03.02.2011 (dan 10)

Kuching, Damai

Ustali smo oko 9. Kafa i doručak u hotelu. Nakon mršavog doručka, krenuli smo u grad. Sve je uglavnom zatvoreno zbog nastupajuće Kineske nove godine. Na bankomatu sam podigao 200 RM, jer su i mjenjačnice takođe zatvorene. Danas bi trebali otići do nacionalnog parka Bako. Ali prije toga smo otišli do Visitors info centra gdje sam dobio dosta informacija o busevima za Bako. Svakako nam je bio usput. Došli smo na bus stanicu. Izgleda da je sav transport iz grada skoncentrisan na jednom mjestu. Ovdje je nekoliko bus stanica, tačnije bus stajališta, jer to nisu klasične bus stanice nego jedna ulica u kojoj su busevi, a karte se najčešće kupuju u autobusu. Tu su i taksi stajališta kao i ono za kombije. Sve to se nalazi nedaleko od džamije Kuching, pored velike pijace. Stojimo u jednoj ulici, na mjestu gdje je označeno bus stajalište gdje bi trebalo da stane Rapid Kuching bus koji ide za Bako. Međutim, sad je već podne i plašim se da je kasno da idemo u Bako. Tako nam i treba kad volimo spavati i kad nismo ni razmišljali. S druge strane ulice je stajalište za kombije. Vozači nam kažu da bus neće doći, ali znam da lažu jer, normalno, žele da idemo s njima. Da, definitivno smo zakasnili za Bako, jer nemamo vremena otići, biti tamo nekoliko sati i vratiti se. A da idemo na sat ili dva tamo, to se ne isplati. Opet sam poludio. Ne znam šta da radimo danas. Nešto moramo raditi, negdje se mora otići, jer ne želim više da izgubim ni jedan dan. Evo još gluplje ideje! A da odemo do nacionalnog parka Gunung Gading i da se vratimo naveče? To je mali nacionalni park, a najveća atrakcija je što u njemu ima dosta cvijetova raflesije koji su najveći cvijetovi na svijetu. Trebalo bi nam dva sata do tamo, tako da mi se čini da to možemo uraditi danas. Idemo na bus stajalište u susjednoj ulici i tu uzimamo autobus „City link“, a to je lokalni bus tako da je cijena vožnje samo 1 RM.



Krećemo prema pravoj autobuskoj stanici koja se ovdje zove Express terminal, a smještena je u predgrađu. Ovdje trebamo uzeti bus za grad Lundu, a onda tamo neki lokalni bus do parka ili možda čak i taksi. No, o tome ćemo kad stignemo u Lundu. Na bus terminalu novi problemi. Bus za Lundu polazi tek za dva sata. Znači da moramo čekati toliko na glupoj bus stanici, a ako čekamo onda ne možemo stići u park koji radi do 4 ili 5 poslije podne. Tu su mi živci tek popustili. Uzeo sam od nekog klinca cigaru i zapalio. Neću više ni da prestajem pušiti. Daj 100 cigara da zapalim! Čak pada i sitna kišica. Samo mi još ona treba! Malo sam se smirio pa smo krenuli niz glavnu cestu pa ćemo pokušati stopirati do tamo. Glavni problem je što nemamo pojma ni u kom smjeru je taj Lundu, pa ni kako ni gdje da se postavimo za stopiranje. A nigdje nikoga da pitamo. Hodamo po kiši pored puta kao dva ludaka. U tom trenutku nam je stalo jedno auto, iako mi tada nismo ništa signalizirali. Neki momak nas vidio kako hodamo pa se sam ponudio da nas poveze. Lik je Pakistanac, odmah se vidi da je vrlo obrazovan. Bivši programer, kolega, ako tako mogu reći, a sada se bavi nečim što nisam baš najbolje razumio, ali me nije ni zanimalo da ga pitam previše. On kaže da nam se ne isplati da idemo do Lundua, jer nećemo stići. Morali bi da prespavamo tamo, a to je onda već izgubljen sledeći dan. Šta sad? Da idemo u nacionalni park Kubah nema smisla jer je taj park bez veze. Što nemam godišnji odmor od 6 mjeseci pa da ne moram da brinem o vremenu!? Ili još bolje da ne radim ništa, a da imam nasljedstvo ili dobitak na lutriji? Rado će nas vratiti do Kuchinga ako hoćemo, jer i on ide tamo, čim nešto ovdje obavi.

Ništa, vraćamo se u Kuching, bar imamo prevoz. U toku vožnje smo malo pričali o lokalnim temama. Pakistanac kaže da su Kinezi u Maleziji građani drugog reda, i da čak postoji i neki zakon o tome a da imaju i drugačije lične karte na kojima piše nešto 02 ili tako nešto. Ne mogu da vjerujem! Moraću to da provjerim kad dođem kući. Kinezi, kao i u svim susjednim zemljama drže veliki dio malog biznisa, žive u gradovima i prilično im dobro ide. Dakle, ovdje postoji ozvaničen rasizam, tako bar ovaj kaže. Na to još dodaje da postoje i građani trećeg reda.. Ko su sad pa ti, Indijci možda? On navodi kao primjer dobijanje kredita u banci. Kaže da ako on traži kredit, dobija ga sigurno i uz dva garanta, a Kinezu treba mnogo više garancija, ako mu uopšte i odobre kredit. U ustavu Malezije postoji član koji se odnosi na afirmaciju pravih Malajaca u odnosu na one koji se smatraju strancima iako su tu već vijekovima. Tu se propisuju i kvote u zapošljavanju u državnim službama i mnoge druge stvari. Zakon tretira kao tzv. bumiputre sve Malajce i domorodce i daje im prednost u odnosu na Kineze, Indijce i ostale. Dakle, čisti rasizam na dijelu. Riječ bumiputra dolazi iz sanskritskog jezika i znači „sin zemlje“. Cilj tog polurasnog zakona je zaštita originalne malajske kulture ali i ekonomije od velike kineske zajednice u zemlji. Po meni samo odgađanje neizbježnog u daljoj budućnosti.

Nikad nije zgodno kad vidiš da te neko nepoznat doveze negdje, da obavi nešto, a onda tu izađu njih još trojica – četvorica i nešto se dogovaraju s vozačem i gledaju u nas. Ovaj naš je bio dobar momak, iako nije baš previše pametno voziti se na ovaj način, pogotovu kad ti neko sam stane i ponudi vožnju. Dok se vozimo prema gradu, na mapi ovog područja gledam gdje bi mogli sada pokušati otići. Čvrsto sam riješio da dan ne provedemo u gradu. Ići ćemo do mjesta Damai, nije daleko od Kuchinga, a tu je i more, ima neka plaža, kao i mali dio džungle, pogodan za treking tj. hodanje. Otišli smo do ulice Jalan India, gdje staju kombiji. Jalan, inače, znači ulica na malajskom. Kombiji polaze tek kad se napune, što podrazumijeva dosta čekanja, čak i po dva sata. To ne dolazi u obzir. Jedan od rijetko poštenih taksista nam kaže da ako želimo da idemo u Damai, da nam je najbolje da uzmemo šatl bus ispred hotela Holiday Inn. Tražimo taj hotel po gradu i raspitujemo se, ali tog hotela nigdje nema. Jednostavno ne postoji. Naravno da ga nema jer se više tako i ne zove. To je sad hotel Grand Marghareta. Znam gdje je jer smo se juče slikali ispred njega kad smo tražili one mačke. Idemo odmah tamo. Karte se kupuju u hotelu. Može se kupiti i povratna karta s tim što im moramo reći kad se vraćamo jer povratak je u 15, 17, 19 i 21 sat. Povratna karta je 20 RM. Sad je mnogo bolje, jer konačno znam da ćemo negdje otići danas i uraditi nešto. Dok smo čekali bus, u kafiću pored hotela smo popili po sok.

Sok je 4 RM, mamicu im lopovsku! Sjedimo, pijemo taj glupi sok i gledamo u 7-eleven prodavnicu ispred sebe, na 2 metra odavde, gdje ovi iz kafića kupe ovaj sok za 1 RM i prodaju ga nama sada za 4! Nakon pola sata dolazi mali minibus i staje ispred ulaza u hotel. Polazimo. Ne mogu da vjerujem – tek iz trećeg pokušaja idemo negdje konačno. Nakon 45 minuta vožnje, stižemo u Damai beach resort. Smješteno je na zapadnoj strani poluostrva Santubong. To je jedno malo veće odmaralište sa smještajnim kapacitetima, bazenima i drugim stvarima za odmor i rekreaciju. Ovo je neko mjesto gdje dolaze lokalci sa malo dubljim džepom. Evo konačno da vidimo i more. Zadnjih dana smo stalno na kilometar od mora a nikako da ga vidimo. Ovo je Južno kinesko more, meni poznato još iz Vijetnama. Ovog puta izbijam na njega sa južne strane. Od kupanja nema ništa jer su talasi ogromni. Stojimo na šetalištu pored mora i posmatramo talase. More je prljavo-žute boje, a talasi udaraju u stijene na obali stvarajući pjenu. Pitam se da li je ovdje more uvijek ovakvo ili je to samo sad kad je vrijeme monsuna. Sišao sam dole, skroz do vode i sjeo na jedan kamen da vidim talase što bliže i da osjetim miris mora što bolje. Par manjih talasa je došlo do mojih nogu. Sledeći me iznenadio i zalio skroz.

Brzo se vraćam gore, jer ne znam šta na ovu vodu kaže moj fotoaparat a sigurno mu se nije svidjela. Nedaleko od odmarališta je mala džungla koja okružuje najvišu planinu poluostrva Santubong po imenu Gunung Santubong čija je visina 810 m. U ovom području se nalaze privatne vile lokalne elite, skupi hoteli i odmarališta, golf tereni i plaže. Slična stvar je i sa džunglom i stazama koje u njoj postoje. Nisu teške staze, zahtjevaju vrlo malo znoja i nisu dugačke. Ipak idemo da se prošetamo kroz tu džunglicu. Staza počinje kod kafića Green Paradise, gdje se trebamo i registrovati i platiti po 1 ringit. Ova registracija je vjerovatno potrebna ako se izgubimo da znaju da smo ušli a nismo izašli. Vjerovatniji razlog je onaj 1 ringit. Očekivano, voda im je preskupa, tri puta skuplja nego u Kuchingu. Znaju da ti je voda potrebna i prije trekinga, a poslije par sati hodanja još i više, pa naravno ucjenjuju sa cijenama.

Ili kupi vodu ili crkni od žeđi! Pošto odbijamo da crknemo, kupujemo po malu flašicu vode i krećemo u šumu oko 16.00. Mi smo odabrali kraću stazu, a postoji i duža, označena crvenom bojom povremeno na drveću, koja vodi do najvišeg vrha planine i traje oko 6 sati.

Vrijeme je vrlo prijatno, baš onako kao naše proljeće, i konačno nema dosadne kiše. Oko nas je prelijepa priroda. Ili su to guste šume ili su uredno podšišane travnate površine. Sve lijepo sređeno za lokalne guzonje. Ovo baš i nije neka džungla, malo gušća šuma i iako se ne osjeti baš onaj miris netaknute divljine, hodanje je vrlo prijatno. Odlično za pluća i zdravlje, pogotovu meni koji se sad pokušavam očistiti nakon toliko godina pušenja. Prolazimo pored malog šumskog vodopada kao i preko male rijeke. Tu je i mali viseći most preko kojeg smo prešli. Nakon tačno dva sata hodanja i pređena 2 km, izašli smo na put koji vodi do malog kulturološkog sela.

To je park sa 6 lokalnih domorodačkih kuća, gdje se može vidjeti kako izgledaju kolibe različitih etničkih grupa: Iban i Orang Ulu, Bidayuh, Melanan, Kinezi i Malajci. Cijela stvar je toliko turistička da ti se smuči, a cijena od 15 evra za nas dvoje za ulaz je definitivno previše za tu glupost. Vratili smo se do Damai beach hotela i čekamo prevoz do Kučinga. Kinezi i dalje proslavljaju svoju Novu godinu. Kineska nova godina svake godine pada na drugi dan u intervalu od 21. januara i 20. februara, i dolazi pod drugim horoskopskim znakom. Ova sadašnja je u znaku zeca. U hotelu grupa mladih Kineza lupaju činelama i u bubanj, dok su druga dvojica obučeni u kostim zmaja koji pleše. To će biti scena koju ćemo tako često vidjeti na svakom koraku narednih dana. Svakih 5 minuta ispred ulaza u hotel dolaze minibusevi i kombiji koji odvoze goste prema gradu.

Portir ih raspoređuje, a mi čekamo naš koji bi trebao biti ovdje tačno u 19.00. Ovdje kašnjenja nema i sve je na nivou. I ovaj je stigao na vrijeme i idemo nazad u Kuching. Današnji dan smo ipak nekako i spasili od propasti koja se nazirala oko podne. Ako ne računamo onaj zatvorski doručak, a ne računamo, ništa nismo jeli cijeli dan, tako da odmah idemo na waterfront gdje je definitivno najslađe jesti pored rijeke. Pojeli smo po kebab, piše na štandu da je specijal. Kebab je vrlo mali, u kifli, nemaš šta pojesti, pa nisam odolio a da ne pitam prodavača zašto se zove specijal. On kaže kratko: „Ima više mesa!“. Ovaj je od 4 RM, e sad mogu misliti kakav je onaj što nije specijal. Pošto je ovo bilo vrlo siromašno, idemo pravo večerati. Idemo kod susjednog štanda onome od sinoć, kod jedne vrlo simpatične žene i uzimamo opet lokalna jela – nasi goreng cina i mee goreng. Prvo se sastoji od riže, luka, komadića piletine, graška i dodaje se sos od čilija, soje i paradajza a servira se uz dvoje prženih jaja. Drugo, vrlo često jelo koje se može naći na svakom koraku u Indoneziji, Maleziji i Singapuru je mee goreng. Sastoji se od tankih, žutih rezanaca koji se prže sa češnjakom, lukom, piletinom, škampima ili govedinom, povrćem, čilijem i jajima. Sve je to vrlo ukusno. Azijska hrana je fantastična.

Naravno, ako ne računamo one proklete slatke sosove koje stavljaju na meso. Nakon dobre večere smo popili još po koka kolu i krenuli prema hotelu. Otišli smo na Internet da kupimo karte za Kota Kinabalu. Sutra odlazimo iz Kuchinga. Idealno bi bilo kad bi postojao direktan let Kuching – Tawau, ali ne postoji, tako da moramo letiti u Kota Kinabalu. Patike mi smrde toliko da suze idu na oči. Od obuće jedino njih i imam a nakon ovog trekinga su postale nepodnošljive. Sutra kupujem sandale, ovako više ne ide. E sutra ćemo ustati rano ujutro ili nećemo uopšte ni ustajati!

<< prethodna                                                                                  sledeća >>