02.10.2013 (dan 18)
Lovina, Banyuwangi
Ustali u 8. Doručak i kafa u hotelu. Nismo planirali da idemo na plažu danas. Malo smo se zasitili svega toga. Ovo nam je zadnji dan na Baliju, pa ne bi bilo loše kupiti nekih suvenira i vidjeti kako da se prebacimo na Javu. Kada stignemo na Javu, trebali bi obići vulkan Kawah Ijen, pa zatim nastaviti dalje prema zapadu. Momci iz hostela nam pokušavaju prodati aranžman za Kawah Ijen odavde za 1.500.000 Rp sa prevozom i uključenim vodičem, što je previše. To sam glatko odbio, iako smo malo razmišljali za milion. Rekao sam im da sad idemo malo prošetati i da ćemo razmisliti iako i sad znam da od toga nema ništa. Za nama je krenuo jedan od njih i kaže da pristaje da nas vozi i da bude vodič za 1.000.000 Rp. I to nam sada izgleda mnogo. To ćemo ipak organizovati tamo na Javi, sigurno je jeftinije. Izašli smo na glavnu ulicu da se raspitamo za prevoz do Jave. U jednoj turističkoj agenciji nam jedna žena kaže da možemo uzeti bemo do Jave za 50.000 Rp. Otići ćemo do grada Banyuwangi na Javi, a onda odatle pokušati da nađemo neki povoljan aranžman za vulkan Kawah Ijen. U svakom slučaju, danas ćemo napustiti Bali. U jednoj prodavnici smo kupili nekoliko majci sa natpisom „Bali“ i gomilu druge odjeće za 300.000 Rp. Naravno, to je bila neka cijena koju smo dogovorili sa ženom nakon pola sata cijenkanja. Mene te krpe mnogo i ne zanimaju, ali je Mirjana navalila da to kupimo. Žene! Nakon toga smo krenuli u pravcu plaže i u jednoj prodavnici suvenira sam sam ugledao prelijepe male slike na platnu, urađene od strane lokalnih umjetnika sa balinežanskim i hindu motivima. Ne mogu da se dogovorim oko cijene sa čovjekom koji neće da nikako da spusti cijenu. Pokušao sam sa starom dobrom tehnikom okretanja leđa i odlaskom od njega u očekivanju da kaže „ok, može“, ali on ni tada nije reagovao. Ili stvarno toliko vrijede ili je dobar pregovarač. A ja zapeo za slike jer mi se sviđaju. Najbolji suveniri koji se mogu ponijeti sa Balija su slike i drvene topeng maske. U tom trenutku je ulicom prošla povorka ljudi a za njima cijeli gamelan orkestar.
Pitam ovog prodavača slika o čemu se radi i on kaže da je to sahrana. Jedan stariji bračni par je umro u roku od dva dana i sada će ih kremirati na plaži. Vratili smo se u sobu i spremili ruksake i odjavili sobu jer smo je morali odjaviti do podne. Stvari smo ostavili na čuvanje kod momaka sa recepcije. Trčimo prema plaži da ne propustimo kremiranje. Stigli smo na vrijeme. Umotana tijela su položili na zemlju a oko tijela postavili metalne ploče da bi skoncentrisali vatru. Zatim su tu nagomilali neke kutije, a vidim da su tu i njihove lične stvari. Jedan čovjek baca na gomilu žuti kišobran, koji je vjerovatno pripadao ženi. Tu je i neki čovjek u bijeloj haljini koji tijela prska nekom vodom preko male grančice koju umače u teglu sa vodom. Za paljenje vatre koriste plinske boce. Nakon kraćeg vremena muškarac je već izgorio, dok se žena još drži. Jasno se vide njena stopala koja su se deformisala usljed savijanja kostiju zbog velike toplote. Cijelu ceremoniju kremiranja prati gamelan orkestar.
Lovina, kremiranje
Prisustvujemo pravoj sahrani na Baliju. Tu pored nas je i ovaj čovjek od kojeg sam pokušao da kupim slike. Objašnjava nam kako to sve ide i kaže da će poslije kremiranja njihov pepeo razbacati na moru. Pitam ga da li još uvijek važi prastari hindu običaj da ako muž umre da se sa njim spaljuje i njegova živa žena.
Lovina, kremiranje
Nasmijao se i rekao da toga više nema, ali da bi bilo moguće ako se muž i žena tako dogovore. Ko zna, Indija je velika, možda se to negdje u nekom zabačenom selu i primjenjuje. Ovde na Baliju sigurno ne. Mi smo sada na plaži, odmah pored velike kičaste statue delfina. Statua, iako izgleda bez veze, jasno pokazuje šta je glavni uzrok turističkog razvoja Lovine. Naravno, to je delfin. Lovina ima plaže sa crnim pijeskom, a uz obalu su privezani brojni šarenim bojama ukrašeni čamci koji se zovu perahu. Oni nam jasno pokazuju da smo trenutno u tradicionalnoj ribarskoj zajednici. Idemo nazad do prodavnice sa slikama i nastavljam tešku borbu za slike.
Lovina
Ovaj lopov od prodavača je pobijedio. Kupio sam tri slike za 250.000 Rp. Stvarno su dobre. Nakon toga smo ušli u prodavnicu suvenira i kupili dvije drvene topeng maske i jednu pepeljaru za 160.000 Rp. Jasno da smo i sada platili previše, ali nisam uspio više da spustim cijenu.
Ketapang, Java
Ovo nam je poslednja prilika za kupovinu suvenira na Baliju, pa su mi malo i vezane ruke u vezi cijenkanja. A i nemamo previše vremena jer moramo uhvatiti prevoz do Jave. Uzeli smo naše stvari iz hostela i otišli do one žene iz agencije u glavnoj ulici. Zaustavila nam je crveni minibus koji ide do mjesta Gilimanuk. To je zadnje mjesto na Baliju prije ukrcavanja na trajekt za Javu. Nakon vožnje prilično dobrom cestom pored mora stižemo u Gilimanuk. Nedaleko od pristaništa neka baba je postavila štand i prodaje sokove i hranu. Sjeli smo kod nje da se malo odmorimo i popili po sok. Pojeli smo i voće salak koje smo nosili sa sobom. Salak mi se ne sviđa. Zatim smo kupili karte za trajekt. Cijena karte je samo 6.000 Rp. Ukrcali smo se na trajekt i popeli na gornju palubu, i sjeli na pod, odmah pored kabine kapetana. Kapetan nas je pozvao u svoju kabinu te smo malo učili indonezijski i slikali se. On nas je slikao svojim mobilnim telefonom, a posebno Mirjanu. Vjerovatno će se kasnije hvaliti svojim kolegama sa nekim izmišljenim muškim pričama. Mirjana hoće da ostane sa kapetanom. Neka i ostane. Ipak je to kapetan broda, što je možda čak i bolje od pilota. Šalimo se, naravno. Možda. Na trajektu smo se upoznali sa jednim mladim bračnim parom sa Jave. Bili su na odmoru na Baliju i sada se vraćaju kući. Zovu se Arief i Itha, i žive u gradu Banyuwangi. Itha kaže da možemo obići Kawah Ijen za 250.000 Rp za oboje. Sad tek vidim koji su lopovi oni u Lovini. Vulkan je blizu njihovog grada i oni su ga vidjeli više puta. Ići ćemo s njima do grada Banyuwangi, a i pitaćemo ih da nam pomognu oko organizovanja puta na vulkan. Sa Balija se jasno vidi obala Jave i put trajektom je vrlo kratak. Upravo prilazimo Javi. Trajekt polako pristaje i ispravlja se tako da se može spustiti mostić preko kojeg ćemo izaći. Za to vrijeme ljudi bacaju sitne novčiće u vodu a grupa djece skače u vodu, roni i hvata ih. Nevjerovatni su plivači i ronioci. Zarone duboko za novčićem i izrone držeći ga u zubima. Jedan je čak i pokušao da mi se mota oko torbice i da me odžepari, ali sam ga primjetio na vrijeme. Iskrcavamo se i prilazi mi momak u uniformi i kaže mi da se moramo upisati u knjigu gostiju. Kaže da to tako vlada zahtijeva. Dobro je, ne traže donaciju. Idemo za ovom curom i ona pita bemo vozača da nas poveze. Za nama ide njen muža Arief na motoru. Dolazimo u Banyuwangi i izlazimo tačno ispred njihove kuće. Pozvali su nas u kuću, a mi smo prihvatili poziv. Ponudili nas vodom i nekim grickalicama. Tu živi i njihova baba, a imaju i sina od četiri godine koji se zove Vino. Kuća je jednostavna i skromna. Dobri su ljudi i odmah su nam se dopali. Jasno je da nemaju mnogo. Kada sam vidio da su stavili flašice sa vodom na sto ispred nas, pozvao sam Arifa da me odvede do najbližeg minimarketa u namjeri da kupim nešto za piće. Sjeli smo na njegov motor i vozeći se uskim ulicama grada stigli do jedne prodavnice. Tu sam kupio sok, pivo i gomilu slatkiša za njihovog sina za oko 80.000 Rp. Arief popravlja mobilne telefone i tako hrani svoju mladu porodicu. Arief ne zna ni riječ engleskog, a Itha tek poneku riječ, pa smo se više sporazumijevali rukama. Nakon kraćeg vremena su nam se pridružili još neki ljudi, neki njihovi rođaci i prijatelji. Nastala je jedna mučna i ružna atmosfera, jer ovi što su došli u nama nisu vidjeli Arifove i Itine prijatelje, nego hodajuće bankomate. Najstariji među njima kaže da je vodič i pita nas gdje želimo da idemo. Kažem mu da želimo da vidimo Kawah Ijen vulkan, pa zatim da idemo do vulkana Bromo. Odmah sam vidio da je stari veliki lopov i da će učiniti sve da nas odere za novac. Traži 600.000 Rp za vozilo do vulkana. Vidim da je Arifu i Iti strašno neprijatno. Vjerujem da ih je sramota njihovih rođaka i prijatelja. Ovaj nam još kaže da ako želimo da se spustimo u sam krater vulkana moramo platiti vodiča 300.000 Rp, što je čista laž. U vulkanu rade rudari koji vade sumpor i to se navodno mora platiti nekom od rudara. Kaže da rudari znaju biti i prilično agresivni prema turistima. Ne znam zašto pokušava da nas zaplaši, vjerovatno da prihvatimo njegove „dobre usluge“. Namirisali su pare, kao što lešinari što namirišu krv. Još mi kaže da on ima svoje posebno mjesto u Bromu na koje vodi turiste, a za koje malo ljudi zna. Ne pada mi na pamet da idemo i tamo s njim. Sa njima je i mladi momak, koji se zove Ivan i koji priča dobar engleski. Ljut sam više na sebe, nego na njih, jer sada ispadamo budale. Želio sam da budem dobar, a ovako mi se vraća.
Pitam ih da nam nađu neki jeftin hotel u gradu i odvezli su nas do hotela Baru. Na putu do hotela Arif nam je ponudio da spavamo kod njega, džabe. Nismo htjeli da im smetamo pa smo nastavili ka hotelu. Sobe su stvarno jeftine, od 70.000 do 90.000 Rp. Dok smo sjedili na recepciji hotela pristali smo da nas Ivan odvede do vulkana za 600.000 Rp. Jasno je da je to previsoka cijena, posebno što Ivan kaže da je u cijenu uračunao i ručak za sebe od 50.000 Rp. Znam da za te pare može jesti pet puta, i totalno mi se zgadio u tom trenutku. Najradije bi odustao od svega, ali smo onda džabe dolazili ovde. Ivan kaže da obično od turista naplaćuje 800.000 Rp, ali pošto smo Arifovi i Itini prijatelji, za nas je cijena 600.000. Dakle, i dalje nas posmatra kao ovce za šišanje. Tu su i Arif i Ita, samo ćute. Osjeti se da im je neprijatno. Trebali bi krenuti rano ujutro, oko 4 sata, tako da bi stigli na vulkan da posmatramo izlazak sunca. Moguće je ići tamo i u toku noći jer se tada može vidjeti i veličanstvena plava vatra od sumpora. Ali to podrazumijeva silazak u krater u toku noći, i petljanje sa nepredvidljivim rudarima. Sjetio sam se onog Australijanca kako je loše tretirao lokalce i pomislio sam u sebi da je možda u pravu. Otišli smo u našu sobu u hotelu. Ivan će doći po nas u 4 ujutro. Sa nama će ići i Areif i Itha. Naveče smo izašli u grad da večeramo i da nađemo neku turističku agenciju jer gorimo od želje da se raspitamo koliko košta aranžman do vulkana. Grad je totalno dosadan, jednoličan i ovde nema ništa pametno ni da se vidi a ni radi. Hodali smo ulicama bar sat vremena i nismo našli ni agenciju a ni restoran. Bijesni smo i najradije bi odmah otišli iz ovog grada. Pitao sam momka koji je zaposlen u našem hotelu da li zna koliko košta put do vulkana i on mi kaže da je cijena oko 500.000 Rp. Ta cijena podrazumijeva iznajmljivanje džipa, benzin i ručak za vozača. Eto popusta kojeg nam je Ivan dao kao njihovim prijateljima. Sada bi najradije otkazali ovaj aranžman, ali nemamo mogućnost da im to javimo. Ja i Mirjana se svađamo u sobi, optužujući jedno drugo ko je više kriv što su nas napravili budalama. Ma otići ćemo sutra na taj vulkan, ali je to poslednji put da nas zajebu. Od sada samo strogo sa lokalnim stanovništvom. Imam toliko iskustva sa raznih putovanja, obišao sam sve zemlje ovog dijela svijeta, a ponašam se kao da sam prvi put ovde. U sobi imamo TV, ali je kupatilo veoma prljavo. Ništa nismo jeli cijeli dan. Rano smo legli da spavamo jer treba ustati u 4 ujutro.