05.09.2016 (dan 3)

Sofia, Rila

Danas planiram da posjetim najvažniji manastir u Bugarskoj. Najlakši način da se stigne do manastira Rila je polazak sa Ovča kupel bus stanice, u predgrađu Sofije. Uzeo sam taxi i došao do stanice. Na stanici upravo treba da krene bus prema mjestu Dupnica, a iz tog mjesta se lako prebaciti do sela Rila. Tako bar ja mislim. Bus koji ide direktno do manastira će biti ovdje za pola sata. Pošto nisam siguran za taj bus, ulazim odmah u ovaj i polazim prema Dupnici. Nakon sat vremena sam na bus stanici u Dupnici. Sad mi se čini da sam se malo zeznuo što sam ušao u ovaj bus. Gledam red vožnje na tabli pored ulaza u stanicu i vidim da za Rilu nema ništa sada. Sad sam u ovoj rupi i ne znam kako da odem odavde. Na mapi postoji samo jedan put kojim i onaj direktni bus za manastir mora proći, a to znači da bi trebao biti ovdje svaki trenutak. Ako se ne pojavi, totalno sam propao. Ipak je sve u redu. Bus iz Sofije je došao nakon 10 minuta, tako da nisam ništa izgubio osim malo živaca. Put prema manastiru vodi kroz planine prekrivene gustom šumom i kanjon. U selu Rila smo napravili pauzu od pola sata, iako ne znam zašto.

Vozač je parkirao autobus na parkingu ispred neke fabrike. Ovdje nema apsolutno ničega. Vozači obično staju pored nekog restorana, ali izgleda da je ovaj naš vozač budala. Nakon 20 minuta teškog dosađivanja, odlučio sam da potražim kafu negdje u selu. Mora biti neki restoran ili kafić u ovoj rupetini. Par desetina metara od busa sam našao restoran. Ali se taj restoran ne vidi sa parkinga, a našem genijalcu iz busa nije pala na pamet ideja da nam kaže da imamo restoran u blizini ako je neko gladan ili žedan. Popio sam jednu brzu kafu da se malo razbudim nakon drijemanja tokom vožnje. Oko 13 časova smo stigli na mali parking ispred manastira Rila. Ovdje je već parkirana čitava gomila autobusa koji su dovezli turiste. To znači da nema ništa od mirnog razgledanja manastira. Jasno je da se mogu odmah pozdraviti i sa dobrim fotografijama. Ovdje je najbolje doći rano ujutro kada nema nikoga. Moguće je i prespavati u manastiru, što i nije tako loša ideja. Razmisliću o tome. Što se tiče smještaja, on je totalno spartanski, a sastoji se od klimavih kreveta punih buva. Veći problem je šta raditi ovdje kada padne noć. Okolo je šuma, i čim se malo smrkne, moraš u krevet. Tu je i nekoliko restorana pa bi se tu moglo ubiti vrijeme sa pivom tokom večeri. Idealno bi bilo da obiđem sve što sam planirao u toku dana i da se vratim u Sofiju.

Ovdje ću prespavati samo ako zaglavim ovdje. Manastir Rila leži sakriven duboko u Rila planinama i osnovao ga je vođa kolonije monaha po imenu Ivan Rilski 927. godine. Originalni manastir se nalazio 3 km odavde, ali je premješten na ovu lokaciju 1335. godine. Manastir je dao ogroman doprinos očuvanju bugarske kulture i religije za vrijeme otomanske vladavine. 1983. godine je stavljen na Unesco listu kao zaštićen spomenik svjetske kulturne baštine. Manastir se sastoji od glavne crkve, dva muzeja, gostinskih soba i pošte. Okružen je visokim zidovima unutar kojih su na tri sprata monaške sobe i kuhinja. Na sredini velikog dvorišta je veličanstvena crkva Rođenja Bogorodice, najveća manastirska crkva u Bugarskoj. Sagrađena je između 1834. i 1837. godine i ima tri velike kupole. Vanjski zidovi crkve su ukrašeni freskama koje oslikavaju pakao u kojem demoni na razne načine muče grešnike. Dobar dio freski je potpisao čuveni Zahari Zograf, najpoznatiji bugarski crkveni slikar. Ušao sam u crkvu i unutra zapalio dvije svijeće – jednu za mog oca, a drugu onako, za sreću cijelog svijeta. Slabo se razumijem u te stvari, pa ne znam ni kako se to radi. Unutrašnjost crkve je oslikana prelijepim freskama, a fino izrezbaren ikonostas je pozlaćen.

Zapala mi je za oko slika koja sadrži četiri grba Bugarske, Srbije, Bosne i Makedonije postavljena jedan do drugoga koja su zajedno uokvirena simbolišući jedinstvo i bratstvo. Grob Cara Borisa III je u ovoj crkvi. Tačnije, ovdje je sahranjeno samo njegovo srce, jer kompletno tijelo nisu nikada našli. Boris je umro od srčanog udara 1943. godine, nekoliko nedelja nakon susreta sa Hitlerom. Postoje sumnje da je otrovan, jer po riječima njemačkog atašea u Sofiji u to vrijeme, pukovnika Šenebeka, dva njemačka doktora koji su njegovali cara su tvrdili da je umro od istog otrova koji je nađen u tijelu grčkog premijera Joanisa Metaksasa, dvije godine ranije. Ipak, to trovanje nikada nije dokazano. Ne vjerujem da bi Hitler sam došao na tu ideju. Više mi to liči na onog malog zlog cvikeraša, bivšeg uzgajivača pilića, Himlera. Nakon velike sahrane u katedrali Aleksandar Nevski, Car Boris je sahranjen u najvećem i najvažnijem manastiru Bugarske. Nakon dolaska na vlast 1944. godine, komunisti su iskopali tijelo i sahranili ga u dvorište palate Vrana, nedaleko od Sofije. Kasnije su komunisti tijelo premjestili na nepoznatu lokaciju, koja nikad nije pronađena. Nakon pada komunizma, urađena je ekshumacija i nađeno je samo srce koje se nalazilo u staklenoj posudi.

Srce je bilo izvađeno vjerovatno iz razloga autopsije. Njegova udovica je srce sahranila na ovom mjestu 1993. godine. Ispred crkve je stara Hreliova kula iz 1335. godine, visoka 23 metra. To je jedini dio manastira koji je ostao iz tog vremena. Imam veliku želju da se malo prošetam po okolini, po brdima oko manastira i da pokušam naći sklonište svetog Luke, kao i grob i pećinu Ivana Rilskog. Bus odavde imam u 17.00, tako da sam kritičan u vezi vremena. Ako se ne uspijem vratiti na vrijeme, ili ako se izgubim u planini, onda se vraćam na opciju spavanja u manastiru. Hodam nekih 4 km od manastira cestom koja vodi ka Kirilovoj livadi i dolazim do male table sa lijeve strane koja možda označava malu šumsku stazu koju bi trebao slijediti da bi stigao do pećine Ivana Rilskog. Nisam baš siguran da je to pravi put. Staza se jedva vidi, pa sam prilično sumnjičav. Čak sam jednom krenuo tom stazom pa se vratio nazad, jer mi se učinilo da ne vodi nigdje. Smjenjuju se livade i gusta šuma, tu i tamo pređem preko malog šumskog potoka. Uglavnom se penjem uzbrdo, pa to sve ubrzo postaje naporno. Naravno, uvijek zaboravim da ponesem vodu sa sobom na ovakvim poduhvatima. Sav sam mokar od znoja, ali vode nemam. Najgore od svega je to što cijelo vrijeme nosim svoj ruksak na leđima. Savijam se pod težinom glupog ruksaka. Ruksak i nije previše težak, ali penjati se uzbrdo kroz šumu sa njim i nije baš zgodno. Već razmišljam da li da odustanem. Bus za Sofiju koji polazi u 15.00 sam već otpisao.

Nisam ništa ni jeo ni pio cijeli dan. Možda bi bilo bolje da se vratim i sjednem u restoran da ručam i da sačekam bus u 17.00 koji ide do Dupnice, a poslije ćemo da vidimo šta ćemo. Hodam već pola sata i nigdje nisam dospio. Ni pećine, ni groba, ni crkve, a nisam još uvijek siguran ni da li sam na pravom putu. Sve je slabo obilježeno. Nakon nekog vremena sam stigao do malog izvora u šumi. Voda! Napiću se pa makar umro odmah! To je dobar znak, znači da sam blizu nečega. Voda je hladna i odlična za piće. Odmah pored izvora, malo niže niz manju padinu, vidim krov neke crkve. To je sklonište svetog Luke, a tu je i istoimena crkva. Sve to je sagrađeno 1798. godine. Taj Luka je bio nećak od Ivana Rilskog i crkva je sagrađena na mjestu gdje ga je ujela zmija nakon čega je umro. Ovdje je sve zaključano i nema nigdje nikoga. Do pećine Ivana Rilskog imam još oko pola sata hodanja kroz šumu. Nastavljam dalje jer nemam vremena za gubljenje, a ovdje svakako nema ništa da se vidi. Put postaje sve teži i na kraju se svodi na penjanje po stijenama.

Konačno sam ispred sebe ugledao malu kamenu crkvicu koja se naslanja na veliku stijenu. Izgleda da sam stigao na cilj. Ušao sam u crkvu koja je vrlo mračna i skoro se ništa ne vidi unutra. Od nekog ćoravog lika sam kupio dvije svijeće i zapalio ih unutra. Opet jedna za Slobu, a druga za nas sve. Pitam lika ima li možda vode, a on me u čuđenju upućuje da idem na izvor iznad crkve. Ulaz u pećinu je odmah pored crkve. U ovoj pećini je živio Ivan Rilski i tu je i sahranjen. Ušao sam unutra i lagano se kretao naprijed u totalnom mraku iza manje grupe Bugara. Iz pećine se može izaći gore na površinu kroz jedan uski prolaz.



Po legendi, ko se uspije provući, taj nije grešan. Pošto je i gojaznost jedan od grijehova, sve je jasno. Ja sam odustao od provlačenja kroz otvor. Debeo nisam, ali mnogo sam grešan i neću ni da pokušavam. Par desetaka metara više je jedan zidani izvor sa vodom. Pored izvora je ikona Ivana Rilskog urađena kao mozaik od obojenih kamenčića. Tu je i nekih desetak Bugara koji nešto zapisuju na ceduljice koje zatim stavljaju pod kamenje pored izvora. Shvatio sam da treba zapisati neku želju na papirić i zatim ceduljicu uglaviti između kamenja. Zašto da ne? Poželio sam zdravlje i sreću mojoj porodici i stavio papirić ispod kamena na izvoru. Da ne lažem, u tom trenutku sam pomislio i na svoju staru partnerku sa brojnih putovanja, ali ipak zbog izdaje u teškom trenutku za mene, kad nije bila tu kad mi je trebala, ipak nije zaslužila mjesto na ceduljici.

Nakon kraćeg odmora kod izvora, polazim nazad istim putem. Moram stići na vrijeme da uhvatim zadnji bus odavde. Iza 16.00 časova sam stigao do manastira. Jedva se držim na nogama od umora. Ovo je bilo super! Prava mala avantura u prirodi! Dobro sam uradio što nisam odustao. Nikada se nisam osjećao kao turista i sa ovim sam to sebi još jednom potvrdio. Zapravo mi turisti idu na živce. Uglavnom ih smatram glupanima i ovcama za šišanje. Sjeo sam u restoran pored manastira i naručio točeno pivo. Pivo Kamenica mi se ne sviđa previše, ali je u ovom trenutku dobro došlo. Pitam konobara da li se može spremiti i pojesti nešto za 20 minuta jer nemam vremena, a crkavam od gladi. Želi da mi pomogne jer shvata moju situaciju, ali sve opcije su se pokazale kao nemoguće. Pošto nemam vremena za hranu, daj barem da probam ovu bugarsku rakiju. Za to imam vremena. Donio mi je čuvenu Slivensku perlu. Rakija se pravi od nekoliko vrsta aromatičnog grožđa Perla i Tamianka i ima pomalo sladunjav i blag ukus.

 

Ali to uopšte ne znači da je rakija slaba, naprotiv, sa svojih 40% može fino da udari. Slivenska perla je uspješno prošla moj test. Odlično piće! Prije odlaska sam kupio par suvenira kao poklone kad se vratim kući.

<< prethodna                                                                             sledeća >>