08.02.2011 (dan 15)
Kota Kinabalu, Ranau, Sandakan
Ustajanje u 6.30. Na recepciji hotela smo se raspitali za buseve. Plan je da idemo do Sandakana, ali da usput stanemo i napravimo malu posjetu nacionalnom parku Mt Kinabalu. Do grada Ranau, koji je na putu prema Sandakanu, možemo da idemo i sa malog kombi stajališta odmah preko ulice, sa polja Merdeka (Padang Merdeka). Tu su kombiji za Ranau. To je super, jer ne moramo ići do bus stanice Inanam, koja je udaljena 9 km od grada. Neka starija Engleskinja je čula naš razgovor i ljubazno nam je ponudila da idemo s taksijem koji je ona pozvala, i koji čeka ispred hotela. Moramo joj zahvaliti i odbiti njenu ponudu, jer nam je ovo bolja opcija. Taman dolazimo kad je kombi skoro pun, samo još dva mjesta za nas, što znači da nema čekanja. Karta je 15 RM. Nakon dva i po sata vožnje dolazimo do ulaza u nacionalni park Mt Kinabalu. Plaća se ulaznica od 15 ringita. Dan je lijep i sunčan. Izgleda da smo konačno prošli kišni period. Taman tu negdje, polovinom februara, završava se sezona monsuna, tako da se nadamo da više neće biti problema.
Mt Kinabalu
U daljini se sasvim jasno vidi najviša planina na Borneu – Mt Kinabalu. Visoka je 4095 m. Donji dijelovi su u magli i oblacima, ali vrh se vidi. Zanimljivo, prvi čovjek koji se gore popeo zvao se John Low, pa tako najviši vrh nosi naziv Low! Na planinu se, naravno, nećemo penjati, jer nam za to treba nekoliko dana i dosta novca, a nemamo ni jedno od toga. Napravićemo samo neki lagani treking tj. hodanje po džungli. Još se nismo sasvim oporavili od hodanja po Bako parku tako da nećemo pokušavati nikakve višečasovne trekinge. Uzeli smo jednu od najkraćih staza – Pandanus, koja se nastavlja na Kiau view stazu. Na ulazu nam daju i mapu svih staza, ali je ona skoro neupotrebljiva jer bi i malo dijete to bolje nacrtalo. To je lakša šetnja u trajanju od nekih sat vremena. Najduža staza je Liwagu trail. U 10.45 smo izašli na mjesto odakle smo i krenuli tj. u park HQ. U 11 sati se ovdje organizuje svaki dan treking sa vodičem, ali nam sad nije do čekanja.
Nacionalni park Mt Kinabalu
Odmorili smo se par minuta i krenuli prema glavnoj cesti da uhvatimo neki prevoz prema Ranau i Sandakanu. Busevi su dosta česti i nema problema. Dok smo čekali bus, pored nas je stao neki kombi iz kojeg su izašla neka djeca. Vozač se sam ponudio da nas poveze. U kombiju su on i njegova žena. Oni su iz Ranaua, a ovdje su doveli djecu. Idu odmah nazad. Ljudi su stvarno dobri i ne žele da uzmu novac za prevoz. Skromni su ali srećni. Kombi je vrlo star i u fazi raspadanja. Ona je Jehovin svjedok. Odmah sam se sjetio svoje tetke u Beogradu koja je isto ganjala te stvari pa im to kažem, čisto da malo otoplimo odnose. On se zove Michael i kaže da je studirao u Melburnu – otud mu i odličan engleski. Imaju 6 djece i planiraju da otvore neki gesthaus i da se bave turizmom. Valjda su radovi pri kraju i na ljeto će posao da krene. Imali smo vrlo topao i srdačan razgovor tokom cijelog puta. Iza nas su dva autobusa za Sandakan. Da smo sačekali samo 5 minuta, imali bi direktan prevoz do tamo. Ali nema veze, ne žuri nam se, a i ovako je ljepše. Toliko su skromni i dobri da nema šanse da ih pustim da odu a da ih ne častim bar kafom kad dođemo u Ranau. Pa nismo Englezi! Stvarno mi Balkanci vrlo brzo uspostavljamo tople odnose sa njima i oni to osjete. Jedino što nemaju često priliku da nas vide ovdje. Došli smo u grad Ranau, koji je jedna od većih rupetina koju sam vidio. Prašnjavi gradić u kojem nema apsolutno ništa što bi čovjeka moglo da zadrži ni pet minuta.
Predložio sam da popijemo kafu i stali smo ispred jednog restorana sa krajnje romantičnim imenom – „Islamic restaurant“. Michael je predložio da probamo lokalni specijalitet – Roti ćanai. Radi se o maloj, tankoj lepinji sa karijem koja se umače u sos i tako jede. Konobar, ogroman, mračan tip sa likom teroriste, nam je to i donio, kao i kafu. Nije loše. Vrlo je ukusno i super stvar za doručak. Sve to nas je izašlo 6 ringita. Malo smo pričali i o bahasa malaya jeziku. Naučio sam da se „ništa ne kupujem“ kaže „saya tidak mahu beli“. To mi u ovoj zemlji baš i neće trebati jer ovdje ljudi nisu dosadni sa prodajom gluposti. Ispred restorana smo napravili par zajedničkih fotografija koje ćemo im poslati kad dođemo kući. Odvezli su nas čak i do bus stajališta, na glavnom putu prema Sandakanu. Stvarno su fini ljudi. Koliko su ljudi u Aziji, opušteniji, bolji, skromniji od nas iz Evrope. Sad je 13.00 časova i čekamo bus. Nakon desetak minuta dolazi autobus i krećemo prema gradu Sandakan.
Sandakan
Karta je 30 RM. Put prema Sandaknu je najlošiji koji sam do sada vidio u Maleziji. Prilično je uzak, sa dosta krivina. Mislim, nije on ni loš uopšte, ali smo u Maleziji navikli na super puteve sa nekoliko traka. Nemam ja pravo da se žalim, jer kod nas su putevi sramota u poređenju s njihovim. A i autobusi su veliki, prostrani i vrlo udobni. Nema guranja, nema one situacije da ne znaš gdje bi s nogama itd. Obično imaju oko 30 sjedišta tako da je veliki prostor između dva sjedala, pa možeš i pružiti noge – idealno za spavanje na dugim distancama. Pejzaž sa obe strane je prilično monoton – beskonačne plantaže palmi sa obe strane. Negdje na pola puta smo napravili pauzu u nekom selu kraj puta. Kupili smo vodu i sladoled. Oko 17.00 smo stigli u Sandakan, tačnije na improvizovanu bus stanicu napravljenu od parkirališta, 4 km od grada. Uzeli smo taksi do centra grada za 12 RM. Cjenkali smo se, ali peder nije htio za manje nikako. Smjestili smo se u hotel London. Ovo je vjerovatno najbolje mjesto u gradu. Soba je odlična, najbolja do sada. Imamo kupatilo, klimu, TV a sve je besprijekorno čisto i uredno. Imamo uključen i doručak u cijenu od 55 RM. Jedino nam ne radi sijalica u kupatilu pa sam otišao do čudaka sa naočarama na recepciji da mu to prijavim. Rekao je da će pogledati.
Sandakan
Lik me podsjeća na one pedofile koji drndaju na Internetu po cijeli dan tražeći žrtve. Možda i nije takav, ali na to mi liči, šta mogu. Izašli u grad.
Sandakan
Grad je vrlo simpatičan, mali, ali ima neki šarm i nešto što mi se sviđa. Vrlo čudan osjećaj. Ulice su pod pravim uglom i sve je nekako jednostavno. Idemo do niza kafea i restorana pored mora i sjedamo u jedan i naručujemo hranu i piće. Ja sam uzeo piletinu u mom omiljnom sambal sosu, rižu i naravno Tiger pivo. Atmosfera je odlična. Prava romantika. Stolovi su postavljeni na šetalištu pored mora. Još smo malo noću šetali po gradu i vratili se u sobu.
Sandakan
Ljudi su ovdje strašno ljubazni, svi su nasmijani i pozdravljaju nas na ulici i mašu nam. Gledamo TV i planiram šta ćemo sutra.