25.03.2018 (dan 1)

Mumbai, Elephanta

Oko 4 sata ujutro, nakon tri sata leta, avion kompanije FlyDubai je lagano sletio na međunarodni aerodrom Chhatrapati Shivaji Maharaj u Mumbaiu, nekadašnjem Bombaju. Prvi let, iz Beograda do Dubaia, u trajanju od 5 i po sati, bio je jednako mučan kao i ovaj drugi. Tokom cijelog leta me užasno bolio stomak. Ne znam ni sam zašto. Tokom leta nisam uspio nimalo odspavati. Prvo nisam mogao zaspati od jedne male curice ispred mene koja je pričala i pjevala tokom cijelog leta. Njena majka je vjerovatno bila veoma ponosna na nju. Tokom drugog leta je pored mene sjedio mali indijski dječak koji me cijelo vrijeme udarao nogama tokom spavanja, iako je njegova majka to uporno pokušavala da spriječi. Preumoran sam i želim samo krevet što prije. Na aerodromu sam odmah popio jedno točeno pivo. Umirao sam od žeđi jer nisam popio ni kap vode cijeli dan. Cijeli dan bez hrane i vode. Vode nemaju, tako da sam teška srca popio pivo. Aeodrom je veliki, i sada moram naći prevoz do grada. Prišao mi je neki čovjek i ponudio mi prepaid taksi. Nemam snage više da tražim taksi ili neki drugi prevoz. Pristao sam da idem s njim iako pretpostavljam da je neki lopov. Spustili smo se liftom u prizemlje, do nekih garaža gdje nas je čekao vozač u taksiju. Pokazuju mi neki papir sa cijenama. Do Colabe je 2500 rupija. Tek sam došao i još nemam osjećaj za indijski novac i cijene, ali to je oko 30 eura! Čini mi se da sam prije polaska negdje pročitao da taksi od aerodroma ne bi trebao biti više od 10 eura. Ali možda su te informacije zastarile? U svakom slučaju, ostao sam u taksiju i prihvatio sam ovu vožnju. Znam da ću se kajati kasnije. Vozimo se duže od sat vremena kroz grad. Još je noć i slabo šta mogu da vidim. U taksiju je neka monotona indijska muzika, neka njihova pjevačica sa piskutavim glasom. Prozori u taksiju su spušteni tako da mogu osjetim užasan smrad Mumbaia. Na nekim dijelovima je smrad nepodnošljiv. Vazduh je zagušljiv i nije prijatno za disanje. Moje odredište je turistički dio grada koji se zove Colaba i to je dio grada na krajnjem jugu ostrva. Mumbai, koji se sve do 1995. godine zvao Bombaj, glavni je grad države Maharaštra i glavni kulturni i ekonomski centar Indije. Neće biti baš lako snaći se u ovoj ljudskoj košnici od oko 12,5 miliona stanovnika. Nekada se Bombay prostirao na sedam ostrva, ali su ta ostrva isušivanjem vode i otimanjem zemlje od mora vremenom spojena i prerasla u jedno veliko ostrvo koje je kasnije sjedinjeno sa velikim ostrvom Salsette na sjeveru. Ovo ostrvo je sada jedno od najgušće naseljenih na svijetu. Hostel u kojem sam rezervisao sobu je vrlo blizu poznatog spomenika ovog grada – Kapije Indije, na mjestu Apollo Bunder. Kada smo stigli ispred hostela već je počelo da sviće. Hostel Janata je na drugom spratu jedne stare, oronule zgrade koja izgleda kao da će se svakog trenutka srušiti, u ulici Arthur Bunder, koja je 50-tak metara od mora. Širokim drvenim stepenicama koje škripe pod mojim nogama penjem se na drugi sprat. Na svakom spratu je drugi hostel, a zgrada ima četiri ili pet spratova. U hodnicima je veliki nered i građevinski materijal, cigle i vreće sa cementom. Da li sam uopšte na pravom mjestu? Na recepciji nema nikoga budnog. Nekoliko odrpanih Indijaca spavaju na podu pokriveni prljavim ćebadima. Ispred recepcije je mali, niski stolić i nekoliko poderanih fotelja. U jednoj od fotelja sam zatekao još jednog kako spava. Probudio sam ga i rekao sam mu da sam ovdje rezervisao sobu.
– Menadžer spava. Probudiće se za pola sata. Sačekaj! – reče mi dok se vraćao u svoj san. Menadžer je onaj što spava na podu. Sačekao sam pola sata i sam se smjestio u fotelju. Menadžer se probudio. Gleda me sa čuđenjem. Ovdje se očigledno rade neki građevinski radovi i jasno je da me uopšte nisu očekivali. Pregrađuju zidove i prave nove sobe. Pitanje je da li je hostel uopšte u funkciji. Obično ne rezervišem sobe preko booking.com-a, i ne znam zašto sam to uradio ovaj put. Ja sam sobu rezervisao, jer je na web sajtu ovaj hostel i dalje bio aktivan. Menadžer me zbunjeno gleda i vidim da nije siguran šta da radi sa mnom. Ipak je odlučio da uzme neočekivani dar koji mu se pojavio jutros. Dao je znak momku pored sebe da mi spremi jednu sobu, i ovaj je na moje oči izvukao neku staru posteljinu iz jedne vreće. Sve to posmatram i ne činim ništa. Vjerovatno je posteljina prljava i namijenjena za pranje. Nemam snage da idem dalje. Moram spavati, jer ću se srušiti. Cijena ove sobe je 20 eura i uzeo sam je za tri noći. Odmah sam platio. Svako putovanje mi počne loše i već sam navikao da tako mora biti. U sobi nemam ni prozora, a tuširanje podrazumijeva korištenje gumenog crijeva. Vodokotlić ne radi, a pored WC šolje je plastična kanta i plastični bokal za zalijevanje. Šta sam ja platio 20 eura! A mogao sam fino da se smjestim u hotel Carlton u kojem sam prvo rezervisao sobu i kasnije odustao zbog zajedničkog kupatila na spratu. Sada je 6 časova ujutru i odmah sam pao u krevet i zaspao. Probudio me jezivi zvuk bušilice u hodniku. Tek sada vidim da ja nisam u hostelu, nego na gradilištu. Ispred mojih vrata kopaju, udaraju čekićima i buše rupe bušilicama. Tako će biti cijeli dan. Prvo ono sa taksijem na aerodromu, a sada još i ova glupost sa hostelom! Ovaj put sam prevazišao samog sebe. Sada je podne. Dakle, spavao sam oko 6 sati. Ne želim da gubim vrijeme i odmah idem van. Danas ću obići jedno zanimljivo ostrvo koje se nalazi nedaleko od grada, a na kojem su neke stare pećine u kojima su hramovi. Zatim ću obići ovaj dio grada u kojem sam smješten, a za sutra ću vidjeti. Sa menadžerom sam izašao dole ispred hostela, i on mi je pokazao gdje mogu zamijeniti novac. To je neki lokalni švercer, a koji radi u jednoj prodavnici u našoj ulici. Zamijenio sam 100 eura za 7900 rupija, što i nije loše. Stotinjak metara odavde je čuvena Kapija Indije, pa odmah idem tamo. Ovaj dio Colabe se zove Apollo Bunder i ovdje je najpoznatija znamenitost Mumbaia – Gateway of India. Apollo Bunder ili kako se sada zvanično zove, pristanište Wellington, je nekada bilo važno pristanište za utovar i istovar robe i putnika u 19. vijeku. Trenutno sa ovog pristaništa operišu samo trajekti koji idu do ostrva Elefanta i do malog sela Mandva.

Ovo mjesto je u jednom periodu bilo glavno i najvažnije mjesto grada Bombaja. Kapija Indije je 26 metara visok slavoluk koji veličanstveno stoji na obali mora. Prvobitno je na tom mjestu bila željezna kapija koja je služila kao privremeno sklonište za izmorene morske putnike u ranom britanskom periodu. Tu strukturu je zamijenio paviljon od bijelog maltera u znak dobrodošlice za Kralja Džordža V i Kraljice Mary koji su posjetili Indiju 1911. godine. Tadašnji guverner, Lord Sydenham, inicirao je izgradnju trajne građevine kao podsjetnik na ovu kraljevsku posjetu. Gradnja je započela 1913. godine, a završena je 1924. godine. Kapija je izgrađena na zemljištu koje je oteto od mora. Ono što je posebno ironično za ovaj spomenik je da se on nikada nije koristio za svečane prijeme kraljevskih zvaničnika, nego je na neki način postao spomenik kraju Britanske imperije, jer su posljednji britanski vojnici napustili Indiju baš sa ovog mjesta. Kapija je izgrađena od žutog bazalta boje meda i sastoji se od velikog glavnog luka i dva manja sa obe strane, a na vrhu su četiri kule koje okružuju manji prostor sa balkonima na svakoj od strana. Kapija nadgleda bombajsku luku i Arabijsko more. Odmah preko puta Kapije je najpoznatiji hotel u gradu – Taj Mahal Palace. Ovaj veličanstveni hotel je sagradio industrijalist Jamshetji Tata 1899. godine, a hotel je otvorio svoja vrata posjetiocima 1903. godine. Vjeruje se da je Tati bio zabranjen ulazak u hotel Watson’s na Esplanadi iz razloga što je bio Indijac, pa se on tada zakleo da će sagraditi hotel koji će po svemu nadmašiti Watson’s. Hotel Taj je tada imao električno pranje veša, turska kupatila, poštu i stalnog doktora. Bio je prvi hotel u Indiji koji je zapošljavao žene. Hotel na središnjem dijelu ima veliku crvenu kupolu. Odmah pored njega je izgrađen moderni hotel, visoki neboder, Taj Mahal Intercontinental. Preko puta Kapije Indije je zanimljiva statua koja predstavlja najvećeg Maratha kralja i heroja po imenu Chhatrapati Shivaji Maharaj, koji je u 17. vijeku osnovao Maratha carstvo. Kapija Indije je glavno turističko mjesto u gradu i ovdje je hiljade turista. Kupio sam povratnu kartu za trajekt do ostrva Elephanta. Putovanje do ostrva traje oko sat vremena. Tokom puta sam stajao na pramcu malog brodića i uživao u dnevnom suncu i morskim talasima. Tek sa mora se vidi užasna slika grada. Mumbai je skoro potpuno u magli i visoki neboderi se jedva naziru. Oko trajekta leti mnoštvo galebova. Putnici im bacaju hranu koju ovi hvataju u letu. Uživao sam u putovanju do ostrva. Posmatranje morskih talasa je vrlo opuštajuće. Šta me sve čeka na mom putovanju po Indiji! Početak je bio malo nespretan, ali znam da ću biti mnogo bolji sa svakim sljedećim danom. Nakon sat vremena smo stigli i iskrcali smo se na ostrvo. Ostrvo Elephanta, ili Gharapuri, sastoji se od dva brda koja razdvaja uska dolina i na njemu su tri mala sela u kojima živi oko 1600 ljudi.

Poljoprivreda i ribolov su glavna zanimanja stanovnika ostrva. Naravno, i prihodi od turizma im dobro dođu. Kako je ovo ostrvo dobilo ime? Portugalci su došli na ovo ostrvo 1534. godine i na njemu su vidjeli ogromnog slona od kamena pa su i cijelo ostrvo tako nazvali. Taj slon više nije na ostrvu i nakon što je ponovo sastavljen, jer je bio potpuno uništen, postavljen je u Victoria vrtovima u Bombaju. Razlog zašto sam na ovom mjestu je posjeta isklesanim pećinama u stijenama koje predstavljaju drevne hramove. Tačno vrijeme nastanka ovih pećina nije poznato, ali se pretpostavlja da su nastale negdje između 5. i 7. vijeka. Pećine su nekih 500 metara od obale i do njih se stiže dugom stazom i u zadnjoj etapi, preko 120 stepenica. Sa obe strane staze i stepenica su štandovi sa suvenirima i hranom i sokovima. Kupio sam jedan kuvani kukuruz i to je sve što sam pojeo u zadnja dva dana. Dakle, prva hrana u Indiji mi je kukuruz. Nije baš originalno! Na stazi sam imao prvi susret sa kravom – indijskom svetom životinjom. Krava je potpuno slobodna i niko je ne dira. Popeo sam se uz stepenice i gore kupio ulaznicu za pećine. Glavna pećina je ogromna i podržava je veliki broj kamenih stubova. Unutra vlada polutama, a posebno mi se ne sviđa veliki broj lokalnih turista. Odmah sam naišao na kolosalnu kamenu sliku boga Šive u obliku poznatom kao Maheshmurti. Sve pećine i hramovi na ostrvu Elephanata su posvećene Šivi. Statua Maheshmurti ili Trimurti prikazuje trojstvo boga Šive, pa zato ima tri glave, s tim da su lijeva i desna urađene iz profila. Desni Šiva ima mladalački i veseo izgled, i iz njegovog lica izbija sreća i život, i on je kreator, stvoritelj. Središnje, smireno lice je usmjereno direktno prema posmatraču i simbolizuje očuvanje i zaštitu. Lijevo lice je sa brkovima i bradom i predstavlja bijesnog Šivu koji je u ovom slučaju uništitelj. Cijela figura je postavljena u jednom udubljenju u stijeni, a sa obe strane su dvije statue dvarapala, čuvara hramova. U jednom dijelu pećine je sanktum ili svetilište koje sadrži lingu, simbol Šive. Sa svake strane sanktuma su po dvije dvarapale. U svojim dosadašnjim putovanjima po Aziji sam već imao priliku da se sretnem sa hinduizmom. Uvijek mi je bilo komplikovano da shvatim sve te njihove mnogobrojne bogove i boginje. Tek sa ovim putovanjem su stvari došle na svoje mjesto i postale mnogo jasnije. Hinduizam nema svog osnivača niti neku svoju knjigu kao što je Biblija ili Kuran. Istina, pisana riječ postoji, jer osnovno učenje jeste zasnovano na drevnim Veda zapisima, od kojih je nastarije Rig Veda zapisano još prije 3000 godina. Najkraće rečeno, hindusi vjeruju u Bramana, koji je u suštini svega, od njega sve potiče i njemu se na kraju sve vraća. Braman nema izgled ni oblik, i on je izvor svega što postoji. Ovaj ogroman broj bogova i boginja su samo različite manifestacije ovog bezličnog fenomena. Tri glavne manifestacije čine tzv. sveto trojstvo, što se u hinduizmu naziva Trimurti, a čine ga tri glavna boga: Brama, Višnu i Šiva. U hinduizmu bogovi imaju svoje žene i djecu, koji su naravno, isto tako bogovi. Brahma igra važnu ulogu samo u početku, tokom kreiranja univerzuma, a za sve ostalo vrijeme nakon toga je u stanju duboke meditacije.

Hindusi uglavnom ne obožavaju Bramu, i hramovi posvećeni njemu skoro da i ne postoje, tj. ima ih svega nekoliko u cijeloj Indiji. Njegova pratilja je Saraswati, boginja učenja, a njegovo prevozno sredstvo je labud. Svaki od ovih glavnih bogova ima svoje prevozno sredstvo, a to njihovo vozilo je takođe živo božanstvo. Višnu je zaštitnik i čuvar svega što je dobro na ovom svijetu. Obično je prikazan sa četiri ruke, i u njima drži lotosov cvijet, školjku, disk i buzdovan. Njegova pratilja je Lakšmi, boginja bogatstva, a njegovo vozilo je Garuda, biće koje je dijelom čovjek, a dijelom ptica. Šiva je uništitelj, ali bez njega stvaranje ne bi bilo moguće. Dakle, ni Šiva nije negativan lik. Šiva se pojavljuje u preko 1000 oblika, a jedan od najpoznatijih je Nataradža, kosmički plesač. Njegovo vozilo je bik Nandi, koji simbolizuje snagu i moć, a njegova pratilja je Parvati, boginja ljubavi, plodnosti i odanosti. Šiva često u svojoj ruci drži trozubac, simbol svetog trojstva, a u svim Šivinim hramovima, u sanktumu ili srcu hrama, može se vidjeti simbol Šive kao obli kameni stub, često crne boje, koja možda podsjeća i na penis i koji se zove lingam ili linga. Hindusi vjeruju da kada čovjek umre, on se rađa ponovo, i taj proces koji se zove samsara, ponavlja se ciklično. Kako će se neko roditi u narednom životu zavisi od karme u prethodnim životima. Ako se živi pravilno i moralno, onda se povećavaju šanse da se osoba u sljedećem životu rodi u višoj kasti i boljim životnim uslovima. U suprotnom, loše življenje u ovom životu, može osobu predodrediti da u sljedećem životu bude rođena kao neka životinja. Ovdje nema mnogo bijelaca. To će biti situacija tokom cijelog mog boravka u Indiji. Bijelci su većinom u Goi. Tako da sam odmah postao meta dosadnih vodiča koji mi nude svoje usluge. Jednom od njih sam dao 60 rupija samo da mi napravi par fotografija. Inače, usluge vodiča obično ne koristim. Čim se uđe u veliku pećinu, sa lijeve i desne strane su dva velika kamena panela koji predstavljaju Šivu kao Gospodara jogija, Shiva Yogeshwara, i Šivu kao Gospodara plesača, Nataraja. Šiva je inače poznat i kao kosmički plesač.

Pećine i njene skulpture su prilično oštećene, a mnoge skulpture su čak potpuno nestale. Nije poznato ko je najodgovorniji za njihovo uništavanje. Neki kažu da su portugalski vojnici koristili skulpture da vježbaju gađanje iz svojih pušaka u 16. vijeku, drugi optužuju Britance, a treći Maratha vladare. Nakon glavne pećine, obišao sam još neke manje pećine u blizini, ali one mi nisu toliko zanimljive. Oko dva sata mi je bilo dovoljno da obiđem sve što je vrijedilo. Krenuo sam prema pristaništu za trajekte i odmah pored glavne staze, tj. stepenica, primjetio sam jedan restoran u kojem bi konačno mogao nešto pojesti. Vjerujem da je čist i da je hrana u redu, jer je restoran na prometnom mjestu, a i trenutno je u njemu mnogo Indijaca. Iz menija na stolu sam odabrao veg thali. Thali je tipično indijsko jelo i sastoji se od nekoliko različitih jela, odvojenih u malim posudicama. Obično se jede sa rižom koja se servira u sredini. Najviše me brine čistoća na ovakvim mjestima jer se plašim trovanja. Ne bih želio da mi se to desi odmah na početku mog putovanja. Hrana je bila vrlo ukusna, ali je ovo bilo nedovoljno. Krenuo sam prema trajektu prolazeći između dugog niza štandova sa suvenirima. Ovdje je stvarno mnogo ljudi. Povratak do grada je protekao u dosađivanju na brodiću. Približavamo se gradu i u daljini se u magli polako pojavljuju Gateway of India i hotel Taj Mahal. Stotine trajekata i manjih brodića i čamaca se lagano njišu na moru na pristaništu. Trajekt je pristao pored Kapije Indije i iskrcao sam se da bi se kamenim stepenicam popeo do čuvenog slavoluka, a zatim pored hotela Taj, ulicama nastavio šetnju po gradu. Izgleda da je nemoguće hodati ulicom ni pet metara a da mi neko ne priđe i da mi pokuša prodati drogu ili da traži milostinju. Počinju ozbiljno da me nerviraju. Jedan momak mi se prikačio i pokušava da mi proda hašiš. Pružio mi je svoju prljavu ruku i nevoljno sam se rukovao s njim.
– Hašiš, marihuana, gospodine? – navaljuje momak dok hoda pored mene.
– Ne, hvala!
– Šta ti treba? Reci šta želiš? – nastavlja da me gnjavi.
– Želim pivo! – sad sam već bijesan.
Hoda zajedno sa mnom i ne želi da ode, iako sam mu rekao da ne želim ništa od njega. Neka hoda, baš me briga! Ubrzo su mu se pridružili još jedan stariji prosjak i žena sa bebom u naručju. Sada imam cijelu pratnju iza sebe. Hodali su sa mnom najmanje 100 metara. Bože, gdje sam došao! Ako ovako bude cijelo vrijeme tokom mog boravka u Indiji, onda će to biti mučenje. Prosjaci su odustali, ali ovaj glupan sa hašišom još uvijek nije. Dok smo hodali, primjetio me novi prosjak. I ovaj je nosio bebu u naručju.
– Gospodine, ne treba mi novac! Kupi mi mlijeko u supermarketu! – reče mi.
Da, vjerujem da ga novac ne zanima. Vrlo lukavo! Zna da sigurno neću ići u supermarket, ali ovako sve izgleda mnogo poštenije. Iz džepa sam izvadio mandarinu i dao mu je. Colaba je turistički dio grada i ovdje su prosjaci najdosadniji. Primjetio sam na ulici neki kafe bar i odlučio da uđem unutra. Taman ću se tako riješiti i ovog glupana. Ovo je kafe bar Leopold.

Diler mi objašnjava da je u ovom baru izveden nekakav teroristički napad u kojem su pobili neke turiste i pokazuje mi rupe od metaka u zidu. Na ulazu je naoružano obezbjeđenje. Debela policajka u uniformi me pretresla i prošla po meni sa detektorom metala. Tak kada sam čist, mogu da uđem unutra. Mjesto je lijepo i puno gostiju. Postoji još jedan ulaz, i vidim da je i taj ulaz pokriven obezbjeđenjem. Unutra sam našao jedan slobodan sto i sjeo. Ne osjećam se sigurno na ovom mjestu. Sama pomisao na to da su baš na ovom mjestu pobijeni mnogi ljudi mi daje čudan osjećaj nelagode. Nadam se da neće baš sada ponoviti taj teroristički napad. Navodno su dva Pakistanca otvorili vatru iz automatskih pušaka po ljudima koji su sjedili u ovom kafiću. Tom prilikom je ubijeno više ljudi. I sada ja sjedim na ovom mjestu. Naručio sam pivo Kingfisher. Pivo je u velikoj flaši od 650 ml i košta 5 eura. Pivo je skupo u Mumbaiu, a Leopold je posebno skup. Uz pivo sam uzeo i neku piletinu, tačnije pileći šiš ražnjići. Konobar mi je na kraju donio dobar čokoladni kolač iako ga nisam tražio. Naravno da kolač nije besplatan i da to nije kolač dobrodošlice. Cijena piva, piletine i kolača je oko 1100 rupija. Dakle, Leopold me više neće vidjeti. Ovdje naplaćuju i vazduh! Na nekom normalnom mjestu sam mogao jesti četiri puta za ovaj novac. Mapa grada koju sam kupio je odlična i mnogo mi pomaže. U jednoj ulici mi je prišao neki momak koji radi u turističkoj agenciji i odvukao me u svoju kancelariju. Znam šta je naumio, ali ću ipak čuti šta nudi. Možda dobijem neku korisnu informaciju. Jedna od stvari koje bih želio uraditi u Bombaju je posjeta slamu Darawi. To baš nije moguće uraditi samostalno, nego je potrebna pomoć neke od turističkih agencija. Možda i jeste moguće samostalno, ali ne znam koliko je bezbjedno. Ovaj mi nudi posjetu Darawiu u trajanju od nekoliko sati, ali za dobrih 3000 rupija. Znam da je to višestruko više od normalne cijene. Nisam ni očekivao ništa bolje od njega. Naš razgovor postaje besmislen jer je momak postao bezobrazan. Kaže mi da postoji neka mjesečna karta za sve državne buseve i vozove koja košta 45.000 rupija.
– U Indiji ne možeš putovati kako hoćeš! I za bus i za voz moraš rezervisati kartu unaprijed. Za voz čak i nekoliko mjeseci prije putovanja – reče mi momak.
Kakav lažov! Dođe mi da ga opalim po lopovskoj njušci. Na svom telefonu mi pokazuje slike neke dvije Engleskinje koje su navodno kupile ovu mjesečnu kartu. Mjesečna karta je čista glupost, a i sigurno ne košta toliko koliko je on rekao. Stvarno ne znam zašto sam pristao da razgovaram sa njim. Tek sam došao u Indiju pa sam očekivao da ću dobiti neku korisnu informaciju. Pozdravio sam se sa njim i rekao mu da ću razmisliti o njegovim ponudama. Znam da me više neće vidjeti. Na ulicama je mnogo ljudi i stanje je veoma haotično. Grad mi se za sada ne sviđa. Vidjeću kako će biti kasnije. Vratio sam se u svoju sobu da uživam u divnim zvucima bušilice i čekića koji su dolazili iz hodnika, ispred mojih vrata. Ležim na krevetu i planiram šta ću raditi sutra. Pojačao sam TV maksimalno, samo da malo prigušim buku iz hodnika. Ovi rade svaki dan do 19 časova, kada buka prestaje. Barem se može spavati tokom noći. Izašao sam malo van, nedaleko od hostela i prošao ulicom Bademiya, iza hotela Taj Mahal, gdje sam naišao na cijeli niz malih uličnih štandova sa hranom. Ovdje ću doći sutra naveče da večeram. Dopada mi se ova noćna živost na ulicama. Došao sam do Kapije Indije da pokušam na napravim nekoliko noćnih fotografija. Nisam baš dobio što sam želio. Sada oko spomenika nema nikoga i prostor je zatvoren za posjetioce. Hodajući popločanom stazom uz more, vratio sam se u svoj hostel. Muzika u hodniku je već davno prestala. Da nisam bio glup, pa platio unaprijed, danas sam mogao naći bolji smještaj. Ovako ću trpiti ovo mučenje još dva dana. U kupatilu nemam ni sapun, pa sam od menadžera tražio jedan. Kaže da će mi ga donijeti u sobu. Njegov tupi izraz lica mi je stavio do znanja da od toga nema ništa, pa sam oko 22 časa izašao van i u prodavnici preko puta hotela, kod nekog bradatog muslimana iz Al-Kaide, kupio sam sapun i gel za tuširanje. Prije spavanja sam gledao indijske serije. Na svakom kanalu su indijske serije, ništa drugo i nema. Nalazim se u samo srcu tog zla koje je obuzelo i naše balkanske prostore. Ovdje je izvor, u Mumbaiu. Eh, da imam neku moć…

sledeća >>