28.04.2010 (dan 14)

Butare

Ustali smo oko 7. Probudile su me proklete ptice u hodniku sa svojim cvrkutanjem. Otišli smo do Yahoo cars i kupili dvije karte za Bujumburu. Cijena karte je 6000 Rwf. Nema mjesta u busu od 8.30. Ići ćemo ipak sa ovim u 10.30. Sad je 9.30, a još nije došao ni onaj od 8.30. Koliko će tek da kasni ovaj naš? Usrani afrički prevoz. Otišli smo na internet, ali i dalje nema konekcije. Pitam se, koje se nauke ovdje uopšte izučavaju?

Malo smo šetali po gradu. Gradić je prilično lijep, ima dosta kolonijalnih kuća, kao i prelijepe vrtove sa cvijećem. Nailazimo na neke momke koji nose brdo cigli na glavi i idu na neko gradilište. Svaki od njih je natovario više od pola metra cigli na glavu. To znači koristiti glavu u radu.

Oko 13.00 smo stigli na granicu. S nama u busu je neki ludi Rus. Razumio je sve što smo psovali u busu. Radi neku reportažu ili tako nešto. Zatim smo prešli u Burundi kod mjesta Kayanza, glavnim putem Kigali – Bujumbura.

BURUNDI

Burundi zvanično nosi neslavnu titulu najsiromašnije zemlje na svijetu. Slično kao i Ruanda, prvo je bila kolonija Njemačke, a zatim i Belgije. Evropski kolonizatori su izazivali etničke podjele u stanovništvu da bi olakšali svoju vladavinu. Vlast je tradicionalno bila skoncentrisana u rukama manjinskih Tutsija, a glavnu ulogu je imao kralj, koji je naravno bio Tutsi. Nakon sticanja nezavisnosti 1962. godine, pripadnici Hutu plemena su počeli da se protive vlasti Tutsija. Tokom izbora koji su održani 1964. godine, kralj Mwambutsa je odbio da postavi Hutu premijera vlade, iako je on dobio najviše glasova. Ubrzo su frustrirani Hutu oficiri i političari pokušali puč, koji nije uspio, ali je ipak za posljedicu imao bijeg kralja u Švajcarsku. Odmah po njegovom bijegu, njegovo mjesto je zauzela Tutsi vojna hunta. Uslijedila je velika čistka svih Hutu oficira iz armije, kao i državnih službenika. Nezadovoljstvo Hutua je dovelo do pobune 1972. godine, u kojoj je ubijeno oko 1000 Tutsija. Tutsi vojna hunta je odgovorila selektivnim genocidom: ubijanjem svih Hutua koji su imali obrazovanje, bogatstvo, ili su radili u administraciji. Mnogi su ubijeni na najstrašniji način, a tokom tri mjeseca genocida, 200.000 Hutua je ubijeno, a oko 100.000 je pobjeglo u susjedne zemlje. Površina zemlje je oko 28.000 km2, a ima preko 8 miliona stanovnika. Ovdje kao i u Ruandi žive pripadnici plemena Hutu i Tutsi. Hutu čine 85 % stanovništva i podjele između dva suprotstavljena plemena su još veće nego u susjednoj Ruandi. Zvanični jezici su kirundi i francuski.

Decenije ratova su u potpunosti opustošile zemlju. Trenutno se smatra da je relativno bezbjedno putovati samo putem Kigali – Bujumbura, na manjem dijelu na sjeverozapadu zemlje, kao i glavni grad Bujumbura. Bujumbura sa svojih 300.000 stanovnika je čvrsto pod kontrolom vladinih snaga, dok je u ostalim dijelovima zemlje još uvijek aktivna pobunjenička grupa FNL – „Forces for national liberation“, koji se bore protiv vlade. Zašto je taj put relativno bezbjedan postalo nam je jasno tokom vožnje istim putem. Naime, svakih par desetaka metara se nalaze vojni položaji i može se vidjeti mnogo vojske. Na ulazu u grad se mogu uočiti i minobacački položaji i mitraljeska gnijezda. Djeluje prilično obećavajuće. U održavanju reda pomaže i vojna misija UN. Put od granice Ruande ka Budžumburi je vrlo krivudav, sa oštrim krivinama i sama vožnja po njemu je vrlo opasna. Pogotovo ako se uzme u obzir način kako ljudi ovdje voze. Saobraćajne nesreće sa tragičnim posljedicama su vrlo česte. I ovaj naš ludak nas zamalo nije dva puta ubio, jer je malo nedostajalo da završimo u dubokoj provaliji sa strane. Pejzaž je vrlo sličan onom u Ruandi sa mnogim brdima i bujnom vegetacijom.

Jednostavno je prelijep. Izgleda da je to jedino što ova zemlja i ima. Ovo je definitivno najbijednija zemlja koju sam vidio. U kakvim uslovima ljudi žive. Sela se sastoje od koliba napravljenih od blata, zemlje i drveta. Ispred kuća sjede grupice crnaca sa opasnim njuškama i mislim da nikako ne bi bilo pametno izaći iz autobusa na takvim mjestima. Osjeća se nedostatak zakona. Zapravo, ne treba izlaziti ni hodati nigdje osim centra glavnog grada i malog dijela tj. plaže na jezeru Tanganjika.



Sve ostalo je vrlo ozbiljno kockanje sa životom. Naravno i to kretanje se odnosi samo na kretanje po danu. Kada dođe noć, čak i u samom gradu se pojavljuju grupe bandita, a bijelac u takvoj situaciji je jasan poziv na ubistvo i pljačku. Bujumbura se nalazi na obali jezera Tanganjika. Tanganjika, sa svojom dužinom od 673 km, je najduže jezero na svijetu, a drugo po veličini u Africi. A i po dubini je u samom svjetskom vrhu, jer je od njega dublje samo Bajkalsko. Tu su i neke od najboljih i najljepših plaža kontinentalne Afrike. Ubjedljivo najbolja plaža je Saga, nekoliko km od grada. Obale su pješčane sa barovima na plaži, a kupanje je bezbjedno jer nema bilharzije tj. parazita koji živi u afričkim jezerima, a često se može naći u jezeru Viktorija.

Dok ulazimo u Bujumburu pitam se kada ćemo konačno ući u grad jer mi se čini da smo cijelo vrijeme u nekom predgrađu. Zapravo cijeli grad je takav, niske zgrade sa prašnjavim ulicama sa dosta bijednih koliba pored puta. Ovo mjesto je užasno. Ovo i Somalija su prva liga. Izašli smo u centru grada. Na ulicama je mnogo ljudi jer je tu u blizini i pijaca. Mnogo je policije na ulicama i skoro svi nose duge cijevi, najčešće „Kalašnjikove“. Bože, kako ćemo otići odavde? Ovo je prvi put da sam negdje stigao, a da već gledam kako otići. Jasno je da ovdje nemamo šta raditi. Vjerovatno smo jedini turisti u gradu. Možda i u zemlji. Ako u zemlji i ima poneki bijelac, on vjerovatno radi za UN. Idemo potražiti neki hotel. Krenuli smo ka jednom kojeg smo našli na mapi, ali tu nam je prišao neki lopov da nas vodi ka tom hotelu. Vidimo da lik ulazi u hotel prije nas, odmah smo popizdili i vratili se. Naravno, on će tražiti da mu plate u hotelu jer nas je doveo, samim time će naša soba biti mnogo skuplja. Dok smo na ulici gledali mapu grada, prišao nam je neki stariji Englez i preporučio nam hotel „Saga residence“ u kojem je on smješten.

Ovdje nema bijelaca, pa se izgleda svi drže zajedno i pomažu. To je zapravo restoran i bar, ali ima i nekoliko soba za goste. Za 25 $ dobijamo veliku sobu sa visokim plafonom, a imamo čak i TV, iako samo jedan kanal, a slika na TV-u je takva da se nešto malo i vidi.

Soba je ok, samo što ne radi svijetlo. Zato je bar odličan. Ovdje niko ne govori engleski, samo francuski, tako da je i to problem. Dok smo se malo odmarali u sobi počeli smo raspravu kako otići odavde. Kopnom se ne može prema Tanzaniji jer su putevi blokirani zbog pobunjenika, a vratiti se istim putem u Ruandu i Kigali bi bilo katastrofa zbog izgubljenog novca i vremena. Problem je i taj što sam ja isplanirao put do ove tačke, tj. prvih 15 dana, a ostalo nisam radio ništa, tako da smo se sad našli u problemu.

Kako je samo daleko Zanzibar odavde! Ako bi išli kopnom, to bi značilo nekoliko dana u autobusu. Ostaje nam jedino da pokušamo sa nekim avionom da se izvučemo odavde. Idemo u grad da obiđemo neke turističke agencije i predstavništva aviokompanija da vidimo kakvo je stanje i kad imamo prvi let odavde i za koliko novca. Kenya Airways ima let, ali je preskup, oko 400 eura. Nema šanse. Pokušaćemo sutra na nekom drugom mjestu. Nakon kraće šetnje po gradu, otišli smo do supermarketa gdje smo kupili šunku i sir da pravimo sendviče u sobi. Preko puta našeg hotela je vrlo dobar Internet klub – Tropikana.

Prijatno iznenađenje u Burundiju. Kako samo dobra crnkinja izađe iz kluba! Visoka, sa dugim nogama, a lice prelijepo. Još uđe u neki pravo zajeban džip i ode. Čini mi se da su ove iz Burundija i Ruande posebno lijepe i zgodne, bolje nego u Keniji. Ovdje je i afrička muzika najbolja. Kasnije ćemo vidjeti da su djevojke u Tanzaniji dosta ružnije, a Zanzibar je van svake konkurencije što se tiče ružnoće. Naveče smo sjedili na gornjem spratu u baru našeg hotela i posmatrali kako pet crnaca pokušava da jebe pijanu Engleskinju. Otišli smo na spavanje pa ne znamo kako se to sve završilo.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>