22.06.2009 (dan 3)

Amman, Damascus

Ustao sam oko 7.30 s ciljem da što prije krenem ka Damasku. Na recepciji hotela nema nikoga, a pasoš mi je zaključan u sefu. Želim da što prije krenem, ali eto…usluga na nivou. Postoji i zvono na recepciji, zvonim, ali uzalud. Dakle, ne mogu napustiti hotel. Ovaj idiot sa recepcije još uvijek spava. Nakon sat vremena čekanja, zvonjenja i vikanja, lik se konačno probudio.

Uzeo sam taksi do bus stanice Abdali. Na stanici su me dočekali lopovi sa dijeljenim taksijem, što znači da nas 3 – 4 plaća taksi do Damaska, svako po 10 JD. Žuri mi se pa prihvatam da ne bi čekao bus. Bus bi možda koštao najviše 2 JD, ali nije mi do čekanja. Pametno je prvo pitati kad ima bus, pa ako termin ne odgovara, onda uzeti taksi, ali meni glava služi da imam na šta staviti kapu. Još ovaj vozi do ulaza u grad, a ne u sam Damask. Tako da se oni dogovore tako da kad te ovaj istovari pred gradom, tu na istom mjestu te čeka drugi taksista koji će te voziti do željene destinacije za debelu lovu. Klasična prevara. Zato, uzeti autobus, obavezno, nikako ove taksije na bus stanicama. Ali eto, na svojim greškama se najbolje uči. Oko 10.30 sam bio na granici. Plaća se i izlazna taksa iz Jordana – 5 JD. Stigao sam u Damask – glavni grad Sirije. Sobu sam našao nedaleko od starog grada u hotelu Al Galaa, gdje je vlasnik jedan idiot jer me prevario za klimu u sobi, koju nisam imao. Zapravo, za klimu je tražio još para, ali pošto mu je soba bila prilično skupa, iz principa nisam prihvatio da platim ništa više. Soba jeste dobra, čista i sve je ok, ali malo skupa. A bez klime je pravi pakao. Nakon smještaja idem u obilazak grada. Damask nosi titulu najstarijeg stalno naseljenog grada na svijetu i trenutno ima oko 4.5 miliona stanovnika. U najranijim vremenima mnogi osvajači su se borili oko njega. Među prvim je bio kralj David od Izraela, Asirci u 732. p.n.e., Nabuhadnezar oko 600. p.n.e, Perzijanci, pa Aleksandar Veliki u 333. godini p.n.e. Pod Rimljanima grad je postao baza za borbu protiv Perzijanaca. Dolaskom islama, Damask je postao sjedište Amajad kalifata u 661. godini. Dva puta su ga osvajali čak i Mongoli, drugi put čuveni mongolski vođa Tamerlejn koji je grad sravnio sa zemljom. Pod otomanskim Turcima grad počinje naglo da nazaduje. Što me ne iznenađuje ni malo. Kasnije od 1920. do 1945. godine, Francuzi su okupirali grad. Nemiri u 1946. godini su doveli do potpune nezavisnosti protjerivanjem Francuza i Engleza iz zemlje i grada. Može se slobodno reći da se Damask sastoji iz dva prepoznatljiva dijela: stari grad i sve ostalo. Stari grad je okružen zidovima i malo se pruža i južno od zidina, a okružuje ga novi dio sa svih strana. Stari grad je smješten pored rijeke Barada. Glavni pristup starom gradu je preko pokrivene pijace tj. suka Al – Hamidija kroz koju se stiže pravo pred čuvenu Amajad džamiju.

Srce modernog grada je u području Al- Merjeh, gdje sam se i ja smjestio, a do Al Hamidije suka imam manje od 5 minuta hodanja. Drugo važno mjesto gdje se sve dešava je oko Saahat Yousef al-Azmeh kruga i ulicama koje vode odatle. Iz hotela sam krenuo prema starom gradu, prošao kroz čuvenu pijacu ili kako to oni zovu suk Al – Hamidiju. Glavna ulica pijace je tu još od rimskog doba, iako je njen sadašnji oblik uglavnom s kraja 19. vijeka. Natkrivena je željeznim krovom koji je izbušen mecima sa francuskih aviona tokom ustanka 1925. godine, tako da se kroz te rupe probija svijetlost i ostavlja svjetlosne krugove na ulici. Tu su i brojne male, bočne ulice sa trgovinama i štandovima. To je glavno mjesto za trgovinu u gradu. Prodaje se sve: odjeća, tkanine, zlatni nakit, dragulji, suveniri, začini, voće, hrana… Uglavnom su vrste proizvoda grupisane, tako da se na jednom dijelu nalazi npr. niz prodavnica nakita, na drugom samo ćilimi itd…iako to nije strogo pravilo. Velika je gužva i to je pravo mjesto da se osjeti onaj pravi Damask i arapski način trgovine. Naravno, cijenkanje se podrazumijeva i to je ovdje prava umjetnost.

Odmah pored ovog najvećeg suka, nalazi se još jedan: suk Medhat paša koji sam isto obišao. Nisam ništa kupovao, jer me to uglavnom ne zanima. Zidovi starog grada su prvo podignuti od strane Rimljana i više puta su rušeni. Ono što je danas ostalo od njih je uglavnom iz 13. vijeka. Do 20. vijeka postajalo je 13 kapija u zidovima. Postojali su i unutrašnji zidovi koji su razdvajali hrišćanske, jevrejske i muslimanske četvrti. Oni su danas nestali, kao i određen broj spoljašnjih kapija.



Ja sam nazive tih kapija često koristio za orijentisanje. Npr. znao sam da istočna kapija Bab Šarki (Bab ash-Sharqi) znači pivo, jer je to ulaz u hrišćanski dio starog grada, gdje se može naći i normalnih ljudi. To je ujedno i jedina kapija koja datira još iz rimskog doba. Inače stari grad je podijeljen na muslimanski, hrišćanski i jevrejski dio. Muslimanski zauzima sigurno nekih 80 %, ali zato je prava akcija u onih 20 %.

Tu ima dobrih restorana, nekoliko barova u kojim ima piva i svega. Što u ostalom dijelu višemilionskog Damaska nije slučaj. Ako želim nešto popiti, a da to nije čaj, limunada ili kafa onda znam gdje idem – Bab Šarki!

Dolazim do poznate džamije Amajada koja je jedna od najvažnijih islamskih građevina na svijetu i prva Velika džamija. Ovo je definitivno najvažniji vjerski objekat u Siriji. Po svetosti je odmah iza džamija u Meki i Medini. Kada je car Konstantin prihvatio hrišćanstvo kao zvaničnu religiju rimskog carstva, bivše pagansko svetilište je zamijenjeno bazilikom posvećenoj Jovanu Krstitelju, čija glava se navodno nalazi ovdje, u jednom sanduku unutar džamije. To me baš iznenadilo, jer sam vidio gomilu muslimanskih vjernika da se mole oko jednog objekta zatvorenog sa zelenim prozorskim staklima kroz koje se vidi sarkofag u kojem je navodno glava Jovana Krstitelja. To je hram Jovana Krstitelja (prorok Yehia za muslimane) sa zelenom staklenom kupolom, obložen mermerom i priča se da je u 8. vijeku ispod poda stare bazilike nađen sanduk koji je sadržavao njegovu glavu.

Danas postoji više mjesta za koje se tvrdi da sadrže tu relikviju tj. glavu sa kožom i kosom, tako da to nije 100 % sigurno. U svakom slučaju, ovo je jedno od njih. Kada su muslimani zauzeli Damask 636. godine, hrišćani su istjerani iz bazilike, a rimske građevine su srušene. Tokom sledećih 10 godina izgrađena je potpuno nova džamija. Tadašnji vladar Khaled ibn al-Walid je rekao: “Želim da sagradim nešto što niko nikad nije sagradio prije mene a ni poslije mene“. Svaki zid je bio ukrašen bogatim mozaicima, dragulji su ugrađeni u molitvenike, a drveni plafon je obložen zlatom, sa kojeg je visilo 600 zlatnih svjetiljki. Kažu da je gradnja koštala nekoliko godina skupljanja poreza u cijeloj Siriji. Na istočnoj strani je hram Huseina, Alievog sina i unuka proroka Muhameda, koji privlači veliki broj šiitskih vjernika, jer se za Alija tvrdi da je osnivač šiitskog islama.

Tu se mota veliki broj šiitskih vjernika iz Irana koji su obučeni u crno. Ulaz u Umayyad džamiju je kroz kapiju Bab al – Amara, lijevo se uzme neki smrdljivi ogrtač, jer se ne može unutra u kratkim hlačama i rukavima. U jednom malom arheološkom vrtu u kojem se nalaze stubovi hrama posvećenog Jupiteru iz rimskog doba, nalazi se Saladinov mauzolej.

Čuveni ratnik (Salah ad – Din) protiv krstaša je umro od groznice u Damasku 1193. godine i originalni mauzolej je podignut na ovom mjestu iste te godine. Restauracija je izvršena prilikom posjete njemačkog cara Kaisera Wilhelma II 1898. godine. Za tako velikog heroja, mauzolej je prilično skroman. Saladin je bio vrlo skroman čovjek, pa je takav i mauzolej. Kada je umro, kod sebe je imao 1 zlatnik i 47 srebrenjaka. Svoje ogromno bogatstvo je razdijelio svojim siromašnim podanicima. Unutra se nalaze dva sarkofaga. Desni je od orahovine i sadrži Saladinovo tijelo, a lijevi, mermerni, je poklon Kajzera. Iako je fotografisanje zabranjeno, to me nije spriječilo da ga uslikam. Manje od 100 m od džamije se nalaze dvije stare medrese (islamske škole) iz 13. vijeka: Al-Adelija i Al-Zaharija. Glavna ulica u starom gradu koja ga dijeli na dva dijela je tzv. Prava ulica ili Sharia Bab Sharqi. Možda je nekad davno bila prava, ali sada više i nije. Za vrijeme Rima je bila glavna ulica Damaska i bila 4 puta šira nego danas sa dugim nizovima stubova sa obe strane koji su podržavali platno koje je natkrivalo ulicu cijelom dužinom. Meni je bila glavni orijentir za šetnju po starom gradu.

Stari grad ima mnogo uskih uličica, i može predstavljati pravi lavirint, tako da se lako izgubiti. Ali jednom kad se izađe na Sharia Bab Sharqi, onda je lako. Sa obe strane ulice su mnogobrojne prodavnice, najviše tkanine i odjeće, tu je nekoliko starih kanova (prenoćišta). Tu u jevrejskom dijelu starog grada sam pronašao jedan zgodan cafe, zapravo odveo me jedan desetogodišnji dječak, jer je prilično zavučen u uskim uličicama. Vlasnik i njegovi radnici su taman postavljali stolove, pošto su nešto renovirali. To je Art cafe, onako malo umjetnička atmosfera, ali što je najvažnije nemaju problema sa pivom, tako da sam se onako umoran od hodanja odmah bacio na hladan Hajneken. A posle njega i na libansko pivo Almazu. Vlasnik i osoblje su vrlo simpatični. Pitao me za savjet u vezi boje stolica, da li su ok i kako da poslaže stolice oko stolova. Pri povratku do hotela pojeo sam jednu švarmu na ulici i zatim se vratio u hotel i istuširao i malo odmorio. Damask mi se sviđa. Kad samo pomislim kakva je rupa onaj Aman. Vlasnik Art cafea kaže s pravom, da je Aman jedno veliko selo. Možda je to neka njihova netrpeljivost, ne znam, ali tako je, slažem se. Naveče sam izašao van i šetao po gradu. Vrlo je živo i mnogo je ljudi na ulicama.

Mnogo je mjesta specijalizovanih za kafe, brze hrane ima na svakom koraku. Jedini problem je što nema cafe barova na koje sam navikao kući, tako da se popije pivce nema šanse. Na kraju sam sjeo u neki coffee shop i popio tursku kafu. Pitam konobara da li zna za neko mjesto gdje ima piva, ali on nema pojma. Pa da, svašta i ja pitam. Ali rješenje postoji i zove se, naravno, Bab Šarki. Uzimam taksi i idem tamo, u hrišćanski dio starog grada. Odmah do kapije nalazim neki restoran u kojem sjede uglavnom stranci. Vidim pune krigle točenog piva na stolovima i mojoj sreći nema kraja. Sjedam i naručujem pivo, ali Jevrej mi kaže da ne mogu tu sjediti ako neću ništa jesti, pa me premješta i izdvaja od ostalih i daje mi mali stočić i malu stolicu kao nekom siromahu. Malo je nedostajalo da mu sve ono prevrnem. Brzo sam popio svoje i još brže otišao, ovaj neljubazni peder me više neće vidjeti. Prateći ulicu Bab Sharqi lako sam našao put do hotela. Bogu hvala jednom, obično se uvijek izgubim u Damasku, pa zovem taksi da me spašava.

<< prethodna sledeća >>