15.04.2010 (dan 1)

Beograd, Beč, Kairo, Nairobi

Polazimo na veliku avanturu po Istočnoj Africi. Cilj nam je obići pet država regiona: Keniju, Tanzaniju, Ugandu, Ruandu i Burundi. Jasno je da će to predstavljati pravi izazov, pogotovu što nam nije baš najjasnija ni bezbjedonosna situacija u pojedinim zemljama. Na put idemo ja i moj prijatelj Željko Bajčić iz Smederevske Palanke. Na raspolaganju imamo 30 dana, prvih 15 smo detaljno isplanirali, a za drugu polovinu ćemo se snaći na terenu. Razlog neplaniranja druge polovine, leži u tome da sam se izmorio u planiranju Zapadne Afrike, počevši od Senegala, Gambije, Gvineje, Malija pa do Liberije. Od tog plana smo odustali zbog teškoća sa vizama. Tako da smo prešli na plan B. U Institutu za tropske bolesti u Beogradu smo primili vakcine protiv žute groznice koja je obavezna za većinu afričkih zemalja. Za malariju i komarce ćemo koristiti autan kreme i sprejeve i uzdati se u dobru sreću. Šema leta nam je prilično komplikovana, ali je to najpovoljnije što smo uspjeli naći. Cijena povratne karte je 670 eura. Letimo prvo JAT-om za Beč, pa zatim kompanijom Egypt Air za Kairo, i na kraju istom kompanijom do Nairobija. Najveći problem su čekanja na aerodromu između dva leta. U Kairo stižemo oko 19.00. Prva neprijatnost na aerodromu u Kairu – policajac na skeneru prtljaga traži mito da mi dozvoli da prenesem baterije za fotoaparat. Dajem mu 5 $. Dobar početak. U 21.45 polijećemo za Nairobi.

16.04.2010 (dan 2)

Nairobi, Naivasha, Hell’s gate

Kenija je država Istočne Afrike koja trenutno ima oko 39 miliona stanovnika. Ime nosi po drugoj planini Afrike, Mt Kenya, koja je po visini odmah iza Kilimandžara. Sudeći po arheološkim nalazištima čovjekolikih lobanja, starim više od 2 miliona godina, ovo područje se smatra kolijevkom čovječanstva. Blizina arapskog poluostrva omogućila je stvaranje brojnih arapskih naselja na obali do 8. vijeka. Tokom nekoliko vijekova, najvažniji centar ovog dijela Afrike je bio grad Mombasa. U 16. vijeku su ga osvojili Portugalci koji su tu sagradili i tvrđavu Fort Jesus da bi tu utvrdili svoje prisustvo. Njihovi pokušaji da preobrate stanovništvo sa islama na katoličanstvo nisu dali rezultate. Krajem 19. vijeka cijelo područje postaje dio Britanske Istočne Afrike. Glavni centar i luka i dalje ostaje Mombasa. Nakon brojnih sukoba sa lokalnim plemenima, a posebno sa krajnje ratobornim Maasai plemenom, Britanci nekako uspijevaju da dogovore sa lokalnim plemenima izgradnju željezničke pruge od Mombase do sadašnje Ugande. Tokom izgradnje pruge nastaje i današnji grad Nairobi i Britanci premještaju centar svoje vlasti u njega. U tom periodu naseljavaju i veliki broj Indijaca koji su kao vrlo sposobni radnici radili na izgradnji pruge.



Ova pruga koja je spajala Indijski okean i centralna područja bogata kafom, čajem, i drugim sirovinama je bila kičma britanske kolonijalne vlasti Istočne Afrike. Pruga postoji i danas, ali je njen sadašnji značaj samo blijeda sjenka nekadašnjeg sjaja i značaja. Prvi direktni izbori za zakonodavno vijeće su održani 1957. godine, i uprkos britanskoj podršci umjerenijim snagama, pobjedu odnosi Kenijska afrička nacionalna unija –KANU, na čijem čelu je bio Jomo Kenyatta, koja je formirala i vladu. Godine 1963. Kenija postaje nezavisna država, a Jomo Kenyatta njen prvi predsjednik i vrlo blizak prijatelj tadašnjeg predsjednika Jugoslavije – Tita. Britanski uticaj u zemlji i danas je veliki tako da je jedan od dva službena jezika engleski. Drugi je swahili. Valuta je kenijski šiling. Rano ujutro, u 03.45, nakon leta sa kompanijom Egypt Air, slijećemo na aerodrom Jomo Kenyatta, nedaleko od Nairobija. Nairobi, glavni grad Kenije, ima više od 3 miliona stanovnika i glavni je ekonomski i politički centar zemlje. Nalazi se u samom vrhu cijele Afrike po pitanju opšte nesigurnosti i kriminala. Zato ga zovu još i Nairobbery.

Dobijamo vizu na aerodromu za 25 $, a cijela procedura traje par minuta. Još je noć i znajući za reputaciju grada, odlučujemo da sačekamo da svane dan da bi napustili aerodrom. To je pametna odluka, jer vidim da niko ne napušta aerodrom. Čak i lokalni crnci sjede umorni i pospani na svojim torbama i čekaju. Stvarno dobar znak šta nas čeka u gradu. Bijelac u Nairobiju u 4 sata ujutro…nezamislivo! To je isto kao i pucati sebi u glavu odmah i poštediti se muka i patnje. Razmijenili smo po 100 eura, odnos je otprilike 1-100, koji šiling više – manje. U restoranu aerodroma smo popili neku bljutavu kafu. Na aerodromu, na izlazu gdje su taksisti, mnogi tipovi nam prilaze nudeći aranžmane za safari ili prevoz do nekog hotela. Znajući da nije baš najpametnije dogovarati takve stvari na ovom mjestu, jer se najčešće radi o lopovima i prevarantima koji imaju samo jedan cilj – da ti izvuku novac, kulturno odbijam sve njihove ponude.

Ipak, mislim da je dobro izvući što više informacija iz njih, tako da razgovaram sa više njih pitajući ih za razne stvari. Jedan od njih, po imenu Peterson, radi za neku turističku agenciju i nudi mi razne oblike safarija. Interesantno, ovdje ljudi većinom imaju engleska imena a afrička prezimena. Jedan se čak zove Johnstone, dakle spojeno englesko ime i prezime koje čini njegovo ime. Ne vjerujem mu jer je prilično skup. Tražio je, naravno, i 150 $ po danu, da bi na moje uporno odbijanje došao i na 100 $. Nisam upoznat sa cijenama, iako znam da safari nije jeftin, tako da planiram prvo da malo izvidim cijene i tek onda donesem odluku. Ipak uzimam njegovu visit kartu sa brojem telefona, za svaki slučaj. Pitam Petersona za bezbjedonosnu situaciju u gradu, a on mi objašnjava da stanje danas i nije tako loše kako je bilo prije 7 godina. Valjda u to vrijeme vlada nije imala novca u budžetu da plaća policiju, pa su se policajci sami snalazili za plate na ulicama grada tako što su plijen od pljačke dijelili sa razbojnicima.

Čak su lopovi radili za policiju. Tako da je tada to otprilike izgledalo ovako: ubiješ nekoga, opljačkaš ga, daš pola plijena ili više policiji i ideš kući. Ne vjerujem ni da je danas situacija mnogo bolja. Kasnije ćemo vidjeti da je stvarno tako. Gledam visit karticu ovog lika Petersona sa nazivom turističke agencije „Big Safaris“ i pitam se da li je ok taj aranžman od 4 dana po nacionalnim parkovima. Naravno, pitam se da li ova agencija uopšte i postoji. U svakom slučaju to nam nije prvi cilj za danas. Tako da ćemo imati vremena da ispitamo kako stoje stvari. Konačno je svanulo. Vrijeme je oblačno, očigledno da je padala kiša tokom noći. Uzimamo taksi do centra grada i do malog matatu stajališta gdje stoje vozila koja idu za Naivašu – naš prvi cilj. Aerodrom je nekih 15 km od grada i taksi košta oko 1.000 Ksh, iako će oni početno tražiti i 1.500 Ksh znajući da ljudi koji dolaze s aerodroma obično nemaju pojma o cijenama. Velika je gužva u saobraćaju tako da vožnja traje oko sat vremena. Saobraćaj u Nairobiju je katastrofalan. Voze lijevom stranom kao i Britanci, a prilično su fleksibilni kada su u pitanju saobraćajna pravila, tj. ne poštuju ih. Po gradu vožnja taksijem od 2-3 km nekad, a posebno noću, može trajati i sat vremena, tako da i na to treba računati. Što se tiče javnog prevoza, pored taksija i autobusa, postoje i dvije varijante kombija i one predstavljaju najjeftiniji vid transporta za kraće destinacije ili do susjednih gradova. Mali kombi sa 10 mjesta se zove šatl, a onaj sa 14 matatu. Međutim, i tu postoje dva problema. Prvi je taj da polaze tek kada se napune, tako da čekanje može trajati i sat – dva ako dođeš prvi, a drugi je taj da usput prima putnike tako da njihov broj bez obzira na 14 sjedišta može dostići i nevjerovatnih 30 ili čak i više.

Uzimamo šatl za Naivašu tj. još bolje, do obale jezera tj. Fisherman’s kampa za 250 Ksh. Vidim na karti da su lopovi prepravili cijenu sa 200 na 250 Ksh samo za nas. Naravno, ne može cijena biti ista za bijelce i crnce. Sjedimo u kombiju čekajući da se napuni i slikamo ljude na ulici. Tek smo došli pa nam je sve zanimljivo. Nakon mjesec dana, čovjek više ne može gledati crnce očima, a prvi dan je svaki od njih super za fotografiju. Vrijeme prolazi, čekamo 45 minuta a deseti putnik nikako da dođe. Već je 10 sati a nama je vrijeme važno jer planiramo obići danas jedan manji nacionalni park, onako više za zagrijavanje. Kad smo izgubili strpljenje odlučujemo da platimo još 200 Ksh i za tog koji nedostaje samo da već jednom krene. Konačno počinje i da sija sunce. Kako se ovdje vrijeme brzo mijenja. Sad je kišna sezona i kiše su svakodnevne. Stigli smo u mali prašnjavi gradić koji se zove Naivasha.

Nedaleko je i jezero Naivasha, kao i nacionalni park Hell’s gate, dva naša cilja za danas. Tu smo uzeli drugi šatl za 60 Ksh do jezera i kampa Fisherman. Međutim, smještaj nije uopšte ono što smo očekivali. Sobe su užasno skupe, a uzimati prevoz da se traži nešto bolje nema smisla po ovakvom vremenu jer opet pada kiša.

Ovi kampovi na jezeru su udaljeni jedan od drugog par km, a s obzirom još i na kišu, sada je nemoguće tražiti nešto povoljnije. Još ako želimo i da nešto uradimo danas po pitanju nacionalnog parka, onda nemamo izbora. Uzeli smo jednu kolibu, koju oni zovu banda, za 40 eura. Težak udarac na naš budžet i to na samom početku. Ova banda ne vrijedi ni 5 eura. Napravljena je od drveta, dva kreveta unutra i primitivno kupatilo i toalet. Iznad kreveta su i mreže protiv komaraca. Jezero je odmah tu, u blizini, na oko 30 m. Tu je i restoran i bar, prilično simpatično mjesto, u kojem smo popili po pivo dok smo čekali da kiša stane. Pivo je Tusker i košta 160 Ksh, naravno, skuplje nego u gradu, gdje je maksimalno 120. Kiša pada i ne izgleda da će stati. Postoji opasnost da nam propadne ovaj dan zbog kiše. Nakon što se kiša malo stišala oko 16.00 uzeli smo taksi do nacionalnog parka Hell’s gate. Taksijem smo išli dijelom parka, a zatim dalje pješke.

Na ulazu u park se nailazi na Fišerov toranj, 25 m visoka vulkanska stijena koja je dobila ime po njemačkom istraživaču Gustavu Fišeru koji je došao ovdje 1882. godine.

Tu negdje su lokalni Maasai pobili cijelu njegovu grupu. Hell’s gate je zapravo klanac, sa strane su bazaltne stijene, a unutra je travnata savana sa niskim rastinjem i obiljem životinja. Odmah srećemo zebre koje pretrčavaju preko puta ispred našeg auta. Čini mi se da su zebre ovdje najbrojnije, tako da su nam ubrzo i dosadile. Zanimljivo pitanje: „Da li zebre imaju bijele ili crne šare na tijelu?“ Odgovor je – bijele. Osnovna boja, tj. podloga im je crna. Druga interesantna stvar je da su njihove šare kao otisak prsta – ne postoje dvije zebre sa istim rasporedom šara. Zatim dolazimo do krda afričkih bufala, a u blizini su i bradavičaste svinje.

Idemo dalje i dolazimo do Tomsonovih gazela koje su prepoznatljive po crnim prugama sa strane tijela. Negdje na pola puta nastavljamo pješke. I dalje nas zeza sitna kišica. Ipak, odlučni smo da danas ovo odradimo bez obzira na sve.

Dolazimo do rendžerske ispostave i spuštamo se u jedan usjek kroz koji protiče voda. Hodamo vrlo oprezno, jer je teren usljed kiše postao prilično klizav. Tu je i mali vodopad. U daljini se vidi Centralna kula, isto jedna prirodna tvorevina od vulkanskih stijena. Takođe je veliki broj različitih ptica koje se ovdje mogu vidjeti. Za početak je Hell’s gate zadovoljavajući, ali u poređenju sa ostalim nacionalnim parkovima u zemlji ne predstavlja ništa specijalno. Dobra stvar u vezi ovog nacionalnog parka je što se može obići pješke.

Na rastanku smo se, naravno, posvađali sa taksistom koji je htio još para jer nas je vozio i kroz sam park. Dali mu 1.100 Ksh. Cijene ulaznica u svim nacionalnim parkovima su se udvostručile u odnosu na stanje prije 2-3 godine i raspitujući se kod lokalnih ljudi saznajem da je cijena boravka u nacionalnim parkovima od 100 $ dnevno otprilike tačna. Tako da nam je najlakše da pozovemo onog Petersona sa aerodroma i potvrdimo aranžman koji podrazumijeva posjetu nacionalnim parkovima Maasai Mara i Nakuru. U restoranu smo zvali Petersona i potvrdili aranžman za sutra. Pokušao sam žestoko da se cijenkam i da spustim cijenu, ali nije išlo nikako. Sve što sam postigao je smanjenje za 5 $ dnevno. Dobro je i to, popićemo neko pivo više. Četiri dana boravka u nacionalnim parkovima Maasai Mara i Nakuru za 95 $ dnevno. Peterson će doći sutra autom po nas u naš kamp. Sumnjičav sam malo prema tome. Svi kažu da je samo ulaznica oko 60 $. Isplati li se dati 95 $ po danu? Pojeli smo po pizzu i popili pivo u restoranu. U kaminu gori mala vatrica. Stotine mušica i komaraca zuje oko glava. Kiša i dalje pada. Ipak smo danas nešto uradili. U sobi se borimo sa insektima i komarcima. Imamo ogroman strah od malarije i čini mi se da će prvi ujed biti onaj pravi. Broj komaraca je jednostavno nevjerovatan, vjerovatno zbog blizine jezera.

Užasno smo umorni. Na spavanje smo otišli oko 22.00. Svakako ovdje nema šta da se radi noću. Afrika uopšte neće biti tako jeftina kao što smo mislili. Bez obzira na loše vrijeme cijeli dan, ipak smo postigli današnje ciljeve.

                                                                              sledeća >>