03.11.2017 (dan 3)

Lisbon

S obzirom da je hotel Olissippo vrlo blizu rijeke Tejo, odmah nakon doručka sam otišao do rijeke. Nakon kišne noći, jutro obećava vrlo lijep i sunčan dan. Kiša ne pada često u Lisabonu. Ali vrijeme se brzo mijenja. Imam osjećaj kao da je proljeće. Stojim na doku Olivais i u daljini pratim pogledom kablovske kabine koje me podsjećaju na ski-lift i koje prevoze turiste na visini od 20 metara iznad rijeke pružajući panoramski pogled na Parque das Nações. Vožnja u tim kabinama je vjerovatno zanimljiva, ali mi se ipak čini da bi to bilo gubljenje vremena. Daleko na rijeci, sa dužinom od 12.3 km, nazire se najduži most u Evropi – Ponte Vasco da Gama. Danas bih mogao da iskoristim ovo lijepo vrijeme i da obiđem centar grada. Sišao sam do metro stanice Oriente i nakon 15-tak minuta sam već na trgu Rossio.

U café baru Nicolo sam čekao konobara pola sata da mi donese kafu. Portugalci su, izgleda, slični nama. Za to vrijeme me su mi dva – tri puta pokušali prodati drogu, a svaki od lažnih dilera mi je uzeo cigaretu. Kakvi su to dileri koji nemaju ni za cigare? Slobodno prodaju drogu pored policajaca koji se nezainteresovano šetaju pored njih. Da ih kojim slučajem policajci pretresu, vjerovatno bi situacija bila potpuno legalna i čista za dilere. – Ali, gospodine, samo pokušavam prodati samljevene tablete za gripu i smotuljke zelenog čaja naivnim turistima! – pravdao bi se diler. Nakon što se konobar smilovao i nakon popijene kafe, prelazeći preko trga Rossio, idem prema jednoj od najstarijih pješačkih ulica u gradu – Rua das Portas de Santo Antão.

Trg Rossio je glavni trg Lisabona već vijekovima. Nekada su se ovdje spaljivale vještice, vješali lopovi, a sada je to jedan od najljepših trgova Lisabona. Na jednom dijelu je spomenik, a na drugom prekrasna fontana. Najznačajnija građevina pored trga je Nacionalno pozorište Dona Maria II. Preko puta pozorišta je stara crkva São Domingos.

Sagrađena je 1241. godine i neko vrijeme je bila najveća crkva u Lisabonu. Prije uspostave republike, 1910. godine, crkva se koristila za kraljevska vjenčanja. Nekada je bila čak i sjedište Inkvizicije. Skoro potpuno ju je uništio veliki zemljotres iz 1755. godine, a rekonstrukcija je završena tek 1807. godine. Požar koji je izbio 1959. godine uništio je dobar dio unutrašnjosti, kao i mnoge vrijedne slike. Tragovi svih tih nepogoda koje su zadesile ovu nesrećnu crkvu su jasno vidljivi. Njeni prilično oštećeni i vatrom zagareni stubovi i zidovi su vrlo živopisan znak davnih i teških vremena.

Nakon posjete ovoj crkvi prošao sam jednom od najstarijih ulica u gradu – Rua das Portas de Santo Antao. Sa obe strane ove kaldrmisane ulice su restorani morske hrane. Ovdje bih mogao doći večeras na ribu. Nastavio sam sa šetnjom po starom gradu. Došao sam do malog trga Largo do Carmo na kojem se nalazi mala fontana iz 18. vijeka, kao i stari konvent ili manastir i muzej Convento Arquelogico do Carmo.

Prije ulaska u muzej sjeo sam u jedan mali kafić na ovom trgu i naručio jedno Sagres pivo. Trg je vrlo mali, okružen drvećem koje pruža ugodan hlad, kao i okolnim, starim zgradama. Ovdje je vrlo mirna i prijatna atmosfera. Sviđa mi se ovo mjesto. Ispred mene je ulaz u konvent i muzej. Ovaj konvent je najočigledniji dokaz razornog zemljotresa iz 1755. godine, jer nikada nije u potpunosti obnovljen. Ostali su samo zidovi i stubovi, dok krova nema. Prelijepi gotički lukovi se pružaju iznad ruševina. Konvent je sagrađen između 1389. i 1423. godine i nekada je bio najljepša crkva u Lisabonu. Muzej sadrži mnoga blaga iz različitih portugalskih manastira. Sa obe strane onoga što je nekada bio glavni oltar su nizovi starih grobova. Posebno su mi interesantne, pomalo i zastrašujuće, mumije mladog čovjeka i žene iz 16. vijeka, izložene u staklenoj vitrini. Sasušeno, mumificirano meso je još uvijek na kostima, kao i kosa na glavi. Mjesto u muzeju je našla i jedna egipatska mumija u svom originalnom sarkofagu. Mumija je iz 3. vijeka prije Hrista. Nije mi baš najjasnije kako se ova egipatska mumija uklapa u sve ovo. Drveni sarkofag koji je ukrašen prelijepim starim crtežima je polomljen i otvoren u donjem dijelu i otkriva noge mumije umotane u zavoje. Nakon posjete ovom muzeju, nastavio sam šetnju i izašao na ulicu Rua Garrett, gdje sam ušao u najstariju knjižaru u gradu. Knjižara Bertrand je osnovana 1732. godine i to je najstarija stalno otvorena knjižara na svijetu. Kao takva je čak ušla i u Ginisovu knjigu svjetskih rekorda. Tu sam kupio knjigu „Journey to Portugal“ koju je napisao jedan od najvećih portugalskih pisaca i dobitnik Nobelove nagrade za književnost – Jose Saramago. Volim ovakve stvari, kada je nešto jedinstveno u svijetu. Ovaj dio grada se zove Chiado. Odmah preko puta sam vidio neku staru crkvu pa sam malo provirio unutra. Baš u tom trenutku je trajala misa pa sam morao biti vrlo tih. Ovo je Basílica de Nossa Senhora dos Mártires, crkva posvećena svim poginulim u odbrani hrišćanske vjere protiv Maora. Na ovom mjestu je 1147. godine sagrađena mala kapela, dovoljno velika da primi sliku Djevce Marije koju su donijeli engleski krstaši. Naravno, i nju je potpuno srušio zemljotres, a sadašnja crkva, koja je izgrađena u baroknom i neoklasičnom stilu je iz 1784. godine. Unutrašnjost crkve je lijepo ukrašena. Zadržao sam se svega par minuta, tek toliko da napravim jednu fotografiju i da malo poslušam misu.

Par metara dalje je mali trg Largo de Camões koji je prelazna zona između dijelova grada Chiado i Bairro Alto. U njegovom centru je velika statua pjesnika Luisa de Camõesa iz 16. vijeka. Ovdje se nalazi i najpoznatiji kafić u Lisabonu – Brasileira, mjesto u kojem su se okupljali intelektualci i pjesnici. Na trgu su neki ulični svirači i pjevači. Crnac koji je pjevač, nakon završenih par pjesama pokušava da mi proda CD sa njihovom muzikom. Pošto nisam zainteresovan, prilično grubo mi kaže da ne smijem da ih snimam. Kao da su uopšte i vrijedni snimanja! Ovaj trg je idealan za posmatranje ljudi. Tu sam sjedio možda čak i sat vremena igrajući se sa fotoaparatom. Pokušavam da uhvatim neka interesantna lica na trgu. Nakon 20 fotografija neke babe koja je sjedila na klupi, shvatio sam da nisam normalan jer slikam babu pored ovoliko lijepih i mladih Portugalki. Pored trga se nalaze dvije barokne crkve, ova koju sam maloprije posjetio i druga, sa plavom fasadom, Loreto, koju zovu još i “Italijanska”.

U nju nisam ušao jer je tada bila zaključana. Nakon što sam se dobro odmorio, krenuo sam prema trgu Comercio. Lisabon je grad na više brežuljaka, tako da hodanje gradom podrazumijeva ili penjanje ili spuštanje. Sada se spuštam, tako da ovo ide lako. Na kraju ulice Augusta se nalazi slavoluk Arch Rua Augusta na koji se moguće i popeti. Do gore se ide liftom, a na kraju uskim, kružnim stepenicama do vrha. Odavde se pruža divan pogled na trg Comercio i na ulicu Rua Augusta. U tom počinje opet da pada sitna kišica, pa skraćujem boravak na luku. Dok sam sišao dole, kišica se pretvorila u pravi pljusak. Prije 15 minuta je sijalo sunce, a sada ovo. Nemam sreće sa vremenom. Još sam čuo da će se vrijeme normalizovati taman kada ja odem odavde.

Sada je oko 14 časova i stojim ispod luka Augusta i čekam da prestane kiša. Posmatram dva policajca kako viču na nekog vozača koji pokušava da se parkira na zabranjenom mjestu. Policajac raširio noge u Rambo stilu i duva u svoju zviždaljku. Policajci su svuda isti. I ovaj izgleda kao da bi rado nekoga legalno prebio, samo ako mu se ukaže prilika. Kolega mu je mnogo mirniji. Kiša ne prestaje i nema mnogo smisla da stojim na jednom mjestu i posmatram ovu dvojicu ispred mene. Hodajući uz zgrade, pomalo zaštićen od kiše, pomjeram se u pravcu dijela grada Alfama. Nakon par desetina metara stojim priljubljen uz vrata neke crkve dok vjetar nanosi kišu po meni. A meni su rekli da je Lisabon grad obasjan suncem tokom cijele godine!

Ovo je crkva Igreja de Nossa Senhora da Conceição Velha. Uz odobrenje kralja Manuela i dozvolu Pape, 1498. godine je uspostavljeno Bratstvo Misericórdia, pa je tada sagrađena i ova crkva koja je postala njihovo sjedište. Drugi naziv joj je Santa Casa da Misericórdia. Ulazim unutra samo da se malo sklonim od kiše. Tu je još nekoliko ljudi. Ne znam da li se mole bogu, ili su ovdje iz istog razloga kao i ja – zbog kiše. Sjeo sam na klupu jer me bole noge od hodanja. Crkva zaista izgleda lijepo. Prilično sam gladan, a kiša neće stati, tako da bi bilo najpametnije sjesti u neki restoran. Tako sam i uradio. Stotinjak metara dalje sam našao jedan mali restorančić i sjeo do prozora tako da bi imao pogled na ulicu. Konobar mi je pružio meni i preporučio krmenadle sa pomfrijem. Nije baš morao da pokazuje u meniju malim prstom sa dugim noktom ispod kojeg je prljavština. Nadam se da on nije kuvar, nego samo konobar. Možda mu taj nokat služi da njime siječe meso? Bez obzira na moju sumnjičavost u vezi higijenskih uslova, sve je bilo vrlo ukusno, a s obzirom da me je to koštalo 10 eura sa bakšišom, i jeftino. Dok sam završio s ručkom, kiša je konačno stala. Tu u blizini je i Casa do Bicos, vrlo čudna kuća sa zidovima sa šiljcima u obliku piramida. Sagrađena je 1523. godine, iako je samo fasada preživjela zemljotres. Sada je pretvorena u muzej posvećen dobitiku Nobelove nagrade za književnost – Joseu Saramagu koji je umro 2010. godine. Na ulazu su dvojica uniformisanih ljudi; jedan od njih sjedi za stolom i naplaćuje ulaznice. – Prizemlje možete razgledati slobodno. Za više spratove koji su posvećeni književniku Saramagu, morate platiti ulaznicu od 3 eura! Znate li ko je Jose Saramago? – pravi se pametan ovaj što sjedi i naplaćuje ulaznice. Ponosno vadim njegovu knjigu koju sam kupio u Bertrandu i pokazujem mu je. Šah – mat! – Dobra knjiga! – reče mi sa izrazom lica na kojem se vidjelo čuđenje i zadovoljstvo. Sada vjerovatno misli da sam veliki ljubitelj Saramaga čim sam ovdje, a uz to još i nosim njegovu knjigu u torbi. Kako pogrešno! Ovdje sam zapravo da se sklonim od kiše i da se malo ugrijem, a za Saramaga sam čuo danas prvi put. U prizemlju je malo arheološko područje gdje se mogu vidjeti dijelovi rimskog zida iz 3. vijeka. Na gornjim spratovima su izložene sve Saramagove knjige prevedene na sve svjetske jezike. Jedna mala mračna prostorija je uređena kao njegov radni studio. Na stolu je njegova stara pisaća mašina, naočare i olovke. Na policama su knjige. Na sljedećem spratu se može pogledati kratki dokumentarac o njegovom životu. Udobno sam se zavalio u stolicu i počeo da gledam film. Stari je oženio neku novinarku koja ga je trebala intervjuisati i koja se zove Pilar. On je tada imao 63 godine, a ona 38. Matori lisac je ulovio dosta mlađu curu. Gledao sam taj film nekih 15 minuta dok mi nije dosadilo. Zanimljiv je dio filma kada Pilar, koja je inače žestoka Španjolka, drži neki politički govor i sa stisnutim pesnicama govori kako je Katalonija Španija i uzvikuje “Živjela jedinstvena Španija!” To je posebno zanimljivo u sadašnjem trenutku, kada je Katalonija održala referendum za nezavisnost od Španije. Iako se film vrti cijelo vrijeme tokom dana, ja sam naletio baš na taj trenutak. Svakako je vrijeme loše, pa ne znam ni šta bih drugo radio. Saramago me je spasio od kiše koja je sada opet prestala da pada. Sada sam već duboko ušao u Alfamu.

Najveća znamenitost u ovom dijelu grada je velika katedrala Sé. Katedrala izgleda kao vojna tvrđava i sagrađena je u romanskom stilu 1150. godine na mjestu gdje se nalazila glavna maorska džamija, nedugo nakon što je grad oslobođen od Maora u Drugom krstaškom pohodu. Prvi biskup Lisabona nije bio Portugalac, nego engleski krstaš, Gilbert of Hastings, čije je sjedište bila ova katedrala. Ulaz u crkvu je slobodan, ali se plaća ulaz u nadsvođene hodnike i riznicu. Riznica sadrži mnoge vrijedne stvari iz tog vremena uključujući i ostatke Svetog Vinsenta koji je po legendi stigao u Lisabon u čamcu kojeg su vodili gavrani.

Gavrani su i danas simbol grada. Nadsvođeni hodnik iz 13. vijeka okružuje centralno mjesto gdje se vrše neka arheološka iskopavanja. Jasno se vide zidovi starih rimskih i maorskih kuća. Zanimljiva je i mala kapela Svete Ane, koja sadrži kameni grob nepoznate portugalske princeze iz 16. vijeka. Kamena princeza leži i čita knjigu, a pored njenih nogu je mali pas. Ova katedrala izgleda pomalo zastrašujuće. Dok hodam njenim tamnim hodnicima imam osjećaj povratka u mračni Srednji vijek i u vrijeme Inkvizicije.

Riznica je na drugom spratu katedrale i sadrži različite crkvene predmete iz Srednjeg vijeka kao i dosta dragulja. Dan je kratak i već u 17 je noć, a kiša pada cijeli dan. Sve to mi otežava postizanje mojih ciljeva, ali ipak nekako uspijevam. Čitav grad nekako čudno miriše, a razlog tome je vjerovatno blizina Atlantskog okeana. Čak ni noću nije hladno u ovo vrijeme. Od katedrale Se sam krenuo uzbrdo prema crkvi Svete Luzie. Crkva je zaključana, ali svakako nisam ni namjeravao da uđem unutra. Svjetiljke oko crkve joj daju poseban romantičan sjaj. Lisabon je smješten na mnogo brežuljaka, a ja sam sada upravo na jednom od njih. Pored crkve je dugačka terasa sa krovom i sa nje se pruža divan noćni pogled na rijeku Tejo. Nakon kraćeg odmora nastavljam da se penjem sa nekim besmislenim ciljem da stignem do tvrđave Sao Jorge. Kiša opet pada, već je noć, a znam da će se tvrđava zatvoriti dok ja dođem do nje. Nakon desetak minuta sam odustao. Do tvrđave nisam došao, iako osjećam da sam vrlo blizu. Tu sam se sklonio u neki kafić da popijem pivo i sačekam da stane kiša koja je opet počela da pada. Ne znam tačno ni gdje sam. Sada je najpametnije ići nazad do hotela. Ali kako? Kiša je stala nešto malo prije 18. Pješke sam se vratio do trga Comercio, a zatim sam prošao ispod slavoluka Augusta, ulicom do trga Rossio. Tu je metro stanica Rossio, a zatim opet uz standardno presjedanje u Alamedi, do stanice Oriente i do hotela.

04.11.2017 (Dan 4)

Lisbon

Nakon dobrog doručka u našem hotelu, odjavili smo se iz hotela u 10.00. Prvo ćemo se smjestiti u hostel koji smo rezervisali, a zatim imamo zadatak danas da obiđemo dio grada Belém, tačnije Toranj Belém i manastir Jeronimos, a zatim, u drugom dijelu dana, i tvrđavu Sao Jorge. Idemo do metroa, i nakon standardog presjedanja na stanici Alameda, izlazimo na stanici Rossio. Naš hostel smo našli nakon nekoliko minuta. Nevjerovatno, hostel ima savršenu lokaciju u ulici Dos Sapateiros koja je paralelna i susjedna glavnoj ulici u gradu, Augusti. Bolju lokaciju je teško čak i zamisliti. Hostel se zove Rossio Alojamento Local i nalazi se 50 metara od trga Rossio. Dvokrevetna soba košta 42 eura, tako da je za nas dvojicu i to vrlo prihvatljivo. Vlasnica hostela je simpatična i vesela žena od nekih 40-tak godina. Šteta što ne razumije ni riječ engleskog, pa se moramo sporazumijevati rukama. Odmah sam je pitao da nam preporuči neki restoran sa fado muzikom za večeras i ona je nazvala telefonom neki restoran i dala mi slušalicu. Gospodin sa druge strane nam kaže da je minimum za stolicu u restoranu 50 eura po osobi. To ovdje tako ide, ako želiš slušati fado, ne možeš doći, sjesti i naručiti jedno pivo koje ćeš lizati tri sata. Moraš ili večerati ili, ako baš nisi gladan, onda moraš popiti u tolikom iznosu ili više. To zapravo i nije uopšte teško, jer je dovoljno uzeti neko skupo vino i iznos se brzo dostigne. Nadam se da ćemo se vidjeti u našem restoranu večeras, gospodine! – kaže mi glas sa druge strane. – Da, i ja se nadam. Znam odmah da od toga nema ništa, jer nam je to preskupo. Izvadio sam mapu grada i stavio sam je na sto recepcije i pokazujem gospođi prstom na Belém. Ovaj Belém ne mogu uopšte izgovoriti, jer me zeza é, a nisam siguran ni da se čuje m na kraju riječi. Ona to izgovara kao berlejn, ali meni nikako ne ide. Želim da nam gospođa objasni kako najlakše da stignemo do tamo, a da ne moramo plaćati taksi. Shvatio sam da nam govori o konjaniku i da trebamo uzeti tramvaj broj 15. Dakle, sa trga Praça da Figueira, na kojem se nalazi statua konjanika, trebamo uzeti tramvaj 15 do Belema. Taj trg je odmah pored trga Rossio. Ne može biti jednostavnije! Nakon što smo ostavili ruksake u sobi izlazimo van. Pada sitna kišica, pa se opet pojavi sunce i tako u krug. Cjelodnevna karta Viva Viagem koju smo kupili u metrou nam važi i za ovaj tramvaj. Nakon pola sata vožnje stigli smo u Belem.

Belém je dio Portugala sa najvećom pomorskom istorijom. Sa ovog mjesta je i Vasco da Gama krenuo put Indije 1497. godine. Čini mi se da se polovina svih turista u gradu nalazi baš ovdje. To je i očekivano jer su ovdje dvije najveće atrakcije – Torre de Belém i Mosteiro dos Jerónimos. Prvo smo krenuli prema tornju jer nam je malo dalji. Do kule se dolazi malim drvenim mostićem na kojem je red od stotinjak turista. Međutim, sve ide prilično brzo, i nakon pola sata čekanja, ulazimo unutra. Kula je zaista impresivna i danas predstavlja pravi simbol Lisabona. Izgrađena je za vrijeme vladavine Manuela u tipičnom stilu tog vremena. Sagrađena je 1519. godine kao tvrđava da brani ušće rijeke Tejo i bilo je potrebno pet godina da se završi. Ova mala tvrđava je dobila zvaničan naziv Tvrđava Svetog Vinsenta, u čast sveca zaštitnika Lisabona. Tvrđava se nije pokazala naročito efikasna u vojnom smislu. 1580. godine, nakon svega nekoliko časova borbe, garnizon koji je bio stacioniran u tvrđavi, predao se španskim vojnicima pod komandom Vojvode od Albe i sve do 1830. godine njene tamnice su se koristile kao zatvor. Negdje oko 1655. godine, tvrđava se počela koristiti i kao carinarnica i za naplaćivanje takse za brodove koji su uplovljavali u rijeku Tejo. Kula ima nekoliko nivoa, do kojih se dolazi uskim stepeništem. Na svakom nivou se nalaze topovi, a sa vrha kule je dobar pogled na rijeku Tejo. U dnu se nalazi tamnica i prostorija u kojoj se čuvao barut i druge zalihe. U tamnici je plafon vrlo nizak i moramo se dobro sagnuti. Vlažni i hladni zidovi ove tamnice nisu garantovali dug i zdrav ostanak ovdje. Nakon pola sata idemo dalje ulicom Bartolomeja Dijaza i nakon desetak minuta dolazimo do veličanstvenog manastira Jerónimos. Ono što me najviše uzbuđuje u vezi ovog manastira je činjenica da se u njegovoj crkvi nalazi grob čuvenog Vaska da Game. Ova grandiozna građevina najviše simbolizuje zlatno doba velikih portugalskih otkrića. Manastir se nalazi na sjevernoj strani trga Praça do Império i upisan je u UNESCO svjetsku baštinu.

Mosteiro dos Jerónimos i njegova crkva su izgrađeni da bi se ispunilo obećanje koje je dao portugalski kralj Dom Manuel ako se Vasco da Gama vrati sa svog putovanja u Indiju 1498. godine. Začini koje je ovaj donio sa svog puta, bili su dovoljni da se finansira izgradnja manastira koja je započela 1502. godine. Darko je izrazio želju da vidi neki most jer ga manastir ne zanima, pa smo se dogovorili da se nađemo ispred manastira za sat vremena. Kako i priliči, grob Vaska da Game se nalazi na samom ulazu u crkvu, sa lijeve strane.

Unutrašnjost crkve je zapanjujuća i jasno se vidi pomorski uticaj tipičan za manuelinsku arhitekturu: stubovi su izrezbareni tako da podsjećaju na palme čiji vrhovi se šire prema plafonu kao njihove krošnje. Sa desne strane, pored ulaza u crkvu, nalazi se grob najvećeg portugalskog pjesnika i hroničara velikih otkrića Luísa de Camõesa koji je umro 1580. godine. Jednako impresivan je i manastir izgrađen u obliku zasvođenih hodnika sa nautičkim simbolima izrezbarenim u tamno-žuti krečnjak od kojeg je sazdan manastir.

Još uvijek su tu i 12 niša ili malih prostorija u zidovima sa vjerskim kipovima u kojima su se hrabri istraživači molili prije polaska na svoja putovanja. Nije mala stvar tada bila, otisnuti se u drvenim brodovima ka neistraženim i zastrašujućim prostranstvima preko nepoznatih okeana i mora i nositi se sa morskim olujama i velikim talasima koji su bacali njihove male, drvene jedrenjake. Molitva je tada itekako bila potrebna. Znam samo to, da sam živio u to vrijeme, bio bih sigurno sa njima. U crkvi postoji i sakristija, mala prostorija, u kojoj se sveštenici spremaju za službu i u kojoj se čuvaju dragocijenosti. Ulaz u ovu prostoriju se posebno plaća. Sakristija je izgrađena između 1517. i 1520. godine. U srediniprostorije je centralni renesansni stub oko kojeg se vide tragovi nekadašnjeg lavaboa u kojem su se prale ruke. Tu je i namještaj iz 16. vijeka, kao i zanimljiva kolekcija od 14 slika naslikanih u periodu od 1600. do 1610. godine od strane slikara koji se zvao Simao Rodrigues koje opisuju život Svetog Jeronima.

U manastiru je jedna velika prostorija u kojoj je grob značajnog i uticajnog mislioca, pisca, političara, vojnika i začetnika moderne istorije Portugala. Alexandre Herculano je rođen 1810. godine i prvi je počeo da sakuplja istorijsku građu Portugala. Na panoima su slike i kraći tekstovi koji opisuju istorijske događaje Portugala i njegovu ulogu u njima. Izgleda da je ovaj čovjek bio umiješan u skoro sve stvari koje su se događale u Portugalu i kolonijama u 19. vijeku. On je u to vrijeme odigrao ključnu ulogu u konstituisanju ustavne parlamentarne monarhije Portugala. Kada čovjek pročita šta je sve radio za Portugal dođe se do jednostavnog zaključka da je malo takvih ljudi na svijetu.

Na jednom mjestu u manastiru je svoje grobno mjesto našao i veliki pjesnik Fernando Pessoa kojeg su u manastir prebacili na 50. godišnjicu nakon njegove smrti. Na samom ulazu u manastir je mali muzej arheologije koji sam takođe posjetio. Smješten je u jednom proširenju manastira koji je dodat 1850. godine i uglavnom se koncentriše na lokalna arheološka nalazišta. Zapravo se radi o gomili kamenja i umalo nisam umro od dosade dok sam ga obilazio. Unutra sam ušao tek toliko da obiđem apsolutno sve. Dakle, u muzej ne ulaziti! Tačno u 14.30, kako smo se i dogovorili, Darko me je čekao ispred manastira. Malo dalje smo sjeli u jedan restoran i popili po veliko točeno pivo. Konobarica je jedna mlada, lijepa crnkinja. Dva piva nam je naplatila 10 eura. Ovdje je sve duplo skuplje zbog turista. Sa konobaricom sam napravio jednu zajedničku fotografiju i dao joj kompliment za njen izgled. Naravno da ću se kući hvaliti da mi je to mala koju sam pokupio u Lisabonu, iako se vjerovatno zgrozila od mog laganog zagrljaja samo za fotografiju. Planiram da danas obiđemo još i tvrđavu São Jorge. Ako i to uspijemo, uz večernji fado, dan ću smatrati uspješnim. Belem nije povezan podzemnom željeznicom sa centrom grada, pa moramo uzeti bus do najbliže metro stanice, a to je u našem slučaju stanica Cais do Sodre. I za bus nam važi ona cjelodnevna karta. Metro funkcioniše savršeno i predstavlja najlakši i najbrži način prebacivanja iz jednog dijela grada u drugi. Sada već znamo i sve stanice napamet, a takođe i koliko nam treba vremena između stanica. Izašli smo u nama sada već dobro poznati Rossio, a zatim nastavili pješke da se penjemo ulicama prema tvrđavi São Jorge.

Smještena na jednom brdu iznad grada, ova tvrđava je možda i najveća atrakcija u gradu. Sagrađena je sredinom 11. vijeka, tokom maorske vladavine. Osim spoljašnjih zidina i kula, danas nije mnogo ostalo od stare maorske tvrđave. Ko su zapravo bili Maori? Maor ne označava ime nekog određenog naroda u etnološkom smislu. Taj naziv se koristio za sve muslimane Magreba koji su tada vladali ovim područjem. Kasnije se taj termin proširio na sve muslimane u Evropi. Tokom Drugog krstaškog rata, tvrđava je oslobođena od Maora 1147. godine, nakon duge opsade. Evropske vitezove je predvodio prvi portugalski kralj Afonso Henriques. Ta pobjeda je bila jedini značajniji uspjeh propalog krstaškog pohoda. Afonso je ratovao protiv Maora punih 46 godina. U istoriji se taj period oslobađanja Španije od muslimana naziva hrišćanska rekonkvista. U kontekstu osvajanja ove tvrđave se često spominje i vitez Martim Moniz, koji je po legendi, primjetivši da su vrata tvrđave otvorena, svojim tijelom spriječio Maore da ih zatvore i tako po cijenu svog života omogućio drugim vitezovima da se probiju u unutrašnjost tvrđave. Od 13. vijeka pa sve do današnjih dana, ta kapija nosi njegovo ime. Za njega sam ovih dana već čuo, jer se jedna metro stanica zove Martim Moniz. Nakon osvajanja tvrđave, portugalski kraljevi su živjeli ovdje, ali su se iselili onog trenutka kada je Kralj Manuel I sagradio novu palatu pored rijeke. Poslije toga tvrđava je služila kao kasarna i zatvor. U tvrđavi smo taman pred zalazak sunca tako da ćemo imati dobru priliku napraviti odlične fotografije grada. Obišao sam skoro sve kule i zavirio u svaki ćošak tvrđave. Odavde se pruža prelijep pogled na grad i rijeku Tejo. U palati gdje su nekada živjeli kraljevi sada je smješten imali muzej koji sam obišao. Muzej sadrži eksponate koji svjedoče o istoriji grada, kao i neke arheološke iskopine. Uglavnom, ni u ovom muzeju me nije ništa posebno oduševilo. Sunce je već zašlo, tako da ovdje više nemamo šta tražiti. Mnogo sam gladan, ali je još rano za večeru. Planiram da večeras idemo u neki restoran sa fado muzikom. Spustili smo se do katedrale Se i tu smo pokušali da nađemo neki restoran u kojem će večeras biti fado. Skoro svi restorani u Alfami i Bairro Altu imaju fado muziku poslije 21 čas. Na ulazu jednog restorana koji se nalazi 50-tak metara niže katedrale, pitao sam konobara za fado. Mjesto ne izgleda loše i ako ne nađemo ništa bolje, možemo doći i ovdje.

Krenuli smo prema trgu Rossio i u tom trenutku se pored nas zaustavio čuveni tramvaj 28 koji vozi po starom gradu. Bez mnogo razmišljanja smo uskočili u njega. Stojimo odmah pored vozača koji je jedan vrlo simpatičan momak. – Gdje idete? – pita nas. – Do trga Rossio. – Pa to je samo jedna stanica! – kaže vozač. – Nema veze, mi samo želimo da se vozimo u ovom tramvaju, bar i jednu stanicu. Na to smo se svi nasmijali. Linija 28 povezuje Martim Moniz i Campo Ourique, i prolazi kroz popularne turističke distrikte Alfama, Baixa i Estrela. Ovi prelijepi tramvaji su iz 1930-tih godina, i umjesto da su već davno u muzeju, oni se još kreću po uskim i strmim ulicama starog grada. Vrlo brzo smo došli do Rua Auguste i do našeg hostela. Malo smo se odmorili u sobi, a zatim smo se vratili do onog restorana u blizini katedrale Se, u distriktu Alfama. Restoran se zove Royal Fado Restaurante. Ugodno smo se smjestili za jedan sto. Restoran je mali, ali vrlo prijatan. Trenutno je ovdje desetak gostiju. Na stolu su upaljene svijeće. Želim da jedem neko tipično portugalsko jelo. Konobar mi je preporučio jedno koje se zove Feijoada à Portuguesa i koje se sastoji od kuvane prasetine ili teletine sa pasuljem i povrćem. Kaže da od toga ne može biti ništa više portugalsko. Vjerujem mu, jer i ono “Portuguesa” u samom nazivu jela to govori. Uz to smo uzeli i litru crnog vina Conde Villar. Konobar mi je sipao malo vina na dnu čaše očekujući da ga probam i kažem da li je u redu. Gledam ga kao idiot čekajući da naspe punu čašu. Ah, da! Tako to ide, zaboravio sam! Malo sam otpio, glumeći da sam svjetski ekspert za vina, a zatim sam potvrdno klimnuo glavom. Dok sam probao vino pojavili su se i muzičari. Dva momka počinju da sviraju gitare. Ja sam fado uvijek zamišljao sa pjevačicom, tako da sam se u prvi trenutak uplašio da ovo neće biti neko instrumentalno veče bez vokala. Ubrzo se pojavila i pjevačica. Ovo je neka starija žena, znači da ima iskustva. Počinje da pjeva uz veliku teatralnost i pokrete rukama i cijelim tijelom. Iako ništa ne razumijem, jasno je da su pjesme tužne, ljubavne. Odlična je. Atmosfera u restoranu je sjajna a žena stvarno zna da napravi dobru zabavu. Nakon prve pjesme pjevačica je pokušala da proda svoj CD gostima za stolovima. Došla je i do nas. Nisam siguran da želim da kupim CD jer prvi put slušam fado, a još nisam siguran ni u njen kvalitet. – Ja sam profesionalac, nastupam i na TV-u, na radiju, a uz to sam i glumica u pozorištu. – kaže pjevačica držeći CD prstima sa vrlo dugačkim noktima. – A kako se zovete? – pitam. – Marta Soares. Za mene svi znaju u Lisabonu. Pokušavam da se ljubazno izvučem iz ove situacije, jer nisam naročito raspoložen da kupujem CD, a još je nisam čak ni čuo kako pjeva. – Znate, ja još nikad nisam slušao fado, ovo mi je prvi put, možda kasnije. – izvlačim se uz kiseli, vještački osmijeh, trudeći se da je ne uvrijedim. I kakva je to fado zvijezda koja lično prodaje CD-ove gostima? Ko zna, možda je to i istina, iako mi je sumnjivo to što se toliko hvali. Donijeli su nam i naše jelo. Da li su ovi normalni? U zdjeli ima dovoljno hrane da se 5 – 6 ljudi najede. Marta nastavlja da pjeva i fado mi se svakim minutom sve više sviđa. Nakon par pjesama nisam ni skidao pogled sa pjevačice i slušao sam vrlo pažljivo svaku riječ. Fado je upravo dobio još jednog velikog strastvenog obožavatelja! Izašao sam ispred restorana da zapalim cigaretu. Ubrzo mi se i konobar pridružio. Stojimo na ulazu i pričamo o fado muzici. Kaže da je Marta stvarno popularna pjevačica i da cijeli Lisabon zna za nju. Ovdje pjeva skoro svako veče. Da li je istina da nastupa na TV-u i radiju? – pitam ga ja. – Da. Vrlo je popularna u gradu.
– A da li se fado svira i u Brazilu? – ovo me sada stvarno zanima.
– Fado je autentičan proizvod Portugala i postoji samo u Portugalu. U Brazilu postoji nešto slično, ali to nije to. Bitno se razlikuje! – odgovara, već pomalo i uvrijeđeno.
Izgleda da Portugalcima ne smiješ ni slučajno dirnuti u fado. Konobar mi kaže da je najbolja pjevačica svih vremena pokojna Amalia Rodrigues, a trenutno je dobra Ana Moura.
– A da li fado pjevaju i muškarci? – nastavljam sa pitanjima.
– Uglavnom ga pjevaju žene, ali mogu i muškarci. Od muških je poznat Camane! – odgovara on. Ova tema mi je vrlo zanimljiva. Konobar nastavlja da priča o fadu. Prva fado pjevačica se zvala Severa i bila je prostitutka koja je umrla sa 26 godina. Fado znači sudbina i izvori ovog jedinstvenog portugalskog muzičkog žanra se mogu trasirati od 1820. godine u radničkim četvrtima Lisabona Alfama i Bairro Alto. Prva poznata pjevačica Maria Severa, bila je kćerka lokalne gostioničarke. To je muzika niže radničke klase, mornara, radnika na dokovima i pjeva o teškom životu, nesrećnim ljubavima, iako tema može biti bilo šta. Posebno mi je drago da prvi susret sa fado muzikom imam na samom mjestu njenog nastanka, u Alfami. Vratili smo se u restoran i Marta je nastavila da pjeva. U sljedećoj pjesmi se žena stvarno rasplakala dok je pjevala. Fado pogađa direktno u srce i prije ili kasnije sluašocu se pojave suze u očima. Kakav sam emotivac možda je bolje i da ne razumijem riječi! Lično smatram portugalski jedan od najljepših jezika na svijetu. Sad razmišljam možda i da kupim taj Martin CD, ali me sramota zbog iskazanog nepovjerenja na početku, pa se nisam usudio da je pozovem. Darko je popio dvije čaše vina i već ga je vino dobro uhvatilo. Ja se držim odlično zbog dugog niza godina kafanskog treninga. Darko neće više, ali sam ja naručio još jednu veliku čašu vina. Uh, kako bih se radio napio uz fado! Ne bih imao ništa protiv ni da me iznesu odavde. Račun od 100 eura smo bratski podijelili na dva dijela. Mogu slobodno reći da mi je ovo najbolji trenutak u Lisabonu. Ma kakvi muzeji i tvrđave, ako hoćeš da doživiš Lisabon, odeš noću na vino i fado i opustiš se. Fado i vino idu zajedno, što više prvog, utoliko više i drugog. Važi i obrnuto.

05.11.2017 (Dan 5)

Lisbon

Ustali smo prilično rano. Danas je nedelja i na ulicama nema nikoga. Tu i tamo srećemo ponekog mladog Portugalca koji se mamurno vraća kući nakon ludnice od sinoć. U Lisabonu se pije do zore. Otišli smo do trga Comercio, a zatim do trga Largo do Chado. Tu sam sjeo da popijem kafu. Nisam ni primjetio da sam sjeo u čuveni Café A Brasileira. Ovo je jedan od najpoznatijih kafića u gradu čija istorija počinje još davne 1905. godine. Nekada je ovo bilo mjesto na kojem su se okupljali umjetnici, pjesnici i slobodni mislioci. Ispred kafića sjedi čuveni pjesnik Fernando Pessoa za svojim uobičajenim stolom. Pored statue pjesnika je slobodna stolica tako da se može i malo sjesti sa njim.

Nakon popijene jutarnje kafe svratili smo u jednu prodavnicu i kupili nekoliko flaša vina. Vino u Portugalu je jeftino i dobro. Napravili smo još nekoliko fotografija na trgu Rossio, a zatim smo se vratili u sobu da se spakujemo. Danas se vraćamo kući. Pozdravili smo se sa vlasnicom hostela i otišli do najbliže metro stanice. Za dva sata imamo let prema Cirihu, a zatim dalje prema Zagrebu. Na stanici metroa čekamo voz koji već pomalo kasni. Do sada nismo imali nikakvih problema sa podzemnom željeznicom i znamo već i sve stanice napamet. Mi smo sada na zelenoj metro liniji, a do stanice Aeroporto moramo presjesti u drugi voz na stanici Alameda. Na tabli piše obavještenje da će voz kasniti 15 minuta jer je došlo do nekog kvara na ovoj liniji. Pa zar baš sada kada trebamo uhvatiti avion!? Gledam u natpis “normalizada” i ne mogu da vjerujem. Pitam se koliko često se ovo dešava. Vjerovatno je slično kao i sa prokletom kišom u Lisabonu, tj. prvi put ove godine. Nakon što je prošlo tih 15 minuta, na ploči se pojavljuje novi natpis da će se stvari normalizovati za novih 15 minuta. Počinje da nas hvata panika. Sada već postoji realna opasnost da zakasnimo na avion. Ako sačekamo još tih 15 minuta i ako se ne otkloni kvar, propali smo. Da li da trčimo van i da tražimo taksi? Ali treba nam i dosta vremena samo da izađemo iz metroa, koji je nekoliko spratova pod zemljom. Ni taksi nam nije siguran, jer šta ako je gužva u saobraćaju? Vjerujem da taksijem ne bi stigli na vrijeme. Brzo izlazimo iz metroa, noseći ruksake na leđima, i trčimo prema stanici Baixa-Chiado, ka mjestu gdje se spajaju metro linije. Ako ova linija ne radi, možda radi druga. Odmah smo se ukrcali u voz koji nas vozi na sasvim suprotan kraj linije od aerodroma, do stanice Sao Sebastiao. Sada smo se konačno pozicionirali na pravu liniju, iako smo izgubili dosta vremena.

Nakon dvadesetak minuta trčimo iz metro stanice, kroz aerodrom i zadihani dolazimo do pultova za check in. – Zakasnili ste 7 minuta, žao mi je! Idite na “customer service” i vidite možete li da pomjerite let! – kaže nam čovjek za pultom. Spremni smo i da ostavimo ruksake, ne trebaju nam. Ne može ni to. Let je za sat vremena, ali prijava za let je završena. Poludio sam. Darko se još dobro drži. Ovo mi se nikada nije desilo. Imam oko 60 letova iza sebe i nikada nisam zakasnio na avion. Prokleti portugalski metro! Ma da, ne kažu džabe što južnije, to tužnije. Kada bi se ovo desilo u Njemačkoj ili Singapuru? Očajni i nervozni smo stali u red ispred customer service pulta. Ispred nas je bar 50 ljudi. Mnogi od njih su ovdje iz istog razloga kao i mi. To nam nije nikakva utjeha. Sve ide sporo jer se svi nešto dugo raspravljaju sa radnicama na pultu. Nakon sat vremena čekanja dolazimo na red. Naš avion je sada već u vazduhu. Cura za pultom nam kaže da idemo do šaltera Lufthanse ispred kojeg trenutno nema nikoga. Dakle, džabe smo čekali i gubili vrijeme, jer smo mogli to odmah uraditi, ali nismo znali. U meni polako nestaje nada da će nas prebaciti na neki drugi let danas. Nemamo sreće. Kažu nam da moramo kontaktirati agenciju u Banjaluci koja je kupila karte. Pored svega, danas je još i nedelja pa je agencija zatvorena.




Sjeli smo na klupu ispred aerodroma i u našem očaju pokušavamo da smislimo šta ćemo dalje. Zajedno imamo oko 250 eura, a kartice nisam ponio sa sobom. Čak nam pada na pamet i da razmislimo da se vratimo kopnom. Samo bus karta do Madrida je oko 70 eura, pa je jasno da od toga nema ništa. A tako bi vjerovatno stigli kući za 7 dana, smrdljivi i bradati. Vratićemo se u naš hostel, pod uslovom da je soba još uvijek slobodna, a zatim ćemo sačekati da vidimo da li će naša firma da uradi nešto za nas. Vratili smo se do trga Rossio, i u naš hostel. Srećom, naša soba je još uvijek slobodna. Vlasnica hostela se baš iznenadila kada nas je vidjela. Ležim na krevetu i bijesno gledam u plafon. Kako nam se to moglo desiti? Zašto nismo krenuli ranije na aerodrom? Ipak, znajući koliko nam treba vremena podzemnom željeznicom da stignemo do aerodroma, nismo ni pogriješili. Jednostavno nismo imali sreće. Što se mene tiče, da imam novca, ja bih rado ostao u Portugalu još nekoliko dana. Međutim, Darko žarko želi da se što prije vrati svojoj porodici, što potpuno razumijem. Postoji još jedna srećna okolnost. Naime, moj brat Slaviša stiže večeras u Lisabon, na veliku Web konferenciju. Kakva slučajnost! U isto vrijeme smo u Lisabonu. Ako nam sve ideje propadnu, uvijek se možemo njemu obratiti za pomoć. Nisam previše srećan zbog toga, jer me je on već jednom spašavao kada su me opljačkali u Bangkoku. Naveče sam izašao da večeram, negdje u Alfami. Lisabon mi se sviđa jer ima dušu. Jednog dana ću se sigurno vratiti ovdje, a tada ću pregaziti cijeli Portugal.

06.11.2017 (Dan 6)

Lisbon

Ustali smo oko 8 i čekamo da nam jave iz firme da li su uspjeli nešto da urade sa turističkom agencijom. Slaviša je u gradu, kod Pombala. Trebali bi se vidjeti iza 16 časova; naći ćemo se negdje na trgu Rossio. Malo smo se prošetali po gradu posljednji put. Ovog puta smo se šetali dijelovima grada Chiado i Bairro Alto. Lisabon je izgrađen na brežuljcima tako da se često mora hodati uz stepenice. Jednim takvim stepenicama smo stigli do crkve St. Roque.

Bairro Alto je nekada bilo mjesto gdje su u Srednjem vijeku sahranjivali ljude koji su umrli od kuge. Velika epidemija kuge, koju je donio brod iz Italije, pogodila je grad 1505. godine. Tadašnji kralj Portugala Dom Manuel I je poslao ljude u Veneciju da donesu relikviju St. Rocha, koji je bio zaštitnik žrtava od kuge i na ovom mjestu je tada sagrađen mali hram koji je štitio tu relikviju. Taj hram je kasnije proširen i sagrađena je velika crkva koja je preživjela veliki zemljotres relativno neoštećena. Ove crkve u jezuitskom stilu izgledaju izvana vrlo jednostavno i dosadno. Unutrašnjost je nešto sasvim drugo. Ovo je prva jezuitska crkva u Portugalu i jedna od prvih jezuitskih crkava u svijetu. Opet sam pio kafu u Brasileiri. Ako ovi naši iz firme uspiju da nas vrate nazad, to sigurno neće biti danas. Sjećam se riječi žene iz Lufthanse da su svi letovi već popunjeni, tako da ne znam kako će nam naći karte. Trenutno se u gradu održava i velika Web Summit konferencija tako da su ovdje sada poslovni ljudi iz cijelog svijeta. Zato razmišljam da ovaj dan iskoristim i posjetim susjedni gradić Sintru, nekih 20 km od Lisabona. Sintra je grad pod Unesco zaštitom i mjesto koje definitivno vrijedi posjetiti. Do Sintre se najlakše dolazi vozom sa željezničke stanice Rossio koja je u centru grada, odmah pored malog trga Praça da Figueira. Da, to je onaj trg sa konjanikom. Darko je odlučio da ostane u hostelu i da čeka vijesti od kuće, a ja sam se uputio ka toj željezničkoj stanici. Planiram da se vratim do 16.00 časova. Kupio sam povratnu kartu do Sintre i sjeo u voz. Nakon par minuta mi je zazvonio telefon. Darko zove i kaže da su nam našli avionske karte i da letimo za dva sata. Konačno imamo i malo sreće! Voz još nije krenuo, te sam odmah istrčao iz njega i za 5 minuta sam došao nazad do hostela. Kako je dobro to što nam je hostel na ovom mjestu pa nam je sve blizu. Brzo smo se spakovali i izašli van. Ovaj put se nismo previše pozdravljali sa vlasnicom hostela da nešto opet ne krene po zlu. Da se i treći put pojavimo kod nje sigurno bi nas smatrala idiotima. Ovog puta je metro radio savršeno, pa smo stigli na aerodrom na vrijeme. Polijećemo u 14.50 preko Rima do Beograda.

<< prethodna