30.07.2008 (dan 8)
Phnom Penh, Saigon
Ujutro pijem bljutavu kafu u restoranu Capitol gesthausa u Phnom Penhu. Capitol vrši i prodaju autobuskih karata za mnoge destinacije uključujući i za Saigon. Cijena karata je vrlo niska, a odgovara mi i to što autobus kreće ispred samog gesthausa. Polazak je u 9.00. Phnom Penh mi sigurno neće nedostajati ni najmanje. Krenuli smo prema granici Vijetnama. U autobusu grupa od 5 – 6 Arapa sa dugim bradama i bijelim mantijama i kapicama na glavi mi raspaljuje maštu u vezi sa terorizmom. Gdje su ovi krenuli? I odakle su? Pakistanci možda ili Arapi? Negdje na pola puta do granice, likovi su odlučili da jedu u busu, te su otvorili veliku konzervu sa džemom pa počeli onako da umaču prstima u nju i da ližu, što je bilo odvratno. Oko 13.00 smo stigli u mjesto Bavet na samoj granici Kambodže i Vijetnama. Tu ćemo odmoriti 15 minuta pa prelazak granice. Ovi talibani izađoše iz busa, vidim nešto se dogovaraju, pokazuju rukama na razne strane svijeta. Naravno, određuju gdje je Meka. Sad će klanjati, o bože! Jedan ode iza busa da obavi malu nuždu, samo podignu onu svoju haljinu i kao žena obavi posao čučeći. Pitam se kako mu ide sa velikom nuždom, te mi pade na pamet onaj njihov džem. Uostalom, njihova stvar. Tu je neka mala kafanica i posljednja prilika da popijem, još jedno Angkor pivo. Ubrzo prelazimo granicu i nakon uobičajene kontrole pasoša i viza, ulazim u Vijetnam.
VIETNAM
U Saigon ili Ho Chi Minh City stižem oko 16.00. Smještaj nalazim u jednom gesthausu u Bui Vien ulici, u starom gradu, u centru. Cijela ulica je puna raznih gesthausa i hotela, a cijene variraju od 5 do 15 $, zavisno od kvaliteta. Za 5 $ se može dobiti soba bez klime, a upitan je i topli tuš.
Saigon
Iz tog razloga uzimam sobu za 12 $ sa svim tim stvarima, uključujući i TV. Saigon je staro ime grada koje koristi velika većina stanovnika i bio je glavni grad nekadašnjeg Južnog Vijetnama. Sadašnji službeni naziv je Ho Chi Minh City. Pod imenom Saigon, bio je glavni grad francuske kolonije koja se zvala Cochinchina, a kasnije nezavisne države Južni Vijetnam u periodu od 1955-1975. Južni Vijetnam, kao anti – komunistička država, borio se protiv vojske Sjevernog Vijetnama i gerilskog Viet Konga tokom Vijetnamskog rata. Pomoć su mu pružile Sjedinjene Američke Države, kao i Australija, Novi Zeland i Južna Koreja. Komunisti su osvojili Saigon 30. aprila 1975. godine, i time je rat završen. 1976. godine je zvanično preimenovan u Ho Chi Minh City od strane vlade u Hanoju.
Saigon
U stvarnosti, Saigon je mala provincija koja se proteže od Južnog kineskog mora skoro do granice Kambodže. Grad je podijeljen u 16 urbanih distrikta i pet ruralnih distrikta. Centar grada se nalazi na obalama rijeke Saigon, 60 km od Južnog kineskog mora. Do 17. vijeka, cijelo ovo područje su naseljavali Kmeri. Početkom istog vijeka započinje velika kolonizacija Vijetnamaca koji postepeno izoluju Kmere iz delte Mekonga i odvajaju ih od njihove braće iz sadašnje Kambodže, što je konačno rezultovalo time da su Kmeri ovdje postali manjina. Francuzi su ga osvojili 1859. godine, a i danas su vidljivi tragovi njihovog uticaja u gradu koji se ogleda u velikom broju građevina klasičnog zapadnog stila. Grad ima oko 7 miliona stanovnika i predstavlja najveći grad Vijetnama i glavni ekonomski centar.
Saigon
Grad je jednostavno predivan. Restorani, barovi, noćni klubovi, nalaze se na svakom koraku, i što je najbolje, rade po cijelu noć. Koja suprotnost Phnom Penhu ili Hanoju, kako ću kasnije vidjeti.
Saigon
Grad je pun zapadnih turista, od kojih je najviše Australijanaca, Amerikanaca, Francuza i Engleza. Grad ima dosta interesantnu arhitekturu koja je prilično pošteđena u vijetnamskom ratu jer je bio pod američkom kontrolom, te ga nisu sravnili sa zemljom kao npr. Hanoi.
Iako je Saigon nakon američkog poraza vraćen u sastav Sjevernog Vijetnama, sam grad nekako odiše zapadnjačkim stilom života, što se ne može naći više nigdje u Vijetnamu. Ko želi dobru zabavu, noćni provod, Saigon je pravo mjesto za to. Valuta koja se koristi u Vijetnamu je dong, a druga nezvanična valuta je dolar koji se prima svuda.
Saigon
Nakon što sam se smjestio u sobi, odmorio i istuširao, naveče sam izašao malo u grad. Kakva živost na ulicama! Svijetleće neonske reklame su svuda, kao i veliki broj ljudi na ulicama, a saobraćajne gužve nikad ne prestaju. Glavno prevozno sredstvo u Saigonu je motor i u gradu ih ima oko 3 miliona.
Saigon
Zapravo, ovdje svi imaju motore. Zbog svega toga, postoji i poseban način prelaska ulice. Ako neko misli da pogleda lijevo – desno, pa ako nema nikoga da pređe ulicu, to nikad neće dočekati. Ulica se prelazi tako da se pređe prvo jedan metar pa se stane. Za to vrijeme stotine motora prolaze pored sa obe strane, pa zatim se pređe još metar, pa stane i tako do druge strane. Prvi put uopšte nije jednostavno i potrebno je malo hladnokrvnosti. Nakon ugodne večernje šetnje po gradu, nedaleko od mog gesthausa, sjeo sam u jedan restoran gdje sam večerao beefsteak sa salatom. A probao sam i lokalno Tiger pivo, koje nije loše. Ovdje se čovjek može dobro najesti za nekih 3 do 5 $. Zatim sam otišao do Go-Go cafea na još nekoliko Tigera. Ulični prodavači su prava napast. Dok sjedim i pijem svoje pivo, prvo mi prilazi neki prosjak pa traži milostinju. Nakon 15 sekundi dolazi lik pa mi pokušava prodati neke upaljače, poslije njega jedan što prodaje knjige, pa lik što prodaje cigare, pa poslije par sekundi opet drugi prosjak, pa prodavač novina, pa opet neki sa nekim glupostima…i tako cijelo vrijeme. Samo dok popiješ jedno pivo izreda ih se barem 20. U početku je frustrirajuće, ali kako se stekne iskustvo više i ne obraćam pažnju na njih. Jedno od rješenja je ne gledati u njih nikada. Jesi li ga samo pogledao, eto ga tebi da te gnjavi. Za danas mi je dosta, pa odlučujem da se vratim u sobu.