23.04.2018 (dan 30)

Puducherry

Jedna od stvari koje mi se ne sviđaju je to što je vrlo teško dobiti neke od najjednostavnijih stvari. Npr. dobru kafu. Našao sam neku vrlo lošu u nekom smrdljivom restoranu i popio ispred hotela. Jutro sam proveo u sobi. Razmišljam cijelo jutro šta dalje da radim. Ne znam šta bih radio u ovom gradu cijeli dan. Jasno je da se do Mumbaia ne mogu vratiti kopnenim putem. Chennai ima aerodrom pa mi je jedino rješenje da letim avionom do Mumbaia. Dakle, treba kupiti avionsku kartu. Sinoć sam pokušao da to uradim preko Interneta, ali nešto nije bilo u redu. Da li da idem do lokalnog aerodroma pa da tamo kupim kartu? Tuk-tuk u oba smjera bi bio oko 700 ili 800 Rs. Toliko će mi uzeti i u turističkoj agenciji ako bi kartu kupio kod njih. Neke od turističkih agencija se nalaze odmah pored mog hotela. Sve osim jedne nude samo lokalne ture po gradu, tako da sam ušao u tu posljednju u nizu koja se bavi i prodajom avio karata. Karta u jednom smjeru do Bombaja je 84 eura, a let je sa nekom indijskom kompanijom IndiGo. Naravno da prvi put čujem za ovu kompaniju. Karta je u džepu, a let je 26. aprila u 13.00. To je bar riješeno i sad se mnogo bolje osjećam. Uzeo sam auto rikšu do crkve Notre Dame de Agnes koja je jedna od značajnih znamenitosti grada i nalazi se vrlo blizu obale, u ulici Dumas, okrenuta prema Bengalskom zalivu. Crkva je sagrađena u grčko-rimskom stilu 1855. godine za vrijeme dok je Francuskom vladao Napoleon III. Crkva je ružičaste i oker boje i stvarno je lijepa, a unutrašnjost je još ljepša. Po svojoj namjeni je ova crkva kapela, a pored glavne kapele, na ulazu su dva tornja koje su nekada krasili satovi koji su nekada zvonili svaka dva sata uz zvuke Ave Maria. Sada više nisu u funkciji. Oltar je nekada krasila statua Naše Gospe od Anđela, ali danas je tu Sveti krst sa Isusom. Tu je i statua Jovanke Orleanke koju je crkvi donirao gradonačelnik Puducherrya. Originalna kapela je i izvana i iznutra bila bijele boje, pa je tako dobila i nadimak Bijela kapela. U dvadesetom vijeku je boja promijenjena i ima sadašnji izgled. Kada je Napoleon III došao u Pondicherry, ova kapela je bila prvo mjesto koje je posjetio.

U početku su službu u crkvi obavljali samo Francuzi, ali u današnje vrijeme službu mogu obavljati i tamilski sveštenici. Ovo je jedina crkva u kojoj se mise obavljaju na tri jezika: francuski, engleski i tamilski. U crkvi nisam proveo mnogo vremena, jer me je jedan Tamilac koji pazi na crkvu zamolio da budem brz, jer je morao zaključati crkvu. Grad mi se odmah svidio, posebno ova Francuska četvrt. U ovom dijelu grada imam osjećaj kao da uopšte nisam u Indiji. Ulice su savršeno čiste i drvoredi sa obe strane pružaju prijatan hlad tako da su veoma prijatne za šetnju. Sve kuće su izgrađene u francuskom kolonijalnom stilu i teško je reći koja je ljepša. Čak i policajci nose francuske policijske kape, samo crvene. Konačno sam u jednom gradu u kojem se lako kretati, jer su ulice pravilno raspoređene pod pravim uglom. Ipak sam dobro uradio što sam ostao ovdje još jedan dan. Nekih 50 metara od ove crkve je more. Izašao sam iz crkve i krenuo prema moru. Ulica koja se pruža duž obale je Goubert avenija ili kako je lokalno zovu, Beach Road. Sjeo sam na klupicu pored ceste da malo proučim mapu grada. U daljini, možda nekih 100 metara odavde, vidim neki stari svetionik, a prije njega neki spomenik na samoj plaži. Na plaži je odličan restoran, ali je nažalost, trenutno zatvoren. Krenula mi je voda na usta dok sam čitao kakve sve riblje specijalitete imaju na meniju koji je bio izložen na ulaznim vratima. Krenuo sam prema tom svetioniku i prošao pored spomenika na plaži. Sada vidim da je to zapravo Gandijeva statua. Puducherry je grad koji se prije promjene svih kolonijalnih naziva zvao Pondicherry, ali ga ipak svi ovdje zovu Pondy. Sa nekih 230.000 stanovnika je grad po mom ukusu, što se tiče veličine. Ja se trenutno nalazim u starom kolonijalnom dijelu grada, koji je smješten blizu mora. Ovaj dio je pun zelenila, drveća, parkova, uredno pokošenih travnjaka i divnih restorana koji nude francuska vina i odreske. To je najbolji i najčistiji dio grada, ali nažalost, to je ipak samo njegov manji dio. Zapadni dio grada je tipičan tamilski grad. Zanimljivo, možda čak i pomalo simbolično, istočni i zapadni dio grada razdvaja dugački kanalizacioni kanal, koji je pokriven samo jednim svojim dijelom. Prošao sam pored svetionika, a zatim kroz Bharathi park, a zatim sam u ulici Suffren došao do restorana Shanti sa divnom terasom na gornjem spratu. Pošto sam gladan, tražim mjesto gdje ću ručati. Ipak sam nastavio dalje ulicom Surcouf, a zatim u ulici Romain Rollaind sam ušao u restoran Le Chateau. Ovo je jedan od onih finih, otmjenih restorana i znam da će ručak papreno koštati, ali mogu malo i da se počastim.
– Želite li možda sto na krovu restorana? – pita me konobar uredno odjeven u uniformi i sa leptir mašnom.
– Naravno. Što da ne!
Ideja mi se sviđa. Jedem i gledam sa krova na more, to bi bilo sjajno. Do trećeg sprata se ide liftom, a dalje nastavljam stepenicama do krova. Restoran je na krovu, ali je ipak zatvorenog tipa, ali ipak mogu kroz otvoren prozor da vidim crkvu u kojoj sam maloprije bio, kao i dio mora u daljini. Odmah sam naručio mali Kingfisher Ultra dok se odlučim šta izabrati iz bogatog menija. Nije mi jasno šta je sa ovim pivom “ultra”! Možda je najbolje malo promijeniti i pojesti nešto evropsko. Ako neću jesti tamilsku hranu, onda je možda najbolje uzeti neki odrezak, jer su Francuzi dobri u tome. Uzeo sam pileći odrezak, a nakon toga i sladoled od vanilije. Sve je veoma ukusno, ali malo mi je. Odrezak je koštao nešto malo preko 5 eura, malo pivo oko 2 eura i sladoled oko 1.5 euro. Za indijske uslove, ovo se računa kao malo skuplji ručak. Danas uživam, baš me briga za planove i probleme. Ne moram se ni vratiti kući.

Ovaj francuski dio Pondya me oduševio. Ovako se nisam osjećao ni u Goi. To samo dokazuje da ni slučajno ne bih mogao živjeti u nekom tipičnom indijskom gradu. Jer ako se oduševim dijelom grada koji uopšte ne liči na Indiju, onda to ništa drugo ne može značiti. U gradu ima dosta Francuza, što se moglo i očekivati. Glavni jezik koji se ovdje govori je tamilski, iako se mnogo govori i francuski. Nastavio sam šetnju avenijom Goubert i nedaleko od željezničke stanice sam došao do rakrsnice pored koje se nalazi crkva Sacred Heart. Prije posjete crkvi sam sjeo pored malog restorančića da se malo odmorim i popijem sok. Ispod mojih nogu teče mali potok kanalizacije, što je jasan znak da više nisam u Francuskoj četvrti. Nakon popijenog soka, idem u crkvu koja izgleda prilično moderno. Crkva Svetog Srca je sagrađena 1907. godine u gotičkom stilu, a 2011. godine je podignuta na nivo manje bazilike. Unutrašnjost crkve krase rijetki stakleni paneli koji opisuju događaje iz života Hrista i drugih svetaca Katoličke crkve. U dvorištu crkve je mnogo djece. Mora da je ovdje neka škola. Od crkve Sacred Heart prema sjeveru vodi najveća i najvažnija ulica u gradu – Mahatma Gandhi Road ili skraćeno MG Road kojom sam krenuo prema centralnom tamilskom dijelu grada. Sa obe strane ulice su mali odvodi kanalizacije i ovaj dio već ozbiljno smrdi. Ovo je već prava Indija. Sa obe strane ulice je cijeli niz prodavnica, restorana i drugih poslovnih objekata, a na samoj ulici je prilična gužva. Preskočio sam preko beskućnika koji je spavao na trotoaru. Ono što mi nikako nije jasno je činjenica da je zaspao tu gdje se u tom trenutku zatekao, a jedna ruka mu je u kanalizaciji. Zar je toliko teško bilo pomjeriti se samo dva metra dalje? Ni životinje se ne ponašaju tako. Nakon 15-tak minuta šetanja ovom dugačkom i širokom ulicom, na lijevoj strani dolazim do natpisa koji mi govori da je to neki bar. Konačno ću popiti pivo! Ušao sam unutra i naravno, doživio sam pravi šok. Ovo je do sada najprljavije mjesto u kojem sam bio.

Uzeo sam Kingfisher za samo 50 rupija, ali najradije bih ga zamotao pa popio negdje drugdje. Ipak ću ga popiti nekako ovdje. Na podu je gomila smeća, opušaka, papira, razbijenih flaša i čaša, a na šanku su desetine praznih flaša i drugog smeća. Zidovi su toliko prljavi da se ne bih usudio ni da ih dotaknem prstom. Na kraju, sve strašno smrdi i pored toga moram da gledam nekoliko smrdljivih i pijanih Indijaca koji pljuju po podu. Ipak, pivo je samo 50 rupija, što mi je nevjerovatno. Puducherry je savezna teritorija, ima poseban status u Indiji, i ovdje su ukinute takse na alkohol. Ovo je onda raj za alkoholičare! Ovo je bilo jedno od najbrže popijenih piva u životu. Imam osjećaj kao da pijem pivo u nekom javnom toaletu na nekoj staroj željezničkoj stanici. Nastavio sam šetnju i skrenuo u ulicu Mission, u kojoj bi, bar prema mojoj mapi, trebala biti još jedna značajna crkva koju želim vidjeti. Danas u Pondyu posjećujem samo crkve, hramova mi je već preko glave, iako i sa svim drugim stvarima već gubim strpljenje.

Svakako sutra na redu imam nekoliko hramova u Mamallapuramu. Crkva Gospe od Bezgrešnog Začeća koja je sagrađena 1791. godine je tipična jezuitska građevina. U trenutku kada sam došao, crkva je bila zaključana, pa sam sjeo ispred crkve zajedno sa još nekoliko Indijaca da sačekam da se otvori. Nakon desetak minuta se pojavio neki grbavac koji je nosio velike ključeve s kojim je otključao crkvu i širom otvorio vrata. Zar uvijek neki crkveni ključar ili zvonar mora biti grbavac? Da li se baš takvi traže za taj posao? Ova crkva me nije posebno oduševila. Lijepa je, ali meni se čini da mene sada, nakon svega što sam vidio zadnjih mjesec dana, teško nešto može oduševiti. Danas sam mislio obići još dva hindu hrama koji nisu toliko daleko odavde, ali sam već previše umoran i nemam snage. Sve me boli, leđa i noge posebno. Sada je 16 časova, a izašao sam van u 11. Dakle, 5 sati hodanja bez odmora. Sjetio sam se da, iako sam u Indiji, uopšte ne jedem voće. Zato sam odmah u istoj ulici kupio ananas, banane i jabuke. Uzeo sam tuk-tuk do hotela i bus stanice i u restoranu pored hotela sam dao momcima da mi isjeku ananas. Odmaram se u sobi. Mislim da je Puducherry završen. Ne bi bilo loše otići večeras u onaj Shanti restoran što sam ga danas vidio, u istoj ulici gdje je i restoran u kojem sam danas ručao. Baš je izgledao super. Oko 20 časova sam izašao van da večeram.

Našao sam neki restoran na ulici koji mi se učinio dovoljno čistim i naručio piletinu u čili sosu, parotu i vodu. Dok čekam da mi donesu moje jelo vidim ogromne žohare kako se šetaju po podu, a posmatranje odvratnih buba mi povremeno prekidaju pacovi koji brzo protrče ispod stolova restorana. Mjesec dana sam u Indiji i ne uzbuđujem se ni najmanje. Možda mi čak više smetaju ovi žohari, njih baš i nisam toliko viđao u Indiji. Pacovi su mi već stari prijatelji na koje sam navikao. Nakon večere sam još malo prošetao ovom ulicom koja vodi prema centru, ali sam ubrzo odustao. Ja sam u nekom predgrađu i naveče u mom dijelu grada nema apsolutno nikakvog dešavanja. Preumoran sam da idem do Francuske četvrti, iako znam da ni tamo nema nešto previše zanimljivo noću, osim mirne večere u restoranu sa svijećama. Pošto sam ovdje sasvim sam, nema mnogo smisla da imam romantičnu večeru sa samim sobom. Kupio sam kikiriki i neki keks koji sam jeo ovih dana a koji mi se strašno dopao. Zove se Hide & Seek. Vratio sam se svoju sobu i smazao svoj ananas.

<< prethodna sledeca >>