16.02.2011 (dan 23)

Singapore

Doručak imamo u gesthausu. Danas idemo da posjetimo zoo vrt koji je van grada. Do tamo je najbolje ići podzemnom željeznicom. Iz gesthausa pješke idemo do MRT stanice kod gradske vijećnice. Singapur ima vrlo efikasan sistem podzemne željeznice koji se zove MRT – Mass rapid transit. Mreža je dugačka oko 130 km, a prvi dio je otvoren 1987. godine. Sve funkcioniše savršeno i prilično jednostavno. Postoje 4 glavne linije, svaka označena, različitom bojom. Tako je npr. linija sjever – jug, crvene boje. Za zoo vrt nam je baš ta potrebna. Na svakoj stanici postoji GTM mašina (General Ticketing Machine) na kojoj se kupuju karte. Postoji displej koji je osjetljiv na dodir (touch-screen) na kojem je mapa grada i linija sa ucrtanim stanicama. Izabereš stanicu do koje hoćeš da ideš i pokaže ti se iznos koliko košta do tamo. Ubaciš novac i mašina ti izbaci kartu i kusur. Kartu treba čuvati, jer se nakon završetka puta ona vraća nazad u GTM mašinu i tada se dobije nazad 1 $ depozita. Ovo je definitivno najjeftiniji, najbrži i najbolji način kretanja po gradu. Sve stanice su tako raspoređene po gradu tako da gdje god da se izađe, nije daleko od nekog cilja. Kako nam je objasnila baba iz gesthausa, mi moramo da idemo do mjesta tj. stanice Ang Mo Kio, a dalje autobusom broj 138 do zoološkog vrta. Cijena MRT karte do ove stanice je samo 1.6 $. Sa tom karticom je omogućen pristup kroz kontrolne kapije kroz koje se mora proći do ukrcavanja, te je na taj način urađena i automatska kontrola da li je karta plaćena. Jednostavno, bez karte nema prolaza, osim ako nećemo preskakati preko kapije, što ne bi bilo pametno. Nakon kratke i udobne vožnje smo stigli na Ang Mo Kio stanicu. Ovdje je dio MRT-a iznad zemlje. Odmah idemo da potražimo mjesto gdje staje taj bus broj 138. Pitam neku curu na bus stajalištu za bus, ona naravno odmah zna gdje idemo, jer svi stranci ovdje idu na isto mjesto tj. zoo. Cura kaže da trebamo preći ulicu i ući u nešto kao neki tržni centar ili tako nešto, i tu negdje polaze i busevi. Postoji i LRT (Light rapid transit) sistem nadzemnog željezničkog transporta koji funkcioniše lokalnije i uglavnom se povezuje na MRT. Kupujemo kartu za bus od 1.8 $ do zoo vrta i polazimo. Ulaznica je prilično skupa i iznosi 20 $. Ovaj zoo bi trebalo da je jedan od najboljih na svijetu pa možda cijena i nije toliki problem. Vidjećemo da li se isplati. Dečko koji radi na ulazu mi je pomogao da prebacim slike sa svog fotoaparata na USB memoriju i da oslobodim prostor za nove fotografije. Moraću mu nešto kupiti, sok ili čokoladu. Dok smo prebacivali slike, pored nas je sjedio stariji čovjek, Evropljanin, sa jednom mladom kineskom djevojkom i malim djetetom. Kada je odlazio, reče nam: “Lijepo je čuti naš jezik. Doviđenja!” Stari je neki naš čovjek, ko zna koliko dugo već živi ovdje, a možda je i iz Australije. A mi psovali kao kočijaši cijelo vrijeme, sve mislimo niko nas ne razumije pa nije važno. Pitam se kakav je njegov odnos sa mladom djevojkom i djetetom, jer mi izgledaju kao porodica. Vjerovatno je deda ovom klincu. Oko 11 sati smo krenuli u obilazak zoo vrta. Zoo je stvarno fantastičan i stvarno nije kao većina drugih zoo vrtova. Glavna razlika je da ovdje nema kaveza, nego su životinje slobodne i žive u simuliranom prirodnom okruženju. Na ulazu zoo vrta uzimamo mapu vrta i krećemo.

Ide se uskom asfaltiranom stazom, a sa obe strane je divljina. Prvo su na redu nekoliko papagaja i velike kornjače. Konačno ćemo vidjeti čuvene proboskis majmune. To je vrsta majmuna koja živi samo na Borneu, a tamo ih nismo uspjeli vidjeti. Prepoznatljivi su po svom dugom, smiješnom nosu koji visi prema dole. Na svakom koraku su postavljeni zanimljivi natpisi koji opisuju neke interesantne stvari vezane za životinje.

Ima vrlo zanimljivih informacija. Tako možemo pročitati da muški proboskisi nakon dvije godine života bivaju izbačeni iz svojih porodica i kasnije se udružuju sa drugim mužjacima i formiraju grupe mužjaka. Takođe je zanimljiva i mapa Bornea koja pokazuje preostali prostor pod kišnom šumom. Treće ostrvo po veličini je nekada bilo kompletno pod šumom, a sad je to tek polovina ostrva. Normalno, jer im je tamo glavna izvozna privreda sječa i prodaja drveta.

Proboskisi se uglavnom hrane lišćem, koje se teško vari, pa stalno imaju naduvene stomake i izgledaju kao da su trudni. Zapravo, duge noseve imaju samo mužjaci i oni su im glavno oružje za privlačenje ženki. Što je veći nos, šanse kod ženki su veće. Mužjak obično živi u haremu, sa nekoliko ženki i njihovim potomcima.

Sljedeća životinja na koju nailazimo je babirusa, vrlo slična bradavičastoj svinji, s tom razlikom da ova ima i dodatni par kljova koje rastu sa gornje strane njuške. Živi samo na ostrvu Sulavesi. Ipak, najveća atrakcija je bijeli tigar. Kod tigrova smo se i najduže zadržali. Izgledaju veličanstveno. Zanimljiv je podatak da u divljini danas živi ukupno oko 7000 tigrova, dok je prije sto godina taj broj bio oko 100.000.

Naravno, tu je i natpis koji kaže da tigrovi ne postoje u Africi, što je dobra informacija za ogromnu većinu ljudi koja živi u toj zabludi. Bijeli tigar je zapravo vrsta bengalskog tigra sa malo čudnom kombinacijom gena i vrlo su rijetki. Samo jedan od 10.000 tigrova je bijeli tigar.

Imaju bijelo krzno sa smeđim šarama i plave ili zelene oči. Jednostavno, prelijepi su. Svi današnji bijeli tigrovi su potomci najpoznatijeg bijelog tigra koji se zvao Mohan. Njega je nakon dugog lova koji je trajao mjesecima, uhvatio jedan indijski maharadža 1951. godine, i cijeli svoj život je proveo u njegovoj palati. Tu je i tabla sa kineskim horoskopom – znak tigra, moj znak. Kaže da će mi ova godina, koja je u znaku zeca, biti uzbudljiva i da je perfektna godina za planiranje putovanja iz snova. Ok, to smo već uradili – tu smo. Ovog puta ne piše ništa o sudskim postupcima, dobro je. Dalje dolazimo do dijela zoo vrta sa majmunima. Tu su giboni, smeđi kapućini, kolobas majmuni, a iznad glava na lijanama se njišu orangutani.

Dolazimo taman na početak predstave koja se izvodi ovdje nekoliko puta dnevno. Predstava ima za cilj povećanje svijesti o potrebi zaštite kišnih šuma. Priča je jednostavna: momak želi da siječe kišnu šumu i da se tako obogati, ali mu se životinje suprotstavljaju i na kraju ga bacaju u vodu i tjeraju iz šume.

Zanimljive su i stvari koje smo saznali o krokodilima. Naime, krokodili zatvaraju svoje čeljusti sa ogromnom snagom, ali su im mišići prilikom otvaranja čeljusti vrlo slabi. Toliko su slabi da je dovoljna jedna tanka gumica za kosu oko čeljusti, i krokodil više ne može da otvori usta. Zanimljivi su i komodo gušteri ili komodo zmajevi, koji su najveći gušteri na svijetu, a mogu narasti i preko 3 m.

Takvo ime je dobio jer se može naći uglavnom na indonežanskim ostrvima Komodo, Flores i još nekim manjim ostrvima. Mesožderi su, i najčešće se hrane leševima, a ponekad i sami love. Imaju vrlo spor metabolizam pa im je dovoljno da jedu jednom mjesečno. Jedu sve, pa čak i ljudske leševe. To je domorodcima sa ostrva Komodo predstavljalo problem jer su im često iskopavali umrle iz plitkih grobova. Zato su bili primorani da stavljaju kamenje na grobove.

Njihova pljuvačka sadrži mnogo bakterija, pa ako im plijen i uspije pobjeći nakon ujeda, najčešće umire zbog infekcije. Iz tog razloga im je ujed vrlo opasan. Poznati su i po tome što se jedu međusobno. Čim se izlegu iz jaja, mladi gušteri se odmah penju na drveće, gdje ostaju više od godinu dana, da ne bi bili pojedeni od odraslih guštera. Tu su i džinovske kornjače koje imaju vrlo dug životni vijek. Najpoznatija je kornjača po imenu Harriet koja je uginula u 176. godini, a pretpostavlja se da je uhvaćena na ostrvu Galapagos daleke 1830. godine. Dobra je i kolekcija zmija, a posebno mrežasti piton, najduža zmija na svijetu koja može da naraste i do 10 m, kao i crna kobra koja pljuje otrov na udaljenost do 2 m, i to u oči svoje žrtve. Dosta vremena smo proveli posmatrajući šimpanze. Zoo vrt, naravno, ima i standardne afričke slonove, lavove, žirafe i druge životinje, ali to mi nije toliko zanimljivo.



Nakon 3 ili možda čak i 4 sata hodanja, pregledali smo skoro sve životinje. Mislim da nam nije ništa promaklo. Sad je oko 15.00. Na izlazu nas je dočekala neka djevojka koja radi u zoo vrtu i želi da popunimo neki upitnik u vezi toga kako nam se svidio zoo, šta nam se najviše dopalo i šta predlažemo da se popravi. Treba ocijeniti sve te stvari nekom ocjenom, pa sam skoro svuda dao desetke i napisao brdo pohvala čak i za stvari za koje nisam tako mislio. Na pitanje o tome šta mislim o cijenama u restoranu i kafiteriji u zoo vrtu, nisam mogao biti fin i bio sam nemilosrdan. Cijene su stvarno visoke, dva ili tri puta veće nego u gradu, pa sam tako i napisao. Ko zna, možda i uvaže ovo mišljenje pa to nekom budućem posjetiocu bude od koristi. Park je stvarno lijep i nisam mnogo ni pretjerao.

Vrijedi platiti kartu za ovo. Povratak u grad ide na isti način kao što smo i došli, samo obrnutim redom. Jedina razlika je što sad idemo podzemnom željeznicom do stanice Orchard road, u najvećem shopping carstvu ovog dijela svijeta. Izlazimo iz voza i jedan od izlaza iz stanice odmah vodi u jedan veliki shopping centar kroz koji prolazimo i izlazimo na ulicu. Orchard road je jedna široka jednosmjerna ulica, a na obe strane su ogromni luksuzni shopping centri, jedan pored drugog u dugačkom nizu.

Potrebno je pola dana samo da obiđeš jedan od njih, a njih ovdje ima toliko mnogo. Na sve strane su natpisi poznatih svjetskih modnih marki: Gucci, Dolce & Gabbana, Prada, Giorgio Armani, Dior, Cartier, Chanel i drugi.

Naravno, ima tu i jeftinijih, kineskih stvari. Jednostavno, ovo je raj za žene koje vole shopping. Znači, raj za sve žene. Malo smo se promuvali po nekim prodavnicama, eto samo toliko da vidimo šta ima.

Nismo došli da kupujemo, a i nemamo novca za takve stvari. Ovdje je svuda čak i kafa po 5 $. Svaki od ovih tržnih centara u svom podzemlju ima brojne male restorane gdje se može jesti, a da to i nije tako skupo. Ulazimo u jedan i naručujemo neku hranu i kafu za 12 $. Ja sam jeo neke riblje loptice koje su bez ikakvog ukusa i mirisa. Takođe sam uzeo i neku tjesteninu, ali sam i dodao mnogo čilija da se ubiju čudni mirisi. Nakon ručka smo još malo razgledali prodavnice. Kod nekog Kineza iz prodavnice suvenira sam kupio kung – fu odijelo kao poklon bratu, više iz zajebancije naravno.

Malo smo se cijenkali, prepolovio sam cijenu, ali imam utisak da me ipak dobro zajebao za cijenu. Nema veze. Momak nam je bio logistika kod kuće cijelo vrijeme, jer nam je kupovao avionske karte, pošto ja još nemam kreditnu karticu, tako da je zaslužio da malo glumi Brus Lija.

Odavde nastavljamo dalje prema ulici Stamford road, a zatim skrećemo ulicom Fort Canning road. Usput smo prošli pored crkve Sacred heart iz 1906. godine i hrama Sri Thendayuthapani. Već je noć. U podnožju tvrđave Fort Canning mnogo ljudi džogira i ovo mjesto je divno za večernju šetnju. Prešli smo preko mosta Coleman.

Ova mapa grada je jednostavno fantastična, jasna i precizna, tako da se krećemo sa lakoćom. Mirjani sam rekao da ćemo sad ubrzo izaći ispred restorana gdje smo jeli prije neki dan, i stvarno je tako i bilo. Sa ovom mapom u svakom trenutku sam znao gdje smo.

Mirjana je zapazila da mi bolje ide orijentacija u velikim gradovima nego u manjim gdje se obično izgubim. Stvar nije u tome, nego je u mojoj prirodnoj ljubavi prema mapama, koje obožavam da proučavam satima, pa tako ako imam dobru mapu, u stanju sam da je memorišem totalno, i to mi ide sjajno. Bez mape, gubim se nakon pola sata obavezno. Opet smo došli do Boats keja i tu smo u prodavnici 7-Eleven kupili po konzervu piva i sladoled. Pivo za 8 $, ali sam proklete sladolede platio 10 $.

Sjedimo pored rijeke Singapur i pijemo pivo na jednoj klupici. Malo smo se zaklonili u mračniji dio jer nisam siguran da li je kažnjivo piti pivo na ovaj način. U ova tri dana nismo vidjeli ni jednog policajca. Nigdje nijednog. Izgleda da je ovaj preventivni sistem kazni vrlo efikasan. Sutra odlazimo. Grad je kao iz snova, ali mnogo skup. Ako računamo i ulaznice za koncert, za tri dana nas je koštao 350 eura.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>