10.08.2008 (dan 19)
Phou Khao Khouay
Ustao sam oko 7.00. Leđa me malo bole od udobnog kreveta tj. golih dasaka. Vidim, vodiči spremaju doručak. Omlet od jaja i kafa. Nakon doručka krećemo nazad prema selu. Opet hodanje… Sad mi se stvarno više ne hoda i jedva čekam da stignemo. Dosta mi je ovoga. Nakon nekoliko sati stigli smo do sela. Tu sam već umoran kao pas sjeo i popio pivo da dođem sebi. Prljav sam, pokriven blatom i smrdim na kilometar. Iz sela krećem prema glavnoj cesti koja vodi za Vientiane. Usput pozdravljam svakog koga vidim sabaidii…sabaidii…ej pa ja govorim Lao!!! Znam vrlo dobro kako ljudi vole kad ima kažeš nešto na njihovom jeziku, pa makar jedna riječ, to je uvijek znak poštovanja. Dolazim do ceste i tu nakon par minuta nailazi pickup koji zaustavljam i penjem se. Prevoz je 5 $. Došao sam u Vientiane. Oko 18.00 imam voz za Bangkok, a kartu sam već kupio ovdje. Naravno, nema smisla da ovakav idem bilo gdje pa nalazim jedan gesthaus gdje uredno zamoljavam ženu na recepciji da me pusti da se negdje istuširam. Riješavam se teška srca ono malo trave što mi je ostalo, jer u Tajlandu za takve stvari ode glava, a i bila bi ludost ići na granicu s tim stvarima u džepu jer imaju i pse na granici. Nakon tuširanja u gesthausu idem minibusom sa još 5 – 6 Engleza prema tajlandskoj granici koja je dosta blizu. Na ovom dijelu Laos i Tajland su spojeni Mostom prijateljstva preko kojeg prelazimo. Opet sam u Tajlandu.
THAILAND
Nalazim se u gradiću Nongh Khai odakle ću ići večernjim vozom direktno za Bangkok. Voz je sa krevetima tako da ću se naspavati kao čovjek, a kad se probudim biću u Bangkoku. Pošto voz polazi tek za dva sata, odlazim do restorana preko puta željezničke stanice i jedem kod nekog ludaka koji galami na svoje konobarice. Ali zato je pred gostima veoma ponizan i uslužan. Prilično profesionalno, ako izuzmemo ophođenje prema osoblju. Karta za voz je 950 bahta. U 18.00 smo krenuli. Ja imam gornji ležaj, ispod mene su neki Englezi, on ima 20, a ona jedno 35 i non-stop se drpaju kao teški napaljenici. Samo što se ne počnu seksati u vozu. Iako sam gore, na visini od 2 metra, osjećam teški smrad mojih patika koje sam nosio dva dana u džungli i koje sam ostavio na podu, te mogu zamisliti kako je tek ovim ljubavnicima dole. Ali neka im, ipak su to Englezi.
11.08.2008 (dan 20)
Bangkok
Ujutro oko 7.00 sam stigao u Bangkok. Ne planiram da ostajem u gradu nego bi u toku dana odmah nastavio prema jugu, do ostrva Phuket. Problem je kako stići tamo. Autobusom bi izgubio mnogo vremena, a avionom sam mislio da se vratim. Odlučujem se ipak da kupim povratnu avio kartu. Uzimam tuk – tuk i kažem vozaču da me vozi do najbliže turističke agencije, u ovom slučaju T.I.T. Tamo saznajem da od aviona danas nema ništa, jer su svi letovi unaprijed rezervisani za narednih 7 dana. Ni od voza nema ništa danas. Znači, ostaje samo autobus.
Kupio sam kartu za bus do Phuketa i avionsku za povratak za desetak dana, a sve to me koštalo oko 100 $. Do polaska busa imam još nekoliko sati te odlučujem da to vrijeme maksimalno iskoristim u obilasku Bangkoka. Uzeo sam tuk – tuk i otišao do hrama Wat Pho.
Wat Pho je najveći hram u Bangkoku i poznat je po ležećem zlatnom Budi koji je dugačak 46 metara. Hram je ogroman i sastoji se od mnogo građevina. Na ulazu mi usluge nude vodiči, ali ja odmahujem rukom, kao mogu ja i sam. Nakon 15 minuta sam se izgubio. Nema šanse da nađem izlaz odavde. Ali nekako sam uspio slučajno naletiti na izlaz, nakon dužeg lutanja.
Zatim sam ferijem prešao preko rijeke Chao Phraya i obišao hram Wat Arun na drugoj strani.
Nakon kraćeg zadržavanja i penjanja do vrha hrama, opet uzimam tuk-tuk i dolazim do hrama Wat Trimitr u kineskoj četvrti. Ovih hramova mi je sad stvarno dosta. Na autobuskoj stanici, koja je ogromna, sa desetinama prodavnica, cafea, i čega sve ne, jeo neke kolače i smazao par piva da ubijem vrijeme. Kolači, naizgled divni sa kokosom, nisu valjali ništa. U 19.00 sam sjeo u VIP autobus i krenuli smo prema Phuketu. Bus ima i WC, ali je problem što WC užasno smrdi, a ja imam tu sreću da sjedim odmah iznad njega.