01.04.2018 (dan 8)

Mahabaleshwar, Mahad, Pratapgad

Ujutro sam spakovao ruksak i otišao do restorana pored hotela na doručak. Omlet od troje jaja je bio savršen. Na glavnoj cesti, ispred hotela, zaustavio sam auto rikšu i rekao vozaču da me vozi do autobuske stanice. Imam sreće, jer bus za Pratapgad polazi u 9.00 časova. Imam i mali problem jer imam samo 1000 rupija, a danas je nedelja, pa su mjenjačnice vjerovatno zatvorene. Sjeo sam na zadnje sjedište u busu, odmah pored otvorenog prozora. Ovo je stari, državni bus, u vrlo lošem stanju. Pored mene sjedi jedna siromašna porodica, muž, žena i dvoje djece. Svi su vrlo prljavi, u pocijepanoj odjeći, sa užasno prljavim rukama i mnogo smrde. Dječak koji sjedi odmah do mene je sav umazan i odmah se vidi da u životu nije imao bliski susret sa vodom. Posmatram ih i pitam se kako izgleda njihov život. Vjerovatno žive u nekom selu, u trošnoj kolibi od drveta i kartona. Stari, rasklimani autobus se bori sa usponima dok se lagano kreće krivudavom planinskom cestom. Nakon sat i po prijatne vožnje sam izašao na mjestu gdje se odvaja put koji vodi prema tvrđavi i selu Pratapgad. Sa svih strana me okružuje gusta šuma. Nekoliko lokalnih žena prodaju kikiriki i čuvene kupine iz ovog područja. Kikiriki je svjež i nije osušen, a sve to prodaju u jednostavnim fišecima od običnog novinskog papira. Pored ceste je mala, primitivna, drvena prodavnica, malo više nje, pored puta koji vodi do tvrđave, jedan mali restoran. Krenuo sam tim uskim, asfaltiranim putem i došao do restorana u kojem je nekoliko momaka sjedilo i dosađivalo se jer nemaju gostiju.
– Koliko ima do tvrđave? – pitam onog koji mi je bio najbliži u tom trenutku.
– Četiri kilometra! – reče momak.
Četiri kilometra penjanja uzbrdo sa ruksakom na leđima po ovoj vrućini mi izgleda vrlo naporno. Primjetio sam neku šumsku stazu iza restorana. Možda da pokušam tom stazom da stignem do tvrđave? Momak kaže da tom stazom do tvrđave stižem za deset minuta. Ne vjerujem u to. Samo mi još treba da zalutam u šumi. Ipak ću ići ovim asfaltiranim putem. Čim sam se vratio na put, naišla su dva momka na motoru i zaustavili su se pored mene.
– Ideš li do tvrđave? I mi idemo tamo. Možeš sa nama. Povešćemo te! – reče mi jedan od njih.
Pa ovo je stvarno nevjerovatna sreća! Smjestio sam se na motor između njih dvojice. Ruksak držim jednom rukom pored sebe, sa strane. Malo sam se nagnuo na suprotnu stranu da bi ravnomjerno rasporedio težinu na motoru u odnosu na ruksak. Ovi momci su me spasili, jer po ovoj vrući i sa ruksakom bi poludio do gore. Sada vidim da ima dosta da se ide do gore. Prvo smo se kratko zaustavili na jednom parkingu ispred sela. Tu je nekoliko autobusa koji su dovezli lokalne turiste. Jedan od vozača nam je rekao da sljedeći bus odavde polazi u 11.30, tako da imamo oko sat vremena za obilazak tvrđave. Mislim da će nam to biti dovoljno.

Tvrđavu Pratapgad je sagradio Shivaji 1656. godine. Ovo je mjesto na kojem se odigrao čuveni dvoboj dvojice velikih vojskovođa tog vremena. 1659. godine, general Bijapura po imenu Afzal Khan je opsjedao tvrđavu. Afzal Khan je predvodio snage Adilshaha, dinastije šiitskih muslimana koju je osnovao Jusuf Adil Šah, a koja je vladala sultanatom Bijapur. Vođa grupe kasta Maratha, Shivaji, s ciljem da pokuša da riješi sukob mirnim putem, pozvao je Afzal Khana na sastanak u podnožju tvrđave. Njihov sastanak se trebao desiti u jednom šatoru, i oba velikana su došla sa po 10 svojih tjelohranitelja, s tim da bi samo po jedan tjelohranitelj bio ispred šatora, a ostali na domet strijele. Međutim, nijedan ni drugi nisu imali međusobno povjerenje i spremali su da podlo ubiju jedan drugog. Afzal Khan je imao skriven bodež, a Shivaji je došao sa oružjem po imenu waghnakh tj. tigrovom kandžom. Takođe, Shivaji je ispod svoje odjeće nosio i metalni oklop. Čim su ušli u šator, Afzal Khan je udario prvi, ali bodež nije probio oklop koji je Shivaji nosio. Zatim je Shivaji zadao udarac metalnom kandžom Afzal Khanu i rasporio mu stomak. Afzal Khan je izletio van šatora držeći svoja crijeva i brzo se ubacio u svoju nosiljku. Njegov tjelohranitelj je odmah napao Shivajia, ali ga je ubio Shivajiev tjelohranitelj. Dok su nosili Afzal Khana niz brdo u nosiljci, sustigao ih je jedan od Shivajijevih poručnika i odsjekao mu glavu. Glava je kasnije poslana Shivajijevoj majci u Rajgad, koja je dugo čekala na osvetu jer je Afzal Khan imao ulogu u ubistvu njenog starijeg sina Sambhajia. U podnožju tvrđave je Khanov grob koji označava mjesto gdje se odigrao ovaj dvoboj. Tvrđava se sastoji iz gornjeg i donjeg dijela. Gornji dio je sagrađen na najvišem vrhu brda u kvadratnom obliku sa stranama dužine 180 m. Ovaj dio je okružen vrlo strmim liticama, a do podnožja ima čak 250 metara. Donja tvrđava je dugačka 320 m i široka 110 m, a brane je bastioni visine desetak metara. Na jednom dijelu, van tvrđave, nalazi se Afzalova kula i ona brani prilaze tvrđavi.

Ova kula je sagrađena nakon ove čuvene bitke u kojoj je Afzal izgubio život i priča se da je njegovo tijelo zakopano ispod kule. Sama bitka se završila velikom pobjedom Maratha snaga. Unutar tvrđave je i hram iz 1661. godine. Hram sadži i mač Maratha generala Hambirao Mohite, ukrašen sa 6 dijamanata, koji označavaju da je ubio 600 vojnika u bici. Izvan hrama je oklop koji su koristili vojnici tog perioda. Tu je i statua maharadže Chhatrapati Shivaji. Tvrđava Pratapgad mi je pomalo i razočarenje. Veći dio tvrđave je integrisan u istoimeno selo i više se ne osjeća onaj duh starog vremena. Prodavnice, restorani i seoske kuće su danas dio ove tvrđave. Raigad je bio daleko bolji. Impresivna je još samo kula i zidine koje vode do nje. Nas trojica zajedno obilazimo sve ove stvari i pravimo zajedničke fotografije. Momci su stvarno dobri. Tu je i neki hram koji je star oko 400 godina i u njega smo ušli. Na vrhu ovog brda i sela je veličanstveni bronzani spomenik velikom heroju Šivađiu koji je u ovom slučaju na konju. Juče i danas sam mnogo naučio o njemu. Sa vrha tvrđave posmatramo brdoviti predio ispod nas i pokušavamo da utvrdimo tačnu lokaciju groba Afzal kana. Momci mi kažu da je grob u jednoj kući ispod tvrđave čiji krov se jasno vidi sa ovog mjesta. Do tamo ima dosta da se hoda, a mi nemamo toliko vremena, tako da smo odustali od te ideje. Nakon sat vremena smo krenuli da silazimo prema parkingu. Usput su mi momci kupili divne jagode, možda i najukusnije koje sam ikada jeo. Nakon par minuta su shvatili da su zaboravili motor pa se jedan od njih vratio po njega. Vratili smo se motorom istim putem do glavne ceste. Toplo smo se pozdravili na rastanku i razmijenili telefone i kontakte. Poslaću im slike kada dođem kući. Sjajni momci! Žene što prodaju kupine su još uvijek tu. Čuo sam da su kupine sa ovog područja među najboljim u cijeloj Indiji pa sam kupio jedan paketić za 10 rupija. Kupio sam i dva fišeka neobrađenog kikirikija. Još je vlažan i mekan, takav još nisam probao. Pored puta je mala prodavnica i nekoliko lokalnih besposličara. Nemam cigareta, a rado bih zapalio jednu pa sam prišao momku u prodavnici. S obzirom na cijene cigareta, u Indiji je sasvim normalno da se cigarete prodaju na komad. Ponekad su me gledali iznenađeno kada sam kupovao cijelu kutiju. Kupio sam jednu cigaretu za 15 rupija i nedugo nakon što sam je zaplio na cesti se zaustavio neki autobus. Bacam cigaretu i ulazim u bus. Kondukter kaže da ovaj ide za Mahabaleshwar. To mi ne odgovara potpuno, ali ipak želim da se što prijem maknem iz ove šume. Nakon što je bus krenuo, shvatio sam da sam pogriješio. Mahabaleshwar je 24 kilometra u suprotnom smjeru od onog kojim ja trebam da idem. Trebao sam propustiti ovaj bus i čekati onaj za Mahad. Ovako ću opet zaglaviti u toj rupi, Mahabaleshwaru.Vrijeme mi mnogo znači jer bi pokušao još obići i tvrđavu u Janjiri, na moru. Da bi to postigao, moram biti u selu Murud prije 17.00 časova kada je zadnji čamac do tvrđave. Sa ovim zadnjim potezom ću izgubiti sat ili dva dragocjenog vremena. Svaki novi kilometar koji pređemo me sve više boli. Kondukteru sam objasnio svoju situaciju i planove. Nakon prvog neuspjelog pokušaja, kondukter i vozač su tokom vožnje zaustavili bus za Mahad koji je išao iz suprotnog smjera i odmah sam se prebacio u njega. Ovo je bilo najbrže prebacivanje iz jednog busa u drugi, skoro u pokretu. U 14.30 sam opet u Mahadu. Ovo mjesto me već strašno nervira.

Na bus stanici sam se raspitivao za buseve prema Murudu. Nakon razgovora sa nekoliko lokalnih ljudi, shvatio sam da je nemoguće obići Janjiru do kraja ovog dana. Ako bi i stigao u Murud, došao bi predveče i morao bi prenoćiti u tom selu i izgubio bi još jedan dan. Svi mi kažu da je to nemoguće. Pokušaću da obiđem Janjiru na kraju putovanja, iz Mumbaia. Jedino što mi je sada preostalo je da odmah idem za Gou. Ovo područje je prilično komunikacijski izolovano i nije dobro povezano sa ostatkom države. Ljudi na bus stanici mi kažu da odavde ne mogu ići direktno za Gou nego da mogu pokušati iz gradova Satara ili Ratnagiri. Satara je grad koji se nalazi na glavnoj putnoj komunikaciji prema jugu. Za Ratnagiri prvi put čujem danas, i s obzirom da još uvijek nemam mapu Indije, ne znam ni približno gdje se nalazi. Tako ću uraditi, na taj način ću barem preći dio puta. Veliki problem mi predstavljaju natpisi na autobusima koji su svi na hindi ili maratha jeziku, pa sam primoran da pitam ljude oko sebe za svaki bus koji dođe na stanicu. Svakih par minuta na stanicu dolazi neki bus. Mislim da sada svi ljudi na stanici znaju gdje idem. Kupio sam vodu i tri banane. Moj bus bi trebao doći u 16 časova, ali i nisu previše tačni. Čim se novopristigli autobus zaustavi, odmah nastupa navala mase ljudi koji se guraju i bore za mjesto u busu. Čekao sam skoro dva sata na bus stanici među stotinama Indijaca. Mnogo stvari se može vidjeti na ovom mjestu. Uglavnom ne tako lijepih. Najgora indijska sirotinja se vozi ovim državnim busevima. A sa njima i ja. Ovaj Mahad je počeo da me nervira. Oko 16 je stigao bus. Odmah je počelo naguravanje i borba da se što prije uđe u bus. Ako je tako, onda ću se gurati i ja. Najteži protivnik mi je bio starac od 80 godina naoružan sa dugačkim drvenim štapom. Čiča je u nekoj bijeloj haljini i veoma je vitalan. Očigledno da se radi o nekom čobanu. Uspio sam da se izborim za mjesto. Bus je u vrlo lošem stanju i toliko je bučno unutra da ništa ne čujem. Uopšte ne znam gdje je taj Ratnagiri koji nikako ne mogu pravilno da izgovorim. Na jednoj stanici su u bus ušle dvije cure. Jedna od nih je visoka i lijepa, obučena na zapadnjački način. Pažljivo sam je posmatrao dok se trudila da ništa ne dodiruje u prljavom busu. Mala je previše čista i perfektna, ali ipak, svaki trud joj je bio uzaludan jer je, zbog poskakivanja busa, morala da se uhvati za ručku iznad glave. Prije nego što ju je uhvatila jednim prstom, prvo ju je dobro ispitala i obrisala. Ovo je najčistija Indijka koju sam vidio zadnjih deset dana. Većina Indijaca je prljava, ali i ja sam se odlično uklopio jer sam sada prljav i ja. Pored puta se nižu prljava, bijedna sela. Sa obe strane ceste, cijelom dužinom, je gomila smeća. Nevjerovatno je u kakvim teškim uslovima ljudi žive. U jednom trenutku su me ostali putnici zamolili da ustupim svoje mjesto do prozora nekoj ženi sa djetetom. Kažu mi da joj je loše i da će možda povraćati. Žena je veoma mršava, ne vjerujem da ima 40 kg, pa se pitam šta ona uopšte ima povraćati. Vozač vozi kao da je pijan. U busu sam pričao sa nekim momkom koji je sjedio do mene. Dotakli smo se raznih tema, ali najviše smo pričali o istoriji. Mladi Indijac zna i za Sarajevski atentat. Ipak, morao sam mu objašnjavati da Srbi nisu pokrenuli Prvi svjetski rat. Nikako da stignemo u ovaj Ratnagiri. Tek oko 22.30 smo stigli na bus stanicu u tom gradu. Bus stanica je u centru grada. Iako je nedelja, restorani i dobar dio prodavnica još uvijek rade. Nemam rupija kod sebe. Preko puta stanice je Shanti Sea View guesthouse. Tu sam uzeo sobu za 800 rupija. Soba je velika i ima dva ventilatora na plafonu, tako da neću imati problem sa komarcima. Umirem od gladi. Danas sam pojeo samo tri banane. Tražio sam neku mjenjačnicu, ali nisam je našao. Kada smo otvorili vrata ja i neki ćoro, uplašili smo guštera na zidu koji je pobjegao i sakrio se iza ormara. Imam TV i veliki balkon, ali posteljina nije čista. Pored gesthausa je neki restoran. Uzeo sam biryani sa jajetom, jer samo to i imaju. Tako mi je rekao nabildani momak kada sam tražio meni. Večera za samo 80 rupija. Moram nabaviti mapu Indije jer ne znam gdje sam. Veoma sam umoran, jer sam cijeli dan proveo u autobusima.

<< prethodna sledeća >>