili jednostavne kolibe odmah pored puta. Nevjerovatno je u kakvim bijednim uslovima žive. To je najčešće samo jedna niska prostorija u kojoj su svi članovi mnogobrojne porodice. Pitam se šta čovjek može da radi u toj kolibi po cijeli dan kada nije na polju i kada ne obrađuje zemlju. Nakon pola sata vožnje stižemo do sela Alagar Koyil, nekih 20 km od Maduraia. Razlog naše posjete ovom mjestu je hram Kallazhagar. Hram je posvećen hindu bogu Vishnu, a koliko je star to ne znam, ali se spominje u nekim starim tamilskim zapisima iz 9. vijeka. Hram, kao i sva ostala svetilišta su okruženi visokim granitnim zidom koji je pri vrhu ofarban crveno-bijelim prugama, što je tipična boja za hindu hramove. Gopuram je visok sedam spratova i prelijep je. Malo sam se prošetao oko hrama. Nakon toliko hramova koje sam vidio u zadnjih mjesec dana, baš i ne izgaram od prevelike želje da ulazim unutra. Pored ulaza u hram sjedi niz prosjaka sa dugim, bijelim bradama. Više mi liče na neke indijske jogije ili mudrace nego na prosjake. Ima ih desetak i sjede u savršenom redu jedan pored drugog. Dok prolazim pored njih svaki od njih mi traži milostinju. Pitam se kako dijele novac koji im se daje. Ili možda očekuju da dam svakom od njih što bi već bilo previše. Ako dam prvom u nizu, naljutiće se možda ostali. Ili rade kao grupa pa kasnije dijele bratski zaradu? Ispred njih je žena koja nema prste na rukama. Ipak prolazim pored njih praveći se da ne čujem. Previše vas ima da dajem svakome novac.
– Bog te blagoslovio! – čujem da mi viče jedan od njih.
Upalilo je! Dao sam nešto novca ženi bez prstiju i ovome bradonji koji me je blagoslovio. Ostali neka vide šta će sa bradonjom. Došao sam kod našeg busa, ali tu još uvijek nema nikoga iz naše grupe. Nemam pojma koliko vremena imamo za ovaj hram, jer vozač, a ni njegov pomoćnik nisu ni obraćali pažnju na mene kada su pričali na hindiju. Tu su neke seoske žene u šarenim sarijima koje prodaju tropsko voće. Ispred jedne od njih su dvije velike korpe pune manga i guave. Kupio sam dvije guave i dva manga za 50 rupija. Ona i njena drugarica me nešto pitaju ali ne razumijem ništa. Smiju se. Napravio sam par fotografija dok su mi pozirale sa svojim voćem. Pokušali smo malo da popričamo, ali se nismo razumijeli. Nakon pola sata su došli i ostali i krenuli smo dalje, do sljedećeg sela i hrama. Nedaleko od prošlog hrama, odmah pored puta, nalazi se hram Pazhamudircholai Murugan, poznat kao jedno od šest važnih prebivališta Lorda Muruge. I ovaj hram je u brdima prekrivenim gustom šumom. Sišao sam do hrama i ušao unutra. Lord Muruga je najpopularnije hindu božanstvo među narodom države Tamil Nadu.
On je sin Shive i Parvati, a njegov brat je Ganesha. Ganesha je bog koji se lako prepoznaje jer ima slonovu surlu umjesto nosa. Njega sam prvo zapamtio, ali sam sa vremenom počeo da prepoznajem i druge bogove. Lord Muruga je poseban bog sa velikim moćima. On se povezuje sa planinskim područjima i obožava se kao zaštitničko božanstvo. On je bog rata, ali mudri, filozofski ratnik. Odmah sam se sjetio pećina Batu u Maleziji, ispred kojih se zaštitnički uzdizao kolosalni kip boga Murugana. Više nemam osjećaj za hindu hramove. Stvarno mi ih je dosta. Oko 19.00 časova smo se vratili u Madurai. Vozač je zaustavio minibus ispred hrama Meenakshi Amman gdje smo svi i izašli. Tura je završena i uopšte nije bilo loše. Zadovoljan sam. Za male pare sam imao iskorišten čitav dan, a i vidio sam dosta stvari. Od hrama Meenakshi pa do mog hotela treba ići samo pravo, pa zatim skrenuti u drugu ulicu desno. Srećan sam što sam zapamtio put, iako to i nije teško u ovom slučaju.
Ali meni to i ne ide baš najbolje. U ulici u kojoj je moj hotel sam zamolio neku babu koja je prodavala voće, da mi nožem isječe moje voće. U sobi nemam nož, a mislim da je glupo da tražim nož na recepciji hotela koji nema restoran. Babi sam u znak zahvalnosti poklonio jednu guavu. Svakako ne znam ni kako se ovo jede. U sobi sam to pokušao jesti, ali mi se ne sviđa pa sam bacio. Ni mango mi nije prijao. Razmišljam da li da uzmem ovu turu za obilazak brda i vodopada oko grada. To izgleda sjajno, malo hodanja i uživanja u prirodnim ljepotama ne bi bilo loše. Ali ipak, treba zatvoriti krug do Bombaja, tako da nemam još jedan dan ovdje. Mogao bih čak još večeras da krenem dalje, prema gradu Trichy. Preuzeo sam svoj veš od onog lika što ga je uzeo da ga opere i odjavio se iz hotela. Uopšte mi nije jasno zašto sam dao ovom kretenu 330 rupija da mi opere nekoliko gaća, dvije – tri majice i par čarapa. Za te pare sam stvarno mogao da kupim nove stvari. Izašao sam na glavnu ulicu u kojoj je pravi haos. Takva je gužva da je nemoguće preći ulicu. Trebam uloviti auto rikšu do autobuske stanice, a zatim bus do Trichya. Svi vozači auto rikši traže 200 rupija do stanice. Iz nekog inata ne dam toliko jer sam došao ovdje sa stanice za 150 Rs, tako da znam da sigurno nije toliko. Vjerovatno je i 150 više, ali razumijem da cijena za bijelce ne može biti ista kao za lokalce pa se ne bunim previše. I dalje sam nervozan i spreman da se svađam sa njima. Tek četvrti kojeg sam zaustavio je pristao da me vozi za 150 rupija. Na bus stanicu sam stigao oko 21.00. Sada ide standardna procedura – hodam po stanici i pitam ljude u khaki uniformama gdje staje bus za Trichy ili jednostavno samo vičem “Trichy, Trichy”. Prvo me jedan usmjeri da pređem na drugu stranu, a zatim tamo na drugoj strani, drugi me usmjeri prema mjestu gdje staju busevi za moje odredište, i na kraju treći mi pokaže tačno koji je moj bus. Tako to ide na bus stanicama u Indiji. Natpisi su najčešće samo na hindiju pa se moraš raspitivati. Kao i uvijek, bus je već tu i polazi za 15 minuta. Za sada sam jedini putnik u ovom busu. Zar niko od lokalaca ne ide za ovaj Trichy, u čemu je problem? Vožnja do tamo traje nešto malo više od dva sata, tako da sam stigao u Trichy oko 23.30. Tiruchirappalli ili Trichy je prilično veliki grad sa oko 920.000 stanovnika. Izašao sam na centralnoj bus stanici i tu, oko stanice, ispred mene je cijeli niz hotela. Krenuo sam po redu i probao naći sobu u tri hotela. Sve je puno. Pretpostavljam da su i ostali razmišljali na isti način pa su krenuli po redu. Sobe su im jeftine, samo 400 rupija, ali mogu zamisliti kakve su to pacovske rupe. U četvrtom hotelu ima slobodna soba za 750 rupija, ali je užasno prljava. Posteljina je žuta i skoro pa usrana. Pogledao sam čovjeka sa recepcije koji mi je otvorio sobu i pomislio da se možda ne šali sa mnom. Više neću da štedim na smještaju. Plaćam cigarete i pivo, a spavam u svinjcima. Još treba da dobijem i neku bolest. Na drugoj strani ulice vidim visoku zgradu i na vrhu natpis “Hotel Sree”. Odmah idem tamo. Imaju sobu za 1350 Rs, koja je na trećem spratu, ali imam čak i lift. Soba je u redu, imam klimu, TV koji radi i wifi. Možda je malo skupa, ali sada je već ponoć i ne traži mi se više ništa. Želim samo da legnem u krevet.