30.01.2011 (dan 6)

Kuala Lumpur, Melaka

Ustali smo u 7.30 i odjavili se iz hotela. Uzeli smo 20 RM hotelskog depozita. Danas idemo za Melaku. Cura sa recepcije hotela nam je lijepo objasnila kako da stignemo do tamo. Moramo ići sa Bukit Jalil bus stanice, a do te stanice busom koji staje ispred An Casa hotela koji je vrlo blizu našeg hotela. Tako smo i uradili i nakon pola sata vožnje lokalnim busom stigli smo do Bukit Jalil stanice. Tu smo se nakon samo dva minuta čekanja odmah ukrcali u bus za Melaku. Cijena bus prevoza je vrlo jeftina – samo 13 RM. Nakon 3 sata vožnje, stigli smo u Melaku. Melaka je oko 150 km jugoistočno od KL-a. Iako je jedna od država koja je najranije imala vlast sultana, danas njom upravlja guverner, a ne sultan. Melaka je jedna od najmanjih država Malezije, a glavni grad je Melaka City ili Malacca City. Osnivač grada i prvog sultanata je hindu princ sa Sumatre po imenu Parameswara. Po lokalnoj legendi, princ se odmarao ispod jednog drveta dok je bio u lovu i njegovi psi su opkolili jelena. Jelen je svojim nogama udario jednog psa i odbacio ga u rijeku.

Princ se oduševio tim činom, kako slabiji pobjeđuju jače, i odlučio da na tom mjestu osnuje svoje carstvo 1402. godine. Naziv Melaka je zapravo naziv drveta ispod kojeg je ležao. Grad je ubrzo postao vrlo važna luka i centar trgovine. Tokom svog vrhunca, Melaka je bila moćan sultanat koji je proširio svoju vlast na veći dio Malajskog poluostrva i dobrog dijela Sumatre. Aprila 1511. godine, admiral i plemić Afonso de Albukerk, kreće iz indijske Goe sa oko 1200 ljudi i 18 brodova i u avgustu iste godine osvaja Melaku. U to vrijeme Afonso de Albukerk je smatran za najvećeg osvajača i čovjeka koji je osnovao portugalsko kolonijalno carstvo u Indijskom okeanu i Pacifiku. Zvali su ga Cezar istoka, Kralj mora i portugalski Mars (bog rata). Portugalci su odmah 1512. godine sagradili tvrđavu koju su nazvali A Famosa, što znači slavna. Danas je od nje ostala samo glavna kapija Porta de Santiago i taj mali dio je jedan od najstarijih ostataka evropske arhitekture u Aziji. Još dok smo se vozili počela je da pada kiša. Pored svega toga, nismo ni izašli iz busa na pravom mjestu. I dalje sam nervozan, što zbog kiše, a pomalo i zato što ne znam gdje smo, pa smo hodali po kiši nekih 10 minuta. Baš me briga za kišu, neka pada. Trebamo naći Kinesku četvrt, ali na koju stranu krenuti? Mokri do gole kože, stižemo do velikog trgovačkog centra Dataran Pahlawan i unutra sjedamo da se pregrupišemo i popijemo kafu. Ha, kafu serviraju u šoljama od pola litre, to da popijem pa da umrem. Još su je naplatili po 7 RM – nema vize, kad je krenulo ovako neka ide do kraja.

U suštini, Kineska četvrt je svega nekoliko stotina metara odavde – nikakav problem u normalnim vremenskim uslovima, ali ovo nije kiša nego potop. Stojimo ispred i čekamo da možda malo stane. Portir na ulazu u trgovački centar kaže da kiša pada još od juče. Sad je jasno da nemamo šta čekati. Idemo unutra da kupimo kišobran. Ovoliki trgovački centar, nekoliko spratova svega i svačega, ali ne možemo da nađemo prokleti kišobran. Na kraju smo našli neki mali, dječiji kišobran za 5 ringita, dovoljan da pokrije pola moje glave. Naoružani ovim glupim dječijim kišobranom idemo prema Kineskoj četvrti i obližnjem kompleksu muzeja. Prvo smo ušli u muzej arhitekture, jer je ulaz besplatan. Koliko para, toliko i muzike. U njemu nema baš ništa zanimljivo osim malih maketa lokalnih kuća, a ionako smo u njega ušli samo da se sklonimo od kiše. Ulaz za Islamski muzej je 10 ringita – e ne dam! Malim, strmim stepenicama smo se popeli na malo brdo Bukit St Paul na kojem je i portugalska crkva Svetog Pavla iz 1521. godine. Ispred se nalazi statua misionara Fransisa Havijera.

Originalna građevina je bila samo mala, jednostavna kapela posvećena Djevici Mariji koju je sagradio portugalski plemić Duarte Koeljo u znak zahvalnosti što se izvukao živ iz neke oluje u Južnom kineskom moru. Kapela je proširena 1556. godine, kad joj je dodan drugi sprat, a 1590. godine je izgrađen i zvonik i tada su je nazvali Crkva Majke Božije. Ubrzo je tu otvoreno i groblje na kojem su sahranjivani plemići i važni ljudi. Ovdje je kratkotrajno bio sahranjen i najpoznatiji misionar ovog područja Fransis Havijer (Francis Xavier) prije nego što će njegovo tijelo biti prebačeno u Gou, Indija. Njegova statua se nalazi ispred crkve, a grob je unutar crkve i vidim da je dole gomila metalnih novčića. Vjerovatno baciš novčić i nešto poželiš. Ja sam ubacio 20 sena (1 ringit je 100 sena) i srazmjerno novcu koji sam ubacio takva je bila i želja – da stane prokleta kiša. Kada su Melaku osvojili Holanđani 1641. godine, crkva je preimenovana u Crkvu Sv. Pavla i bila je glavna crkva sve do izgradnje nove Crkve Hristove 1753. godine. Unutra su stare nadgrobne ploče sa holandskim natpisima kao što je na primjer: „Ovdje počiva u miru Maria Noelmans, supruga Theodorusa Zasa, ministra Melake, pobožno zaspala Gospodu 14. marta 1660.“

Ovo „pobožno zaspala Gospodu“ je strava! Pod Britancima je korištena kao barutana, i u ruševinama je zadnjih 150 godina. Crkva Svetog Pavla i Porta de Santiago su jedine preostale portugalske građevine u gradu. Nakon obilaska crkve nastavljamo sa muzejima. Ovdje ih ima nekoliko, svi jedan pored drugog. Kupujemo kartu za 5 ringita i ona podrazumijeva ulaz u nekoliko muzeja. Prvi i najbliži crkvi je Guvernerov muzej. To je zgrada u kojoj su bili smješteni svi guverneri od holandske, preko britanske vlasti pa sve do prvog guvernera nakon sticanja nezavisnosti. Nekada je bila poznata kao Radžina kuća, ali pošto Melakom više ne vladaju radže, nego guverneri, ime joj je promijenjeno u Seri Melaka. Na ovom mjestu je bila i palata sultanata prije dolaska Portugalaca. Poslednji guverner je bio ovdje 1996. godine kada je izgrađena nova rezidencija u mjestu Ajer Keroh, 15 km od grada. Muzej ima dosta fotografija, odijela, uniformi i prostorije su ostavljene onakve kakve su bile tada kada su se koristile. Prebacujemo se u susjedni muzej književnosti koji je posvećen lokalnim, malajskim piscima. Prilično nezanimljivo, jer su nam likovi totalno nepoznati. U svakom slučaju, ova dva muzeja su dobra samo ako pada kiša vani pa nemaš ništa pametnije raditi. Sledeći na redu je etnografski i istorijski muzej.

E ovo je već nešto drugo i bolje. Smješten je u ružičastoj zgradi koja se zove Stadthuys a to je nekadašnja gradska vijećnica koju su izgradili Holanđani 1650. godine i vjeruje se da je najstarija holandska građevina na Istoku. Ispred te zgrade, u području koje je poznato kao Gradski trg ili Holandski trg, smješteni su još i Crkva Hristova, fontana Viktorija kao i stara sat – kula Tan Beng Seng sagrađena 1886. godine. Muzej ima bogatu kolekciju raznog oružja. Tu su mačevi, bodeži, koplja, pištolji, muskete, puške, topovi i druge zanimljive stvarčice.

Postoji i prostorija sa porcelanom. Zanimljiva je i kolekcija starih novčića koji datiraju od vremena sultanata pa sve do portugalskih i holandskih kovanica. Nisu loše ni detaljno urađene makete starih brodova iz tog perioda, a što je najvažnije, sve je dobro opisano pratećim tekstovima.

Tako se može saznati da ovdje imamo koplje koje se zove tombak ili lembing. Muzej ima prilično dobru kolekciju indonežanskih bodeža koji se koriste i u Maleziji a zovu se keris. Drška je obično veoma izrezbarena i ukrašena. Meni to izgleda više kao ukrasno oružje nego što se efikasno može korisiti. Vjerovatno griješim, ali tako izgleda. U drugom dijelu tj. onom kojeg čini etnografski muzej može se vidjeti različita odjeća lokalnog stanovništva. Oslikan je životni stil različitih zajednica koje žive u Melaki: Malajci, Kinezi, Baba Njonja, Indijci i Portugalci.

Više puta sam čuo i pročitao izraz Baba Njonja. Radi se o posebnoj etničkoj zajednici – mješavini Malajaca i Kineza. Prije nekoliko vijekova, kada su Kinezi došli na ovo područje oni su se ženili sa lokalnim malajskim ženama.

S vremenom su se stopili u malajsku kulturu ali su zadržali dobar dio i svoje originalne kineske. Još ih zovu i Peranakan. Baba označava muškarca, a Njonja ženu. Imaju mnoge sličnosti u smislu oblačenja, hrane i jezika sa kineskom kulturom. Njonja obično nosi sarung, slično kao i malajska žena. Većina njih nisu muslimani, iako praktikuju malajske običaje i tradiciju. Zadržali su kineska imena kao i način vjenčanja i neke druge običaje. Zapravo može se reći da se tu radi o jednoj novoj kulturi nastaloj spajanjem dvije druge. Kasnije ću vidjeti da mnogo vole svinjetinu, ali način na koji je spremaju je nešto nama nezamislivo.



Postoji i indijska zajednica koja uglavnom živi u dijelu grada koji se naravno zove Mala Indija. Lokalni Indijci rođeni u Melaki se zovu Četi. Pretpostavlja se da su došli prije par vijekova kao trgovci sa juga Indije. Zanimljive su i stvari koje se tiču holandske Istočno – indijske kompanije – VOC (Vereenigde Oost-Indische Compagnie). Taj natpis se može vidjeti na mnogim mjestima u gradu. Mnogo interesantnih stvari vezano je za ovu kompaniju. Zanimljivo je da je VOC prva multinacionalna kompanija na svijetu i prva kompanija koja je imala svoje dionice. Osnovana je 1602. godine i u to vrijeme je bila najmoćnija kompanija na svijetu.

Može se reći da je bila kao država jer je imala monopol na osvajanje novih kolonija, mogla je da vodi ratove, kao i da sudi i vrši pogubljenja, takođe da kuje i svoj novac. U sledećih 200 godina, kompanija je poslala oko milion evropljana na rad u Aziju i izgradila 4785 brodova. Kao što to obično i bude, pojela ju je korupcija i bankrotirala je 1800. godine. Može se slobodno reći da je posjeta ovom etnografskom i istorijskom muzeju bila prava stvar i ako treba otići u neki muzej onda je to sigurno ovaj. Naravno, tu nije kraj muzejima u Melaki. Tu su još i muzej demokratije, poštanski, zatim pomorski, pa muzej ljepote i ko zna šta još. Da poludiš od muzeja! Preko puta Stadthuysa je lijepa Zgrada proglašenja nezavisnosti koja sadrži neke dokumente i audio zapise u vezi tog događaja. Izgrađena je 1911. godine i služila je kao klub, ali su je kasnije izabrali za muzej jer je tu preko puta trg na kojem je princ Abdul Rahman objavio dan kad će biti nezavisnost nakon povratka sa pregovora u Londonu. Cijeli ovaj centralni kolonijalni dio grada je pod zaštitom UNESCO-a. Kiša i dalje pada. Kupili smo kišne kabanice, one jeftine za jednokratnu upotrebu, običan najlon koji se obuče. Kineska četvrt tj. Chinatown je vrlo blizu, odmah preko mosta na rijeci Melaka. Smještaj smo našli u hotelu Chong Hoe. Soba uredna i čista, klima i TV i to za samo 38 ringita. Dobar posao. Imali smo i malo sreće jer je to bila poslednja soba za tu lovu u ovom hotelu.

Taman kad sam se potpisao u registar gostiju, dolaze neki Englezi i traže tu istu sobu ali nema više. Inače u Melaki je priličan broj turista tako da često nema mjesta što se tiče najboljih smještajnih ponuda. Cijeli dan nam je prošao u obilasku muzeja i kolonijalnog područja. S obzirom da kiša i dalje pada i ne misli stajati, to je ipak dobro iskorišten dan. Čovjek koji radi na recepciji kaže da ovakvu kišu nikad nije vidio ovdje u ovo doba godine. Kaže da nikad nije padala dva dana i noći bez prestanka. Pa da, pada sad prvi put jer smo mi tu. Prokleta sreća! Umiremo od gladi, jer ništa nismo jeli cijeli dan. Idemo van da nađemo neki restoran. Ulazimo u jedan kineski, a kakav bi drugi bio u Kineskoj četvrti, i naručujem pola pileta, kuvana jaja a Mirjana prasetinu s roštilja i salatu. Konobarica nas malo čudno gleda i smiješi se. Pita se da li ćemo to sve moći pojesti. Hrana je servirana i sve ovo izgleda prelijepo. Iznenađenje! Užas! Sve je slatko! Katastrofa! Piletina nije slana, nego slatka. Isto je i sa prasetinom. Kuvana jaja su smeđe boje sa žumanjcem koje je zelene boje i smrdi na prljave noge.

Bojim se da otvorim konzervu pepsija jer nisam siguran šta ću naći unutra. To je taj njihov prokleti, kineski, slatki sos! Ovo se ne može jesti. Kinezi za susjednim stolom nas gledaju sa žaljenjem. Mogu da shvatim i bube i crve. I mačke i pse. Ali slatku prasetinu nikako. Sva ova silna hrana nas košta oko 10 evra, a sve smo ostavili. Ja sam ipak malo i pojeo misleći na nešto lijepo dok sam žvakao i gutao. Autosugestivne metode u borbi s kineskom kuhinjom. Mirjana nije pojela ništa. Gladni i nervozni vratili smo se u sobu. Ipak sam kasnije izašao u grad i pokušao da nađem neku prodavnicu da kupim sendvič. Noć je i idem prema tržnom centru gdje smo danas bili. Našao sam otvorenu prodavnicu 7-eleven i kupio nekoliko sendviča, vodu i kikiriki za 18 ringita. Sve što smo uštedili danas, pokvarili smo s ovom večerom. Za kaznu nema piva večeras. I sendviči sa tunjevinom nisu baš najukusniji, ali mora se nešto pojesti. Odmaranje i spavanje. Kiša i dalje pada. Ako ne prestane sutra, propali smo.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>