03.09.2016 (dan 1)
Sofia
Nakon nekoliko dana provedenih u Leskovcu i okolini sjedim u nekom kafiću pored Nišave preko puta stare tvrđave u Nišu. Kupio sam bus kartu i sada čekam autobus. Autobus za Sofiju polazi u 16.00. Malo sam zabrinut zbog toga što mi pasoš ističe za manje od dva mjeseca pa se plašim da ne bude problema na granici. Nisam baš nešto ni planirao da idem u Bugarsku. Ideja mi se javila pred sam polazak za Leskovac. Zašto da ne, kada sam već tu. U Leskovcu sam obišao svu brojnu familiju i nekoliko puta bio na roštiljijadi gdje sam se uništio pljeskavicama. Nisam bio ovdje 15 godina, i stvarno je bio red i da to uradim. Žalosno je što i moj otac nije bio s nama. Prije desetak godina sam bio u Bugarskoj, ali sam obišao gradove na Crnom moru. Sofija i centralni dio zemlje su mi ostali kao neki dug koji se mora vratiti. Autobus kojim idem je bugarski, neka kompanija Matpu. Vožnja je prilično dosadna i idemo preko Pirota i Dimitrovgrada. Ovaj zadnji mi liči na mjesto gdje ljude šalju na odsluženje zatvorske kazne, samo bez zidova. Oko 18.30 sam prešao granicu bez problema. Nastavljamo dalje i oko 21.00 časova stižemo u Sofiju. Nalazim se na Centralnoj bus stanici, ili kako Bugari kažu avtogara. Čim sam izašao iz busa odmah mi prilazi dvoje bugarskih policajaca i pitaju me koliko imam cigareta kod sebe. Policajka, plavuša, je još i zgodna. Nadam se da se sada ovaj tupan neće dokazivati pred njom tako što će da me maltretira. Izgleda da hoće. U Pirotu sam kupio tri kutije, a ovaj glupan mi kaže da je zakonom dozvoljeno da prenesem samo dvije, s tim da jedna može biti otvorena. Dvije kutije su kod mene, a treća je u ruksaku. Ta treća, skrivena u ruksaku, čini me teškim kriminalcem i švercerom. Ja sam balkanski kralj duvana. Plavušica je još stroža i prijeti mi privođenjem u stanicu. Kakve su sad ovo gluposti? Pa nisam prenio tonu kokaina preko granice! Bude li većih problema, odmah se vraćam nazad u Srbiju. Policajac mi kopa po ruksaku, trkelja po mojim prljavim gaćama u potrazi za još nekom kutijom cigareta. „Aha, a šta je ovo?!“ – uzviknu sav zadovoljan dok drži kutiju cigara u ruci. I ovakve puste u Evropsku uniju, pa sad umišljaju da su uređena država. Vjerovatno bi trebao ponuditi neki mito, ali mi ne pada na pamet da me pljačkaju odmah čim sam izašao iz busa i stupio nogom na bugarsko tlo. Nakon 15 minuta pregovaranja odlučuju da me puste uz upozorenje. Ah, zapamtiću vam ovo! Dobro smo počeli, a s obzirom da od Bugarske svakako nemam velika očekivanja, vjerovatno ću ovo putovanje krunisati zaključkom i savjetom da se ne ide ovamo bez neke potrebe. Hodam oko 1 km prema centru grada i dolazim do nekog malog parka pored tzv. Lavljeg mosta. Potrebno je naći smještaj, pa sam zastao da malo konsultujem mapu da vidim gdje sam. Centar grada je pravo i vrlo blizu. Vidim ispred sebe hostel po imenu Edona pa odmah idem tamo. Oko ovog hostela su desetine cigana i Arapa. Stoje u grupicama, naslonjeni na zid sa svojim gadnim njuškama i ne izgledaju prijateljski. Edona ne dolazi u obzir. Kakvo je ovo mjesto? Nigdje nijednog Bugarina, sve sami Arapi. Nastavljam dalje ka centru, trudeći se da ne gledam u ove arapske imigrante. Ulice su vrlo slabo osvijetljene i odmah vidim da je Sofija kao grad katastrofa. Nisam više ni očekivao. Nakon 10 minuta dolazim do jedne velike zgrade sa stubovima.
To je Palata pravde i tu već ima nekog života na ulici. Vidim da je tu neka pješačka zona tj. široka ulica sa kafićima i restoranima sa obe strane. Ovo je centar grada i centar svih dešavanja u gradu – bulevar Vitoša. Ovaj dio i liči na grad, za razliku od onoga oko hotela Edona. Desno od Palate pravde je ulica Alabin i tu, nekih 100 m dalje, nalazi se hotel Alabin Central. Uzeo sam sobu za dvije noći, po cijeni od 45 leva. Soba je u redu i prilično čista. Imam TV i kupatilo. Lokacija je idealna, u centru grada. Istuširao sam se i legao da se odmorim i naspavam. TV ne radi, probao sam tri daljinska, ali nijedan ne radi. Mogli su bar kupiti baterije za jedan. Sutra ustajem rano i obilazim grad cijeli dan.
04.09.2016 (dan 2)
Sofia
Ustao sam oko 9. Danas je nedelja. Većina kafića i restorana još uvijek ne radi. Pokušao sam da podignem nešto novca, ali mi je bankomat odbio karticu. Imam 5 leva u džepu, što bi trebalo biti dovoljno za kafu. Za grad ove veličine, jutro je prilično mirno. Na ulicama nema nikoga. Iako Sofija ima preko 1.200.000 stanovnika, teško da se može nazvati evropskom metropolom. Pored crkve Svete Nedelje je neki kafić gdje sam popio jutarnju kafu.
Odmah idem i da obiđem i crkvu. Unutra je u toku bogosluženje i crkva je skoro puna vjernika. Sveštenici čudno pjevaju, ne kao srpski, dubokim glasom. U ovoj crkvi bi trebalo da se nalazi tijelo srpskog kralja Stefana Milutina. Mošti kralja bi trebale biti desno od ikonostasa, ali ih ne vidim sa mjesta gdje trenutno stojim. Vratiću se kasnije da to ispitam, kada se raziđe ova gužva. Nekih petnaest minuta sam pratio bogosluženje i nisam se osjećao strancem. Kada se svi prekrste, prekrstim se i ja. Crkva Svete Nedelje se nalazi u strogom centru Sofije, odmah pored bulevara Vitoša i sagrađena je između 1856. i 1863. godine na mjestu gdje je još u 10. vijeku stajala crkva. Poznata je i pod nazivom crkva Svetog Kralja, jer se u njoj čuvalo tijelo srpskog kralja Stefana Uroša II Milutina. Crkva Svete Nedelje je skoro potpuno uništena 1925. godine, kada su komunisti postavili eksploziv u crkvu u namjeri da ubiju Cara Borisa III i članove njegove vladajuće elite koji su u crkvi prisustvovali sahrani nekog generala koji je ubijen nekoliko dana ranije. U trenutku napada, car nije bio u crkvi jer je bio na drugoj sahrani poginulima iz prethodnog neuspjelog atentata. Atentati na bugarskog cara su bili vrlo popularni u to vrijeme. U toku napada je ubijeno oko 150 ljudi, među njima brojni generali, šefovi policije i pripadnici vlasti, kao i određeni broj žena i djece. Pitam se kako su komunisti kada su došli na vlast gledali na atentatore? Da li su slavljeni kao heroji ili su jednostavno zaboravljeni? Crkva ima status katedrale i tu je sjedište episkopa Sofije. Nastavio sam dalje sa obilaskom grada.
Na najvećoj i najprometnijoj raskrsnici u Sofiji, na mjestu gdje se nekada nalazio spomenik Lenjinu, nalazi se spomenik Svetoj Sofiji u obliku žene sa pozlaćenim tijelom u crnom ogrtaču. U jednoj ruci drži lovorov vijenac – simbol pobjede, a u drugoj je sova – simbol mudrosti. Nedaleko od spomenika je mala crkva svete Petke Samardžijske, smještena u podzemnom prolazu jednog tržnog centra. Crkva je posvećena svetoj Petki Paraskevi, hrišćanskoj djevojci iz Male Azije, koja je ubijena u trećem vijeku, za vrijeme cara Dioklecijana. Paraskeva znači petak na grčkom, a ona je to ime dobila jer je krštena na taj dan. U pravoslavlju postoje tri svetice sa tim imenom. Ova kojoj je posvećena crkva je omiljena kod Rusa. Druge dvije su Paraskeva iz Rima iz 2. vijeka, koja je omiljena kod Grka i Paraskeva srpskog porijekla iz 11. vijeka, mnogo slavljena kod Srba i Rumuna.
Ulaz u crkvu je kroz malu kriptu, za koju se pretpostavlja da je još iz rimskog vremena. Crkva je izgrađena tokom ranog perioda turske vladavine, u kasnom 14. vijeku. U to vrijeme Turci nisu dozvoljavali da hrišćanske građevine budu sjajnije i veće od islamskih, te su stoga sve crkve bile dijelom ukopane u zemlju i imale su izrazito neupadljivu spoljašnjost. Unutra se nalaze dijelovi freski iz 16. vijeka koje opisuju scene iz Novog zavjeta.
U vrijeme Otomana, njeno održavanje je plaćao esnaf tj. udruženje sedlara, odatle i njeno puno ime. Po jednoj legendi, bugarski nacionalni heroj i borac za slobodu od turske vlasti, Vasil Levski je sahranjen ovdje. Crkva je mala, a unutra je mračno i mogu se vidjeti freske i nekoliko ikona. Čim sam izašao iz crkve, ugledao sam džamiju izgrađenu od crvene opeke i ogromnom centralnom kupolom. To je džamija Banja Baši koja je sagrađena 1576. godine i danas je jedina džamija u Sofiji u kojoj se obavlja vjerska služba. U toku je rekonstrukcija pa se ne može unutra. Džamija je bila dio kompleksa javnih kupatila, čiji ostaci se mogu vidjeti odmah pored same džamije. Turci su Sofiju zauzeli 1382. godine i držali su je pod svojom upravom skoro 500 godina. Za to vrijeme su izgradili brojne džamije i kupatila, dok su istovremeno mnoge crkve napuštene ili srušene. Nakon oslobođenja su im Bugari sve to vratili, pa je većina džamija uništena. Stoga i ne čudi što je ova jedina koja još radi. Međutim, tu nije bio kraj obračuna Bugara sa Turcima. Komunisti su 1985. godine pokrenuli program nasilne asimilacije Turaka, Pomaka i Cigana u zemlji, primoravajući ih da uzmu bugarska imena. Čak je bilo zabranjeno i javno pričati na turskom jeziku, a mnoge džamije su zatvorene. Nakon toga je uslijedio masovni egzodus kada je oko 300.000 Turaka i Pomaka otišlo u Tursku. Pomak je naziv za stanovnika slovenskog porijekla koji je primio islam za vrijeme Otomanskog carstva. Danas ih najviše živi u Rodopima.
Preko puta džamije je mali park sa prelijepom fontanom i tu sam sjeo na klupu da se malo odmorim. Ispred mene pleše neki stari ludak sa dugom bradom koji svira zamišljenu frulu. Nadam se samo da neće sjesti sa mnom da priča, jer mene takvi likovi obožavaju. Sa druge strane je vrlo lijepa zgrada sa bogato ukrašenom fasadom. U toj zgradi su javna mineralna kupatila. Tako je bar nekada bilo, jer koliko vidim, na ulazu je tabla koja kaže da je to Gradski muzej. Možda su kupatila i sada tu, ali to ne znam jer nisam ulazio unutra. Zgrada je iz 1913. godine. Nakon toga sam krenuo bulevarom Cara osloboditelja i prošao pored Zgrade partije koja je izgrađena 1954. godine kao sjedište komunističke partije. Zgrada je prepoznatljiva i spada u najviše građevine u centru grada i simbolizuje političku moć i prestiž. Na vrhu je šiljak na kojem se nekad nalazila ogromna crvena zvijezda, koje sada više nema. Ono što je u Rumuniji bio Čaušesku, to je u Bugarskoj bio Todor Živkov, koji je bio na čelu partije i države od 1954. pa sve do 1989. godine. Padom komunizma, pao je i Živkov, a komunisti su promijenili ime i postali socijalisti. Centar grada čine široki bulevari, vjerovatno nasljeđe sovjetske prošlosti. Kod Sovjeta je sve bilo jednostavno i veliko, pa je takav slučaj i u arhitekturi. Zgrada partije je sada dom za neka ministarstva. Preko puta Zgrade partije je Predsjedništvo.
To je velika i dugačka zgrada čiji jedan dio čini hotel Sheraton, a na suprotnom kraju je kabinet predsjednika republike. Ispred ulaza su dva stražara u crveno – bijelim paradnim uniformama. Smjena straže se dešava svakih sat vremena i upravo sam prisustvovao jednoj. Ništa naročito. Pored njih je prolaz koji vodi do dvorišta ograđenog ovom zgradom i zgradom hotela Sheraton. Ovdje se nalazi najstarija sačuvana građevina u Sofiji – Rotunda sveti Georgi. Izgrađena je u 4. vijeku od strane Rimljana. Poznata je i pod imenom Crkva svetog Đorđa. U 16. vijeku su je Turci pretvorili u džamiju. Teško je oštećena u savezničkom bombardovanju tokom Drugog svjetskog rata i tek nakon dugog perioda restauracije je otvorena za posjetioce 1998. godine. Unutrašnjost crkve je pokrivena freskama iz 10. i 14. vijeka.
Pored crkve su neke ruševine iz 2. vijeka rimske Serdike. Serdika je naziv koji se koristio za grad u rimsko vrijeme, a naziv potiče od tračanskog plemena Serdi. Sofiju koju poznajemo danas su osnovali Rimljani nakon što su osvojili ovaj region 29. godine. Ova Rotunda je jedan od rijetkih dokaza rimske prisutnosti u Sofiji. Građevina je kružnog oblika i sagrađena je od crvene cigle. Kratko se koristila i kao mauzolej za prvog princa nezavisne Bugarske, Aleksandra Batenberga. U crkvi je u toku krštenje djece dva mlada para roditelja. Posmatrao sam taj proces nekih pola sata. Na izlazi iz Rotunde sam prosjaku dao nešto malo para. Odmah preko puta Predsjedništva je Nacionalni arheološki muzej. Ulaz se plaća 10 leva. Muzej je smješten u Velikoj džamiji, Bujuk Džami. Sagrađena je 1451. godine od strane Mehmed Paše, Velikog vezira sultana Mehmeda II Osvajača. Džamija više nema svoju prvobitnu funkciju i 1892. godine je pretvorena u muzej koji je zvanično počeo s radom 1905. godine. Džamija ima devet velikih kupola i ogromna je. Ovaj muzej je stvarno fantastičan. Izložba je postavljena u pet prostorija na dva sprata. U prizemlju muzeja su predmeti iz praistorije, poredani po hronološkom redu.
Tračanski i rimski nadgrobni spomenici zauzimaju veći dio prizemlja, kao i razno staro oružje i nakit. Među najznačajnijim artifaktima su bronzana glava cara Gordiana iz 3. vijeka i originalni mozaik sa unutrašnje strane kupole crkve Svete Sofije koji potiče iz 4. vijeka. Od zanimljivijih stvari na gornjem spratu izdvaja se zlatna pogrebna maska tračanskog kralja iz 4. vijeka. Na zidovima su postavljene stare freske i ikone iz mnogih crkvi širom Bugarske. U muzeju sam se zadržao oko sat vremena. Prilično sam zadovoljan onim što sam vidio. Muzej ima dobru kolekciju i vrijedi ga posjetiti. Nastavio sam sa obilaskom grada i krenuo bulevarom Cara osloboditelja. Sa lijeve strane je Kraljevska palata, vrlo lijepa građevina sa žutom fasadom, izgrađena u bečkom stilu. Prvo je imala funkciju glavnog sjedišta otomanske policije. Na ovom mjestu je bio zatvoren i mučen bugarski nacionalni heroj Vasil Levski, prije njegovog javnog pogubljenja, 1873. godine. Njegovo pravo ime je Vasil Ivanov Kunčev, a Levski je nadimak koji je dobio u toku svoje borbe i koje znači lavlji.
Mislim da svaki grad u Bugarskoj ima jednu ulicu sa njegovim imenom. U Sofiji po njemu ime nosi još nacionalni stadion, kao i onaj most na koji sam naišao kad sam tek stigao u grad, a oko kojeg se skupljaju arapski imigranti. Što se tiče same Kraljevske palate, Princu Aleksandru Batenbergu nije smetala njena ružna prošlost, pa se 1887. godine uselio u nju i tada je postala zvanična rezidencija bugarske kraljevske familije sve do dolaska komunista na vlast. Sada je unutra Nacionalna umjetnička galerija. Nisam ulazio unutra, jer u trenutku kada sam prolazio pored nje nisam imao pojma koji je značaj te zgrade. Sljedeći objekat koji je vrijedan pažnje je odmah pored Kraljevske palate i to je crkva svetog Nikolaja, u gradu mnogo poznatija kao Ruska crkva. Sagrađena je po uzoru na moskovske crkve iz 16. vijeka. Crkva ima stvarno prelijepu spoljašnjost i sigurno je jedna od ljepših građevina u gradu. Unutrašnjost crkve sadrži neke vrlo lijepe freske, ali mi sve to nije toliko impresivno. Nedaleko od ruske crkve sam sjeo u jedan kafić da se malo odmorim i popijem pivo. Konobar mi je toplo preporučio Zagorka pivo, njemu najomiljenije.
Kaže da je najgore pivo Kamenica, Pirinsko je srednje, a najbolje je točeno Šumensko pivo. Čim se malo odmorim otići ću da obiđem katedralu Nevskog, najpoznatiju znamenitost u gradu. Razmišljam da li da odmah pokušam otići do crkve Bojane. Ta mala crkva iz 11. vijeka se nalazi u predgrađu i nalazi se na UNESCO listi. Trenutno mi nije jasno kako da dođem do nje. Ovo pivo uopšte nije loše. Naručio sam još jedno i počastio i konobara jednim. Ubrzo smo sjedili zajedno, pili pivo i ćaskali o raznim temama. Konobar se zove Fransisko, dakle tipično bugarsko ime. Momak je rođen u Dominikanskoj republici i otac mu je Bugarin. Fransisko kaže da je u Dominikani teško sranje, da je kriminal prisutan na svakom koraku, bezbjednost vrlo niska i da se tamo ne može ni živjeti. To mi je sve već poznato. Momak je vrlo simpatičan i sviđa mi se. Po njemu, stanje u Bugarskoj nije sjajno. Prosječna plata je oko 400 eura, a za stan se daje oko 150 – 200 eura, za režije oko 100 eura. Ako si sam i moraš da plaćaš iznajmljeni stan, onda si u velikom problemu. Bugari od ulaska u EU nisu dobili ništa, osim što im je uništena poljoprivreda, a mlado i produktivno stanovništvo, više od 2 miliona njih, uglavnom čisti klozete po Engleskoj i Njemačkoj.
Fransisko mi pokušava pomoći oko odlaska do Bojane. U jednom trenutku mom stolu prilazi neki istetovirani klošar, momak sa narkomanskom facom i traži mi dvije cigare, nudeći mi 1 lev za njih. Dao sam mu ih i bez tog leva. Vrlo moguće je i da je i sada pijan ili drogiran. Odmah je shvatio da sam Srbin i to mu je bilo posebno drago. Čovjek je Rus i u Sofiju je došao 2000. godine. Sam priča o svom dolasku ovdje iako ga nisam ništa pitao. Odmah se vidi da je neka lokalna budala, a ja sam pravi magnet za takve likove. Cijelo tijelo mu je prekriveno raznim tetovažama, a među njima dominiraju ruski orlovi. Kada sam mu rekao da se zovem Miroslav, odmah mi je ispričao vic koji počinje „došao Šaban Šaulić kod Miroslava Ilića i kaže…“. E sada me stvarno šokirao! Šteta što ga nisam razumio, jer pomalo priča bugarski, malo ruski, a pomalo i mumlja nerazgovjetno. Meni je taj vic čak djelovao poznato, kao da sam ga nekad negdje već čuo. U svakom slučaju, Bugari su vrlo dobro upoznati sa srpskim pjevačima, filmovima i kulturom uopšte. Rusu se sad pridružio i njegov drugar, koji ne izgleda ništa bolje od njega. Ludi Rus mi predlaže da se nađemo večeras da me vodi na kurve. Sve trčim da se nađem sa ludim narkomanom u noći u gradu u koji sam tek došao! To znači da je vrijeme da ga se riješim. Mnogo je dosadan i to možda neće biti tako lako. Slagao sam mu da idem samo da obiđem katedralu koja je vrlo blizu, pa ću da se vratim ovdje i da ćemo da pijemo zajedno. To je upalilo. Fransisko mi je mnogo pomogao u vezi informacija kako da dođem do manastira Rila. Pivo je mnogo jeftinije nego što sam mislio. Cijene u Bugarskoj su iste kao i kod nas. Malo me zbunila ona kafa kod crkve Svete Nedelje od jutros, jer sam je platio 2.5 leva, pa sam očekivao da pivo bude bar 4 leva, a ne dva koliko sam platio.
Fransisko je potvrdio moje sumnje o Lavljem mostu. Tamo se stvarno okupljaju migranti i on kaže da je razlog taj što je tu blizu neka pijaca. U svakom slučaju vidio sam ih i sinoć. Stvarno imaju gadne njuške! Pozdravio sam se sa Fransiskom i ludim Rusom i zatim sam otišao do katedrale Aleksandra Nevskog. Memorijalna crkva Aleksandra Nevskog je simbol Sofije i sagrađena je između 1882. i 1912. godine u znak sjećanja na 200.000 ruskih vojnika koji su poginuli za bugarsku nezavisnost u Rusko – turskom ratu koji je trajao od 1877. do 1878. godine. Crkva je stvarno fascinantna i izaziva divljenje svojom ogromnom veličinom. Izgrađena je u vizantijskom stilu i skoro cijela njena unutrašnjost je ukrašena prelijepim mozaicima. Crkva je dobila ime po jednom od poznatijih srednjovjekovnih ruskih vladara, princu Aleksandru Nevskom od Novgoroda, koji je porazio teutonske vitezove 1242. godine. Centralna kupola je pozlaćena, a ostale su prekrivene bakrom, čime su vremenom dobile plavo – zelenu boju. Neki starac traži 10 leva za slikanje, ali sam to odbio. Kupio sam dvije svijeće i zapalio jednu za Slobodana, a drugu za sve ostale. Na zidovima su prelijepe freske, a sa plafona vise bogato ukrašeni lusteri. Sakrio sam se od onog čiče iza jednog od stubova i napravio nekoliko fotografija.
Ikonostas je od mermera i alabastera, a na njemu su oslikani grožđe i paunovi. Unutra je i carski tron, napravljen za cara Ferdinanda (1887 – 1918). Čuvaju ga dva lava od kamena i okrunjen je mermenim kanopijem. Iza je portret cara i njegove žene. Nakon pola sata provedenog u katedrali izlazim van i odmah pored katedrale vidim neki spomenik. Naravno, to je opet ovaj Vasil Levski. Ovaj čovjek je u Bugarskoj neizbježan! Spomenik je podignut na mjestu na kojem je Levski obješen 1873. godine. Ispred katedrale neke žene obučene u bugarsku narodnu nošnju prodaju razne rukotvorine i izvezene stvari kao što su stolnjaci, čarape, košulje… Sve narodno i tradicionalno. To me sad baš i ne zanima. Preko puta katedrale je crkva Svete Sofije. Ispred crkve je pristigla gomila ljudi, svi lijepo obučeni. Mlade i prelijepe Bugarke u bijelim svečanim haljinama su super. Pretpostavljam da je neka svadba u pitanju. Ušao sam u crkvu da vidim o čemu se radi. Ipak nije vjenačanje u pitanju, nego krštenje djeteta. Posmatrao sam skoro cijelu proceduru. Još jedan mali Bugarin ulazi u hrišćanstvo, da nas po običaju udari s leđa kada poraste.
Crkveni običaji kod Bugara se neznatno razlikuju od naših. Popovi imaju neke pederske glasove, ne one duboke kao srpski. Ovo je najstarija crkva u gradu i potiče čak iz 6. vijeka. Ovo mjesto je dugo vremena bilo i glavno groblje grada koji se u rimska vremena zvao Serdika. Za vrijeme Drugog bugarskog carstva, između 1185. i 1396. godine, crkva je bila sjedište episkopa i u tom vremenu i sam grad Serdika je postepeno dobijao naziv po crkvi, što znači sveta mudrost. Crkva je izgrađena od crvene cigle i siromašna spoljašnjost nema nikakvih ornamenata. Ispred crkve je Spomenik neznanom junaku, posvećen vojnicima palim u Prvom svjetskom ratu. Tu je i neki natpis koji baš i nisam razumio osim da piše nešto kao da su oni umrli za tebe majko Bugarska i da je neko bio dostojan nečega. Ispred spomenika je mala vječna vatra, a spomenik čuva kameni lav. Gladan sam i sjetio sam se da sam prošao pored finog restorana kada sam posjetio crkvu svetog Nikolaja pa idem tamo. To je restoran Viktorija, odmah na glavnoj ulici. Naručio sam kebabče, nešto slično našem šiš ćevapu sa krompirićima i šopsku salatu. Uz to sam popio kafu i mineralnu vodu.
Ručak je bio odličan, a sa bakšišom sve je koštalo oko 20 leva. Bugarska je vrlo jeftina za evropske standarde. Pitao sam taksistu za crkvu Bojanu i on kaže da je cijena do tamo oko 15 leva, kao što je i Fransisko rekao. Sada je već kasno da idem do tamo. Pitao sam ga i za crkvu Sedam svetaca i kako da dođem do nje. Po riječima taksiste, sve što trebam uraditi je da slijedim tramvajsku liniju.
Tako sam i uradio. Na trgu Slaveykov je niz štandova na kojim se prodaju knjige i ovo mjesto je poznato baš po tome. Želio bih da kupim knjigu od Ivana Vazova, ali niko je nema na engleskom jeziku. Nema je ni u knjižarama, a ni oni je nemaju. To mi je baš čudno, nemaju svog najpoznatijeg pisca. Ova knjiga je obavezna literatura u svim školama. Ivan Vazov je na neki način nacionalni heroj. Najpoznatije djelo je „Pod jarmom“ u kojem opisuje borbu za oslobođenje Bugarske od Turaka. Neki lik kaže da može nabaviti i zove telefonom drugog. Nakon par minuta kaže da je ima, ali da košta 60 eura. Pa ne kupujem cijeli komplet knjiga, nego samo jednu. Ništa od posla! Nisam baš toliko lud. Došao sam do crkve Sedam svetih.
Crkva je izgrađena u čast sedam svetaca, tačnije Ćirila i Metodija i njihovih pet učenika koji su donijeli hrišćanstvo balkanskim Slovenima u 9. vijeku. Prvo je sagrađena kao džamija u 16. vijeku za vrijeme otomanske vlasti.
Nakon oslobođenja od Turaka 1878. godine, Bugari su je koristili kao zatvor, da bi 1903. godine bila pretvorena u crkvu. Iznad ulaza je lijepo urađeni mozaik na kojem su ovih sedam svetaca, a iznad njihovih glava je Hrist. Malo sam se promuvao u samoj crkvi. Sjeo sam na klupicu ispred crkve. Za danas mi je dosta crkava. Želim samo još da vidim kralja Milutina, ako to bude moguće.
Krenuo sam ulicom kroz koju ide tramvajska linija. Ovo je sada lako, samo pratim šine i u jednom smjeru idem ka Borisovoj gradini, a u drugom nazad ka hotelu. Idem da vidim i taj park. Na ulazu u park, na mostu preko rijeke Perlovska, opet srećem onog ludog Rusa i njegovog drugara. Pa ovaj je neizbježan! Njih dvojica prodaju stare modne magazine i časopise na mostu. Rus mi nudi par časopisa džabe, ali ne prihvatam, jer ne znam šta bi sa njima. Časopisi su na bugarskom, što znači da su za mene bezvrijedni. Rus traži 2 leva za pivo. Dao sam mu nešto sitnog novca što sam imao u džepu. Bilo bi dobro izbjeći ovu dvojicu pri povratku.
Ne bih želio da mi se prikače pa da hodaju za mnom cijelo veče. Ova Gradina bi trebala biti oaza zelenila i šetalište, ali je zapravo sranje. To je manja šumica, trave nema, iskopana zemlja i asfaltirana staza koja vijuga između rijetkog drveća. Mjesto je čak i depresivno! Park postoji prilično dugo, postavljen je 1884. godine u ime princa Borisa koji će deset godina kasnije postati Car Boris III. Odmah pored je i stadion Vasil Levski na kojem utakmice igra nacionalna reprezentacija. Na ovom mjestu je 1990. godine održan najveći muzički koncert u istoriji Bugarske. Madonna je sakupila oko 50.000 ljudi 2009. godine, ali šta je ona nasuprot Lepe Brene koja je dosegla broj od nevjerovatnih 220.000 posjetilaca. Tu se desio onaj famozni silazak iz helikoptera direktno na binu. Bili smo Zapad nekad za ove Bugare. Nakon 20 minuta sjedenja na klupici i par cigareta idem nazad. Neću da se vraćam preko mosta sa onim budalama, nego sam prošao stotinu metara dalje, pored stadiona i ušao u ulicu paralelnu onoj kojom sam došao, tj. ulicu Ivana Vazova. U toj ulici je i kuća i muzej gdje je ovaj i živio. Imam neku mapu grada pa mi nije bio problem izbjeći Rusa. Muzej je zatvoren jer je u toku restauracija kuće. Nije ni važno. U ovoj kući je Vazov živio u periodu od 1895. do 1921. godine. Hodajući gradom nailazim na zanimljiv plakat na jednom zidu. Srpski pjevač Mile Kitić sa svojim pogledom u daljinu mi izaziva salvu smijeha dok čitam ovu najavu za predstojeći koncert. Bugari su ludi za srpskom muzikom. Ponovo izbijam na ulicu sa tramvajskom linijom i idem prema mojoj ulici Alabin. Uz ovu mapu se lako kretati po gradu. Sada je skoro 19.00, a ja hodam od 10 ujutro. Užasno sam umoran. U jednoj prodavnici sam kupio vodu i sjeo na trotoar da se malo odmorim. Nakon odmora nastavljam šetnju i dolazim do crkve Svete Nedelje, tako reći u svom sam kraju. U crkvi sada nema nikoga, osim nekog bradonje koji vrti ključeve u rukama. Došao sam u posljednji trenutak, jer se ovaj sprema da zaključa crkvu. Desno od ikonostasa je mali stakleni sanduk i unutra je tijelo kralja Stefana Milutina. Na sebi ima srednjovjekovno odijelo i papuče. Ruke su prekrivene metalnim rukavicama, ali se dijelovi crnog mesa još vide.
Nevjerovatno! Vrlo sam uzbuđen jer ovo nije mala stvar! Glava se ne vidi jer je taj dio sanduka prekriven, a sa strane je ikona. Ikonu sam poljubio, prekrstio se i ubacio nešto malo novca u sandučić za donacije. Pozdrav sveti Stefane! Tu ispred mene leži 700 godina istorije. Tijelo pokojnog Stefana Milutina je prebačeno u Bugarsku, negdje oko 1460. godine, i nakon što je čuvano u nekoliko crkava i manastira, prebačeno je u ovu crkvu u 18. vijeku. Kralj Stefan Uroš II Milutin Nemanjić je vladao Srbijom od 1282. do 1321. godine. On je bio jedan od najmoćnijih i najsurovijih srpskih vladara. Kada se njegov sin Stefan Dečanski pobunio protiv njega 1314. godine, kralj Milutin je nakon ugušene pobune naredio da se Stefan oslijepi. Njegova naredba nije tada dosljedno sprovedena. Kažu da njegove kosti imaju iscjeliteljske moći. Danas je bio savršen dan jer sam uspio da uradim sve kako sam i planirao. Oko 19.00 časova sam opet u svom hotelu. Izašao sam van oko 21.30. Ulica Vitoša je centar svih događanja u gradu. Sa obe strane ove široke pješačke ulice su kafići, restorani i prodavnice. Ipak je sve prilično mirno i nema nekog divljeg noćnog života.
Muzika se tiho čuje, a ljudi uglavnom sjede za stolovima uz svijeće i večeraju ili pijuckaju neko piće. Prošao sam ovom ulicom cijelom njenom dužinom i u nekoj poprečnoj ulici pojeo pizzu kod uličnog prodavača. Pizza je bila vrlo debela, ali užasnog ukusa i kao da je napravljena od gume. Znači, imaću problema sa stomakom večeras. Na kraju Vitoše je veliki park i neki užasni spomenik. To je spomenik posvećen 1300 godina postojanja Bugarske i predstavlja nešto najružnije što sam vidio u životu. Ogroman je i više mi liči na gomilu krša, betona i metala. Ne znam zašto to neko ne sruši. Kao da su počeli da ga ruše, pa su odustali. Iza spomenika je dugačka fontana i lijepo šetalište. Sa obe strane su klupe i mjesto je vrlo fino noću. Mnogo je svirača koji sviraju za pare koje im treba ubaciti u šešir ili kutiju.
Grupice mladih sjede na klupicama i piju pivo ili neko alkoholno piće. Šetalište sa obe strane fontane vodi do velike osvijetljene zgrade u obliku heksagona sa osam spratova. To je Nacionalni dvorac kulture, zgrada koju svi u gradu znaju jednostavno kao NDK. Unutra se nalazi ogromna koncertna dvorana, kao i nekoliko manjih. Ovo mjesto i nije tako loše. Sviđa mi se. Tu sam jedno vrijeme sjedio na klupi i posmatrao događanja oko sebe.
Nakon pola sata sam krenuo nazad prema Vitoši i sjeo u bar Raffy i naručio veliko točeno Zagorka pivo. Veče je vrlo ugodno i stvarno je fino sjediti ovdje i posmatrati ljude na ulici. Sofija je ipak prilično dosadan grad. Noću se ovdje ima malo šta raditi. Pizza koju sam pojeo počinje da mi pravi probleme. Dođe mi da odem kod onog sumnjivog tipa i da mu je vratim.