20.02.2011 (dan 27)
Pulau Tioman, Mersing, Kuantan, Temerloh, Jerantut
Ustali smo u 6.15 jer trajekt za Mersing polazi u 7. Spremili smo se i otišli do pristaništa. Ovdje je već 30 – tak ljudi. Nakon kraćeg čekanja smo se ukrcali i krenuli i poslije nešto više od dva sata stigli smo u Mersing. Sljedeći cilj je nacionalni park i džungla – Taman Negara. Da bi stigli tamo, moramo doći prvo u grad Džerantut (Jerantut) i to preko Kuantana. Odmah smo kupili dvije karte za autobus za grad Kuantan koji polazi u 11.30. Bus će stati tu ispred pristaništa, tj. pored obližnjeg restorana tako da ne moramo ići na bus stanicu. Sjeli smo u taj restoran i popili kafu dok čekamo bus. Restoran je u vrlo jadnom stanju i izgleda prljavo, ali je velika gužva. Jeo sam neku piletinu i jaja. Jelo je hladno, a pile tj. kokoš je umrla davno od starosti. Imamo još sat vremena pa idemo da nađemo neki Internet cafe da provjerimo poštu. Našli smo jedan koji se upravo svečano otvara. Kinezi ga uređuju i kite ulaz balonima. Možda smo i prvi gosti, jer još zvanično nije ni počeo s radom. Vratili smo se do onog šugavog restorana i nakon kraćeg čekanja ušli u bus. Oko 15.00 smo stigli u Kuantan, glavni grad države Pahang. Direktni bus za Džerantut nam je otišao pred nosom i drugog nema. Pokušaćemo malo dužim putem, preko mjesta Temerloh. Kupili smo bus karte za Temerloh pa kad stignemo tamo, onda ćemo vidjeti kako dalje do Džerantuta.
Temerloh
Ovdje sigurno ne ostajemo, jer je ovaj Kuantan kao grad totalno bez veze i dosadan. Sjeli smo u neki skromni restoran, nedaleko od bus stanice, i popili po sok. Poludiću od koka kole. U mjenjačnici sam razmijenio 100 evra za 408 RM. Vratili smo se na bus stanicu i ušli u bus za Temerloh. Nešto iza 18.00 smo stigli. E ovo je tek propast od gradića! Mali, nezanimljivi gradić u kom možeš samo da se ubiješ od dosade. Na bus stanici piše da imamo bus za Džerantut u 19.30, ali ne mogu kupiti karte jer žena i čovjek koji rade na šalteru upravo večeraju. Na moje pitanje da li mogu kupiti karte samo su me hladno pogledali i nastavili da sjede na podu i jedu. Da bog da se zadavili! Usluga i ljubaznost na nivou. Ništa mi drugo ne preostaje nego da sačekam da završe sa žderanjem. Kad su konačno završili, kupili smo karte. Odlično, ipak ćemo u toku današnjeg dana stići u Jerantut, kao što sam i planirao. A onda, sutra ujutro, nastavljamo dalje, prema Taman Negari.
Jerantut
U ovom mjestu nema mnogo stranaca, pa svi pokušavaju da malo pričaju s nama ili da nam pomognu na neki način. To je za svaku pohvalu. Ljudi su ipak vrlo prijatni. Izgleda da su ovi što rade na prodaji karata neki divljaci. Nakon dva sata vožnje, stigli smo u Džerantut. Noć je i odmah po izlasku iz busa nam prilaze momci koji dočekuju turiste i pokušavaju da nas ubace u neki svoj hotel. Za sada odbijam njihove ponude, jer ćemo ići sami da nešto pronađemo. Smještaj ovdje uopšte nije skup. Prvo smo pokušali u jednom gesthausu kod nekog Kineza, koji je bio vrlo ljubazan i jeftin, ali mu je soba mala i pomalo prljava pa smo odustali. Mnogo smo gladni, jer nismo ništa jeli cijeli dan, pa smo otišli u restoran nedaleko od bus stanice tj. piceriju „Pizza hut“ i pojeli ogromnu picu i popili – a šta drugo nego pepsi. Određena područja Malezije su konzervativnija od drugih, pa se to vidi i u nedostatku piva. Ovdje se ta roba teško nalazi. Što se tiče poluostrvskog dijela zemlje, stanje je najgore na istočnoj obali, dok je sjeveroistočni dio sa gradom Kota Baru ubjedljivo najgori. Tamo su teški muslimani i pronaći pivo je pravi podvig. Uzeli smo sobu u hotelu Sri Emas za samo 15 RM. Hotel je odličan, a soba na najvišem spratu, čista i uredna.
Mislim da ćemo sutra napraviti neki aranžman sa nekom od turističkih agencija u vezi prebacivanja do Taman Negare. Tako je mnogo lakše, a i ne bi trebalo biti mnogo skuplje nego da idemo sami. Neću da se maltretiram za 10 evra tražeći buseve, jer ovo područje izgleda slabo razvijeno po pitanju infrastrukture i puteva. To me baš čudi, jer tu je jedna od najvećih turističkih atrakcija. Cijeli dan smo proveli u prokletim busevima.