27.03.2018 (dan 3)

Mumbai

Ujutro pijem kafu u restoranu u svojoj ulici kod svog teroriste. Prehlađen sam, boli me grlo i nos mi je začepljen. Ne znam da li je to posljedica klime u sobi ili sam to uhvatio još u Beogradu kada sam se smrzao ono jutro. Smiješno je biti u takvom zdravstvenom stanju na ovakvom mjestu gdje je temperatura čak i 40 stepeni. Grad mi se za sada uopšte ne sviđa. Svi kažu da su prvih nekoliko dana u Indiji užasni, ali kasnije navodno stvari dođu na svoje mjesto. Nakon kafe i standardne litre vode u džepu polazim prema krajnjem jugu grada. Vidio sam na mapi grada neku crkvu dole na jugu Colabe pa idem da to ispitam. Ovdje i nema drugih interesantnih stvari za posjetiti. To je neka afganistanska crkva ili crkva St John. U Indiji se sve otvara uglavnom oko 9.00 ujutro, tako da život na ulicama tek počinje da se budi. Zanatlije i prodavci otvaraju svoje radnje i prodavnice, prodavači na ulicama slažu voće i povrće na tezgama. Prošao sam kroz neku pijacu na kojoj je bilo prilično živo i haotično. Ovaj dio grada je prilično neuredan, prljav i haotičan. Teško je hodati ulicom, jer sva vozila i motori prolaze na par centimetara od mene. Trotoara nema, a i ako postoje, obično su zakrčeni parkiranim motorima ili uličnim tezgama, tako da se krećem krajnjom stranom ulice. Pored mene prolaze crveni državni lokalni autobusi koji me strašno podsjećaju na one iz našeg filma „Ko to tamo peva“. Zapravo, čak sumnjam da taj bus nisu čak i nabavili odavde. Ko zna koliko su stari, jer su u očajnom stanju raspadanja, ali se ipak kreću nekako. Već drugi put mi se desilo da uletim u neki mini slum i brzo se vratim nazad. Ovoga puta mi se učinilo da vidim neku prečicu pa sam krenuo jednom uskom uličicom i došao do malih koliba od kartona i limenih ploča i šatora. Ispred mene je gomila vrlo bijednih likova, odraslih ljudi, žena i djece. Probijam se kroz njih i nastavljam samouvjereno naprijed. Zapravo, samo se trudim da izgledam samouvjereno, a vrlo sam zabrinut. Ljudi su prljavi, u pocijepanim ritama, polugoli, a sve smrdi. Žive bukvalno u smeću. Oni žive vjerovatno za 1 dolar dnevno, a ja kod sebe imam novca dovoljno da ova cijela ulica napravi žurku koja bi trajala mjesecima. Dovoljno je jedna cigla u glavu s leđa i završamo avanturu. Ne vidim kraj ovim uličicama i shvatam da se zavlačim još dublje u ovo divlje naselje. Odmah se vraćam istim putem nazad dok se još nisu snašli od iznenađenja. Ovdje nema bijelaca, a vrlo malo ih je i u samom gradu. Očekivao sam veći broj barem u Colabi, koja je turistički dio grada. Nakon pola sata mučnog hodanja shvatam da sam došao u neku vojnu zonu, jer vidim da je tu neka kasarna i naoružani stražari. Raspitujem se za crkvu. Niko je ne zna pod zvaničnim imenom St. John, nego kao Afganistanska crkva. Crkvu sam konačno našao, ali je zatvorena. Nisam uspio čak da napravim ni fotografiju spoljašnjeg izgleda, niti da je bolje vidim, jer je zaklonjena visokim drvećem. Sve ovo nije bilo vrijedno truda. Tačno ne znam šta da radim u Bombaju pa izmišljam sebi neke blesave zadatke i ciljeve koje trebam postići. Igram se. Vraćam se istim putem nazad. Razmišljao sam da se vratim jednim od ovih lokalni buseva, ali sam odustao jer su svi natpisi na hindi jeziku čije pismo me podsjeća na niz špageta. Ali imaću priliku da se vozim s njima. Uzeo sam auto rikšu tj. tuk – tuk do Leopolda koji je takođe bio označen na mapi. U Leopoldu sam naručio omlet sa sirom, pomfri i kafu. Još uvijek se osjećam nelagodno na ovom mjestu zbog prošlih događaja. Ne znam ni zašto sam i došao ovdje uopšte, vjerovatno jer nisam znao gdje bih drugo. Čim sam izašao na ulicu dva čudna lika gola do pojasa su mi prišla i jedan od njih me uhvatio za ruku i ne pušta.
– Mi smo ljudi iz hrama. Želimo da ti učinimo uslugu – kaže mi ovaj mlađi. Starac se drži malo po strani.
– Ne, hvala, ne treba mi ništa. Znam da će biti neka donacija na kraju ove usluge. Momak ne odustaje. Dok sam trepnuo, zavezao mi je neki šareni konac oko ruke i izgovara neku molitvu. Ko zna, možda mi psuje sve po spisku sada. Nisam siguran ni da li su sveštenici ili ulični prevaranti. Ako su ovo drugo, onda mi sigurno strada familija trenutno. Dao sam im 10 Rs za tu uslugu. I to im je mnogo. Došao sam u dio grada koji se zove Kala Ghoda, ili Crni konj, a ime je dobio po spomeniku Kralju Edvardu VII od crnog kamena. Ovaj dio grada je poznat po muzejima, umjetničkim galerijama i prelijepim kolonijalnim zgradama. Ovo je umjetničko srce Mumbaia. Ispred mene su stara zgrada koja je poznata kao David Sassoon biblioteka, odmah do nje je Zgrada armije i mornarice, a nedaleko je i hotel Watson’s. Uzeo sam tuk – tuk do čuvenog muzeja Prince of Wales i to samo iz razloga što nisam znao gdje se tačno nalazi. Znam da sam blizu muzeja, ne više od 500 m, ali mapa grada mi je beskorisna u ovom slučaju. Najlakše mi je da me neko odveze do tamo. U Indiji je zadnjih godina došlo do mnogih promjena u nazivima ulica, gradova i objekata, sve sa ciljem da bi se potpuno raskinulo sa kolonijalnom prošlošću. Tako se i ovaj muzej sada zove Chhatrapati Shivaji Maharaj Vastu Sangrahalaya, što u prevodu znači Muzej Kralja Shivajia. Ovo je daleko najbolji muzej u gradu. Osnovali su ga ugledni građani Bombaja uz pomoć vlade da bi obilježili posjetu Edwarda VIII, koji je bio Princ Velsa u to vrijeme, a kasnije postao kralj George V.

Zgrada muzeja je jedno prelijepo zdanje građeno u indo-saracenskom stilu sa primjesama arhitektonskih stilova Marata i Mughal. Muzej se nalazi u velikom vrtu, okružen palmama i cvijećem. Ispred muzeja je veličanstvena statua Princa od Velsa. Ulaz se plaća 500 Rs. Prvo sam ušao u prostoriju sa skulpturama. Odmah su mi za oko zapale terakota glave lokalnih plemića iz gradića Akhnoor u Kashmiru koje su tako urađene da savršeno pokazuju njihove likove. Moguće je potpuno zamisliti žive likove na osnovu ovih skulptura. Stajao sam prilično dugo ispred njih i pitao se kakvi su ljudi bili. Da li su bili okrutni i zli ili dobri i pošteni prema svojim podređenim? Tu su skulpture mnogih hindu božanstava kao što su Ganesha iz 11. vijeka, urađena od bazalta ili Sarasvati od crnog kamena iz 12. vijeka. Brama je urađen od ružičastog pješčara i izvađen je iz jednog hrama iz 7. vijeka. Narasimha je od crnog kamena iz 13. vijeka. Jedna od statua Brahme koja je urađena od bazalta još u 6. vijeku, nađena je u obližnjim Elephanta pećinama. Mogu slobodno reći da je ovo jedan od boljih muzeja koje sam posjetio.

Muzej sadrži oko 50.000 eksponata, ali velika vrijednost je i dobar opis svakog eksponata, kao i tekstovi koji daju značajan uvid u istoriju i religiju Indije. Hinduizam se slično kao i hrišćanstvo kreće u osnovi svetog trojstva. Vishnu je zaštitnik Univerzuma. Njegova uloga je da štiti i održava red u svijetu. Uglavnom drži lotosov cvijet i spiralnu školjku koje simbolizuju čistoću i vječnost, disk i buzdovan za zaštitu. Garuda tj. orao, sunčeva ptica, je njegovo prevozno sredstvo. Vishnu se utjelovljava u različite oblike tokom različitih perioda u vremenu koji se zovu yuga. Ovi oblici ili avatari su poznati kao Dashavatara ili deset inkarnacija. One su Matsya (riba), Kurma (kornjača),Varaha (vepar), Narasimha (čovjek-lav), Vamana (patuljak), Parashurama (mudrac sa sjekirom), Rama, Krishna, Buddha i Kalki (budući avatar koji tek treba da se pojavi). Njegova pratilja je Lakshmi, boginja bogatstva. Shiva je jedan od najpoštovanijih bogova u hinduizmu. U trojstvu, on se smatra za boga rušenja i stvaranja. On je takođe i yogi, kosmički plesač koji podešava ritam Univerzuma, kao i dobronamjerni zaštitnik. Posebnu pažnju su mi privukli stari asirijski dvorski reljefi. Ovi reljefi od alabastera su nekada davno, čak prije više od 2000 godina ukrašavali zidove kraljevskih palata. Ove palate asirijskih vladara kao što su Ashurnasirpal II i Tiglath-Pileser III su se nalazile u gradu Nimrudu u Mezopotamiji, tj. na području današnjeg Iraka. Asirci su ukrašavali zidove svojih palata sa uklesanim kamenim reljefima najvjerovatnije da otjeraju zle duhove. Na njima su prikazane ritualne scene, slike božanstava, kao i slike kraljevih podviga i pobjeda. Na jednoj je prikazan asirski napad na babilonski grad. Sve ovo je vrlo zanimljivo. Svi reljefi su iz 8. ili 9. vijeka prije nove ere. Jedan mladi bračni par sa djetetom me zamolio da me slikaju sa njihovim malim dječakom. U sljedećoj prostoriji na spratu je posebno zanimljiva Panchatantra, drevna indijska knjiga bajki i priča. Ova drevna knjiga je putovala svijetom u obliku prevoda na više jezika. Ovaj muzej sadrži originalni prevod na perzijskom jeziku iz 1575. godine i koji nosi naslov Anvar-i-Suhayli. Sastoji se od crteža i teksta, slično kao strip. Pročitao sam nekoliko. Prilično su kratke, ali svaka od njih ima neku poruku kao npr. kako prođu loše oni koji su pohlepni, kako ne treba biti nestrpljiv itd. Tako imamo priču o nestrpljivom kralju, priču o vrtlaru i medvjedu i mnoge druge. Panchatantra je jedna od najstarijih kolekcija basni, napisana na sanskritskom još prije 2500 godina, i to je mješavina proze i poezije. Smatra se da je to djelo napisao Vishnu Sharma, veoma obrazovan učitelj, koji je koristio ove priče da bi podučio mudrosti i kraljevskim vladanjem trojicu kraljevih sinova koji su bili dosta priglupi. Cijelo djelo je podijeljeno na pet dijelova, pa odatle i ime: pancha – pet i tantra – dijelovi. Svaki dio se bavi određenim aspektom života. Putnici su prenosili ove priče širom svijeta. U Indiji se ove priče još uvijek pričaju djeci pred spavanje, kao Ezopove bajke, ali na indijski način. Nekoliko žena me i ovdje zamolilo za zajedničku fotografiju. Ne razumijem, zar sam tolika atrakcija ovdje? Odmah mi prilazi još Indijaca koji žele da se slikaju sa mnom. Ima i lijepih mladih Indijki. Najduže sam se zadržao u galeriji sa oružjem jer me to najviše zanima. Prikazani su različiti tipovi mačeva, bodeža i nekih oružja karakterističnih za ovo područje. Onaj mač sa krivudavim sječivom se zove nagan talwar i podsjeća na zmiju.

Oružje u obliku tigrove kandže se zove waghnakh. Mačevi sa zakrivljenim sječivom su talwar, shamshir, aradam, zafar, takiya, yataghan i kilij. Mačevi sa pravim sječivom su khanda, firagi, pattisa, pata i dhup. Tu su još i posebne vrste sablji bodeža sa zakrivljenim sječivima kao što su zulfikar, gupti i nagau. Galerije slika koje su donirali članovi porodice industrijalaca Tata, Sir Dorabji Tata and Sir Ratan Tata, sadrže oko 200 umjetničkih djela koje su oni donirali muzeju u periodu između 1922. i 1933. godine. Slike datiraju iz 16. i ranog 20. vijeka i uključuju radove poznatih britanskih, italijanskih, flamanskih i francuskih slikara među kojima su Sir Edwin Ward, James Shannon, Jorge Romney, Thomas Gainsborough, John Quincy Adams, Van der Meer i Robert Hillingford. Jedna od važnijih slika je “Damoklov mač” iz 1804. godine, koju je naslikao poznati francuski slikar Antoine Dubost i za koju je dobio zlatnu medalju koju mu je uručio Napoleon. Nevjerovatan rad! U galeriji Ratan Tate centralno mjesto zauzima ogromna slika “Bohemijski cigani”, koju je naslikao Daniel Maclise 1837. godine. Slika “Krstaši”, Johna Gilberta iz 1875. godine, mi je takođe zanimljiva. A tek slika “Žena koja hrani papagaja” Eduarda Merka! Čuvena slika Škota Williama Stranga “Adoration” iz 1913. godine je takođe ovdje. Na slici su vojnik, pjesnik, slikar i stariji gospodin koji se, svako na svoj način, dive prelijepom golom ženskom tijelu, alegorični prikaz vječne teme obožavanja ljepote. Slike su stvarno fantastične i neprocjenljive! Kolekcija slika jednostavno obara s nogu! Slikarstvo i vajarstvo su me oduvijek mnogo zanimali, jer sam i sam nesuđeni slikar i vajar.

Ovaj muzej je najbolji u gradu i unutra sam se zadržao najmanje dva sata. I sama zgrada je vrlo zanimljiva pa sam napravio i nekoliko fotografija ispred zgrade. I tu mi prilaze neki momci da se slikaju sa mnom. Ovo već postaje pomalo dosadno. Ispred muzeja je mala caffeteria i tu sam sjeo da se malo odmorim i popijem kafu.
– Želim da platim! – dozivam konobara.
– Kafa 25 rupija, voda 20 rupija. Ukupno 55 rupija, gospodine!
– Jesi li siguran da je toliko? – gledam ga osmijehom na licu.
Zezao sam konobara za matematiku iako znam da je vjerovatno uračunao i uslugu ili neku taksu.
Sada je 14.00 časova. U 20.00 moram biti na željezničkoj stanici. Imam još vremena iako ne znam šta bi više radio u Mumbaiu. Prijatno je sjediti na ovom mjestu, piti kafu i posmatrati muzej i palme ispred njega. Šetao sam ulicom sa cigaretom u ustima kada sam zapazio veličanstvenu zgradu Elphinstone koledža. To je najprestižniji koledž u gradu i osnovan je 1856. godine. Bacio sam cigaretu da mi ne smeta i uzeo fotoaparat da je uslikam. Nakon par fotografija sam krenuo dalje. Iza sebe čujem glas.
– Gospodine, gospodine!
Okrećem se i vidim nekog tipa u uniformi kako trči za mnom i drži opušak od moje cigarete u ruci.
– Ovo je vaše gospodine! Morate platiti kaznu od 200 rupija! – reče mi.
Nevjerovatno! U zemlji i gradu u kojem je smeće na svakom koraku je zabranjeno bacanje opušaka na ulici. I kakva je ovo uniforma koju ovaj nosi? Nije policajac, prije će biti neki komunalac, redar ili šta već. Inače ne bacam opuške po ulici, ali ovo je bio poseban slučaj zbog fotografisanja. Naravno da mi je ovo glupa i neprijatna situacija. Da li da mu ponudim 100 rupija a da ne piše ništa? Ma ipak ne, nije to neki iznos. Platio sam mu 200 rupija i lik mi je napisao kaznu i dobio sam uredan papirić sa pečatom i potpisom. Upravo sam izgubio jedan dobar ručak! Vratio sam se u svoj hostel i malo odmorio u sobi. U svojoj ulici sam razmijenio još 100 eura kod onog lopova. Sada imam preko 15.000 rupija u džepu. Opet sam krenuo da tražim onaj restoran Bademiya. Ovog puta sam ga našao. Sad vidim da je na suprotnoj strani od one gdje sam sinoć skrenuo. Na ulici me opet zaskočio onaj dosadni lik od preključe.
– Hašiš gospodine, hašiš ili nešto drugo?
Pružio mi je svoju prljavu ruku pa sam morao da se rukujem s njim. Džabe sam prao ruke prije ručka. U restoranu sam naručio paneer tikka biryani i dahi kuchumber. Ovaj dahi je kao neka vrsta vrhnja sa isjeckanim feferonima i još nečim. Hrana je izvrsna. Ovo je od danas moj restoran. Nakon ručka sam otišao do mora i Kapije Indije i sjeo na zidić ispred hotela Tadž Mahal i zapalio cigaretu. Predveče je ovdje dosta ljudi koji se šetaju. Tu sam se upoznao sa nekim mršavim likom u bijeloj haljini i sa bijelom kapicom na glavi. Tačnije, on je izrazio želju da se upozna sa mnom i razmijeni koju riječ na lošem engleskom.

Zove se Arbadž i musliman je. Nakon par minuta nam se pridružio još jedan pa smo napravili par zajedničkih fotografija. Ovaj drugi se zove Radž i ovdje u Mumbaiu predaje nešto o islamu u nekoj školi. Uči i engleski i nije loš.
– Država mi plaća stan i hranu, radim tri dana, a onda tri dana radim nešto drugo da zaradim dovoljno – reče Radž.
Radž je veoma simpatičan momak i sviđa mi se. Od njega sam dobio nekoliko korisnih informacija. Radž je takođe musliman, ali nema problem sa pivom. Za razliku od njega Arbadž je onaj zadrti musliman i on ne pije, ne puši i ko zna šta već. Nadam se da ne čita priručnike za pravljenje eksplozivnih naprava. Radž kaže da obožava pivo, a da voli ponekad i da zapali hašiš ili marihuanu. Radž je obrazovan i inteligentan, s druge strane, Arbadž izgleda malo zatucano, možda i blago retardirano.
– Nema mnogo mjesta u gradu gdje se može popiti pivo. Ja znam za dva, Beer Bar nedaleko odavde i Leopold. Leopold je preskup – rekoh.
– Oh, ne. Ima dosta mjesta, samo ti ne znaš – reče Radž.
– Koje domaće pivo se najviše pije u Indiji? – pitam ga kao ljubitelja piva i kolegu po tom pitanju.
– Najviše Kingfisher. Tu je još i Elefanta dobro pivo.
– Leopold mi je pomalo jeziv kada vidim one rupe od metaka. Koliko je ljudi tu ubijeno? – pitam ga.
– 140 ljudi! – odgovori Radž.
– Nemoguće! Samo u Leopoldu? – ne mogu da vjerujem, pa toliko ljudi ne može ni da stane na to mjesto.
– Ne. Odatle su krenuli, prvo su pucali u Leopoldu, pa ovdje u Taj hotelu i na željezničkoj stanici i na još nekim mjestima. Ja sam tada bio u ovdje. Bilo je strašno – reče Radž. Ne znam ništa o tom velikom koordinisanom terorističkom napadu u Bombaju.
– Koje godine je to bilo? – pitam vidno zainteresovan.
– 2008. To su bili Pakistanci – odgovara Radž.
Spomenuo sam mu i onog lika iz turističke agencije u Badamiyi i kako mi je pokušao uvaliti mjesečnu kartu za državni prevoz po cijeni od 45.000 rupija.
– A to ne može biti. Košta oko 26.000 rupija. Moj otac radi u željeznici. Pokušao je da te prevari! Znam tu agenciju. To su lopovi, Kašmirci! Ako je iz Kašmira, ne vjeruj mu! – kaže Radž.
– To je i meni jasno bilo odmah. To mi svakako i nije potrebno.
Sjedimo i pričamo o raznim temama skoro sat vremena. Ispred nas je prelijepi hotel Taj Mahal, jedna od poznatih atrakcija grada.
– Znaš li da je neki Englez pustio dron iznad Taj hotela? Došla vojska i uhapsila ga – reče Radž.
Mogu misliti kakav glupan! Nakon svih tih terorističkih napada po svijetu puštati dron iznad turističke zone i iznad vojnih objekata je stvarno glupo. Šta se drugo moglo i očekivati od Engleza! S kim god sam ikad pričao, a da nije Englez, nije imao dobro mišljenje o Englezima.
– Najvažnije da svuda ima dobrih ljudi na svijetu i da ne treba ljude dijeliti po vjeri ili boji kože. Sigurno to znaš bolje od mene jer si proputovao mnogo zemalja – reče mi Radž na rastanku.
– Apsolutno se slažem! – rekoh. Šteta što moram da idem, rado bih išao na pivo s njim. Uvijek je dobro upoznati nekog lokalnog ko poznaje grad. Krenuo sam prema svom hostelu, a za mnom je krenuo i Arbadž.
– Mesdžid, mesdžid! – govori dok hodamo. Shvatio sam, znam da je mesdžid džamija, pa mi je jasno da ide u džamiju da klanja.
– La ilaha illa Allah Muhammad Rasul Allah! – rekoh mu na rastanku.
Vrlo pravilno izgovaranje šehadeta ili šahade, koji predstavlja prvi od pet stubova islama, naučio sam još u Siriji, iako nisam siguran koliko je pametno da ja to izgovaram. U svakom slučaju, Arbadž mi se zahvalio.
U 19.30 sam spakovao ruksak i krenuo sam da se odjavim iz hostela tj. gradilišta u kojem sam spavao. Momak sa recepcije, tzv. “menadžer”, sjedi pored kompjutera i zove me da priđem. Pokazuje mi neki dug od 220 rupija koji treba da platim. Kakav lupež! U ovakvim uslovima sam boravio i on još ima obraza da traži još novca!
– A šta je sa bušenjem i čekićanjem tokom cijelog dana, sve do 19 časova? Nisam mogao da spavam! Šta ćemo s tim? – rekoh mu.
Zatvorio je svoju svesku i shvatio da je pretjerao. Konačno sam napustio prokletu rupu. Uzeo sam taksi do željezničke stanice Victoria. Do tamo bi trebalo da je 50 Rs, ali lik traži 100, kaže da je gužva. Pristao sam. Bio je u pravu, stvarno je gužva jer mu je trebalo pola sata da stigne. U 20.00 časova sam na stanici. Koliko ljudi je ovdje! Na sredini su redovi stolica, ali sve su popunjene. Ovdje su hiljade ljudi, neki hodaju, neki sjede na podu, a neki čak i leže. Žene u šarenim sarijima, muškarci u bijelim haljinama – dhotijima, a prođe i poneki Sikh sa turbanom na glavi. Muslimani su uglavnom sa bijelim kapicama na glavi i dugim bradama. Našao sam slobodnu stolicu i sjeo. Imam vremena jer moj voz polazi oko 21 čas. Idem za Aurangabad, a iz tog grada ću u naredna dva dana obići čuvene pećine Ellore i Ajante. Ubrzo sam shvatio zašto je ova stolica bila jedina slobodna. Pored mene sjedi starija žena koja spava sklupčana u stolici. Na nozi ima veliku krvavu gnojnu ranu dužine od 30 cm i širine 10 cm i bijelo-žuta gnoj joj curi niz nogu. Ova scena je bila previše čak i za Indijce pa su pobjegli od nje. Pitam se kako neko sa takvom ranom uopšte može biti živ? Uostalom, žena spava i ne pomjera se, možda je i mrtva. Ne vidim da joj se tijelo pomjera tokom disanja. Nakon desetak minuta buljenja u njenu ranu i meni je bilo dosta pa sam i ja ustao. Moj voz, Devagiri Express, je stigao i nastao je ljudski stampedo. U životu nisam vidio ovoliko dugačak voz. Koliko je moj pogled mogao da obuhvati, radi se o stotinama metara, a zadnji vagoni se čak i ne vide. Trčim i ja među stotinama Indijaca da nađem svoj vagon. Bože kakav voz, ovo je užas! U većini vagona je po stotinu ljudi, stoje jedan na drugome, bez ventilacije, klime, sa prozorima sa rešetkama ili zakucanim daskama. Podsjeća me na vozove koji su išli za Aušvic! Ovo su potpuno nehumani uslovi transporta. Ni stoka se ne bi trebala prevoziti tako. U jednom takvom vagonu sigurno ne bi preživio noć. Ne da bi me opljačkali nego bi me i raskomadali. Trčim i tražim svoj vagon A1 koji je nekih 300 metara od lokomotive. A1 je druga klasa, što je u Indiji isto kao i prva klasa samo što je u prvoj manje kreveta u kupeu. Ovi vagoni pored kojih sam prošao imaju oznaku „S“. Pretpostavljam da to „S“ znači stoka. Dok trčim put mi blokira bogalj bez obe noge koji trči na rukama. Zamalo ga nisam nagazio jer nisam gledao dole. Još se on tako na rukama kreće vrlo brzo! Prvo mi je ličio na ogromnog ljudskog pauka. Sa obe strane pored nas trči masa ljudi, uglavnom najniži slojevi indijskog društva. Bogalji, prosjaci i sirotinja koja se jeftino ili besplatno prevozi. Ko može tražiti kartu u ovim prepunim vagonima? Konačno sam našao svoj vagon i ušao unutra. Ovdje je stanje mnogo bolje i ovo se računa kao neka druga klasa. Iako i nema neke razlike između prve i druge klase. Oni vagoni pored kojih sam protrčao su treća klasa i u njima se vodi borba na život i smrt. Ovaj kupe ima šest kreveta i tu je nekoliko Indijaca koji izgledaju kao da su iz nekog srednjeg sloja društva, uredni i kulturni. Moj krevet je 32, gornji, što mi sasvim odgovara. Dok sam stavljao svoj ruksak na gornji ležaj, neko me je ubadao rukom s leđa. Okrenuo sam se i imam šta da vidim! Ispred mene stoji momak od 20 godina sa svježe amputiranom šakom i sa krvavim zavojem na mjestu gdje je nekad bila šaka i traži mi milostinju. Što je još gore, on je potpuno slijep! Ima li kraja ovom užasu? Odmah sam se popeo na svoj ležaj i smjestio ruksak pored sebe. U vagonu je pakleno vruće. Navodno imamo i klimu, ali ja iznad sebe vidim samo rashladni ventilator. Ali dobro je da imamo i to. Vidjećemo kada krenemo kakvo je stanje sa klimom. Nadam se da me neće niko opljačkati. To je trenutno najveća opasnost. Spavaću sa jednim okom otvorenim i sa torbicom sa pasošom i novcem u gaćama. Ako budu skidali gaće, onda neka idu do kraja.

<< prethodna sledeća >>