27.07.2008 (dan 5)
Bangkok, Aranyaprathet, Siem Reap
Ustajem u 7.00 i uzimam taxi prema sjevernoj autobuskoj stanici Mo Chit Mai. Na redu je Kambodža. Na stanici sam kupio kartu za 150 Bht do pograničnog gradića Aranyaprathet u istočnom Tajlandu. Došao sam na granicu oko 13.00. Za prelazak ove granice sam se naslušao svakakvih strašnih priča, od raznih prevara, lopova, prosjaka… U svakom slučaju nije mjesto gdje bi čovjek želio provesti noć. U Aranyaprathetu, odmah na bus stanici, salijeće me gomila taxista i tuk-tukovaca nudeći prevoz do granice. Uzimam neku babu sa tuk-tukom i za nekih 60 Bht ona me vozi do konzulata Kambodže, odmah ispred graničnog prelaza. Tu uzimam vizu za 30 $ pitajući se sumnjičavo da li viza stvarno toliko košta. Prelazak granice je prošao bez problema.
CAMBODIA
Ovo je napaćena zemlja sa nekoliko miliona mina zaostalih iz mnogih ratova, tako da se ne preporučuje mnogo šetanja van puteva. Kambodža ima oko 14 miliona stanovnika i ustavna je monarhija sa demokratskom vladom. Tako bar kažu. Ja sam imao priliku da budem tu baš na dan izbora i po priči jednog tuk – tukovca, tu nema baš neke demokratije, jer on je pristalica opozicije i kaže da će sadašnja vlast pasti vjerovatno kad on umre od starosti, a možda ni tada.
Poipet
Cijeli taj dan sam se pitao zašto svi imaju umrljan kažiprst mastilom. Prvo sam mislio da je to neki religijski običaj, da bi tek naveče saznao da su bili izbori pa su tako obilježavali ko je glasao. Na vlasti je Narodna partija Kambodže i ne bi me čudilo ako pobjede sa 120 % glasova. Oko 90 % stanovništva su Kambodžanci ili Kmeri, a ostalo su Vijetnamci, Kinezi i ostali. Zvanična religija je Theravada budizam. Da, tih budizama ima više vrsta, ko bi rekao. Odmah iza granice je mjesto Poipet, koje neki zovu i Toilet, jer na to i liči. Sudeći po ovome što vidim izgleda da ću reći zbogom civilizaciji. Stare smrdljive kućice, prašnjavi put bez asfalta. Gomila Kambodžanaca mi nudi razne oblike prevoza i prodaju sve i svašta. Glatko odbijam sve njihove ponude, jer pretpostavljam da su neke prevare u pitanju, a i jesu. Potrebno je sada naći prevoz do Siem Reapa i pažljivo ugovoriti cijenu. Ima gomila prevaranata koji će ponuditi nerealno visoke cijene ili te čak neće ni dovesti do cilja.
Cambodia
Nakon kraćeg cjenkanja i dogovaranja nalazim dvije Indonežanke pa sa njima zajedno plaćam Toyota dijeljeni taxi, što izađe oko 15 $ po osobi. Put od Poipeta do Siem Reapa je prava avantura za one koji vole “ceste” od zemlje i pune rupa. Asfalt se ponekad pojavi tu i tamo. Uz put se vidi teška bijeda, kuće su od bambusa i sve je prljavo. Nakon nekih 4 sata vožnje, stižemo u Siem Reap, glavnu turističku destinaciju Kambodže i mjesto gdje se nalazi ogroman kompleks starih hramova sa čuvenim Angkor Watom. Siem Reap je u poređenju sa onim što sam do tada vidio na putu, prijatno iznenađenje. To je mali grad koji je apsolutno prilagođen turistima kojih ima na hiljade iz cijelog svijeta.
Logično, jer svi koji idu u Kambodžu idu da obiđu Angkor. Manji dio ode i do Phnom Penha i to je uglavnom to. Ovdje je velika koncentracija kafića, restorana i prodavnica namijenjenih turistima, a to sve na vrlo malom prostoru. Definitivno, što se tiče provoda i noćnog života, najbolje što se može naći u cijeloj zemlji. Uzimam tuk-tuk, inače tuk-tuk se ovdje malo razlikuje od onih u Tajlandu, jer se prikolica za putnike može odvojiti od motora, dok tajlandska verzija čini jednu cjelinu.
Siem Reap
Vozimo se cestom Road 6 ili kako je neki zovu, aerodromska, jer vodi ka aerodromu naravno, i dolazimo do jednog gesthausa. Tamo svi taksisti, tuk-tukovci dobijaju od hotela i gesthausa nesto novca za svakog turistu kojeg dovedu, ali meni to ne smeta sve dok je smještaj prihvatljiv. Nekad te znaju odvesti daleko od svega, tako da treba biti pažljiv kad ti oni ponude neki gesthaus ili hotel. Srećom, ovaj moj je bio u redu, jer mi gesthaus odgovara i lokacijom i izgledom. Uzimam sobu za 14 $ u Road 6 jer je odavde najkraći put do hramova. Soba i gesthaus su super, čista i prostrana soba sa klimom i tušem i lijepa terasa gdje se naveče može sjesti i popiti pivo. Naveče izlazim u grad koji je pun turista, najviše gomila glupih Engleza, Amerikanaca i Australijanaca. Tu je nešto i Francuza i Nijemaca, i to je uglavnom to. Sjedam u jedan fin restoran, za sto na ulici, i naručujem pivo i pork fillet with mushroom cream. Da, ovdje ima normalne, evropske hrane! Za to vrijeme na ulici svira neka grupa invalida na instrumentima koje prvi put vidim. Postavili su tablu ispred sebe: “Žrtve mina – pomozite!” Na putu do sobe mi se normalno dešava ono što mi se svuda dešava gdje god da odem, a to je da mi prilaze tipovi i pokušavaju mi prodati neku drogu.
Siem Reap
Ma uzeo bih ja, ali ovdje se za te stvari dobijaju doživotni zatvori i smrtne kazne, a mislim da nema potrebe opisivati zatvore Indokine. Pri povratku, sa kambodžanskim momkom koji radi na recepciji gesthausa, diskutujem o političkim temama nekih sat vremena. Momak mi objašnjava kakvo je političko stanje u zemlji i trenutni odnosi između Kambodžanaca i Tajlanđana. Nešto slično kao kod nas. U svakom slučaju, mrze se iz dna duše. Baš u tom trenutku na granici su trajali neki sukobi između Tajlanđana i Kambodžanaca oko nekog hrama koji se jednim svojim dijelom nalazi u Kambodži a drugim u Tajlandu. Tajlanđani su bogatiji od Kambodžanaca i gledaju na njih sa visine. S druge strane, Kambodžanci su ponosniji i više se pozivaju na slavnu prošlost i nekad moćnu kmersku imperiju. Eh, gdje sam to već čuo. Ipak, nekako sam se svrstao na kambodžansku stranu. A i ja sam njemu objasnio našu situaciju, i blisku ratnu prošlost, eto čisto da ga utješim, da vidi da ima sranja i drugdje, osim njegove zemlje. Onda smo sjeli zajedno i plakali jedan drugom na ramenu.