02.02.2011 (dan 9)

Kuala Lumpur, Kuching

Ustali smo rano, oko 5. Spakovali ruksake i idemo nedaleko od Puduraje da uhvatimo „Star shuttle“ bus koji staje na malom taksi stajalištu. To je bus koji vozi do aerodroma i trenutno je najbolja i najjeftinija varijanta za odlazak do aerodroma. Bus vozi do KLIA aerodroma, kao i do LCCT aerodroma. Pošto mi letimo kompanijom Air Asia, mi trebamo na LCCT (Low cost carrier terminal). Bus karta je 12 RM, što je super ako se uzme u obzir da je taksi do tamo najmanje 65 RM, naravno, ako se uspiješ izboriti sa taksistima za tu cijenu, jer oni početno traže 90 RM. KLIA Express voz je 35 RM, pa je jasno da je to najjeftinije. Nakon sat vremena vožnje smo stigli na aerodrom i sjeli smo da popijemo kafu. Bus je stao u nekoj podzemnoj garaži koja izgleda vrlo jednostavno. Nakon kafe se penjemo pokretnim stepenicama na viši sprat. Pa onda još jedan. Aerodrom izgleda sve bolje i bolje kako se penjemo na više spratove. Dobar im ovaj aerodrom za niskobudžetske letove. Ne može se na zelenu granu nikako. Sad sam shvatio zašto je ovaj aerodrom kao svemirski brod. Nalazimo se na pogrešnom aerodromu! Ovo nije LCCT nego KLIA međunarodni aerodrom! O Bože, pa ima li kraja ovim nesrećama! Ali nije naša greška. Kriv je vozač busa. On je prvo vozio do međunarodnog pa onda nastavio dalje do LCCT-a. Mi smo izašli na prvi, jer je mjesto gdje je on stao izgledalo tako loše i jednostavno da nisam ni posumnjao da to nije LCCT. Još možemo reći da smo imali i sreće da smo na vrijeme shvatili grešku. Naravno da sam se glupo osjećao kad mi je službenik na aerodromu rekao da sam na pogrešnom aerodromu! Spustili smo se liftom na level 3 i kupili brzo taksi kupon do LCCT-a za 42 RM. Svaka glupost se plaća! Nakon pola sata vožnje taksijem konačno smo na pravom aerodromu. Čekirali smo karte i sjedimo i čekamo na naš let koji je u 09.45. Air Asia je jedan od najvećih niskobudžetnih prevoznika na svijetu i pokriva skoro sva mjesta Jugoistočne Azije a i šire. Letimo avionom Air bus 320-200 i u 11.40 stižemo u Kuching, glavni grad države Sarawak. Do 18. vijeka, Sarawak je bio pod slabom kontrolom sultana Bruneja. Kao zaseban politički entitet postaje tek pojavom čovjeka po imenu James Brooke, koji je ovdje došao sa dobro naoružanim brodom.



James Brooke je prvi od trojice tzv. „Bijelih radža“ i osnivač dinastije Brooke koji su vladali Saravakom oko stotinu godina. On je došao ovdje 1839. godine, u vrijeme kad je područje bilo zahvaćeno pobunom i pomogao je sultanu Bruneja u gušenju ustanka. Kao nagradu, sultan od Bruneja ga je postavio za radžu Saravaka 1842. godine. Nakon njegove smrti naslijedio ga je njegov rođak Charles Brooke koji je pomjerio granice svog „kraljevstva“. Poslije njega je došao još jedan Brooke na vlast i taj je bio poslednji bijeli radža. Godine 1946. Sarawak je zvanično postao britanska kolonija. 1963. godine je zajedno sa Sabahom ušao u federaciju sa Malajom i tada je nastala sadašnja Malezija. Pametan čovjek ovaj James Brooke. Dobio veliko nasljedstvo u Indiji, za te pare kupio brod, okupio posadu, dobro se naoružao i došao i pokorio domorodce i napravio sebi kraljevstvo sa podanicima. U svakom slučaju – velika pederčina. Nešto kao u onom odličnom filmu „Čovjek koji je želio da bude kralj“ sa Šonom Konerijem i Majklom Kejnom. Sarawak je najmultietničnija država Malezije. Najveću grupu od 34 % stanovništva, čine pripadnici grupe Dayak Iban, nekada poznati kao „lovci na glave“, jer su ukrašavali svoje kolibe odsiječenim glavama svojih protivnika, a danas vrlo prijatni i miroljubivi ljudi.

U ruralnim područjima i dalje žive u tzv. „dugim kućama“ kao nekada. Radi se o vrlo dugačkoj kući od drveta koja se sastoji od samo jedne prostorije (longhouse). Drugu grupu od preko četvrtine stanovništva čine Kinezi koji su uglavnom došli kao imigranti u toku 19. i 20. vijeka. Kinezi žive isključivo u gradovima i većina malog biznisa je u njihovim rukama. Treća grupa su Malajci koji žive uglavnom oko rijeka i tradicionalno su ribari. Postoje i mnoge druge, manje, grupe domorodaca. Što se tiče religije, najzastupljenije je hrišćanstvo kojem pripada skoro polovina stanovništva. I hrišćanstvo je ovdje različito zastupljeno kod različitih etničkih grupa. Tako su kineski hrišćani većinom metodisti, pripadnici grupe Iban su ili rimski katolici ili anglikanci, a pripadnici plemena Orang Ulu su većinom evangelisti. Druga religija je islam i njega ovdje praktikuju uglavnom Malajci. Kinezi su uglavnom budisti sa primjesama taoizma. Sarawak je poluautonomna država koja ima svoju posebnu imigracionu kontrolu tako da odmah na aerodromu moramo dobiti poseban pečat u pasoš. Na aerodromu sam pokupio mape grada i brošure od momka koji radi u turističkom štandu. Vrlo je ljubazan pa sam se baš ispričao s njim. Poželio nam sreću a i ja njemu. Napolju pada sitna kiša. Grad je oko 12 km od aerodroma.

Taksi do grada je preko 40 RM – ne dam toliko. Posebno nakon što smo morali da platimo onaj taksi između dva aerodroma. Idemo pješke putem od aerodroma prema gradu. Grad je 12 km udaljen i nadamo se da će naići neki autobus koji ide prema gradu. Mirjana je stopirala i stala nam neka ljubazna porodica sa djecom. Kinezi su. Čak su nas odvezli tačno do ulice koju smo tražili i preporučili nam hotel. Kiša postaje sve jača i jača. Kad smo izlazili iz auta, poklonili su nam i kišobran jer je sad već pravi potop. Mnogo smo im zahvalni, stvarno su dobri. Ma, Kinezi su pravi ljudi. Dakle, prvi susret sa Borneom će obilježiti teška kišetina! Sjeli smo ispred jednog hotela i posmatramo kišu na ulici. Dođe mi da plačem. Zašto sam uopšte i krenuo na ovaj put? Kiša, kiša i samo kiša. Već danima. Obišao sam dva gesthausa i tek u trećem, po imenu Tracks, smo uzeli sobu za 50 RM. Soba je čista, uredna a imamo i doručak.

Jedini problem je kupatilo jer moramo ići u prizemlje i prolaziti kroz prostoriju gdje svi sjede i gledaju TV. Zidovi hotelskih soba su tanki 1 cm, pa možeš opušteno slušati razgovor iz susjednih soba. Kiša je stala i počelo je da sija sunce. Eh, šta je život! Prije pola sata sam htio da idem kući, a sad sam presretan. Odmah idemo u obilazak grada. Kuching je glavni grad države i ima oko 580.000 stanovnika. Prvo smo otišli na šetalište pored rijeke Sarawak. S druge strane rijeke se vide ogromna zgrada skupštine sa krovom u obliku kišobrana, a pored nje je i Astana u kojoj je sada zvanična rezidencija guvernera Saravaka. Astanu je sagradio drugi radža Saravaka, Charles Brooke, 1870. godine kao svadbeni poklon svojoj ženi Margaret. Nedaleko od njih je i Fort Margherita, tvrđava izgrađena u stilu engleskih zamkova 1879. godine, a koja je imala ulogu da štiti grad od pirata. Ime je opet dobila po Čarlsovoj ženi. Ovaj je izgleda baš bio lud za njom. U gradu su većina Kinezi, a Malajci koji su muslimani su vrlo tolerantni prema drugim religijama. Kuching je prijatan grad sa dobrim ljudima kojima religija nije toliko važna pa ni razlike među ljudima. To nije slučaj u poluostrvskom dijelu Malezije. To je jedan od razloga da se čovjek ovdje prijatno osjeća. Zbog razih istorijskih razloga svi uglavnom govore i engleski pa sporazumijevanje nije problem. Idemo ulicom Main bazaar do Kineske četvrti. Harmony slavoluk označava zvanični ulaz u kineski distrikt. Svaki grad u Maleziji ima svoj Chinatown pa tako i Kuching. Kinezi su svuda. Jednog dana će sve ovo biti Kina. U ekonomskom smislu već sada i jeste. Zatim dolazimo do Brooke memorijala.

To je granitni obelisk podignut 1924. godine u čast drugog bijelog radže Čarlsa a nalazi se ispred zgrade sudnice. Na svakoj od strana obeliska je po jedna bronzana figura koja predstavlja različite zajednice: Dajak, Kajan, Malajce i Kineze. Tu je i mali trg i Square tower. Kula je sagrađena 1879. godine i služila je kao gradski zatvor a kasnije i u odbrambene svrhe. Danas je zatvorena. Nastavljamo dalje i prolazimo pored malog Brooke brodogradilišta koje je zvanično otvoreno 1912. godine, a još uvijek je u funkciji. Nastavljamo sa šetnjom i stižemo do velike Kuching džamije. Poznata je i pod nazivom Državna džamija Saravaka. Unutrašnjost je vrlo prostrana i prilično dosadna. Jedino što malo spašava izgled je veliki blještavi luster na plafonu.

Može da primi oko 4000 vjernika. Nekoliko vjernika se trenutno moli u džamiji pa nećemo da im smetamo. Ko zna šta im može pasti na pamet. Sa džamijama nikad nisi siguran, tako da nakon par fotografija izlazimo van.

Zatim idemo do travnatog trga Padang Merdeka i tu malo sjedamo na klupicu da se odmorimo. Prošli smo kroz indijski dio grada i pored Sikh hrama. Malo dalje je kompleks muzeja. Tu su muzeji umjetnosti, prirodne istorije, kao i čuveni Sarawak muzej. Sarawak muzej je izgradio drugi radža, Charles Brooke 1891. godine i danas je to jedan od najboljih muzeja Jugoistočne Azije. Ulaz je besplatan i muzej je fantastičan. Tu je mnogo prepariranih životinja a neki eksponati su stari i po stotinu godina.

Tu je i skelet kita ulovljenog oko 1900. godine. Čini mi se da su ovdje sve životinje ovog područja. Preparirane, ukočene i zaustavljene u svom prirodnom kretanju. Iako to izgleda pomalo morbidno, ko god je to radio, uradio je dobar posao. Ptice, reptili, ribe, majmuni, ma sve je tu.

Ipak je to tužna slika, gledati ubijene životinje da bi ja i milioni drugih tupadžija mogli da ih posmatramo i divimo im se. Nakon obilaska muzeja idemo prema dijelu grada gdje je i naš hotel i prolazimo pored katedrale St. Thomas. Ispred nje je postavljena tabla koja ukratko objašnjava istoriju hrišćanstva na Borneu. Crkva Engleske je poslala svog prvog misionara ovdje 1847. godine, a na zahtjev koji je uputio James Brooke, prvi radža. Nakon 6 mjeseci plovidbe, on je stigao ovdje u junu sledeće godine i sagradio je malu crkvu koja je mogla da primi 250 ljudi. Ova sadašnja katedrala je iz 1953. godine. Prolazimo pored najstarijeg kineskog hrama Tua Pek Kong. Ovo je najpopularniji hram kod lokalnih Kineza.

Večeras se dočekuje Kineska nova godina. Sve je u tom fazonu. Biće vatromet. Tako je rekao i onaj dobri čovjek što nas je povezao. Ljudi su ovdje strašno dobri i gostoljubivi.

Posebno Kinezi. Došli smo u ulicu India u kojoj je veliki broj raznih prodavnica. Htjeli smo da meni kupimo sandale jer mi patike nepodnošljivo smrde, ali sve što smo gledali ili nemaju odgovarajući broj ili je totalno loše. Taj problemčić sa sandalama se mora hitno riješiti. Sad je već oko 17.00 i još uvijek nismo ništa jeli. Idemo do šetališta pored rijeke i tamo ćemo nešto pojesti jer su tu štandovi sa hranom. Ja uzimam nasi lemak ayam goreng. Ovog puta idu komadići piletine uz rižu, kao i standardne male ribice. Na to sam dodao dvije male kobasice i male pločice od soje. Žena na ulici koja sprema hranu i prodaje ne vjeruje da ću to sve pojesti. Možda Kinezi jedu malo, ali ja sam gladan. Idemo sad na drugu stranu grada da vidimo kipove mački.

Mačka je zaštitni znak ovog grada i u gradu postoji nekoliko mjesta sa kipovima mački. Zapravo Kuching i znači mačka na malajskom.

Prve statue mački se nalaze na raskršću ulica Abell i Padungan, nedaleko od hotela Grand Margerita, a malo dalje je i čuvena „Velika mačka Kučinga“. Nakon par fotografija sa mačkama, nastavljamo dalje. Cijeli grad mi je prilično simpatičan i sviđa mi se. Ima neku dušu i osjeti se pozitivna atmosfera. Prolazimo pored još jedne grupe mački i nakon par minuta dolazimo do velike mačke. Vidim da Kinezi često zaustave auto i slikaju se sa svojim porodicama pored te mačke. Mora da donosi sreću ili tako nešto. I mi smo se slikali ispred nje. Tu smo se zadržali malo duže.

Već zalazi sunce i želim da tu napravim nekoliko fotografija u sumrak jer mi se čini da bi to moglo sjajno ispasti. U obližnjem restoranu smo htjeli da nešto popijemo, ali konobar ljubazno kaže da večeras tu ne možemo sjediti jer je sve već rezervisano jer će se tu slaviti doček Nove godine.

Biće pijanih Kineza večeras. Neka im je sretna Nova godina, dobri su ljudi. Na povratku prema hotelu smo kupili nešto voća u supermarketu. Malo smo opet sjedili na klupi na šetalištu kraj rijeke i posmatrali rijeku i nebo. Romantika. Krenuli ka hotelu, ali smo prije toga otišli na Internet u jednom gesthausu nedaleko od hrama Hong San Si iz 1848. godine. Večeras je Kineska nova godina. Mogu samo da zamislim kakav će vatromet napraviti Kinezi! Prije ponoći smo izašli u kafić ispred hotela i popili po hladan Hajneken. Ne znamo ni koliko je tačno sati.

Vratili smo se u sobu i tada je počelo ludilo u cijelom gradu. Kao da smo u ratnoj zoni. E ovako se pravi vatromet! Pucnjava i eksplozije se stapaju u jednu neprekidnu grmljavinu. Kako su krenuli, ovi će večeras ispucati milion petardi samo u ovom gradu.

To i jeste kineski izum i logično da su oni i najveći majstori u tome. Sa prozora hotelske sobe posmatramo vatromet. Noćno nebo je puno dima. Sat vremena iza ponoći smo legli spavati. Još se čuje poneka udaljena petarda. Sutra treba rano ustati, pa ako sve bude u redu, krenuti u nacionalni park Bako. I da… „Gong si fat čai!“ – što na kineskom znači: „Srećna Nova godina!“

<< prethodna                                                                                  sledeća >>