24.04.2018 (dan 31)

Puducherry, Mamallapuram

Ujutro sam se odjavio iz hotela i otišao na bus stanicu. Danas idem prema veoma važnom istorijskom gradiću Mamallapuram. Utrčao sam u bus koji je upravo polazio. Tokom vožnje smo napravili kraću pauzu pored nekog malog restorana jer je vozač bio gladan. Iskoristio sam tu priliku da popijem neku lošu kafu. U Mamallapuram sam stigao u 13 časova. Bus je zapravo stao na malom stajalištu na glavnom putu prema Chennaiu. Sa druge strane od bus stajališta, od glavnog puta se odvaja mala cesta prema gradiću Mamallapuram. Pored glavnog puta je nekoliko auto rikši koji čekaju putnike koji izađu iz busa. Sunce nemilosrdno prži i previše je vruće da bi išao pješke do gradića, pa sam uzeo auto rikšu i rekao vozaču da me vozi u neku ulicu u kojoj ima mnogo gesthausa i hotela. Koliko vidim, ovdje su hoteli jedan do drugog. Mamallapuram je poznato turističko mjesto i nije problem naći odgovarajući smještaj. Prvo sam pokušao sa jednim homestayom, privatnom kućom sa velikim dvorištem. U dvorištu je sjedio jedan starac koji se igrao sa svojim psom. Na moje pitanje da li ima slobodnu sobu, on mi je rekao da se upoznam sa njegovim psom. Zatim mi je pokazao sobu u jednoj niskoj, trošnoj kućici. Traži 900 rupija za sobu bez klime ili 1300 rupija sa klimom. Soba je užasna, prljava i smrdi. Odmah vidim da bi me u njoj pojele divlje životinje. Odmah sam se iznervirao. Starac je veoma bezobrazan. Soba realno ne vrijedi ni 300 rupija, sa klimom ili bez nje. U ulici Ottawadai su gesthausi jedan pored drugog i mogu da biram. Starcu sam se zhvalio i izašao van na ulicu. Odmah preko puta je neki Hotel Sea Breeze Annexe, zgrada sa jednim spratom sa centralnim dvorištem u lijepom okruženju palmi. Ovo mjesto mi se sviđa, jer sobe imaju velike terase što je divno za večernje pivo i cigarete. Recepcija je u prizemlju, u središnjem dijelu. Čovjek mi je pokazao sobu. Izgleda u redu. Sviđa mi se veliki balkon. Pauk je ispleo mrežu na stolici na balkonu. Čini mi se ovdje nije niko bio dugo vremena. To može biti i dobro, jer bi posteljina na krevetu mogla biti čista. Cijena sobe je 800 rupija, a imam i wifi. Platio sam sobu i izašao van na ulicu. Iako sam gladan, prvo ću obići hramove i druge zanimljivosti u gradu, a zatim ću potražiti neki restoran. Na ulicama je dosta bijelaca. Konačno da nisam jedini bijelac na nekom području. Moj hostel se nalazi u ulici Ottawadai. Sve interesantne stvari u ovom mjestu su vrlo blizu od mog hostela, pored ulice West Raja, možda čak i manje od pet minuta laganog hodanja. Mamallapuram je do 7. vijeka bio jedan od dva najvažnija lučka grada za vrijeme Pallava kraljevstva. Pallava kraljevi su vladali ovim gradom iz Kanchipurama, koji je bio njihova prijestolnica od 3. do 9. vijeka, a Mamallapuram su koristili za održavanje prekomorskih ekonomskih i diplomatskih veza sa Jugoistočnom Azijom i Sri Lankom. Danas je grad jedno od najposjećenih mjesta u državi Tamil Nadu jer je u njemu smješteno mnoštvo spomenika i hramova isklesanih od kamena, a koji datiraju iz 7. i 8. vijeka i koji su svi pod zaštitom UNESCO-a. Ovo je možda i najvažnije mjesto za mene u ovoj državi. Poznat je još i pod starim nazivom Mahabalipuram, a za vrijeme Marka Pola takođe i kao Sedam Pagoda, aludirajući na sedam pagoda koje su nekada stajali na obali mora, od kojih je do danas preživio samo Shore Temple. Grad Mamallapuram je osnovao kralj Narasimha Varman I u 7. vijeku. Mandape ili paviljoni sa stubovima, rate ili hramovi koji izgledom podjećaju na kočije su isklesani od velikih komada stijena ili u samim stijenama, dok je Hram na obali izgrađen od isklesanih kamenih blokova. Tu je i Silazak rijeke Gange, jedan od najvećih i najljepših reljefa na svijetu isklesanih na stijeni. Tako da je ovo mjesto koje definitivno garantuje zanimljiv i nezaboravan doživljaj. Obilazak Mahabalipurama obično počinje od spomenika, Arjuna Penance. Ovo prelijepo djelo iz 7. vijeka je smješteno odmah pored puta, iza hrama Sthalasayana Perumal, u centru grada. Monolitni reljef isklesan u stijeni je Arđunino ispaštanje ili Silazak Gange je jedan od najljepših u Indiji. Postoje dva mišljenja o tome šta ovaj reljef predstavlja. Po jednom, Arjuna se pokorava bogu Šivi da bi od njega dobio moćno oružje, a po drugom, kralj Bhagiratha poziva rijeku Gangeš na Zemlju. Područje u kojem je ovaj reljef u stijenama, a u kojem se nalaze i druge znamenitosti Mamallapurama, zove se Brdsko područje. To je jedan stjenoviti brežuljak, formiran od velikih stijena i kamenih gromada u malom šumovitom području i nalazi se oko jedan kilometar udaljen od mora. Arđunino kajanje je masivno umjetničko djelo, pravo remek djelo u kamenu. Na velikoj stijeni, rascjepljenoj po sredini, isklesane su mnoge figure koje opisuju slikovito događaje iz Mahabharate i Jatake. Na lijevoj strani stijene je figura čovjeka koji se ponižava pred bogom Šivom. To je Arjuna, heroj iz čuvenog epa Mahabharata za kojeg se vjeruje da je napisan još prije 1000 godina prije Hrista. Tako je detaljno isklesan da mu se čak vide i rebra na golom tijelu. On stoji na jednoj nozi, dok mu je druga podignuta, istovremeno držeći ruke visoko podignute iznad glave. Arjuna to radi da bi od Šive dobio moćno oružje za borbu protiv svojih rođaka, Kaurava. Gospodar Šiva drži trozubac i sjekiru u svojim rukama, a na njegovim grudima je kobra. Pored bogova i boginja, na stijeni su isklesani razni mudraci, divlje životinje, kao što su lav, slon i jelen, domaće životinje, mačka i miš. Na ovaj način je na stijeni predstavljeno preko 150 figura isklesanih na vrlo vjerodostojan način. Na sredini stijene, dijeleći je vertikalno na dvije polovine, je uska pukotina. Vjeruje se da je ovako predstavljena sveta rijeka Ganga ili Gangeš, koja izvire iz planinskog lanca Himalaja. Može se primjetiti da je većina živih bića okrenuta prema rijeci, čak se može reći da joj trče u susret. Na dnu su i isklesane figure slonovakoje se smatraju za najljepše skulpture slonova u cijeloj Indiji. Najveći slon ima račvaste kljove, karakteristika mitološkog bijelog slona poznatog kao Airvata, prevoznog sredstva boga Indre.

Indra je bog neba i nebeskih bića. On je gospodar sila prirode kao što su vatra, sunce, vjetar i kiša. U ranom hinduizmu, on je bio kralj svih bogova. Njegovo područje je nebo, i povezuje se sa olujama i munjama. U kasnijem hinduizmu, Indra je zadržao svoju formalnu titulu, ali je ipak podređen Višnu i Šivi. Airvata ima četiri kljove, sedam surli i besprijekorno bijele je boje. Ispred slonova je mačka u istom položaju kao i Arjuna, a oko nje su bezbrižni miševi, uljuljkani u mačkine dobre i miroljubive namjere, plešu oko mačke. To je priča iz Panchatantre, kolekcije drevnih indijskih priča o umjerenosti i mudrosti koja je napisana na sanskritskom još prije 2500 godina. Te priče sam vidio i čitao u muzeju u Mumbaiu. Svaka od njih nosi u sebi jasnu poruku, a ova sa mačkom i miševima je vrlo jasna. Za figuru bez glave, koja je u položaju yoga-patta, vjeruje se daj je kralj Narasimha Varman lično. Druge dvije obezglavljene figure su vjerovatno njegovi otac i majka. Pretpostavlja se da su sve ove figure obezglavili vojnici iz armije Chalukya, zakletih neprijatelja Pallava. Odmah ored ovog reljefa je hram u pećini Pancha Paandava. Izgleda prilično impresivno sa svojim stubovima ukrašenim figurama lavova. Unutra nema ništa. Ćelija u unutrašnjem dijelu pećine je sanktum ili svetilište i ono je potpuno prazno. Nema ni skulpture ni slika. Nekada davno, u ranom hinduizmu, nije ni bio običaj da sanktum sadrži neki idol ili kip boga. Bile su dozvoljene samo slike bogova na zidovima hramova. Praksa postavljanja isklesanih kamenih slika bogova pojavila se tek u 8. vijeku. Tu je i Krishna mandapam koji sadrži veoma zanimljiv reljef isklesan na jednom zidu. Taj reljef nam govori o jednoj priči iz indijske mitologije. Naime, postojalo je jedno malo selo koje su nastanjivali čobani koji su čuvali krave. Iz nekog razloga se bog Indra, kralj nebeskih bića, naljutio na seljane i poslao je jaku oluju na njih da ih uništi. U selu je živio dječak po imenu Krišna. Ovaj Krišna je smatran za inkarnaciju samog Gospodara Višnu. Njega nije bilo briga za oluju, i da bi spasio ljude u selu, podigao je planinu Govardhana Giri i držao je iznad sela kao kišobran. Ljudi i životinje su našli sklonište ispod planine i tako su izbjegli uništenje. Ta scena je slikovito prikazana na kamenom zidu u ovom mandapamu. Prvo je isklesan ovaj reljef u stijeni, a zatim je, nekoliko vijekova kasnije, dodan ovaj mandapam ili paviljon sa stubovima da bi zaštitio reljef od vremenskih nepogoda. Reljef je vrlo detaljan i zanimljiv. Krišna bez nekih problema drži u lijevoj ruci planinu, a pored njega, držeći zagrljenog jednog čobana, stoji njegov stariji brat, Balarama. Svuda oko njih su pastiri i pastirice sa kanticama s mlijekom i krda krava. Ovaj prikaz scene Govardhane se smatra najboljim u Indiji. Na jednom kraju skulpture se vide dvoje mladih ljubavnika kako se drže za ruke. I pored takve nesreće, kao što su oluja i kiše, oni su bezbrižni i uživaju u životu. Na sredini reljefa seljak muze kravu, koja u istom trenutku liže jezikom malo tele. Savršeno isklesano i vrlo lijepo i detaljno! Nevjerovatno! Nakon posjete ovom mandapamu, idem prema brdu, tačnije velikoj stijeni koja se izdiže nad travnatom livadom. Na malom uzvišenju me dočekuje nevjerovatna slika. Velika, okrugla stijena prkosi sili gravitacije i izgleda kao da će se svakog trenutka skotrljati sa brda. Izgleda kao da je na stijeni postavljena velika kamena gromada. Ispod nje, u hladu, leži više Indijaca, žena i djece. Ono što je najčudnije u svemu tome, to je da je to zapravo jedna vrsta optičke iluzije. U stvarnosti ravna stijena na dnu i gromada u obliku nepravilne lopte na vrhu samo su dva različita dijela iste stijene.

Ovaj veliki kamen je dio podloge i nekada davno je bio dio velike stijene, ali su ga sile prirode hiljadama godina oblikovale da bi sada imao ovaj čudni oblik. Ova stijena se zove Krišnina lopta od putera, zbog velike ljubavi Krišne prema puteru u njegovom nestašnom djetinjstvu. Tu je i Ganesha Ratha, mali, prelijepi monolitni hram isklesan od jedne stijene tokom vladavine kralja po imenu Parameswara Varman u drugoj polovini 7. vijeka. Svojim izgledom pomalo podsjeća na kočiju pa se zato i zove ‘ratha’, što znači kočija. Ukrašen je sa uskim stubovima koje na sebi imaju lavove, a ulaz čuvaju dvarapale, čuvari hramova. Pedesetak metara dalje je još jedan hram u pećini, Trimurthy. Ovaj hram je posvećen hindu trojstvu koje čine Brama, Višnu i Šiva. Ovo trojstvo najviših bogova se zove Trimurti.

Hram je vrlo mali, isklesan u stijeni i sastoji se od tri ćelije tj. sanktuma, za svakog boga po jedna. Na ulazu u svaku od ćelija su isklesani stražari, poznati i kao Dvarapale. To je uobičajena stvar za hindu hramove. Prva ćelija je za Gospodara Bramu. Prava je rijetkost naići na hram koji je posvećen Brami, jer u cijeloj Indiji postoji svega nekoliko hramova posvećenih ovom vrhovnom bogu. Stvarno, još nikad nisam vidio Bramin hram. Zašto je to tako? Prema starim sanskritskim zapisima, Puranama, na početku Svemira, Brama i Višnu su se borili da bi se vidjelo ko je snažniji. Prestrašeni intenzitetom te borbe, drugi bogovi su zamolili Šivu da interveniše. Da bi im dokazao besmislenost njihove borbe, Šiva je preuzeo formu vatrene linge između njih dvojice i zatražio od njih da izmjere dužinu tog ogromnog, beskonačnog lingama. Linga ili lingam je simbol Gospodara Šive i u hramovim je predstavljen kao obli kameni stub, najčešće crne boje. Zadivljeni dužinom lingama, Višnu i Brama su krenuli duž lingama u suprotnim smjerovima sa željom da što prije dođu do njegovog kraja i tako da uspostave dominaciju jedan nad drugim. Brama je uzeo oblik labuda i poletio prema gore, a Višnu oblik Varahe ili vepra i krenuo je prema dole, kopajući u zemlji.

Obojica su tražili hiljadama kilometara, ali nikako nisu mogli da stignu do kraja. Na svom putu prema vrhu, Brama je naišao na ketaki cvijet koji je bio vrlo drag Šivi, kako lagano pada prema dole. Ketaki je rekao Brami da je on bio postavljen na vrh Šivine linge. Brama, već umoran od potrage za vrhom linge, reče cvijetu da kaže Šivi da je on našao izvor ili vrh linge. Brama se zajedno sa cvijetom pojavio pred Šivom i ispričao tu laž, a ketaki ju je potvrdio. Kada je Šiva čuo tu priču, a s obzirom da je Šiva onaj koji sve zna, i njega se ne može lagati, naljutio se na Bramu i prokleo ga da ga nijedno živo biće na svijetu neće više obožavati. I to je razlog zašto u Indiji nema hramova posvećenih Brami. Ni cvijet ketaki nije prošao mnogo bolje. Za pomaganje u laganju, Šiva je prokleo i ketaki, zabranivši korištenje cvijeta za davanje svim božanstvima. U svim indijskim hramovima, cvijetovi imaju veliku ulogu i oni se daju bogovima. Zato se često ispred hramova mogu vidjeti prodavači, najčešće stare babe, koje prodaju cvijeće. Svaki bog ima svoje cvijeće koje najviše voli. Tako se Šivi nudi čampa, datura, aparajita ili žuti oleander. Naravno, ketaki cvijet se ne smije unijeti u Šivin hram ni slučajno. Brama se obično prikazuje sa četiri lica, ali u ovom slučaju ima samo jedno, a na grudima mu se ukrštaju vijenci od malih kuglica. Srednja ćelija je za Šivu. Kao što sam i očekivao, unutra je sjajna crna linga. U hramovima se obično ne pojavljuju slike Šive, ali ovdje je na zidu sasvim lijepo isklesan Šiva sa četiri ruke, u svojoj punoj veličini. Posljednja ćelija je boga Višnu. Unutra je kamena slika Višnua koji u rukama drži školjku i disk. Izvan ćelija, na kraju stijene, stoji slika Durge, Šivine žene. Ovdje Durga ima osam ruku i stoji na odsječenoj glavi Mahiše, demona sa likom bizona. Durga je inkarnacija majke Boginje ili Devi, koja je ujedinjeni simbol svih božanskih sila. Na sanskritkom jeziku ‘Durga’ znači ‘nepobjediva’. Malo sam se odmorio ispred ovog hrama. Ovdje je vrlo prijatno i mirno. Dok sam sjedio na jednom kamenu, prišao mi je neki starac, i nakon kraćeg cjenkanja, od njega sam kupio jednu zanimljivu knjižicu o Mamallapuramu. Starac je prvo tražio 250, ali sam je dobio za 130 rupija. Vraćam se nazad prema onoj čudnoj stijeni, i prolazeći pored nje, dolazim do malog kamenog trona u obliku lava. Lav je lijepo isklesan od jednog kamena i nalazi se u ležećem položaju na jednoj kamenoj platformi. Leđa su mu ravna tako da se može sjesti na njega. Pretpostavlja se da se na ovom mjestu nekada nalazila palata Pallava kraljeva. Od palate danas nije ostalo ništa, osim nešto razbacanih cigli po cijelom stijenovitom brdu. Odmah pored lava je iskopana rupa u čvrstim stijenama, tačnije prostorija ograđena ciglama za koju arheolozi vjeruju da je bila kripta sa blagom i koja se nalazila ispod poda palate. Kažu da je kralj Narasimha Varman na tom mjestu smjestio enormno bogatstvo koje je nakon vojnog pohoda donio iz grada Vatapi koji je u to vrijeme bio prijestolnica Chalukya kraljevstva. Na ovom brdu je još nekoliko zanimljiv hramova i drugih starih građevina. Primjetio sam da je ovo mjesto idealno za zaljubljene parove. Ispod svakog drveta, u hladu, sjedi po jedan par. Ima i mladih i starih. Baš se pitam kako izgleda flertovanje i zavođenje na indijski način. Došao sam do još jednom hrama isklesanog u stijeni. To je Varaha mandapam. U tom trenutku je na vrhu hrama, na stijeni pozirala mlada Indijka dok ju je prijateljica fotografisala odozdo. Ovaj pećinski hram je iz 7. vijeka i pripada periodu Narasimhe Varmana. Varaha je treća inkarnacija Gospodara Višnu. Ispred ulaza su dva stuba ukrašena lavovima, a iza njih su dvije dvarapale i ulaz u svetilište. Unutar pećine su prelijepi paneli sa isklesanim figurama. Na panelu sa lijeve strane je Varahamurty, treći oblik boga višnu. To je veoma moćan divlji vepar koji je donio Zemlju iz dubina okeana. To sa Zemljom i okeanom mi nije baš najjasnije. Na jednom panelu je isklesan Gospodar Trivikrama, gigantski oblik boga Višnu. Gospodar Višnu je uzeo oblik Trivikrame da bi pokorio demonskog kralja koji se zvao Mahabali.

Legenda izgleda otprilike ovako. Gospodar Višnu je došao kod kralja Mahabali u obliku mladog dječaka i pitao ga da mu da zemlje koliko se može obuhvatiti sa tri njegova malena dječija koraka. Egoistični Mahabali mu je veom arogantno obećao zemlju. Odmah zatim je Višnu počeo da raste i raste sve dok nije poprimio gigantski oblik Trivikrame. Sa prvim korakom je obuhvatio cijelu Zemlju, sa drugim nebo, a treći korak je spustio na Mahabalievu glavu i gurnuo ga u podzemni svijet. Poruka priče je da ne treba potcijenjivati nikoga! Na panelu Trivikrama ima osam ruku kojim drži različita oružja. Njegova jedna noga je na zemlji, dok je druga podignuta uvis zbog mjerenja neba. Hinduizam ima zanimljive priče na kojima se i zasniva. Ipak, tu je prava gužva sa brojem bogova kojih ima previše i koji poprimaju različite oblike, za svaku priliku. Meni lično je to previše. Budizam mi se više sviđa. Sljedeća građevina je Raya Gopuram i smještena je na vrhu visoke stijene. Ovo je nedovršeni gopuram i sada se sastoji samo od velike kamene osnove na kojoj je trebalo da se podigne visoki gopuram, ali iz nekog razloga to nije uspjelo. Sagrađene je od strane Vijayanagara vladara, koji su ovdje došli nekoliko vijekova nakon Pallava. Cijelja struktura je lijepo izrezbarena, ali ipak nije pretjerano zanimljiva. Na ovom mjestu sam više pažnje obratio na neke žene u sarijima. Indijske žene u tradicionalnim haljinama su uvijek dobrodošle na slikama pored hramova. Sa druge strane je Ramanuja mandapam. To je još jedan hram isklesan u velikoj stijeni i pretpostavlja se da je izgrađen negdje između 640. i 674. godine. Ispred hrama je šest jednostavnih stubova koji su spojeni poprečnim kamenim blokovima, dok se sam hram sastoji od tri ćelije. Najveća u sredini ima dva stuba ukrašena lavovima sa rogovima, što je tipičan ukras za mandape u Mamallapuramu. Pored hrama su kamene stepenice koje vode gore, na vrh stijene. Nisam se penjao gore. Prvobitno je hram bio posvećen bogu Šivi, a kasnije su sljedbenici boga Višnu uništili relikvije i uspostavili hram posvećen Višnu tokom Vijayanagara carstva. Tada su skulpture uništili, a nove nisu napravili tako da danas ovaj hram izgleda prazno i dosadno. U velikoj obloj stijeni je isklesan hram Mahishamardini još u 7. vijeku, za vrijeme vlasti Narasimha Varmana. Pećina je jednostavna i prilično mala. Ipak je u njoj svoj dom našlo mnogo slijepih miševa čiji smrad je vrlo jasno osjeti. Ispred hrama je gomila Indijaca. Unutar pećine je mali mandapam, dvorana sa stubovima, i ti stubovi su podržani sjedećim lavovima. Na zadnjem zidu je figura koja predstavlja Somaskandu, sa Gospodarom Skandom koji sjedi između svojih roditelja, Šive i Parvati.

Na svakom kraju ove pećine su dva velika panela, jedan prestavlja Mahishamardhini, a drugi Seshasayi Vishnu. Na jednom dijelu pećine se vidi boginja Mahishamardhini u sred bitke sa Mahishom, demonom sa glavom bizona. Na vrhu ove stijen, odmah iznad ove pećine, nalazi se još jedan hram, Olakkannisvara ili Olakkanatha. Njegov gornji dio je nekada davno služio kao svetionik. Ovaj hram je iz 8. vijeka i posvećen je Šivi. Primitivni svetionik je postavljen na krovu ovog hrama tokom kolonijalnog perioda, ako ne čak i ranije. Nedaleko od Arjune je ulaz u mali kampus u kojem su u dvije male kućice smještena dva muzeja. Kupio sam kartu za muzeje koja važi i za obližnji svetionik. Pomorski muzej sadrži modele starih i novih brodova i nije naročito zanimljiv. Tu su modeli prvih brodova koji su ikad napravljeni u Indiji, kao i modeli prvih brodova koji su čuvenim Putem svile stigli do Indije.

Posebno mi je zanimljiv stari sekstant. Koliko puta sam čuo za taj uređaj, ali nikada mi nije bilo jasno kako radi i čemu tačno služi. Sekstant se koristi za mjerenje ugla između objekta na nebu i horizonta. Taj ugao, zajedno sa vremenom kad je mjerenje izvršeno, može se iskoristiti za računanje pozicione linije na pomorskoj mapi. Sada se za to koristi GPS. Drugi muzej je posvećen svetioniku i ovaj je mnogo bolji. Ovdje sam vidio neke stare lampe koje su se koristile u svetioniku. Prilično dobro je objašnjeno kako je funkcionisao stari svetionik u Mahabalipuramu. U centralnom dijelu muzeja su male kružne stepenice kojim sam se popeo na gornju platformu sa koje se može detaljno vidjeti rotacioni uređaj u koji se nekada smještala lampa. Nakon ovih muzeja, otišao sam do novog svetionika. Novi svetionik je vrlo blizu mjesta gdje je nekada bio stari svetionik. Ovdje je mnogo ljudi i moram da čekam u redu jer samo određen broj ljudi u nekom trenutku može da bude na vrhu. Žena na ulazu me pita hoću li platiti za kameru. Rekoh joj da neću gore koristiti kameru. Otkud ona zna sa ovog mjesta da li ću ja gore slikati ili ne? Nakon desetak minuta čekanja i ja sam došao na red. Uskim, kružnim stepenicama se penjem na vrh. Naravno, sa ovog mjesta je odličan pogled na sve strane. U daljini, prema moru, vidim Shore Temple, stari hram na obali mora. Sa svetionika se vidi da Mamallapuram nije veliko mjesto. Napravio sam nekoliko fotografija. Odmah mi je prišla neka baba i tražila da joj pokažem dozvolu za korištenje fotoaparata. Kakvi prepredenjaci! Postavili su neku babu na vrhu svetionika da pazi na ove stvari! Dao sam joj 30 rupija da ne pravimo problem oko ove sitnice. Ovo je baš glupo, platiš ulaznicu i moraš posebno plaćati za kameru. Pa logično je da ću fotografisati sa vrha svetionika. Nakon svetionika sam se vratio na cestu koja prolazi pored Arjune i nedaleko od hrama Sthalasayana Perumal, i prolazeći pored niza kamenorezačkih radnji u kojima su lokalni umjetnici pravili fantastične skulpure hindu božanstava, krenuo sam prema maloj grupi hramova poznatom pod imenom Five Rathas, tj. Pet kočija. Ovaj mali kompleks hramova je nekih 300 metara udaljen odavde. Sunce i dalje nemilosrdno prži i opet se kupam u znoju dok hodam ka hramovima. Ulaznica je prilično skupa, 500 rupija, ali dobra stvar je da važi i za hram koji se nalazi na obali mora, tj. Shore Temple. Ovdje se nalazi pet monolitnih hramova, što znači da su svi siklesani od jedne velike stijene.

Na prvi pogled to izgleda nemoguće i nevjerovatno. Oko hramova se muva dvadesetak indijskih turista. Dvije žene u sariju su popile vodu i plastičnu flašu bacile pored sebe. Taj čin me malo iznervirao. Pokupio sam flašu i ubacio je u kantu za smeće. Ne znam ni zašto su ove dvije kornjače uopšte i došle ovdje. Ovakve divne građevine, stare 1500 godina, remek-djelo umjetnosti i arhitekture, ne zaslužuje da bude pokvareno plastičnim flašama. A i nije dobro za moje fotografije! Hramovi su mali, ali izgledaju kao da su posebno izgrađeni i međusobno su odvojeni. Koliko stijena je bilo potrebno ukloniti da bi se to napravilo! Hramovi su isklesani tokom vladavine kralja koji se zvao Narasimha Varman u 7. vijeku i smatraju se najstarijim spomenicima takve vrste u Indiji. Ovdje je pet monolita i poznati su pod nazivom Pancha Paandava kočije, po braći Paandava, herojima iz epa Mahabharata, i njihovoj zajedničkoj kraljici. Hramovi nose imena po toj braći, a oni su Dharmaraja, Bhima, Arjuna, Nakula i Sahadeva. Svih pet njih su bili oženjeni jednom te istom ženom, princezom Draupathi. Stvarno je teško povjerovati da su svi ovi hramovi izgrađeni od jedne velike, ogromne stijene, zapravo malog kamenog brda. Prvi hram na koji sam naišao je Draupathi Ratha i ovaj je psvećen boginji Durgi. U unutrašnjoj ćeliji stoji Durga sa svoje četiri ruke, ukrašena sa dva muška obožavatelja koji kleče pod njenim nogama i četiri patuljka – gane, koji lete iznad njene glave. Na ulazu su dvije dvarpalike, ženski čuvari hrama, na svakoj strani po jedna. Ispred je veličanstveno vozilo Durge u formi lava. Sljedeći hram je Arjuna Ratha, posvećen Šivi. Hram iza njega je Bhima Ratha, posvećen Mahavishnu. Hram koji je malo izdvojen od ostalih je Nakula-Sahadeva Ratha, posvećen Indri. Posljednji i njaviši od svih, Dharmaraja Ratha, posvećen bogu Harihari. Harihara je pola Višnu, pola Šiva. Iza hrama je kolosalni nedovršeni Nandi, bik. Pored hrama Bhima je velika statua slona. I ovdje sam jedini bijelac, pa je nekoliko Indijaca sa svojom djecom poželilo da ima zajedničku fotografiju sa mnom. Nakon pola sata sam završio sa ovim kompleksom hramova i izašao na glavnu ulicu. Ostalo mi je još samo da posjetim onaj hram na obali, pa da krenem u potragu za nekim dobrim restoranom. Previše sam umoran od hodanja, a nešto me bole i leđa od dugog nošenja ruksaka na leđima, pa sam uzeo auto rikšu do tog hrama. Do tamo nema možda ni kilometar, ali nemam snage više. Mentalno sam umoran čak i više nego fizički. Shore temple je hram iz 8. vijeka, a sagradio ga je Narasimha Varman II, koje se još zvao i Rajasimha. Tornjevi hrama koji se zovu vimane, su jedinstvene samo za hramove Južne Indije. Ovaj hram stoji veličanstveno u pijesku, na obali mora, već više od hiljadu godina.

Ovdje su zapravo tri hrama. Onaj koji je okrenut prema moru je glavni hram i zove se Kshatriyasimha Pallavesvara. Ispred hrama je veranda, a iza nje glavna ćelija. U sanktumu ili svetilištu je Šivina linga. Iako je polomljena, ipak je glatka i sjajna. Kamene slike božanstava se u to vrijeme nisu čuvale u hramovima. U to vrijeme je objekat obožavanja bio od trošnog materijala kao što je drvo, ili je to bila slika.Tek od 8. vijeka, kameni lingam ili slika se pojavljuje u hramovima. Ispred hrama je kameni stub. Nekada se koristio da drži svjetlo za navođenje mornara na moru. Dakle, jedna vrsta primitivnog svetionika. Unutar hrama je kamena slika boga Višnu u sjedećem položaju. Vjeruje se da je tokom sredine 7. vijeka kralj Narasimha izgradio zaštitu od kamena za ovu sliku. Nekoliko decenija je ovo malo svetilište stajalo usamljeno na obali mora. A zatim, negdje na početku 8. vijeka, kralj Rajasimha je podigao dva mala hrama za Šivu odmah do ovog prvobitnog hrama. Interesantno je to da su slika Višnu i postolje ili pod hrama izgrađeni od jedne iste stijene na obali. Dok je veći dio glavnog hrama zidan od blokova kamena, njegova osnovna struktura, Višnu svetilište, je isklesano od jedne granitne stijene. Treći hram, posvećen Šivi, ima manji toranj i zove se Rajasimha Pallavesvara. Sa obe strane trijema su dvarapale. Tu je i veliko dvorište okruženo nezavršenim zidom duž kojeg su nizovi nandija ili bikova. Na jedno strani se može vidjeti lav Durge. Na jednoj zadnjoj nozi lava sjedi boginja Durga. Na grudima lava je malo kockasto udubljenje, i unutar tog udubljenja je isklesana mala slika Durge. Kako su samo to uspjeli uraditi? U blizini hrama je i monolitna statua divljeg vepra, koja je sistematično raskomadana i kasnije ponovo sastavljena. Neko je bio vrlo bijesan kada je vidio ovog vepra. 674. godine, dvije godine nakon što je Mamallan Narasimha opljačkao Chalukya prijestolnicu Vatapi, Chalukya kralj se osvetio tako što je izvršio invaziju i osvojio prijestolnicu Pallava. Vjeruje se da su one glave na kipovima sa reljefa Arjune odsječene od strane Chalukya armije. Mora da su se strašno uvrijedili kada su vidjeli da je amblem njihove familije, i njihov porodični bog, vepar, postavljen u poniznom položaju sa pognutom glavom ispred hrama u gradu njihovog neprijatelja. Nedaleko od hrama je i plaža i jasno se čuje šum morskih talasa. Hram se nalazi u vrlo prijatnom okruženju. Sve sam obišao do 17 časova. Danas nisam ništa jeo cijeli dan, pa sam se odmah uputio ka svojoj ulici da nađem neki restoran. Usput sam prošao pored bus stajališta gdje sam se raspitao za buseve za Chennai. Busevi za grad ne staju ovdje nego moram izaći na glavni put prema Chennaiu i tano uhvatiti bus. Dakle, na istom mjestu gdje sam i izašao kada sam dolazio u Mamallapuram. Ušao sam u neki restoran na prvom spratu nekog hotela.

Ovdje nema nikoga i jedini sam gost. Prilaze mi dva konobara koji izgledaju više kao da rade u nekom cirkusu. Jedan od njih je dječak, ili samo izgleda kao dječak. Vrlo moguće da ima onaj poremećaj kada imaš 40 godina a izgledaš kao da imaš 10. Drugi je visok i mršav i obojica se krevelje cijelo vrijeme kao da su poremećeni. Bože, gdje sam došao! Naručio sam piletinu i rižu i mnogo začina i drugih dodataka. Uz to sam dodao i dva pachattia. Dječak mi donosi hranu i pjeva. Sad sam siguran da nešto nije u redu s njim. Ova dvojica su pravi par. Ludi su obojica. Cijelo vrijeme se smiju. Nadam se da se nisu pišali u moju hranu pa im sad smiješno kako ću reagovati. Dječak me svaki minut pita da li je hrana u redu i da li mi treba još nešto. Na kraju mi je rekao da kažem ovom drugom nešto na hindi jeziku.

Rekao mi je neku riječ i zamolio me da kažem ovom dugajliji. Ne znam zašto sam pristao na tu igru pa sam to i izgovorio. Obojica su odmah prasnuli u smijeh. Mora da sam upravo rekao sam sebi da sam magarac na hindiju. Ili možda i nešto gore i vulgarnije. Neka im bude, svakako ne razumijem ništa. Hrana je bila dobra. Danas sam imao dobar dan i uspio sam da uradim sve što sam planirao. Vratio sam se u svoju sobu. Mamallapuram je završen. Danas sam bio dobar. Izašao sam van oko 22 časa, kupio vodu i cigare. Uspio sam da progorim posteljinu na krevetu, pa sam morao to malo da zamaskiram. Ostavio sam jednu jabuku vlasniku hostela, u zamjenu za ovu rupu na krevetu.

<< prethodna sledeca >>