08.02.2015 (Dan 14)
Meiktila, Nyaung Shwe, Inle jezero
Imamo doručak na krovu našeg gesthausa. Danas napuštamo Bagan i idemo prema jezeru Inle u državi Shan. Krenuli smo oko 8 ujutro. U malom kombiju nas ima 12, sve stranci, Francuzi, Italijani, Švajcarci i mi. Prvo smo mislili da će nas kombi odvesti do neke bus stanice, pa ćemo tamo da uđemo u pravi, veliki bus. Nakon nekog vremena smo shvatili da od toga nema ništa i da će ovo biti prilično neudobno putovanje. Nakon tri sata vožnje kroz prilično lijep brdoviti krajolik, stižemo u grad Meiktila gdje pravimo pauzu za ručak od pola sata.
Nismo ručali jer nismo bili gladni, te smo to vrijeme iskoristili da se malo prošetamo po gradu. Grad je prilično dosadan, i u njemu nema ništa interesantno. Pokušao sam da nađem mjenjačnicu ili banku, ali je sve zatvoreno jer je nedelja. Ovdje nema turista pa nas svi gledaju radoznalo. Nastavili smo sa putovanjem. Vozimo se krivudavom, uskom cestom kroz planinsko područje. Sa svakim kilometrom se penjemo sve više. Nije lako voziti desnom stranom dok ti je i volan isto tako s desne strane. Nije lako ni nama, putnicima, posebno kod preticanja. Siniša je sjedio naprijed, na mjestu suvozača i imao je zadatak da navodi vozača kada može da pretiče a kada ne. Samo da se Siniša ne uspava! Vozač najčešće pretiče u krivini, tako što je presječe i na taj način pređe vozilo ispred njega. Pored puta su bijedne kolibe od drveta i bambusa. Ovdje se mnogo proizvodi kreč, jer vidim da se u velikom broju domaćinstava to radi. Uglavnom sam vidio žene koje ga razgrću u dvorištu. Ovo su Shan planine, vrlo bogate krečnjakom. Ovo područje je takođe bogato dijamantima, naročito safirima i rubinima po kojima je Burma poznata. Vjerujem da ovdje život nije lak. Živi se u krajnjem siromaštvu i radi se vrlo naporno. Nekoliko puta smo naišli na ljude koji asfaltiraju put.
Nema nikakvih građevinskih mašina. U Burmi se sve radi ručno. Koristi se samo lopata, pijuk i kolica. Asfalt se topi u buradima ispod kojih gori vatra. Zatim se tovari u ručna kolica i razvozi do cilja gdje ga radnici lopatama nanose. Tako se gradi cesta u Burmi. Tako je barem u ovom planinskom području. U urbanim sredinama je sigurno bolja situacija, iako ne vjerujem ni da je tamo mnogo bolje. Druga slika koju sam vidio odnosila se na kopanje dugačkog kanala pored ceste. Vjerovatno se radilo o postavljanju kablova. Ono što bi jedan rovokopač uradio vrlo brzo, uradiće još brže stotine radnika koji kopaju, udaljeni jedan od drugog desetak metara. Niz kopača se pruža kilometar ili čak i više. Jasno je da svako ima svoj dio i trase koji mora iskopati. Oko 14.30 smo opet pravili pauzu i stali smo pored jednog restorana. Konačno su imali crnu kafu. Naravno, bila je čisto sranje. U planinama smo i osjeti se da je vazduh svježiji. Nastavljamo sa vožnjom i nakon nekog vremena dolazimo do planinskog gradića Kalaw. Tu je nekoliko putnika iz našeg kombija izašlo. Mjesto ne izgleda loše. U gradiću i po okolnim planinama živi oko 20.000 ljudi. Kalaw je bekpekersko mjesto, idealno za treking, tj. hodanje po planinama i šumama. Mi ćemo ipak da produžimo prema jezeru Inle, pa ćemo uraditi treking tamo. Oko 16.30 smo stigli ispred sela Nyaung Shwe.
Na ulazu u selo se plaća nekakva ulaznica od 10 $, iako mi nije jasno zašto. U svakom slučaju, kombi se zaustavio ispred sela, pored naplatne kućice. Momku sam pokušao da uvalim izgužvanu novčanicu, ali nije mi prošlo. U Burmi primaju samo dolare koji izgledaju savršeno. Novčanica ne smije biti čak ni presavijena, a ako je još izgužvana, stara ili ispisana, onda nema šanse da je prihvate. Dečko ima strašno iritirajući, piskutavi, pederski glas. Sigurno i jeste peder. Idemo još par stotina metara i stajemo na bus stajalištu. Još nismo uzeli ni svoje ruksake, a već na nas navaljuje gomila lokalnih dosadnjakovića koji bi da nas voze do hotela od kojeg će oni dobiti proviziju, a mi veću cijenu. Plus što će nam dobro naplatiti vožnju. Odmah se vidi da to nema nikakvog smisla, jer smo u malom selu i ne mogu da nas voze ni 100 metara, sve i da hoće. Naravno, traže 1500 kyata za vožnju od 100 m. Vjerovatno bi napravili par krugova po selu, tako da put izgleda duži. Idemo pješke i nakon 10 minuta se smještamo u hotel Good Will. Dvokrevetna soba je 25 $, što je prihvatljivo kada se podijeli na dvojicu. Ima i jeftinijih mjesta, ali ovaj hotel izgleda odlično. Na trećem smo spratu, imamo veliku, čistu sobu, kupatilo, kadu, toplu vodu, TV, doručak i čak balkon. Ovo nam je najbolji smještaj do sada. Nakon što smo se smjestili, idemo van da nađemo neki restoran da ručamo.
Restoran nije loš i zove se Sin Yaw. Naručio sam prženu prasetinu na Inle način i Mandalay pivo. Ovo je neka drugačija vrsta piva od one koju sam do sada pio. Ova ima crvenu etiketu i mnogo je jače sa procentom alkohola od 6.5 %. Ručak je bio izvrstan i koštao me oko 3.500 kyata zajedno sa pivom. Konobar je vrlo simpatičan momak, sa čudnom facom koja se razlikuje od Burmanaca. Prije bih rekao da je Kinez. On kaže da je pripadnik naroda Shan i da su Shan većina u selu. Sutra će mi vodič na trekingu reći da su ovdje većina Burmanci. Možda je mislio na Shan državu. Objasnio mi je porijeklo imena sela i zašto se jedno selo zove Nyaung Shwe, a drugo Shwe Nyaung. Shwe znači zlato i ime je povezano sa nekom bitkom koja se ovdje desila davno. Nisam ga baš najbolje razumio jer ljudi u Burmi govore katastrofalan engleski koji je pomiješan sa burmanskim. 70.000 ljudi koji žive oko jezera, i na samom jezeru se dominantno zovu Intha. Drugi narodi su Shan, Taungyo, Pa-O, Danu, Kayah, Danaw i Burmanci ili Bamar.
Većinom su budisti i žive u drvenim kolibama od bambusa uzdignutim iznad vode. Uglavnom su samostalni poljoprivrednici i ribari. Nakon dobrog ručka smo obišli 5 – 6 turističkih agencija kojih u selu ima na desetine, s ciljem da vidimo za treking za sutra. Ponuda u drugoj agenciji mi je bila najpovoljnija, a odnosila se na treking od 20 km sa povratkom čamcem u selo. Cijena je 10.000 kyata po osobi. Neke agencije su tražile 15.000 kyata po osobi i to bez čamca, ili čak treking od 11 km, što mi se učinilo vrlo kratko. Sutra ćemo dakle, hodati cijeli dan i upoznavati kulturu i narode oko jezera.
Ovdje je mnogo turista. To i nije čudno jer je ovo jedna od glavnih turističkih destinacija u zemlji. Pošto smo uspješno riješili pitanje trekinga za sutra, malo smo šetali po selu. Nyaung Shwe je malo mjesto i sastoji se od jedne glavne ulice i niza poprečnih. U jednoj prodavnici sam razmijenio 50 $ i kupio cigare i pivo. Tri piva marke Dagon za 2.000 kyata. Ovo je sasvim nova vrsta piva za mene, i veoma je jako, sa procentom alkohola od čak 8 %. Sada sam se sjetio kako je dobro imati balkon u hotelu. Na balkonu ćemo da smažemo ovo pivo dok budemo posmatrali dešavanja na glavnoj ulici ispod nas. Cijelo ovo područje mi se mnogo sviđa, kao i samo selo. Atmosfera je vrlo opuštena i mirna. Pogled na kartu svijeta i Burme nam ipak govori da smo duboko u divljem regionu. Navratili smo u neki restoran i desilo se nešto nevjerovatno. Toni je platio turu piva! To se ne dešava tako često. Češće prolazi Halejeva kometa nego što Toni nekome plaća piće. Vjerovatno je i činjenica da je “happy hour” do 21.00, kada je sve jeftinije, uticala na njegovu tešku odluku. Vratili smo se u hotel. Imamo i WIFI, koji je ovdje najbolji do sada, iako radi malo isprekidano. Moje Dagon pivo se već ohladilo u frižideru, pa sam ga uzeo i sjeo na balkon da ga popijem u miru. Noć je, i mnogo je komaraca oko mene. Ništa čudno, ako se uzme u obzir da smo pored jezera. Srećom, neki dan sam kupio neke kineske štapiće koji kada se zapale, tjeraju komarce. Izgleda da to kinesko sranje čak i funkcioniše!