13.02.2011 (dan 20)
Kota Kinabalu, Miri
Pokušavamo spavati na aerodromu. To ide prilično teško. U zgradi aerodroma se ne može spavati jer je previše hladno zbog klima uređaja. Ljudi nisu normalni, održavaju prilično nisku temperaturu unutra. Zato smo se prebacili na plastične stolice koje su ispred zgrade. Mirjana je uspjela i zaspati, ali ja nikako. Ovdje je vrlo neudobno za spavanje, ali sam ipak uspio odspavati možda jedan sat ili dva. Cijelu noć sam se okretao na tim stolicama, ustajao, lijegao, pa opet ustajao. Na ovom dijelu aerodroma nema nikoga. Tu je samo jedan pospani radnik obezbjeđenja koji nam je rekao da nastavimo spavanje, a on će da pazi na nas. Uspijeli smo da izdržimo do 7.
Aerodrom Miri
U 7.10 smo poletili i nakon svega 50 minuta već slijećemo na aerodrom u gradu Miri. Sada smo opet u Saravaku. Na aerodromu smo kupili kupon za taksi za 22 RM, i na mapi pokazali taksisti da vozi do gesthausa Sri Degangdo Highland. Nismo ni ulazili u gesthaus. Ispred stoji žena i priča na telefon, kaže nam da odemo sami da pogledamo sobu koja košta 50 RM, ali nas iskreno i upozorava da je soba vrlo jednostavna. U sobi je samo jedan krevet i ništa drugo. Idemo da pogledamo neku drugu opciju, ovo ćemo zapamtiti, pa ako ne nađemo ništa lako nam je da se vratimo ovdje. Ipak, prvo ćemo nešto doručkovati i popiti kafu. Sjedamo u prvi restoran na koji nailazimo. Ja sam naručio jelo koje se zove mee kwe tiaw goreng basah. Ovo sam naravno zapisao iz menija. Ko zna šta to znači? To je bar jeo čovjek za susjednim stolom.
Mee kwe tiaw goreng basah
Učinilo mi se da je ono što je u njegovom tanjiru izgledalo prilično dobro, pa sam konobaru pokazao prstom da hoću to isto. Nadam se najboljem. Boga mi, ovo nije loše. To je nešto kao špageti sa nekim sosom i komadićima piletine. Do sada sam već shvatio da goreng znači piletina. Sve sam pojeo. Mirjana je uzela roti ćanai, za doručak – idealna stvar. Nakon toga idemo da tražimo neki hotel. Nailazimo na hotel Harbour view inn. Soba košta 57 RM, i prilično je uredna. Imamo klimu, kupatilo, pa čak i TV. Odličan posao. Mnogo bolje nego da smo uzeli onu prvu od 50. Sobe su malo starinske, kao i cijeli hotel, ali generalno nisu loše. Pošto smo se smjestili, idemo van, u grad. Miri je drugi grad po veličini u Saravaku i ima oko 270.000 stanovnika. Ovo područje je poznato po prvim malezijskim nalazištima nafte, a tu je i rodno mjesto malezijske naftne industrije. Druge važne grane privrede su izvoz drveta, palminog ulja i turizam. U okolini se nalaze neke od najvećih pećina na svijetu a dio su dva vrlo dobra nacionalna parka: Niah i Gunung Mulu. Te pećine su i razlog našeg dolaska ovdje. Ne polažem mnogo nade u odlazak u veličanstveni Gunung Mulu, jer znam da je to vrlo skup poduhvat.
Miri
Do tamo ne postoji kopneni put, nego se mora ići avionom ili brodom, pa niz rijeku. Oba načina transporta su skupa. Ali pokušaćemo, možda se i nađe neka povoljna varijanta. Ako ne uspijemo stići u Gunung Mulu, onda ćemo do Niah pećina. One su vrlo pristupačne, nedaleko od glavnog puta koji ide kroz državu. Znam da su prije mjesec dana bile neke poplave oko Mirija, kao i da je Niah nacionalni park bio zatvoren, ali to je bilo prije mjesec dana. Mislim da je dobra ideja da odmah odemo do turističkog biroa i da tamo pokupimo informacije u vezi svih tih stvari. Imam vrlo dobru mapu grada koju sam pokupio na aerodromu, tako da se lako orijentišemo. Ono što mi sada tražimo je „Sarawak tourism board“. Tamo nas čeka veliko razočarenje koje je naš dolazak u ovaj grad učinilo potpuno besmislenim i promašenim. Nacionalni park Niah je još uvijek zatvoren. Kakva sam budala! Mislio sam da provjerim tu informaciju na Internetu prije kupovine avionskih karata, ali sam bio siguran da su ga već otvorili. Pa od poplava je prošlo već mjesec dana! Gununng Mulu je preskup. Samo za prevoz do tamo i nazad treba nam za nas dvoje oko 200 $. Tu treba još dodati i troškove smještaja, jer se tamo mora prenoćiti, zatim troškovi za hranu, pa još i usluge vodiča koji je obavezan, jer se radi o prilično velikom području.
Miri
Mislim da bi za tri dana morali potrošiti oko 300 eura, a to ne samo da nam je previše, nego ih i nemamo. Poneseš određenu svotu novca i podijeliš sa brojem dana koliko će trajati avantura, i trudiš se u toku dana da troškovi ne pređu previše dozvoljenu gornju granicu. Ako danas potrošimo više, odmah sutra se moramo malo stisnuti da se vratimo u neke prosječne troškove koji su u našem slučaju oko 50 eura. Nema ništa od svega ovoga. Džabe smo dolazili u Miri.
Hram Tua Pek Kong
Danas mi je rođendan. Odličan poklon sam dobio. Nema veze, jednog dana u budućnosti, kad se vratim na ovo ostrvo, kada budem obilazio Kalimantan i Bruneje, sigurno ću se vratiti ovdje i obići i ovaj jebeni Gunung Mulu jer je to jedna od najboljih stvari na Borneu. Danas ćemo obilaziti grad, a sutra idemo odavde. Obišli smo kineski hram Tua Pek Kong. Ušli smo unutra. Ovo je najstariji kineski hram u gradu, sagrađen 1913. godine, a nalazi se odmah pored riblje pijace, vrlo blizu rijeke Miri.
Hram Tua Pek Kong
Šetamo po gradu koji i nije tako loš kao što sam očekivao. Ljepši je od KK-a. Obišli smo tržni centar Wisma Pelita, a nakon njega smo sjeli u jedan kopitiam po imenu „After three“, i tu smo pojeli po sladoled. Kopitiam je zapravo mali coffee shop, a vrlo su česti u ovom dijelu Azije. U njima se pored kafe, čaja i ostalih pića, obično može i nešto doručkovati, obično nešto malo lakša hrana ili kolači. Dalje nastavljamo prema trgovačkom kompleksu Bintang, u kojem je odlična prodavnica knjiga, a u kojoj sam kupio dvije knjige, na temu istorije, naravno. U tržnom centru je ogromna gužva. Sve je okićeno, a dominira crvena boja. Kinezi još uvijek slave svoju Novu godinu, ali sutra je i dan zaljubljenih, Valentinovo, pa su postavili i malu binu i ukrasili je sa ljubavnim natpisima. Jasno je da će se sutra tu izvesti odgovarajući zabavni program. Strašno je vruće.
Sjedamo u neki cafe i naručujemo pivo da se malo osvježimo, a onda odlučujemo da tu i ručamo, pa naručujemo i špagete. Sve je odlično a nije ni skupo, sve zajedno 26 RM. Otišli smo na Internet, i poslao sam Slaviši poruku da nam kupi karte za Singapur. Jedna karta u jednom smjeru, Miri – Singapur je 100 $. U samom gradu i nema šta da se radi osim obilaska ovih tržnih centara i neke eventualne kupovine. Vratili smo se u hotel, prilično umorni i još uvijek nenaspavani. U hotelu sam naručio buđenje u 6 ujutro. TV imamo, ali je sve na malajskom, tako da od toga i nemamo neke koristi. Sutra letimo za Singapur. Šta ćemo da radimo tamo – ne znam. Ništa nisam planirao i sve mi je totalno nepoznato u vezi Singapura.