10.02.2011 (dan 17)

Sandakan, Semporna

Jutro je prelijepo i sunčano. Danas će biti lijep dan. Kad se samo sjetim onih prvih dana na Borneu i neprestanih kiša. Doručak imamo na krovu hotela. Svjež hljeb, marmelada, maslac i banana. I domaći Sabah čaj. Odjavili smo se iz hotela i na recepciji podigli depozit od 50 ringita.

Onom liku što radi na recepciji bilo stvarno žao što nismo zaboravili da tražimo depozit. U 7.30 smo krenuli na lokalnu bus stanicu. Danas odlazimo iz Sandakana. Namjerno nećemo da idemo taksijem jer neću da se svađam za 10 – 15 ringita, a imamo i dosta buseva do prave bus stanice van grada. Mnogo je taksista u gradu, čini mi se i više nego što je potrebno ovom gradu. Auta su im parkirana, a oni spavaju u njima. Radije će da spavaju i ništa ne zarade nego da voze po normalnim cijenama i uz korištenje taksimetra. Bus terminal, koji je zapravo bivše parkiralište, nalazi se oko 4 km od grada. To znači da nama treba bus koji se zove Batu 2. Dvije milje je nešto manje od 4 km – to je to. Umjesto da platimo taksi 15 ringita, ovako plaćamo samo 1 ringit. Ovaj lokalni bus je stvarno u lošem stanju i juri 30 km/h. Srećom, ne idemo daleko.

Odmah ulazimo u bus za Sempornu. Nije problem naći ga, jer čim dođeš na stanicu, svi trče da te pitaju gdje putuješ i da te ubace u neki bus. Ovaj baš i nije jeftin – 45 ringita. Put je prilično dosadan. Pejzaž je monoton – sa obe strane beskonačne plantaže palmi. Ali je zato bus vrlo udoban i odličan za spavanje ili čitanje. Prošli smo pored grada Lahad Datu. Grad izgleda užasno dosadno. Oko 14.30 smo stigli u Sempornu. E ovo je tek rupetina! Bus stanica je blizu centra, ako centar ovdje uopšte i postoji. Grad je smješten na obali Celebes mora i ima oko 140.000 stanovnika. Većinu stanovništva čine pripadnici etničke grupe Bađao koja vodi porijeklo sa juga Filipina, a neki ih još zovu i morskim Ciganima. Zbog nemira i sukoba u južnim Filipinima tj. području Sulu mora, zadnjih 50 godina, veliki dio njih je migrirao u susjednu Maleziju, odnosno Sabah. Sa 14 % od ukupnog stanovništva, danas su druga etnička grupa po veličini u Sabahu. Semporna je kao grad potpuno besmisleno mjesto – jedna prljava, neuredna rupa u koju se dolazi samo da bi se otišlo na neko ostrvo Semporna arhipelaga. Sa bus stanice smo krenuli prema centralnom dijelu mjesta.

Više ne želim da koristim termin „grad“ jer ne znam kako klasifikovati ovo mjesto. Odmah nailazimo na veliku džamiju. Dakle, sve gore od goreg. Ovo malo mjesto je puno agencija koje organizuju odlaske na ostrva koja uključuju scuba – ronjenje, dakle pravo ronjenje sa bocom s kiseonikom na leđima i snorkeling. Snorkeling je vrsta površinskog ronjenja ili plivanja sa maskom i cijevčicom za disanje koja se zove snorkel. Cilj i jednog i drugog je posmatranje života u moru kojeg ovdje ima u izobilju. Ja na žalost slabo stojim s ronjenjem, a snorkeling mi je uvijek izgledala glupa stvar. Meni je važno da mi skočimo na neko od ostrva na dan ili dva i da malo plivamo. Naravno da sam opet pogriješio u vezi snorkelinga. Kao što ću za nekoliko dana vidjeti, stvar uopšte nije loša. Međutim, cijene su stvarno paprene, tako da neće biti lako nešto organizovati. U svakom slučaju, u Celebes moru ću se okupati ako već nisam u Sulu moru. Pa makar skočio u vodu ovdje u gradu. Gladni smo, umorni i još se nismo smjestili, a ne znamo ni gdje ćemo ni šta da radimo. Iz mog dosadašnjeg iskustva sa različitih putovanja, najbolje riješenje takvih dilema je sjesti u neki cafe ili restoran i popiti pivo ili ručati, a poslije misliti šta dalje. Odmah smo ušli u jedan po imenu Mabul cafe, a smješten je na spratu jedne niske zgrade. Sjedamo za sto na terasi sa dobrim pogledom dole na ulicu. Naručio sam piletinu, gljive i miješano povrće. Tu je i Internet cafe, tako da sam malo pregledao avio letove odavde. Hm, nije najbolje, odavde se mora do grada Tawau, gdje je aerodrom, ali se može letiti samo do KK-a i KL-a. Nakon ručka i malo odmora, idemo da tražimo sobu.

Ne znam ni na koju stranu da krenemo. Srećemo nekog Francuza koji isto traži smještaj. Sreli smo se kao dva slijepca – što god jedan drugog pitamo, niko nema pojma ni o čemu. Na kraju ga pitam koliko je dugo već ovdje, a on sa osmijehom kaže – 10 minuta! Znači na istom smo. On je gledao smještaj u barakama na vodi u koje upravo gledamo ispred nas, a koje nose naziv Dragon Inn, ali izgleda da nema više mjesta i smještaj je tipa spavaonice za više ljudi tzv. dorm. Nailazi neki ćoravi klinac na biciklu i upućuje nas na nove žute blokove niskih zgrada, stotinjak metara dalje. Pitamo za sobu u hotelu Sipadan Inn. Mjesto izgleda uredno ali je i cijena sobe uredna – 85 RM.



Idemo dalje, da vidimo ima li šta jeftinije. Odmah preko puta je New Inn, tek sagrađen hotel – još se kreč nije osušio. Soba čista, uredna, kupatilo i TV i cijena, nevjerovatnih – 48 ringita. Najnoviji, najbolji i najjeftiniji hotel u gradu. Baba na recepciji hoće da nas uvali nekom svom tipu da nas preveze do nekog ostrva. Ha, stara, već otrcana priča koju sam čuo mnogo puta. Kao ona poznaje nekog čovjeka, koji će nam pomoći i koji zna nekog ko ima brodić i ko će nas odbaciti do ostrva vrlo jeftino. Samo što bi mi trebali ostati i bez gaća nakon te njegove pomoći. Znam da od toga nema ništa, ali prihvatam da razgovaram s tim njenim prijateljem koji treba biti ovdje u 18.00 sati.

Nalazim se s njim i prvo ga pitam za transport do ostrva Mabul. Ovaj odmah lupio 300 RM za dvije osobe za odlazak do tamo i nazad. Pitam može li za 200, na šta on pravi grešku i kaže da će pitati prijatelja, što znači da može, a što sveukupno znači da s njim nema više priče jer je očigledno lopov koji želi da nas odere. Tek sam došao ovdje i nemam predstavu o cijenama, tako da bi po definiciji trebao biti lak plijen. Kažem mu da ćemo razmisliti, što u prevodu znači da od toga nema ništa i idemo van da se raspitamo po ovim agencijama. Nemamo ni para, pa prvo idemo do najveće malezijske banke – Maybank koja se ovdje nalazi blizu džamije. Banka je zatvorena. Normalno, ko je još vidio da banke rade poslije 18.00. Ljudi na ulici djeluju prilično zatucano i pomalo primitivno. Sve mi izgleda kao prilično konzervativno islamsko društvo. Ipak, ljudi su vrlo ljubazni i prijateljski nastrojeni iako cijelo okruženje ne djeluje tako. Dok hodaš ulicama noću, imaš osjećaj da će te neko izbosti nožem i opljačkati. Iako je to samo osjećaj koji daju ove prljave ulice, ruinirane stare zgrade i ljudi koji su totalno u drugom svijetu, to se ipak ne dešava, jer kao što rekoh – ljudi su mnogo bolji nego što stvarno izgledaju.

Ulazimo u prvu agenciju koja je odmah pored hotela Sipadan Inn. Zapravo tu ih je nekoliko pa ne moram daleko ići. Unutra je već gomila stranaca, ronilaca i svakakvih pjegavih žutaća – uglavnom Engleza i Australijanaca. Djevojka koja tu radi nam objašnjava da ostrvo Mabul baš i nije najbolje za plivanje jer je naseljeno. Tu se nalazi ribarsko selo, pa je prilično prljavo. Sutra organizuju put na jedno drugo ostrvo, a u cijenu od 110 RM je uključen povratni transport, ručak i voda. Idemo do susjedne agencije da vidimo kakvo je stanje kod njih. Zapravo, sjedamo ispred ulaza, na trotoar, da razmislimo malo šta ćemo i koliko možemo potrošiti za ostrva. U tom nailazi opet onaj klinac sa sjebanim okom i kaže nam da je on zapravo zaposlen u ovoj agenciji. I on kaže da je Mabul sranje. Ko zna, možda je Mabul daleko i ne isplati im se a možda i govori istinu. Ma i ja pretjerujem, ne vjerujem nikome ništa. Dolazi još jedan dečko. Ovaj je njegov brat i on radi u ovoj agenciji. Sad samo još i sestra i mama da izađu iz agencije!

Ovaj se zove Džulio i objašnjava nam da se odlazak na Sipadan ne isplati ako nećemo roniti, ali ono pravo duboko ronjenje, ne smiješni snorkeling. Iskren je i pošten, to se odmah vidi. Razgovor je neformalan i neobavezujući, ne kao kupac-prodavač, pa zato informacije imaju težinu. Kaže da je Sipadan za ronjenje pravi raj ali je i prilično skup i savjetuje mi da ako mislim samo plivati mogu otići i na neko drugo ostrvo za manje para. Za ostrvo Sipadan, za koje kažu da je sedmo po ljepoti na svijetu treba izdvojiti preko 100 evra ili tačnije 120 tj. 480 RM. Svaka agencija dobija svaki dan ograničen broj dozvola za Sipadan. Taj broj je 6, 7 ili 8 i to je ograničenje koje je vlada uvela da bi zaštitila ostrvo. Iz tog razloga treba rezervisati mjesto nekoliko dana unaprijed jer obično nema mjesta. Džulio kaže da za nas ima mjesta za prekosutra ali nemamo toliko para. Mnogo brate! Smije se i Džulio – zna i on da to jeste mnogo. Momci su stvarno dobri. Sutra se ide na ostrvo Sibuan, koje je odlično za plivanje, a plaća se 90 RM po osobi. Za sada je to najbolje. Eto, sad se vidi koliki je lopov onaj lik iz hotela.

Srećom i pretpostavio sam da je toliki lopov. Sutra ujutro ćemo sve dogovoriti u agenciji jer je sada zatvorena. Idemo sigurno na Sibuan sutra, a i pomoći će nam da razmijenimo nešto para tj. uradiće to oni umjesto nas, jer banka neće raditi ujutro, a kad bude otvorena mi ćemo biti na ostrvu. Pozdravljamo se i idemo u cafe u kojem smo bili danas – Mabul cafe. Imaju i pivo. Zadovoljan sam – malo zbog piva, a i zato jer sutra idemo na ostrvo. Sve smo sredili danas kako treba. Dan je bio vrlo uspješan i dobar. U supermarketu smo kupili vodu, jabuke i konzerve tunjevine da napravimo sendviče za sutra. Vratili smo se u hotel i gledali TV pred spavanje. TV program je totalno besmislen.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>