28.01.2011 (dan 4)

Kuala Lumpur

Ustali smo oko 7.30 i odmah krenuli prema gradskom biznis centru, tj. dijelu grada poznatom i kao Zlatni trougao. Tu se nalazi i najveća atrakcija grada, može se reći i zaštitni znak grada – kule Petronas. Idemo pješke ulicom Raja, s lijeve strane je KL kula i mali šumski rezervat po imenu Bukit Nanas. To je jedini preostali dio kišne šume u gradu, namjerno ostavljen tako, a sad je popularno izletište sa brojnim stazama za hodanje. Bukit znači brdo, a na tom brdu je sagrađen telekomunikacioni toranj – KL Menara, sa visinom od 421 m, jedan je od najviših na svijetu. Trenutno je najviši onaj u Kini. Na vrhu tornja se nalazi rotirajući restoran i platforma za osmatranje. Ovaj dio grada je totalno drugačiji od onog dijela gdje smo mi smješteni. Ovdje su visoki neboderi, poslovne zgrade i brojne banke. Orijentišući se prema mapi grada, nakon pola sata hodanja dolazimo do čuvenih tornjeva Petronas.

Kule Petronas, sa svojih 88 spratova i 452 m visine, su sve do 2004. godine bile najviše zgrade na svijetu, kada ih je prestigao Taipei 101, ali su i dalje ostale kao najviše zgrade – blizanci na svijetu. U svakom slučaju su najpoznatija znamenitost Kuala Lumpura. U njima je sjedište nacionalne naftne kompanije Petronas, kao i nekoliko drugih velikih kompanija uključujući i TV Al Džaziru za ovaj dio Azije. Jedna od stvari koja se mora uraditi kad se dođe u KL je posjeta ovim kulama i pogled na grad sa 41. sprata, tj. mosta koji spaja dvije kule, a zove se Skybridge. Posjetioci mogu ići maksimalno do 41. sprata. Znamo da je dnevni broj karata ograničen i da se mora doći što prije. Međutim, iako smo došli oko 8.30, karata više nema, a velika gomila ljudi stoji u redu. Ha, pa kad treba doći ovdje, u 05.00? Malo smo prošetali po prizemlju i odustali od penjanja na Skybridge. Uostalom, može se reći da smo bili u Petronasu, a postoji i drugo i više mjesto s kojeg se može pogledati grad, a to je KL kula. Malo smo slikali kule ispred, iako je teško stajati ispod njih i napraviti fotografiju koja ima smisla. Pošto na ovom putovanju imamo u planu i posjetu Brunejima, a ne znam koliko dana je potrebno da se uradi viza, idemo odmah da nađemo ambasadu i da podnesemo zahtjev za vizu. Mapa kaže da je ambasada Bruneja u ulici Tun Razak. Da se ne bi mučili i sami je tražili, uzimamo taksi do tamo. Međutim, kreten nas je dovezao do nekog predstavništva nečega, tj. neke ograđene vile, ali to uopšte nije ambasada. Možda je nekada i bila tu, ali sad sigurno više nije. Opet ću gadno da se zavadim sa taksistima. Taksisti su ovdje veliki lopovi. Naravno, svi imaju taksimetar, ali nema šanse da nekog od njih natjeraš da ga koristi. Ako insistiraš na korištenju taksimetra, neće da te voze. Tako da se moraš cijenkati s njima i obavezno platiti više nego što vožnja košta.



Poenta je samo da ne platiš baš previše. Npr. mi smo ovom taksisti platili 10 RM za vožnju koja sigurno nije više od 5, ali smo pristali jer nam je trebala i informacija gdje je ambasada. Realna cijena je takva da nijedna vožnja po gradu nije više od 10 RM. Tu na ulazu je neki uniformisani čuvar, ali ga ništa ne razumijem. Pitao sam nekoliko ljudi za ambasadu, ali niko ne zna gdje je. Tek nam je jedan policajac objasnio da je smještena na 19. spratu Tan & Tan nebodera. E, sad treba naći taj neboder među ovom gomilom nebodera. Nakon pola sata hodanja, pitanja ljudi i mučenja, našli smo ga. Ali muke su bile uzaludne. Ne ide nikako, pa ne ide. Za vizu je potrebno tri dana, ali traže dokaz o avionskom letu do Bruneja i nazad! Prilično neljubazna baba umotana u crne haljine, kaže mi da bez toga nema vize.

A otkud mi sad avio – karta do tamo? Ja sam mislio da iz Sabaha dođem autobusom u Bruneje, ali baba me ubjeđuje da ne postoji kopneni put između dvije zemlje! Mislim u sebi, ova budala pojma nema šta priča. Na mapi se put jasno vidi. Kako stvari za sada stoje, od Bruneja nema ništa. Nisam ni pretpostavljao da je tako komplikovano ući u njihovu zemlju. Prilično bijesan i nervozan odlazim i nastavljamo lutati po gradu. Sada je već oko podne, sunce je počelo da prži po glavi i žedni smo i gladni. Sjedamo u neki prljavi indijski restoran da nešto pojedemo i popijemo. Čudno, zar stvarno svaki indijski restoran mora biti prljav i neuredan, ili se meni to samo čini? Dolazi neki jadan, polumrtav konobar kojem ne bi dao ni metlu za čišćenje ulice i zapisuje narudžbinu. Pokazujem prstom u meniju na Chicken biryani rice. Mislim, ovo za piletinu mi je jasno, riža isto tako, samo se pribojavam ovog „biryani“. Gadno je ovo kad ne znaš šta naručuješ pa kasnije ili stisni zube, začepi nos i pojedi ili ostavi i budi gladan. Riža sa karijem i komadići piletine. Nije baš da poližeš prste, ali može se jesti. Iako prilično teško ide. Jedem ja njega, jede i ono mene. Mirjana je naručila murtabak.

Probao sam jedan zalogaj i to je bilo još gore. Nakon toga sam je zezao za murtabak narednih mjesec dana, svaki put kad smo nešto naručivali u restoranu. Murtabak je nešto kao burek sa ovčetinom, jajima, karijem i mnogo, mnogo luka. Nekako sam uspio pojesti polovinu mog birjanija, ali mi je bilo dovoljno da se zasitim. Zaustavili smo taksi i otišli do centralne pijace. Ovo se mora zapisati. Prvi i jedini pošteni taksista kojeg smo sreli i kojeg ćemo sresti. Stariji čovjek sa izgledom „sve po propisima“ koristio taksimetar i uredno i ljubazno nam pokazao cijenu od samo 7 RM za 15 – 20 minuta vožnje. Ima čak i vozačke rukavice. Šteta što mu nisam zapisao ime pa da ga okačimo na neki putnički sajt da se proslavi. Planiramo da danas posjetimo i poznate Batu pećine. Pošto je tek podne, imamo dosta vremena. Bus do tamo je bus broj 11 i staje negdje nedaleko od centralne pijace, ispred Bangkok banke u jednoj ulici. Obično to nije klasična autobuska stanica, nego postoje određena mjesta u gradu, tj. ulice u kojim su busevi koji idu na različite strane. U autobusu atmosfera slična našim busevima, jer je vozač pustio neki malezijski „narodnjak“ što baš i nije bilo prijatno našim ušima.

Nakon 20 minuta vožnje stigli smo do pećina Batu. To je brdo od krečnjaka u kojem se nalazi serija pećina i pećinskih hramova. Udaljeno je 13 km od grada. Ime nosi po rijeci Batu koja protiče pored brda. Pećine su jedno od najvećih hindu svetilišta van Indije i posvećene su lordu Muruganu. Murugan je hindusko božanstvo koje posebno obožavaju tamilski hindusi sa juga Indije, Sri Lanke i Malezije. Smatraju ga zaštitnikom tamilske zemlje. Ogromna statua gospodara Muruga, zlatne boje, stoji u podnožju pećina, a visoka je 43 m. Cijelo područje je puno makaki majmuna koji traže hranu od ljudi, a ima ih i u pećinama. Svake godine, krajem januara ili početkom februara, ovdje dođe skoro milion hodočasnika tokom Thaipusam proslave koja traje tri dana.

Danas ih srećom i nema previše tako da ćemo nešto i vidjeti. Penjemo se uz stepenice, a do vrha tj. do ulaza u glavnu pećinu ima ukupno 272 stepenika. Penjanje je prilično naporno, jer su stepenice strme, pa se povremeno moramo odmoriti.

Usput posmatramo makaki majmune na stepenicama, kao i vrlo interesantne Indijce. Svako lice je zanimljivo. A tek kad naiđe poneka prelijepa Indijka! Stvarno, kad su lijepe, onda su baš lijepe. Negdje, na stepeniku 204, je ulaz u Dark pećinu koja je sada, nažalost, zatvorena. Inače u njoj se može ići hodnicima kroz sedam komora u dužini od 2 km. Popeli smo se gore do ulaza u veliku pećinu. Unutar velike pećine je i hram i vidim da nekoliko hindu svešetenika obavljaju vjersku službu. Nakon pola sata vremena provedenog u velikoj pećini, počinjemo da silazimo nazad. U podnožju se može posjetiti i pećina Villa, a ulaz se plaća 15 RM. Ispred pećine je mali ribnjak ili jezerce sa mnogo šarana koji su u svim mogućim bojama, a Japanci ih zovu koi. Obično se koriste kao ukras u malim ribnjacima i bazenima ispred značajnih objekata. U pećini je veliki broj obojenih skulptura raznih hindu bogova koje su poslagane tako da ispričaju neku hindu priču kao što je zapis Gita koji je dio čuvene Mahabharate, a smatra se jednim od najvažnijih tekstova filozofije.

Na izlazu iz pećine dolazimo na klasični indijski ples. Dvije djevojke u indijskim tradicionalnim haljinama plešu. To je predstava koja ide svakih sat vremena i mi smo došli taman na njen kraj. Za sat počinje druga, možda i sačekamo. Tu je i malo utočište za ptice, ali ništa spektakularno. Uglavnom smo sve vidjeli tako da je vrijeme da se pođe nazad u KL. Bus za KL staje ispred obližnjeg restorana. Nakon nekoliko minuta čekanja ulazimo u bus i polazimo. Batu pećine su zanimljivo iskustvo. Vratili smo se u hotel. Imamo i Internet u prizemlju hotela pa sam iskoristio priliku da pročitam vijesti. Loše vijesti s Bornea. Poplave i kiše. Katastrofa. Sutra tražim vizu za Indoneziju. Dosta mi je Bornea i kiše. Ostaviću ga za neki drugi put. Čak nešto mislim da bi to bilo i najbolje. Dakle, ići ćemo na Sumatru umjesto toga. Spavali smo u hotelu do 16.00. Još smo umorni i nenaspavani. Zeza nas aklimatizacija i vremenska razlika. Nakon spavanja i odmora, izašli smo van u grad. Idemo opet prema Kineskoj četvrti. Došli smo do hrama Sri Mahamariamman.

To je najstariji hindu hram u Kuala Lumpuru, a osnovan je 1873. godine. Takođe je i najstariji hram koji je još uvijek u funkciji u cijeloj Maleziji. Nalazi se na samoj ivici Kineske četvrti, u ulici Bandar. Svi hindu hramovi imaju vrlo ukrašen ulaz, tj. nešto kao piramidalnu kulu sa kipovima koja se zove gopuram. Ovaj gopuram ima ukupno 228 malih idola na sebi. Na ulazu stoje dvije indijske žene u tradicionalnoj indijskoj nošnji koje prikupljaju dobrovoljne priloge. Nisam ulazio unutra, ne zbog priloga, nego zato što mi se nisu izuvale patike. Možda to obavim sutra. Već je noć i nastavljamo dalje šetnju po gradu. Nakon nekog vremena smo priznali da smo se izgubili u ovim ulicama. Znam da smo na 100 m vazdušne linije od hotela, ali nikako ne možemo da se orijentišemo na koju stranu. Nakon lošeg početka u ovom gradu tokom prvog dana, zatim lošeg vremena na Borneu, nedobijanja vize za Bruneje, ovo sa gubljenjem je kap koja je prelila čašu! Totalno sam poludio.

Moraću se vratiti cigarama, ovako više ne ide. Sjeli smo u neki restoran da se smirimo i večeramo. Jeli smo neke riblje filete i piletinu. Restoran funkcioniše po principu švedskog stola – natrpaš hrane koliko hoćeš, a onda dođe momak i od oka procijeni koliko to košta. Mirjani se lokalna hrana ne sviđa. Sad me i to nervira. Ne mora ni jesti, ja ne mogu stvoriti ćevape. Poslije prilično slabe večere smo popili dva velika Karlsberga za nenormalnih 8 evra. Smirio sam se tek kad sam popio pivo. Pa šta ako nam sve ne ide kao što sam zamislio? Kupili smo raznog voća za oko 20-tak ringita. Uglavnom neke fine jabuke, nešto crveno bodljikavo, a zove se rambutan, i vrlo mali limun. Zapravo nismo ni znali da je to limun, to smo shvatili tek u hotelskoj sobi, kad smo ga pokušali jesti. Nekako smo uspjeli da se orijentišemo i krenuli smo prema hotelu. Na putu ka hotelu smo sjeli na neke stepenice pored ulice i jeli ovo voće. U supermarketu smo kupili šampon, kikiriki i vodu. Otišao sam na Internet u hotelu. I dalje me strašno brine vremenska situacija na Borneu. Željko, momak s kojim sam bio u Africi prošle godine, a koji je sada na Borneu, izvještava da kiše ne prestaju.

A i ja čitam o poplavama i evakuacijama u Saravaku. Ozbiljno razmišljam da odustanem od odlaska na Borneo i umjesto toga da odem na Sumatru. Tamo je vrijeme sad lijepo, a i bliže je. Pošto nemam neki precizan plan puta, nećemo mnogo ni izgubiti ako odemo tamo.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>