05.02.2011 (dan 12)

Kota Kinabalu

Sletili na aerodrom u Kota Kinabalu u 00:20, 7 km od grada, u mjestu Tanjung Aru. MAS koristi terminal 1, a Air Asia terminal 2. Evo nas u državi Sabah. Sabah je druga po veličini malezijska država, odmah iza Saravaka. Nalazi se na najsjevernijem dijelu Bornea i naseljava je oko 3 miliona stanovnika. Nekada se zvao Sjeverni Borneo. Sabah je najsiromašnija država Malezije koja ujedno ima i prilično loše odnose sa federalnom vladom. Drugi problem je što se i susjedni Filipini još uvijek interesuju za dio njene teritorije, a posebno za neka ostrva u Sulu moru. Godine 1881. osnovana je kompanija British North Borneo koja je upravljala Borneom sve do 1946. godine. Nakon rata, cijelo područje je postalo dio britanskog kolonijalnog carstva pod nazivom British North Borneo. U septembru 1963. godine Sjeverni Borneo, sada pod imenom Sabah, zajedno sa Saravakom, Singapurom i Malajom formira federaciju Maleziju. Pod Malajom se podrazumjevao poluostrvski dio sadašnje Malezije. Na aerodromu se opet mora proći kroz imigracionu kontrolu i dobiti pečat u pasoš jer je Sabah, kao i Sarawak, poluautonomno područje. Odmah treba riješiti problem transporta sa aerodroma do grada. Cijena taksija je fiksna i nema pogađanja i iznosi dobrih 46 RM. A mi nesretnici imamo samo 33 RM u džepu. Mijenjačnice nema nigdje, i sve je zatvoreno u ovo gluvo doba noći. Srećom prilazi nam jedan mladi Nijemac, neki student na razmjeni u Kini, i predlaže nam da podijelimo troškove taksija. Samo nebo ga je poslalo! Dolazimo u bekpekerski dio grada sa mnogo jeftinih gesthausa i hotela, tzv. „Australian place“. Većina ih je oko ulice Gaya. Ali gdje god pitamo za sobu – sve je puno. Ne razumijem, zar je toliko stranaca i šta rade ovdje? Pa nije da svi idu na to penjanje na planinu Kinabalu? Nakon bezuspješnog traženja sobe u tri gesthausa, smještamo se mrtvi umorni u Summer lodge. Ne mogu da gledam od umora. Spava mi se užasno – nije ni čudo nakon onog Bako trekinga, jer se praktično nismo ni odmorili. Prihvatam bilo kakav krevet – uslovi me ne zanimaju. Jedina slobodna soba u hotelu je twin-soba za 58 RM. Sad je jasno zašto je samo ta slobodna. Toliko smrdi da se jedva može disati. Prozor se mora otvoriti, tako da klima uređaj nema mnogo svrhe. Užas, suze na oči da krenu od smrada, ali moramo prespavati.



Sutra ujutro, tj. danas ujutro, jer sad je oko 02.00, ćemo tražiti nešto bolje. Kakvo je to spavanje bilo! Ustali smo oko 9.30. Imamo i doručak uključen u cijenu smještaja ali su gladni zapadni bijelci sve pojeli. Nemamo para pa idemo u grad prvo da nađemo neku mjenjačnicu. Tražimo je bezuspješno već sat vremena. Tačnije, našli smo ih 5 – 6, ali su sve zatvorene. Sad već ova Kineska nova godina počinje da me nervira! Kažu da neće raditi tri dana, možda i više. Konačno, u jednom tržnom centru smo našli prokletu mjenjačnicu i tu sam zamijenio 100 evra. Kurs nije baš kao u KL-u, ali šta se sad može. Vratili se u gesthaus pomoću vrlo dobre mape grada koju sam pokupio na aerodromu. Usput smo pitali za sobu u još tri hotela i gesthausa. Sve je ili puno ili je cijena 70 – 80 RM, što nam je mnogo. U ovom našem gesthausu je sad slobodna jedna double soba. Imamo sreće! Uzimam je odmah za 58 RM. Danas ćemo obići grad i dobro isplanirati šta sutra.

Kota Kinabalu je glavni i najveći grad Sabaha i ima oko 600.000 stanovnika. Grad su osnovali Britanci, tačnije kompanija „Britanski sjeverni Borneo“. Prvo sjedište im je bilo na ostrvu Gaja, ali su ih pobunjenici otjerali s ostrva, pa su se premjestili na kopno, na lokaciju koju su mogli lakše braniti. Od ribarskog sela koje se zvalo Api-Api, Britanci su stvorili luku i grad kojeg su nazvali Jesselton, po imenu potpredsjednika kompanije. Dugo vremena je bio glavni trgovački centar Sjevernog Bornea a najviše se izvozila guma, med i palmino ulje. Tokom Drugog svjetskog rata je dva puta razoren. Prvi put su ga razorili Britanci pri povlačenju pred Japancima, a drugi put savezničko bombardovanje koje ga je totalno razorilo. Kompanija Sjeverni Borneo nije mogla da finansira obnovu grada pa ga je ustupila Britanskoj kruni i od tada je pod kolonijalnom vlašću Britanije koja je sagradila potpuno novi grad i premjestila glavni grad iz Sandakana u Jesselton. 1968. godine je preimenovan u Kota Kinabalu, po imenu najviše planine na Borneu. Lokalci, a i stranci ga jednostavno zovu – KK. Imamo i besplatan Internet, samo što se mora čekati da neki od 3-4 kompjutera budu slobodni. Potražio sam informacije o konzulatu Bruneja i zapisao ih.

Nakon što sam platio sobu za juče i danas, idemo u grad. Na prvi pogled grad mi se uopšte nije svidio. S jedne strane je gusta šuma, a s druge more. To uopšte i nije loše, ali sama arhitektura i grad mi izgledaju dosadno. Sa desne strane, skoro u šumi, je Atkinson sat – kula iz 1905. godine, jedna od tri građevine koje su preživile savezničko bombardovanje. Možda je to jedina arhitekturna istorijska znamenitost u gradu. Svakako ovdje niko ne dolazi samo zbog grada. Ovdje je mnogo stranih turista i svi oni uglavnom ili idu na Mt Kinabalu ili neki obližnji nacionalni park. Glavna ulica je Tun Razak i uz nju su veliki tržni centri i robne kuće. Obično se u podzemlju nalaze restorani i hrana, tako da smo i mi u jednom sjeli i ručali i popili kafu. Mislim da je to bio „Pizza Hut“ – dobra klopa, pice i špageti bolonjezi, ali malo me nervira što se papreno naplaćuje usluga. Sve za 30 RM. Najveći tržni centri su Api-Api, Centre Point, Suria i Wisma Merdeka. Zatim smo otišli u mall Wisma Merdeka gdje sam se dugo zadržao pregledajući DVD-ove. Imaju mnogo ovih prodavnica sa piratskim softverom, filmovima i muzikom. Kupio sam nekoliko DVD sa kolekcijama filmova, iako ne znam šta će mi to, jer sve lako mogu skinuti s Interneta kući. Kad sam izašao iz DVD prodavnice, cijeli tržni centar je bio sablasno prazan. A dok sam ulazio, prije pola sata, tu je bilo hiljade ljudi. Obično rade do 18.00 časova, pa se malo prije toga vrlo brzo isprazne. Nakon 18 časova se može još hodati po tržnom centru, samo što je 90 % prodavnica već zatvoreno ili ih lagano zatvaraju. Na obalskom šetalištu pored mora je riblja pijaca, koja je posebno zanimljiva noću kada je i najživlja. Ovo je nešto nevjerovatno!

Na stolovima je svježa riba, ajkule, oktopusi, svi mogući plodovi mora. Pokažeš prstom koju ribu hoćeš, i čovjek ju peče na roštilju pred tobom! I ne da je ukusna, nego je to nešto najbolje što sam probao! Kad se samo sjetim kako sam bio sumnjičav prema ovim noćnim ribljim pijacama kada sam prvi put bio u prilici da tu večeram, na Zanzibaru prošle godine! Prvo misliš da ćeš se otrovati, a onda kad probaš dolaziš svako veče i tražiš još! Ova moja riba se zove nekako kao ila, tako kaže lik što prodaje, jer sam baš želio da znam šta jedem i servira je sa super sambal sosom. Uz nju ide i riža, koja ovdje zamijenjuje hljeb, a uzeo sam i neku salatu tj. neku travu kanga kengu belikan, tj radi se o zelenim štapićima, ali strašno smrdi. Popili smo i po sok. Sutra naveče sam opet ovdje, tu sumnje nema. Sve to nas izašlo 26 RM. I dalje se muvali po pijaci. Ima prelijepih stvari, a ima i onih od kojih se okreće želudac. Barem meni. Kakve ribe i hrane ima! Tu su i stolovi i ljudi jedu.

Malo izgleda prljavo, miješaju se razni mirisi i dim od vatri na kojim se prži riba. Neki mirisi su vrlo ugodni, a neki užasni, ali svejedno, sve to mi je super i vrlo egzotično. Napravio sam nekoliko fotografija i video klipova na pijaci. Ljudi rado sarađuju kad ih slikam. Odmah pored nje je Filipino pijaca na kojoj se mogu kupiti dobri suveniri, dobrim dijelom i ručna izrada, ali to me ne zanima ni najmanje. Nikad ne donosim suvenire kući – najbolji suvenir je onaj u glavi. Tu je i velika pijaca sa voćem, povrćem i začinima. Nedaleko od tih pijaca, preko ulice, nailazimo na knjižaru „Times“. Raj za mene. Kad uđem u knjižaru, mogu satima da ne izađem. Izvrsno opremljena knjižara, u dijelu koji je moj hobi – istorija, bar desetak knjiga koje bi odmah kupio. Ali kako to nositi u ruksaku još 20 dana. Nema šanse, ostavljam to za neki drugi put. A i oprezno s troškovima! Kupio sam samo mapu Sabaha koja mi uopšte neće biti od koristi pa ću je vrlo brzo baciti. Hodanje po gradu, čak i noću, nije komplikovano i lako je za orijetaciju, tako da smo bez problema našli naš hotel. Sad je oko 22. Otišao sam na Internet da malo pročitam vijesti kod kuće i da vidim lokalne vremenske prognoze. Odmaramo se u sobi i planiramo šta ćemo sutra. Kao što sam već rekao, nisam napravio neki plan za ovaj put, što mi se nikad ne dešava, pa moramo ovako – od danas do sutra. Što je loše i tu kad tad moraš pasti. Ispod hotela je cafe i upravo traje dernjava malajske karaoke pjevačice koja pjeva pop hitove iz ’80-tih. Tako je svako veče. Kinezi i Malajci ili nemaju sluha ili im stvarno ne stoji zapadna kultura. Može biti oboje, ne znam.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>