07.04.2018 (dan 14)
Candolim, Margao, Palolem
Kafu sam popio u sobi. Nakon doručka sam se odjavio iz hostela, pozdravio se sa svim momcima, i zatim otišao u Fisherman’s Cove da se nađem sa Annom. Kako smo se i dogovorili, Anna je došla u podne. Juče smo proveli cijeli dan zajedno. Imam novog i dobrog prijatelja. Popili smo po dva piva i nakon tri sata druženja, pozdravljamo se. Nama vrijeme stvarno brzo prolazi. Sad mi je malo i žao što odlazim. Ko zna da li ćemo se opet vidjeti? U 15.30 časova napuštam Candolim busom koji ide do Panajia. Na Kadamba bus stanici u Panjimu je bus koji ide za Margao već spreman za polazak i polazi za desetak minuta. Nemam toliko vremena da se raspitam za buseve prema Badamiju. U 16.45 sam stigao na Kadamba bus stanicu u gradu Margao. Ovaj grad je administrativni centar distrikta Južna Goa. Svaka indijska država je podijeljena na distrikte. Sa oko 90.000 stanovnika, ovo je najveći ekonomski centar ovog dijela Goe. Pitao sam momka na bus stanici kad je zadnji bus za Palolem i on je rekao u 18.30.
Margao, crkva Svetog Duha
To je dobro, jer mislim da mi za obilazak ovog grada i ne treba više od sat vremena. Margao je totalno nezanimljiv grad i jedino što vrijedi vidjeti ovdje je stara portugalska crkva Svetog Duha koja se nalazi nekih 300 metara od bus stanice. Sa ruksakom na leđima odmah sam krenuo pješke prema toj crkvi. Vozači tuk-tuka mi sviraju usput i nude mi prevoz. Za njih sam ja lud što uopšte hodam kada mogu ići s njima. Barokna crkva Svetog Duha se nalazi na prašnjavom trgu Largo do Igreja. Prvu crkvu na ovom mjestu su sagradili Jezuiti 1564. godine, ali je nju uništio požar 1571. godine. Zatim su sagradili novu, ali je i ona uništena osam godina kasnije. I treća i četvrta su bile kratkog vijeka. Ljudi su baš naporni, pa zar im nije jasno da možda Bog nije želio crkvu na ovom mjestu. Sadašnja crkva je peta po redu i sagrađena je 1675. godine. Ova se još drži. Prednji dio je stvarno prelijep. Unutra su neki radnici radili neko renoviranje tako da nisam baš mnogo vidio unutra. Vratio sam se nazad istim putem i nakon 10 minuta sam u busu za Palolem. Ovi na stanici stalno viču mjesta do kojih idu busevi tako da ne možeš pogriješiti. Nakon dosadne i monotone vožnje stigao sam u Palolem oko 20 časova. Nakon malo raspitivanja sam vrlo brzo našao Annin gesthaus. To je Anvil Place, mali i neugledni gesthaus u prizemnoj kućici sa 4 ili 5 soba i smješten u uskoj uličici punoj palmi i druge vegetacije, dvadesetak metara od plaže. Vlasnik gesthausa, Santoš, mi je prišao i pozdravio me.
– Očekivali smo te. Anna je rekla da dolaziš. Koliko ostaješ? – reče Santoš.
– Dva ili tri dana – odgovaram. Smjestio sam se u sobi u kojoj je boravila Anna. Uslikao sam je i poslao joj sliku sa porukom “hej, spavam na tvom krevetu!” Soba je jednostavna sa jednim velikim krevetom koji iznad ima mrežu za komarce, a pored je kupatilo. Iznad glave mi je veliki ventilator. To mi je sasvim dovoljno. Na verandi ispred soba je sjedio momak arapskog izgleda i gledao neki film na laptopu. To je taj Rakeš, ljubitelj Trećeg rajha i ovisnik o filmovima. Rakeš je iz Dubaia, majka mu je Indijka, a otac Arapin, naftni tajkun. Lijep i nabildan momak sa tipičnom arapskom malom bradicom i istetoviran po cijelom tijelu. Priča smireno i polako. Momak vodi predstavništvo firme svoga oca u Minhenu i tamo i živi. On je milioner, ali plaća smještaj 10 $ i spava u ovoj rupi. Ne zato što je škrt, nego zato što je skroman i nije opterećen bogatstvom. Odmah na prvu mi se svidio.
– Obožavam filmove i ja sam Netflix ovisnik. Svako veče sjedim ovdje i gledam neki film. Volim horore i trilere – kaže Rakeš.
– Pa tu smo onda slični – rekoh.
– Znaš li da je film Bornov identitet sniman ovdje na plaži? Ona scena kad mu djevojka s džipom padne s mosta? Baš sam juče obišao tačnu lokaciju – nastavlja Rakeš.
Sjećam se tog filma iako sam ga davno gledao. Moraću ga pogledati ponovo. Palolem je odlično mjesto, mnogo bolje od Candolima. Iako je noć, to se odmah vidi. Cijene smještaja su mnogo manje nego na sjeveru. Moguće je naći sobu i za 500 rupija. Rakeš je ljubitelj piva. Pa ovaj je moj brat! Rakeš mi daje neke osnovne informacije i uvodi me život u Palolemu. On je ovdje već mjesec dana i zna sve.
– Pivo je 70 rupija u barovima, ali ga mi nabavljamo iz prodavnice za 40 rupija. Ako želiš da večeraš, najbolje je da ideš u restoran Sameer. Ja i Anna smo stalno išli tu. Hrana je dobra i jeftina, jedino je riba malo skuplja – kaže Rakeš.
Ovo mjesto mi već počinje da liči na raj. Poslušao sam ga i odmah otišao tamo jer sam strašno gladan. Restoran Sameer je dva minuta pješke od gesthausa i nalazi se na plaži. Na pijesku ispred restorana su postavili nekoliko stolova na kojima su upaljene svijeće. Naručio sam piletinu u sosu od gljiva i Kingfisher. Mjesto mi se sviđa.
– Mogu li zapaliti cigaretu ovdje? – pitam konobara.
– Naravno. Pušiš li još nešto? Mogu ti prodati po dobroj cijeni – kaže mi konobar.
– Ne. Za sada ne. Možda sutra i kupim rekoh.
Davno sam prestao da pušim marihuanu i hašiš tako da me to mnogo ne zanima. Iako bi možda bilo zanimljivo probati indijsku robu. Pored piletine sam uzeo i roti, tanki hljeb koji liči na palačinak. Atmosfera je vrlo opuštajuća. Sjedim za stolom na plaži, jedem ukusno jelo i pijem pivo uz šum morskih talasa. Teško da može biti bolje od ovoga. Ovdje je čak i pijesak ljepši i sitniji nego na sjeveru. Večera je bila savršena. Uzeo sam još jedno pivo. Drugi konobar je iz Nepala, iz Pokhare. To mjesto mi je vrlo poznato jer sam prije nekoliko godina planirao da idem u Nepal pa sam se bio dobro spremio. Sjećam se da je tu neko veliko jezero u kojem se ogledaju vrhovi planinskog lanca Annapurne. Takođe znam da su čuvene gurke iz Pokhare. Momak se zove Bharat, ali kaže da mu je nadimak Mr. Bee.
– Znam za Pokharu. Tu je jezero i planina Annapurna. Odatle su Gurke, najbolji vojnici koji su bili u službi Britanskog kraljevstva – rekoh konobaru. Oduševljen je mojim poznavanjem njegovog grada. Nekad se govorilo, ako se vojnik ne boji smrti, onda je ili lud ili je Gurka.
– Da. Moj otac je Gurka – ponosno reče Mr. Bee.
Mislim da smo se odmah svidjeli jedan drugom. Zapisao sam njegovu adresu u Nepalu. Jednog dana ću ga potražiti tamo. Mr. Bee kaže da mogu biti njegov gost i da mogu spavati u njegovoj kući u Pokhari, besplatno. Nakon večere sam malo prošetao selom, ne udaljavajući se previše od gesthausa. Našao sam neku knjižaru i ušao sam unutra taman kad je čovjek zatvarao. Naravno da je produžio radno vrijeme zbog mene. Kupio sam knjigu o Džingis Kanu koju je napisao John Man. Ni sam ne znam zašto sam kupio knjigu koja nema nikakve veze sa područjem u kojem se nalazim. Sjetio sam se da mi je Anna juče pričala o momku iz Australije koji je živio godinama u slamu u Bombaju i da je napisao knjigu koja je pravi hit ovdje. Anna je bila iznenađena što nisam čuo za tu knjigu.
– Imate li knjigu o momku iz Australije koji…
– Shantaram! Naravno – prekide me prodavač koji je odmah shvatio šta tražim.
Pružio mi je knjigu, ali mi je odmah jasno da je ne mogu kupiti, jer je predebela i teška za nošenje u ruksaku. Na putu prema gesthausu sam još malo sjedio uz pivo u Sameeru. Noću je ovdje mnogo komaraca koji su žedni moje krvi pa sam nakon desetak ujeda po nogama morao da skratim boravak u baru i da se vratim u sobu. Sada je 23 časa i Rakeš je već davno u krevetu. Momak je rekao da ide rano na spavanje. Ni meni nije preostalo ništa drugo nego da idem na spavanje. Pomalo sam i umoran zbog onih pijanki sa Annom.