25.02.2011 (dan 32)

Georgetown, Kuala Lumpur

Vožnja busom cijelu noć, zapravo nekih 7 sati. Prošli smo kroz Butterworth noću, a zatim i preko mosta i na ostrvo Penang. Penang je jedna od najmanjih država u Maleziji i jedina u kojoj su Kinezi većina, iako će ih ubrzo Malajci prestići. Zovu ga i Biser Orijenta. Na čelu države nije nasljedni sultan, nego guverner kojeg postavlja kralj. Moderna istorija Penanga počinje dolaskom Britanaca na ostrvo. Najznačajniji među njima je kapetan Francis Light, koji je 1786. godine, u ime britanske kompanije East India, od sultana od Kedaha uzeo ostrvo u zakup u zamjenu za pomoć u odbrani od Sijamaca. Pošto Light nije ispunio svoje obaveze prema sultanu od Kedaha, ovaj je 1790. godine pokušao da silom povrati ostrvo. Pokušaj nije uspio i sultan je bio primoran da Fransisu i zvanično ustupi ostrvo 1791. godine, s tim što su sultanu isplaćivali 6000 španskih dolara godišnje. Mislim, da čak i danas Penang isplaćuje neku malu, simboličnu sumu sultanu Kedaha. Francis Light je ostrvo nazvao Prince of Wales, po nasljedniku britanske krune kojem je na dan zvanične predaje ostrva bio rođendan. Vrlo brzo je osnovao grad Georgetown, koji je takođe dobio ime po Princu od Velsa, koji je kasnije postao kralj George IV. Light je uspostavio Penang kao slobodnu trgovačku luku da bi odvratio trgovce od susjednih holandskih trgovačih ispostava. Podsticao je naseljavanje ostrva, obećavajući imigrantima da mogu imati zemlje onoliko koliko iskrče šume. Postoji i priča da je iz svojih brodskih topova ispaljivao srebrenjake u šumu da bi ljude podstakao na krčenje šume i stvaranje prostora za naseljavanje. Francis Light, kao i veliki broj kolonista, je umro od malarije. Nakon njegove smrti, na ostrvo je došao pukovnik Arthur Wellesley s ciljem poboljšanja odbrane ostrva. 1800. godine, guverner George Leith je zauzeo dio obale na glavnom kopnu, preko puta ostrva, da bi stvorio odbrambeno područje prema ostrvu. To područje je nazvano provincija Wellesley ili Seberang Perai. Tako da se danas država Penang sastoji iz ta dva dijela. Glavni centar područja Seberang Perai je grad Butterworth kroz koji smo prošli noću na putu ka ostrvu. 1985. godine je izgrađen most, dugačak 13.5 km, a koji spaja ostrvo sa kopnom. Na mostu se plaća mostarina, ali samo u smjeru prema ostrvu. U planu je izgradnja još jednog mosta koji će spajati ostrvo s kopnom. Nakon prelaska najdužeg mosta u Maleziji, oko 5 časova ujutro, dolazimo na ostrvo Penang, tačnije na bus stanicu Sungei Nibong, desetak km južno od grada Georgetown. Na bus stanici su brojni šalteri autobuskih kompanija gdje se prodaju karte, ali su sada svi zatvoreni. Pošto se otvaraju tek u 7.00, moramo čekati na stanici. Ne idemo odavde dok ne kupimo bus kartu za Kuala Lumpur, jer tamo moramo stići večeras zbog leta kući. Dakle, nemamo mnogo vremena ni za obilazak grada ni kupovinu, što je velika šteta za ovakav grad. Ali računao sam, bolje da ga vidimo i na svega par sati nego da ga ne vidimo nikako. Biće teško i naporno, možda i frustrirajuće, ali znam da se barem neću pitati kako je tamo jer nisam bio. Sinoć sam gledao niskobudžetske avio kompanije i nisam našao ni jedan let odavde do KL-a a da nam odgovara po vremenu i cijeni. Odavde uglavnom leti kompanija Firefly, ali nije ni tako jeftina. Ako se vraćamo busom, treba nam 6 sati do KL-a, što znači da moramo krenuti najkasnije u 15.00 iz Džordžtauna, jer na aerodromu moramo biti u 22.00 večeras. Izgleda vrlo teško i rizično. Čini mi se da se pomalo poigravam sa ovim našim letom kući, jer računam da će sve ići kao što sam planirao. Vrijeme do 7 smo iskoristili u pokušaju da malo odspavamo na bus stanici. Ne može se reći da je bilo udobno ležati na plastičnim stolicama, ali smo uspjeli malo i odspavati. Čim su otvorili šaltere u 7, kupio sam karte za Kuala Lumpur. Karta u jednom smjeru je 35 RM, a bus polazi u 14.30 odavde. Super, i to je riješeno. Sad treba odmah krenuti odavde prema gradu, jer sad znamo tačno koliko vremena imamo za obilazak grada i kupovinu – a to je prilično malo. Ipak smo prvo popili kafu na bus stanici da se malo razbudimo i onda smo sišli dole, odakle polaze busevi, da vidimo kako ćemo do grada. Tu su taksisti, ali to znači bacanje novca. Ovo je bus stanica i mora biti i loklani bus koji ide do grada redovno. U pravu sam, ubrzo dolazi bus broj 401 i idemo prema gradu. U busu je jedan stariji bračni par. Česi su i vrlo dobri ljudi. Ovi Česi su stvarno postali neizbježni svuda po svijetu. Nekad sirotinja u poređenju sa Jugoslavijom, sada su počeli da putuju po svijetu. A mi? Mi imamo pametnija posla – treba zabiti zastavu na neko brdo i pobiti sve! Da, naravno, da smo ljubomorni na Čehe! Dobro, ovi dolaze sa Floride pa mi je malo lakše. Savjetuju nas koje kineske hramove da posjetimo. Nakon mjesec dana boravka ovdje, meni je tih hramova stvarno dosta. Izašli smo zajedno s Česima u Kineskoj četvrti. Imamo ruksake na leđima koji su sad već postali užasno teški pa želimo da ih ostavimo na čuvanje u nekom hotelu dok obilazimo grad. U hotelu u kom su odsjeli Česi, kreten na recepciji nam kaže da nema nigdje mjesta da ostavi dvije torbe. Česi se sami nude da nam sačuvaju ruksake, ali to nam ne odgovara, jer ne znamo da li će biti u hotelu oko 14.00, jer tada moramo ići odavde. Pozdravili smo se s njima i krenuli u šetnju po gradu. Sunce prži, a mi hodamo sa teškim ruksacima na leđima.

Grad je stvarno lijep i ima dušu. Na svakom koraku se može osjetiti ona stara kolonijalna atmosfera. Nije ni čudo kad se uzme u obzir koliko građevina ima iz tog perioda. Samo ostrvo Penang se ne može pohvaliti nekom prirodnom ljepotom, ne zato što te ljepote nikad nije bilo, nego zato što je sve to uništeno industrijalizacijom i gradnjom. Ovdje nema lijepih plaža, ni netaknute džungle. Ovo je gradska, urbana sredina, a najbolja stvar koja se ovdje može raditi je povratak u prošlost, u kolonijalno doba, dok se obilazi grad, posebno njegov kolonijalni dio. Dva najvažnija i najatraktivnija dijela grada su Kineska četvrt i Kolonijalni distrikt. Odmah preko puta hotela Broadway, u kom su Česi, nalazi se hram Kuan Yin Teng, posvećen boginji milosti, mira, sreće i plodnosti Kuan Yin.

Sagrađen je početkom 19. vijeka od strane prvih kineskih doseljenika. U hramu uvijek ima mnogo ljudi koji se tu mole i pale one male štapiće tako da iz njega stalno izlazi dim. Malo dalje od ovog hrama je crkva St George.

To je najstarija anglikanska crkva u Jugoistočnoj Aziji. Sagrađena je 1818. godine, a gradili su je robijaši. Ispred se nalazi memorijal posvećen Frensisu Lajtu. Ovdje je sve građeno u blještavoj bijeloj boji. Prolazimo pored Penang muzeja i crkve Uspenja, sve u istoj ulici. Nakon toga krećemo prema esplanadi tj. šetalištu pored mora gdje se nalazi gradska vijećnica, kao i spomenik poginulim u ratovima. Preko puta vijećnice je veliko polje – Padang, a na njemu je i tvrđava Fort Cornwallis.

Gradska vijećnica je sagrađena (odmah pored stare vijećnice iz 1880. godine) 1903. godine da bi se smjestila rastuća kolonijalna administracija. U blizini je i jedna od najvećih atrakcija grada – tvrđava Fort Cornwallis.

Izgradio ju je Francis Light nakon preuzimanja ostrva 1786. godine. Tvrđava je u obliku zvijezde i najveća je u cijeloj Maleziji. Ime je dobila po guverneru indijske pokrajine Bengal. Charles Cornwallis je možda i najpoznatiji po tome što se predao Džordžu Vašingtonu u bici kod Jorktauna 1781. godine i time okončao američku revoluciju. Oko nje je nekada bio iskopan kanal sa vodom dubok 2 i širok 9 metara koji je i sada vidljiv u obliku udubljenja u zemlji. Ulazilo se preko mosta koji se mogao podići. Iako je tvrđava sagrađena u odbrambene svrhe, oko nje se nikad nije vodila nijedna bitka i tokom cijelog svog postojanja se uglavnom koristila za administraciju. Plaća se ulaz u tvrđavu, samo 2 RM, ali koliko para toliko i muzike. Ništa impresivno, može se čak reći i da je dosadna.

Odmah po ulasku nas dočekuje bronzana statua Frensisa Lajta, postavljena u tvrđavu 1938. godine, u znak sjećanja na 150 godina od njegovog dolaska na ovo područje.

Lice, zapravo, i nije njegovo, jer iza njega nisu ostali nikakvi tragovi kako je izgledao, pa su napravili lice njegovog najstarijeg sina. Originalno je u ruci držao sablju, ali nje sada nema. Ovdje piše da su je istopili Japanci tokom okupacije da bi pravili oružje za svoju armiju. Ne znam šta su mogli od toga napraviti, ali pretpostavljam da su tada sakupljali sav metal do kojeg su mogli doći pa je neka budala otkinula i dio koji je bio najlakši za otkinuti. Tvrđavu ukrašavaju stari topovi. Najveći top, poznat kao Sri Rambai je izliven još 1613. godine, i bio je holandski poklon sultanu od Džohora. Desetak godina kasnije, top su uzeli Portugalci, i odnesen je na Javu gdje je ostao do 1795. godine. Zatim je prebačen u Kuala Selangor gdje su ga uzeli Britanci 1871. godine. Koliki put je prešao samo jedan jedini top! Lokalno vjerovanje kaže da žene koje su neplodne mogu zatrudniti ako stavljaju cvijeće u cijev topa. Na topu se jasno vidi znak holandske VOC kompanije, najveće kompanije tog vremena. Tu je i barutana iz 1814. godine, sagrađena sa debelim zidovima, sa posebnim otvorima u takvom obliku da se minimizuje šteta u slučaju eksplozije.

Odmah pored tvrđave je i prelijepi toranj sa satom izgrađen 1897. godine u čast 60 godina vladavine kraljice Viktorije. Nastavljamo sa obilaskom grada i dolazimo u Malu Indiju. Ovdje vidimo vrlo živopisne ulice sa mnogo malih radnji i prodavnica. U tom dijelu grada je i džamija Kapitan Keling, izgrađena 1801. godine, a korištena je kao državna džamija Penanga. Gradili su je prvi indijski doseljenici, a to su bili vojnici koji su radili za britansku kompaniju Istočna Indija. Koriste je uglavnom muslimani porijeklom iz južne Indije. Na ulicama se čuje indijska muzika koja dolazi iz brojnih prodavnica, a svuda se šire razni egzotični mirisi začina.

Nakon toga ulazimo u veliku Kinesku četvrt koja se prostire između ulica Penang i Pantai, a središnja ulica je Chulia. Posjećujemo kineski hram Hainan iz 1895. Godine, a koji je posvećen zaštitniku moreplovaca Mar Chor.

Vrijeme brzo prolazi, a mi ga imamo sve manje, pa idemo malo i u kupovinu. Večeras idemo kući, a još ništa nismo kupili. Najveći trgovači kompleks u gradu je Komtar i nalazi se par stotina metara od Kineske četvrti, pa idemo tamo. Usput smo na ulici kupili neke majice i haljine da imamo za poklone. Cijenkanje je obavezno. U Komtaru je i vrlo dobra knjižara Popular books, pa sam tu kupio 4 knjige. Oko 13.30 smo otišli do hotela gdje smo ostavili ruksake i uzeli ih i taman kad smo izašli iz hotela, ispred je stao bus broj 401 pa smo ušli u njega i krenuli prema bus stanici u Nibongu. Georgetown je vrlo lijep grad, baš mi je žao što nismo imali više vremena za njega. Oko 14.00 smo krenuli prema Kuala Lumpuru.

Prošli smo pored grada Ipoh, u državi Perak. Let iz Kuala Lumpura za Istanbul je tačno u 00:20, što znači da moramo biti na aerodromu do 22. Bus bi trebao stići u Kuala Lumpur do 19.30, a onda nam treba još sat vremena do aerodroma. Čak planiramo da još malo idemo u kupovinu kad izađemo iz busa. Međutim, od tog plana neće biti ništa. Na ulazu u grad je velika saobraćajna gužva. Kolone su duge kilometrima i ne vidi im se kraj. Naše kretanje prema gradu se pretvorilo u kretanje puža. Gledam na sat i vidim da je bus prešao 1 km za pola sata. E ovo me sad već zabrinjava. Posljednja stvar koja nam sad treba je da zakasnimo na avion. Ovo nisam očekivao. Vrijeme brzo prolazi i postajemo sve nervozniji. Sad je već 21.00, a mi smo još uvijek u busu i još nismo ušli u grad. Ovo je nevjerovatno. Razmišljam da izađemo iz busa na sred puta i da nastavimo pješke. Sigurno bi prije stigli. Ustajem i idem do vozača da ga pitam koliko ima još do Jalil bus stanice. Vozač je pred nervnim slomom, nešto mi je rekao ljutito na malajskom, vjerovatno neka psovka, pa sam i ja njega počastio sa jednom masnom srpskom psovkom. Razumijem ga, ko ne bi poludio u ovakvoj situaciji u kojoj ako se pomjeriš za 10 metara to se smatra velikim pomakom naprijed.

Svi počinju da izlaze iz busa pa i mi. Izgleda da smo blizu bus stanice. Pored busa je već gomila taksista koji su dočekali svoju priliku. Jedan Indijac mi traži 130 RM do aerodroma. Zna da smo u žurbi i da nemamo mnogo izbora pa koristi situaciju za ucjenu. Ipak traži previše pa ga odbijam, makar ostali u usranom KL -u zauvijek. Mrzim Indijce! Kod sljedećeg taksiste je ponuda malo razumnija, „samo“ 90 RM i pristajemo. Rekao sam mu da vozi brzo jer moramo stići prije 22. Taksista prvo vozi istim putem kojim smo i došli, samo u suprotnom smjeru, cilj mu je da se prvo izvučemo iz gužve. Pitam se koliko će mu trebati i da li ćemo stići. Tačno u 22 stižemo na aerodrom.



Taksista ponosno pokazuje na sat, očekuje ili medalju ili da dodam još malo para jer je stigao na vrijeme. Ništa nismo jeli cijeli dan. Jednostavno nismo imali vremena. Ovaj dan je bio pravo mučenje i sve je bilo nekako na brzinu u panici i haosu, ali bar smo vidjeli Georgetown pa se neću pitati u životu kako je tamo. Na aerodromu smo pojeli po sendvič od 12 RM. Aerodromske cijene – čista pljačka! Ali morali smo. Ostalo je još nešto malo ringita koje smo potrošili tako što sam kupio neke cigare u tabakerici. Ostalo mi je još 7 ringita koje pokušavam da potrošim, ali se ovdje ne može kupiti baš ništa za to. Čekiramo karte i čekamo let. Na aerodromu srećemo neke Makedonce iz Australije. Krenuli kući. Prilazi nam neki momak, Turčin, i pita nas jesmo li i mi Makedonci. Odgovorio sam mu da nismo, na šta je on pomenuo nešto kao sve je to bila Otomanska imperija pa je sve isto. Jasno da u Turskoj zadnjih godina duvaju neki novi ili stari imperijalni vjetrovi. Ti snovi će im ostati samo snovi. Tačno u 00:20 polijećemo. Zbogom Kuala Lumpuru! Grad nije bio loš, ali nije mjesto na koje se čovjek poželi vratiti. U avionu smo imali vrlo lijep malezijski doručak.

 

26.02.2011 (dan 33)

Kuala Lumpur, Istanbul

Poslije leta od preko 11 sati, tačno u 06.00, slijećemo na međunarodni aerodrom „Kemal Ataturk“ u Istanbulu. Odavde imamo avion Airbus 319 kompanije BH Airlines i nakon leta od 1.5 sat, stižemo u Sarajevo. Vani je zima i snijeg, dosta ispod nule, a mi smo u kratkim rukavima, preplanulog lica i u prljavoj odjeći.

<< prethodna