06.02.2015 (Dan 12)
Bago
U 7.30 su došli momci s motorima i povezli nas u selo. Svako od nas je dao svom vozaču po 1000 kyata. U 8 smo krenuli busom za Yangon. Putem prolazimo kroz mnoga sela sa vrlo bijednim kolibama od bambusa i drveta. U njima skoro da i nema ništa. Sve kolibe su malo izdignute iznad zemlje i postavljene su na drvenim stubovima. Pravili smo pauzu u jednom restoranu pored puta. Oko restorana su dvije bare sa mutnom, žutom vodom. Ovo bi trebalo da znači da je restoran na jezeru. Tu sam popio samo kafu, jer nisam bio još uvijek gladan. Stigli smo u Yangon oko 13.00 časova. Ovdje se rastajem sa momcima, jer ja idem da vidim grad Bago, a oni će nastaviti direktno za Bagan. Pridružiću im se sutra.
Ngwe Saung
Mi smo trenutno na zapadnoj bus stanici, tako da oni moraju na tzv. Highway bus stanicu. Ulazim u minibus za Bago i plaćam kartu 2000 kyata. Bago je grad sa mnogo starih hramova i udaljen je oko 80 km od Yangona. U minibusu se upoznajem sa jednim starim budističkim monahom koji ima veliku želju da malo priča sa mnom. Kaže da se zove Asja Inga Seta i da mu je to religijsko ime. Ima 73 godine. On je u nekom hramu prije Baga i pozvao me da idem s njim. Ideja mi se stvarno svidjela, ali neću moći jer bi mi to pokvarilo planove. Kako bi to bilo dobro, imati starog monaha kao vodiča po hramovima i biti njegov gost. Ne može biti originalnije. Nakon dva sata vožnje stižem u Bago. Nisam prešao ni par metara, a već su mi prišli neki lokalci i ponudili mi obilazak hramova na motoru. Na mapi koju imam vidim da hramovi nisu daleko jedan od drugog. Ali mapa je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Mislio sam da bi mogao da obiđem 7 – 8 hramova pješke, ali sam shvatio da je to nemoguće. Ostavio sam ruksak u jednom restoranu pored glavne ceste. Vidim da ovdje love turiste kao rijetke zvijerke. Mi smo za njih lovina i ovce za šišanje. U ovom restoranu je grupica lokalaca i tu mogu srediti sve što mi treba. Moj najveći problem danas je taj što nemam mnogo vremena, jer moram danas obići hramove u gradu, a nakon toga ući u bus za Bagan. Bus stanica nije daleko odavde. Razmišljam da idem pješke do nje i da odmah kupim kartu, tako da znam koliko vremena imam ovdje. Međutim, kažu mi da mogu kupiti kartu i kod njih, i stvarno, momak iz restorana mi pokazuje gomilu bus karti.
Bago
Već sam navikao na ove stvari, u ovoj zemlji su restorani obično i turističke agencije koje prodaju bus karte i organizuju obilaske zanimljivih mjesta. Malo se osjećam neprijatno i osjećam veliko nepovjerenje prema ovim istetoviranim lokalcima oko mene. Izgledaju kao gladni vukovi koji su okružili ovcu. Nakon kraćeg cjenkanja, dogovorio sam za 6000 kyata da me jedan momak vozi motorom skoro tri sata i da obiđemo 7 najvažnijih hramova u Bagu. Da sam išao pješke, obišao bi maksimalno dva hrama. Uostalom, vožnja motorom prašnjavim ulicama Baga će biti zanimljiva. Tu sam kupio i bus kartu za Bagan za 25.000 kyata. Čuo sam da je karta za Bagan iz Yangona oko 20.000 kyata, pa mi ova razlika i nije strašna. Ipak, ne idem iz Yangona, pa mi izgleda i logično da je karta malo skuplja. Kasnije sam čuo da su momci platili kartu u Yangonu 15.000 kyata, što znači da sam otišao sam na bus stanicu vjerovatno bih je i ja toliko platio. Još mi traže i da platim ulaznicu za hramove 10.000 kyata. U prokletom vodiču Lonely Planet-a sam pročitao da se stvarno plaća ta ulaznica i da toliko košta, pa sam i platio. Iako je odmah bilo jasno da će te pare uzeti sebi i da mi sigurno niko neće ni tražiti tu ulaznicu. Tako je i bilo. Niko me nije ni pitao za ulaznicu. Znači, ošišali su me za 20 $. 10 na bus karti i 10 na ulaznici. Međutim, nekog izbora i nisam imao, ako sam htio da moja misija u Bagu bude uspješna. Ili da platim, ili da ispadne da sam uzalud dolazio ovdje.
Kyaik Pun Paya
Ako se ne misli prespavati ovdje, ovo je jedini način, uzeti vodiča na motoru. Nema šanse ni da bi sam uspio naći sve ove hramove, jer su udaljeni po par kilometara jedan od drugog i razbacani u različitim dijelovima grada. Polazimo oko 15.30 i prvo dolazimo do hrama Kyaik Pun Paya koji je oko 1.5 km van grada. Hram je sagradio kralj Dhammazedi 1476. godine i sastoji se od četiri, 30 metara visoka kipa Bude, okrenutih jedan prema drugom leđima oko ogromnog kvadratnog stuba. Prema legendi, četiri sestre iz naroda Mon su povezane sa ova četiri kipa. Ako se jedna od njih uda, jedan od Buda će se srušiti. Ili se nisu nikad udavale, ili su Bude ponovo izgrađene. Nastavljamo dalje na motoru prema totalno suprotnom dijelu grada i dolazimo do sledećeg hrama – Shwemawdaw Paya. Stupa je visoka 114 metara i vidi se iz bilo kog dijela grada. Kažu da je ovaj star preko 1000 godina i da su u njemu bile dvije dlake Bude. Za koliko hramova kažu da sadrže dlake Bude, nije ni čudo da je ćelav. I ovaj su sagradili pripadnici naroda Mon, starog naroda koji je nekada naseljavao ovo područje, a koji se kasnije uglavnom asimilirao sa Burmancima. Danas ih ima vrlo malo. Shwemawdaw je originalno sagrađen do visine od 23 m. U 840. godini je visina povećana na 27 m, 982. godine je kolekciji Budinih dlaka, dodan i sveti Budin zub. Buda je inače imao bar 500 zuba. 1385. godine je stupa povećana na 84 m.
Shwemawdaw Paya
Zemljotres iz 1930. godine je srušio sve, i ovo što sada vidim je građevina nakon rekonstrukcije iz 1954. godine. Nedaleko od ovog hrama je Hintha Gon Paya. Ovaj se nalazi na jednom malom brdu, a na vrhu je platforma sa koje se pruža dobar pogled na grad.
Nastavljamo sa obilaskom i stižemo do Zmijskog manastira. Unutra je ogroman, debeli piton za kojeg kažu da je star 126 godina. Na ovom mjestu je oko 60 godina. Smatra se da je zmija reinkarnacija nekog monaha. Ljudi dolaze, mole se, pričaju sa pitonom i traže od njega da im ispuni želje. Pitonu se daju i novčani prilozi i pokloni. Ovaj moj vodič zna nešto malo engleski, ali je to skoro pa nerazumljivo jer ga on kombinuje sa burmanskim. Zatim smo obišli hram Mahazedi Paya, originalno sagrađen 1560. godine. Stepenicama sam se popeo na vrh odakle sam imao lijep pogled na okolinu. Odavde sam slikao zalazak sunca. Penjući se prema gore, izbrojao sam 100 stepenica. Ja sam vec crkao na 50. Moj vodič kaže da ih ima 160. Mora da je računao i one na najnižoj platformi. Obišli smo i Shwethalyaung Buddha, drugi najveći ležeći Buda na svijetu i dugačak je 55 metara. Vjeruje se da je ovaj Buda sagrađen 994. godine, za vrijeme vladavine Mon kralja Migadepa.
Shwethalyaung Buddha
Kada je Bago opustošen i opljačkan 1757. godine, Buda je izgubljen i zaboravljen. Tokom britanske kolonijalne vladavine, 1880. godine, Shwethalyaung Buddha je ponovo otkriven pod zelenim pokrivačem guste džungle koja ga je u međuvremenu progutala. Moj vodič kaže da su stopala od čistog zlata, dok su dijamanti koji ih ukrašavaju lažni. Na kraju smo se dovezli do velikog ležećeg Bude koji je bio na otvorenom. To je Myatharlyaung Buddha. U 18.30 smo se vratili do restorana iz kojeg smo i pošli. Zadovoljan sam obilaskom hramova, a posebno prijatnom vožnjom na motoru. Jasno mi je da su me dobro ošišali u vezi para, ali nema veze. Najvažnije je da je cilj postignut. Isplatio sam sve račune i momak me dovezao ispred jednog restorana gdje staje bus za Bagan. Bus polazi u 19.30 i u Bagan bi trebao stići oko 7 ujutro. To je idealno. Ispred restorana je još nekoliko bijelaca koji čekaju bus. Znači da sam na pravom mjestu. Dok sam čekao bus, sjeo sam u restoran i popio dva točena Myanmar piva. Dovoljno je reći “si bia”, što znači točeno pivo. Vrlo korisna stvar koju me naučila konobarica iz restorana u Ngwe Saungu. Bago nije interesantan kao grad. Mali, prašnjavi grad koji uopšte ne izgleda kao poznato turističko mjesto. U 19.30 je došao bus i krenuli smo prema Baganu. Ispred mene je 12 sati naporne vožnje i neudobnog spavanja u busu. Nakon sat vremena vožnje smo stali pored nekog restorana.
Myatharlyaung Buddha
Slična stvar kao i kod nas kući, šoferi imaju dogovor sa restoranima pored puta i tu im dovode putnike. Večerao sam fried chicken noodles za 2.500 kyata. Usluga je bila na nivou.