20.06.2009 (dan 1)

Amman

Nakon leta sa kompanijom Turkish Airlines iz Beograda preko Istanbula, stižem oko 23.00 na glavni međunarodni aerodrom Queen Alia u Jordanu. Viza za ulazak u zemlju se dobije za 10 minuta na samom aerodromu i košta 10 JD. Jordanska valuta je jordanski dinar i vrijedi oko 1 evra. Aerodrom je oko 40 km od Amana, a posljednji busevi koji idu prema gradu su već otišli, tako da mi jedino preostaje da uzmem jedan od brojnih taksija koji čekaju na izlazu. Taksista traži 20 JD, što mi se čini malo previše, jer znam da je stvarna vrijednost na ovoj relaciji 15 JD, ali pošto je ponoć i nemam izbora, uspijevamo da se dogovorimo za 17.

Putem mi taksista Ahmed kaže da ima nekog rođaka u Bosni i spominje Tuzlu. Stvarno je ovaj svijet mali. Pitam se čime se bavi taj njegov rođak i kolika mu je brada i dužina hlačica i da se ne zove Abu Hamza? Umoran sam i noć je, tako da ne planiram nešto previše da tražim i biram hotele, te uzimam prvi na koji naiđem. U ovom slučaju je to hotel Palace u ulici Kralja Faisala, u strogom centru Amana. Imaju samo dvokrevetne sobe, ali to mi i nije toliko važno. Hotel nije loš, imaju čak i Internet, a i doručak je uključen u cijenu. Odmah idem na spavanje, sutra ustajem rano i obilazim Aman cijeli dan.

21.06.2009 (dan 2)

Amman

Ustao sam rano i u hotelu popio kafu. Ovdje ima mnogo stranaca, što je sasvim logično, jer su ovaj hotel stavili kao najbolje, a najjeftinije mjesto u svim putničkim vodičima. Ipak, odlučujem da nađem neki jeftiniji hotel. Nekih desetak metara je rupa po imenu Al – Riyad hotel za duplo manju cijenu. Koliko para, toliko i muzike.

Soba je prljava, kao i posteljina koja se vjerovatno mijenja jednom mjesečno. Ah, pa ko će mijenjeti posteljinu poslije svakog gosta, kakva glupost! U hotelu su samo Arapi, i to oni prljavi, bijedni, sa bradama i haljinama. Bijelac ovdje nije ušao nikad. Evo i prve budale. Kupatilo je zajedničko, WC šolja, naravno, ne postoji. Isti slučaj je i sa toalet papirom. Nema veze, preživjeću. Ostavljam stvari i idem van. Citadela nije daleko odavde, pa idem tamo pješke. Nalazi se na jednom brdu koje dominira gradom. Inače, Aman kao glavni grad Hašemitske kraljevine Jordan i nije nešto naročito zanimljiv. Grad nema baš mnogo starih i istorijskih građevina, i izgledom se može podijeliti na dva dijela: stari grad ili centar, koji izgleda strašno prljavo i zapušteno, i sve ostalo, tj. moderni dio koji čine nove zgrade, ali koje kao i sve izgledaju dosadno i sivo. Aman ima vrlo malo šta da pokaže, pogotovu što se tiče starih antičkih, rimskih građevina, ili čak stare islamske kulture.

U suštini je to jedan moderan arapski grad, i kako se meni čini biće dovoljan samo jedan dan da se vidi sve što vrijedi, bez obzira na njegovu veličinu i broj stanovnika koji je veći od 2 miliona. Tokom svoje duge istorije naseljavalo ga je nekoliko civilizacija. Osvajali su ga Asirci, Perzijanci, pa Grci. Ptolemij Filadelfus, helenski vladar Egipta, dao mu je ime Filadelfija. Grad je prilično dugo bio dio nabatinskog kraljevstva, sve do 106. godine, kada postaje dio rimskog Dekapolisa (grupe rimskih gradova na području od sjeverne Sirije pa sve do juga Jordana). Godine 326. hrišćanstvo postaje zvanična religija rimskog carstva i ovdje se smješta sjedište biskupije s početka vizantijske ere i jedna od crkava tog perioda se i nalazi u okviru citadele na brdu Jebel al – Qala’a (Jebel – brdo, Qala’a – tvrđava, arapski), a to je mjesto prema kojem se upravo krećem.

Kao i Rim, Aman je prvobitno izgrađen na 7 brda, iako se danas proteže na oko 20. Najvažnije je Jebel Amman, mjesto gdje se nalaze mnoge ambasade, dobri restorani i hoteli. Na tim mjestima su cestovno izgrađeni krugovi tj. kružni saobraćajni tokovi, pa se prilikom kretanja, a posebno u komunikaciji sa taksistima obično kaže da vozi do određenog kruga, jer imena ulica taksistima ništa ne znače. A tek meni. A onda kada se stigne do željenog kruga, onda se orijentiši dalje kako znaš i umiješ. Stara tvrđava je smještena na najvišem brdu u Amanu na visini od oko 850 m. Artifakti nađeni na ovom mjestu svjedoče da je tu bila tvrđava hiljadama godina. Kompleks je okružen zidinama u dužini oko 1700 m koji su izgrađeni još u bronzanom dobu, a koje su obnavljali Rimljani, Vizantinci i Amajadi. Najimpresivnija građevina je Amajad Palata (Umayyad palace) izgrađena 720. godine od Arapa dinastije Amajada. Tu je i Nacionalni arheološki muzej koji sam posjetio. Muzej ima prilično bogatu zbirku sa brojnim keramičkim posuđem, starim novcem, ljudskim glavama starim oko 6000 godina, nađenim u najstarijem poznatom naseljenom mjestu Jerihonu. Meni je najupečatljiviji bio skelet malog djeteta u keramičkom ćupu – stari način sahranjivanja beba.

Ipak, najvažniji eksponati su tri statue Ain Gazal stare 6500 godina, i jedne su od najstarijih skulptura na svijetu. Pored muzeja je i vizantijska bazilika iz 7. vijeka, a nekih 100 m dalje se nalazi hram Herkulesa, izgrađen u vrijeme Marka Aurelija (161. – 180. godine).

Sa brda se pruža divan pogled na grad. U daljini se vidi i najviša zastava na svijetu sa samostojećim stubom visokim 127 m. Kažu da su Sjeverni Korejanci napravili višu, ali njihov stub su poduprli žicama sa strane, tako da se to smatra varanjem. Penjanje na ovo brdo po ovoj vrućini je prilično naporno, i nakon 2 – 3 sata provedenih ovdje silazim prema rimskom pozorištu. Ovo je mnogo lakše jer postoje stepenice koje vode prema podnožju brda. Ovo pozorište je jedan od najimpresivnijih ostataka rimske Filadelfije i imalo je oko 6000 sjedišta. Izgrađeno je u 2. vijeku, za vrijeme vladavine Antoninusa Piusa. Ispred pozorišta je niz stubova koji su nekad činili rimski forum, jedan od najvećih rimskih javnih trgova. Nedaleko je i Odeon sa 500 mjesta, a uglavnom se koristio za muzičke događaje.

Sada sam se već prilično umorio od hodanja i vrijeme je za kraći predah. Nedaleko od rimskog pozorišta nalazim jedan vrlo zgodan restoran i sjedam na terasu sa pogledom na Jebel al-Qala’a tj. brdo i citadelu. Tu sam popio arapsku kafu u koju oni redovno dodaju i mintu u vodu, tako da ima i taj miris. Restoran je zgodan, ali zato cijene za strance nisu, jer je momak odvalio cijenu za kafu, onako od oka, jedno 3 puta veću bez imalo stida. Tako da je kafa ispala kao da sam je popio u Monte Karlu. Da sam tražio pivo, to bi, naravno, bilo glupo pitanje. Nakon kraćeg odmora idem dalje prema centru grada, do poznate Džamije kralja Huseina. Najživlje ulice u centru su Al-Malek Faisal, Hashemi i Al-Malek Talal. Al – Malek znači kralj. Ulice su prilično prljave. Cijelom dužinom ulice se nalaze dućani, prodavnice i razne zanatske radnje. Prodaje se sve i svašta. Džamija kralja Huseina je glavno mjesto za okupljanje ljudi, a posebno naveče. Izgradio ju je kralj Abdulah 1924. godine. On je inače prvi kralj nakon velikog arapskog ustanka. Nakon šetanja sam otišao do restorana Cairo i tu smazao pola pečenog pileta i neku arapsku salatu. I naravno sok. Prokleti sok! Sve za manje od 3 JD. Piletina je jeftina i može se naći na svakom koraku.

Hrana u Jordanu nije nešto posebno, uglavnom su to stvari koje su sve više – manje poznate i u Evropi iako higijenski uslovi pripreme i čuvanja hrane nisu na najvišem nivou, što sam kasnije i osjetio na sebi kroz bolove u stomaku i vrlo tečnom stolicom. Poznata stvar im je humus, pasta od raznog povrća, tj. neka vrsta slanog graha tzv. čičera, susama i maslinovog ulja, od ulične hrane i fast-food stvari tu je i švarma (vrlo slično grčkom girosu, samo što ovdje idu drugi dodaci u odnosu na giros), a to je piletina ili janjetina izrezana u tanke listiće i umotana u arapski hljeb u obliku tankih listova, tako da se dobije kifla. Kifla sa humusom se zove felafel i ovdje je vrlo popularna. Postoje još i neka beduinska jela kao što su mansaf i makluba, ali o tome kasnije. Od pića ove izgubljene duše piju samo čaj i kafu. Ujutro, preko dana, naveče, uvijek.



Postoji i neka vrsta arapske rakije koju zovu arak. Pravi se od grožđa sa dodatkom biljke anis u drugoj fazi destilacije. Obično je bezbojno i vrlo je jako pa se obično dodaje 2/3 vode i led na kraju, pa onda dobije boju mlijeka. Zovu ga i „lavlje mlijeko“. Pivo postoji, uglavnom uvozno, Almaza iz Libana, tu je i Petra (10% alc), ali treba ga naći, jer se takva mjesta mogu nabrojati na prste jedne ruke. E sad, grad od 2 miliona stanovnika, a hladno pivo samo na 5 – 6 mjesta, pa se može zamisliti koji je to posao.

Nakon što sam napunio stomak, idem do bara po imenu Jordan. Eh, da nema ove knjižice Lonely planet vodiča – propao bih! Knjiga kaže: najbliže mjesto gdje se nešto može popiti je Jordan bar. Pa hajdemo! Nađoh ga sa dosta muke, mala rupa zavučena u uskoj uličici. Ulazim unutra, nema nikoga u prostoriji od 2×2 m. Ima i muzike, iako liči na one zvuke što se čuju sa džamije pri pozivu na molitvu. Sjedam za šank i u tom se pojavljuje i konobar. Odmah kažem – arak! Prvo ćemo da probamo i to čudo od arapske rakije. Sipa mi nešto bijelo u čašicu sa dosta leda, kao led je neophodan, jer je piće ovako prejako pa taman da se razvodni. Konobar me gleda sažaljivo, kao nemam pojma šta me čeka kad ga popijem. Više liči na neki lakši liker. Niti je prejako, a i ne sviđa mi se. Uglavnom probao sam. Idemo dalje, opa! Ima i Amstel i to veliki, te odmah prelazim na tu robu. Sa strane stotine muzičkih kaseta kao kod nas u nekim seoskim kafanama prije 20 godina. Nakon ovoga uzimam taksi kojih u Amanu ne nedostaje, ima ih na hiljade i obavezno pozivaju turiste na ulici. Taksisti su nešto najgore što postoji u ovom dijelu svijeta. Spremni su na sve moguće vrste prevare. Taximetar postoji, ali kad ga pitaš da ga uključi, on kvrcne prstima po njemu i kaže: „Broken!“. Ma da, pokvaren, naravno!

Dakle, cijena taksija se plaća po procjeni taksiste koliko je stranac glup ili neobavješten. Uglavnom, cijena taksija po gradu ne bi trebala biti veća od 1 JD. Iako će oni tražiti toliko i za 100 m vožnje. Idem do dijela grada po imenu Abdoun tj. Abdoun krug. Ovo je mnogo savremeniji dio grada, ali tu nema apsolutno ništa interesantno. Užasno je vruće i čovjek mora stalno nešto piti. Koliko je samo litara vode i soka potrebno svaki dan! Opet uzimam taksi pa idem do 1. kruga, tj. Jebel Ammana. Ni tu nema ništa zanimljivo. Popio sam limunadu u nekom cafeu. Momak samo i ima limunadu, ništa drugo. Zatim sam uzeo taksi i otišao do Džamije kralja Abdulaha, u distriktu Abdali. Džamija je karakteristična po plavoj kupoli koja simbolizuje nebo, a sagradio ju je kralj Husein kao memorijal za svog dedu kralja Abdulaha. Preko puta džamije se nalazi i koptska crkva. Danas sam ukupno obišao krugove 1, 2, 3 i 4. Ovo više nema smisla. Sve je isto, monotono. Idem pješke nazad prema hotelu. Usput želim da vidim i gdje je Abdali bus stanica, što sam i učinio. Ljudi su prijatni i žele da pomognu. Obilazak stanice i skupljanje informacija mi je potrebno jer sutra vjerovatno idem za Damask i Siriju.

Pred veče sam došao u hotel. Strašno sam umoran, što i nije čudo, jer sam u pokretu od 7 ujutro. Ležim u smrdljivoj sobi, iznenada ispred hotela se čuje pucnjava. Pa neće valjda baš prvi dan. Mislim u sebi, sad će mi u sobu uletiti neki zadihani terorista koji bježi pred policijom. Nikad nisam saznao šta je to bilo, možda čak i neki vatromet. U svakom slučaju, prilično uznemirujuće. Sve je ovdje moguće. Opšti utisak za Aman je vrlo razočaravajući. Grad je dosadan i nezanimljiv. Izgleda kao veliko, prljavo selo u sredini, sa novim hotelima i poslovnim zgradama oko te centralne rupe. Zgrade su totalno bezlične i sive ili žute boje. Pitam se zašto bar ni jedna zgrada nema neku fasadu u boji. Da li sve zgrade moraju biti prljavo-bijele-žute boje? Ovdje ne postoji crvena boja. Pa čak ni zelena. Nijedan čovjek na ulici nema na sebi ništa od živih boja. Samo sivilo! Treba odavde bježati što prije. Legao sam da spavam i da se konačno odmorim. Ali prevario sam se. Zbogom slatki snovi. Urlanje sa džamije nikako ne prestaje. Imam osjećaj da to traje satima! Najgori dio dolazi oko 4 ujutro. Nagurao sam papirne maramice u uši i zaspao tek kada je „muzika“ prestala.

                                                                                                   sledeća >>