17.02.2011 (dan 24)
Singapore, Johor Bahru, Mersing
Doručak i čaj u gesthausu. Provjerio sam poštu na Internetu. Danas napuštamo Singapur. Tačno u 10.00 časova smo došli na autobusko stajalište ispred Fu Lu shopping kompleksa, u ulici Rochor i čekamo bus broj 170 za Johor Bahru. Bus košta 5 $, i nakon sat vremena dosadne vožnje dolazimo na granicu. Tu dobijamo izlazni pečat u pasoš i izlazimo iz Singapura. Malo idemo pješke i ulazimo u jedan od buseva koji voze do Malezije, tačnije do grada Johor Bahru. Do tamo se ide cestom preko mora u dužini od oko 1 km. Mi ovaj bus i ovu kratku vožnju nismo platili, a da li se plaća, ne znam. Uglavnom to se može preći i pješke. Prolazimo imigracionu kontrolu na malezijskoj strani i silazimo do obližnjeg bus stajališta, gdje ćemo pokušati uhvatiti neki bus za Mersing, gradić na istočnoj obali odakle bi trebali da se ukrcamo na brod prema ostrvu Tioman. Odavde trebamo da idemo prvo do gradske bus stanice koja se zove Larkin. Neki taksista nas nagovara da idemo s njim za cijenu od 30 RM i govori nam staru otrcanu priču kako nema više buseva itd. Vidim da je lopov pa smo ga odbili i nastavili sami do bus stajališta. Ubrzo dolazi i lokalni bus i za samo 3.50 RM idemo do Larkin bus stanice. Tu smo odmah kupili karte za Mersing.
Hram Hock Soon, Mersing
Karta u jednom smjeru je 12 RM. Bus polazi u 14.30, znači imamo oko sat i po vremena. Taman da ručamo u restoranu pored bus stanice. Grad Johor Bahru je glavni grad države Johor i ima skoro milion stanovnika. Sam grad je totalno bez veze i dosadan. Restoran na bus stanici je lijep i uredan. Naručili smo ribu i rižu i popili po čaj. Čaj se u Maleziji obavezno pije s mlijekom. Ovo je druga po veličini urbana zona poslije KL-a i u ovom dijelu zemlje se gradi velika ekonomska zona sa potpuno novim gradom Kota Iskandar, a Johor Bahru bi trebao biti dio te zone. Planirano je da sve bude završeno do 2025. godine. Johor Bahru je najgori u zemlji po pitanju kriminala. Ovdje svakako nemamo šta tražiti. Na Larkin bus stanici je dosta prodavnica i restorana a tu je i mala pijaca. Malo smo se šetali po pijaci, ali tu nema ništa zanimljivo. Uglavnom se prodaje muslimanska odjeća i muzički diskovi lokalnih izvođača. Kad bi nešto i htio da kupim, ne bi imao šta. Bus je došao na vrijeme i polazimo. Mersing je zapravo mali gradić, ribarsko selo na obali Južnog kineskog mora, i u njemu nema ništa što bi privuklo putnika osim što je to polazna tačka prema ostrvima Seribuat arhipelaga. Osjeti se veliki značaj islama u ovom mjestu. Vjerovatno je tako u svim manjim mjestima u Maleziji. Cijelo mjesto ima svega dvije ili tri ulice, nekoliko prašnjavih restorana, par nekih jeftinih hotela, i to je sve. Čim smo izašli iz busa, na stanici nas je dočekala neka cura koja radi u turističkoj agenciji koja se nalazi odmah na stanici. Zajedno sa još nekoliko turista idemo u tu agenciju da vidimo šta nudi. Prodaju karte za brod do ostrva, kao i smještaj na ostrvima. Prevoz do ostrva u jednom smjeru je 35 RM i ta cijena je u redu, toliko košta, nema prevare po tom pitanju. Pokazuju nam i slike različitih kompleksa bungalova na ostrvima zajedno sa cijenama. Mi sad trebamo odlučiti na koju ćemo plažu ići i koje bungalove uzeti. Prihvatamo cijenu od 40 RM za bungalov i to za tri dana. Ako nam se ne svidi i želimo da skratimo boravak tamo, vratiće nam pare. Tek kasnije sam vidio da je ovo greška.
Ovdje ne treba rezervisati smještaj, nego je najbolje to uraditi direktno na ostrvu, jer je dosta jeftinije. Ovo što smo mi platili 40, tamo bi platili možda 25 RM jer još uvijek nije počela sezona pa su cijene niže. Ali mi to sada ne znamo. Najljepša plaža je ona na sjeveru ostrva Tioman, ali je njen problem taj što je izolovana od ostatka ostrva visokim planinama i kad stigneš tamo nema mrdanja odatle. Jedini put od te plaže vodi kroz gustu džunglu. A mi želimo da imamo slobodu kretanja po ostrvu. Zato smo izabrali plažu ABC, na koju se najčešće dolazi, a odatle se može doći i do najvećeg sela na ostrvu Tekek. Polazi se sutra ujutro, tako da moramo provesti ostatak dana ovdje, a i prenoćiti. Idemo prema centru mjesta i tražimo neki hotel. Smještamo se u hotel Mersing i uzimamo sobu za 45 RM. Soba je uredna, sa kupatilom. Nije loše. Nakon toga smo izašli van i malo smo obilazili ulične prodavnice da kupimo konzerve sa hranom i hljeba tako da možemo napraviti sendviče jer ne znamo kakvo je stanje na ostrvu po pitanju hrane a i cijena. Mersing je totalno dosadno mjesto. U centru mjesta je mali hram Hock Soon ili poznatiji kao hram Fushun. To je možda jedina stvar vrijedna slikanja. Sad je već noć. Sjeli smo u neki prljavi restoran, tačnije to je nekoliko stolova postavljenih vani pored male tezge i kućice u kojoj spremaju hranu. Zavijanje sa lokalne džamije nam govori da nema smisla ni pitati za pivo pa smo popili po pepsi. Poludiću od pepsija i koka kole. Uništiće me ovi mjehurići. Kad dođem kući parkiraću se ispod burenceta s pivom i pustiti da teče u usta. Za mjesec dana sam popio možda pet – šest piva i stotinu pepsija. Stanje za plakanje. Večerali smo u sobi hotela, tj. smazali smo konzerve s tunjevinom.